Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/20 (Z. K.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1286/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1286/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zorka Kević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zorka Kević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 240717 19 Gž od 13. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorka Kević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Čedomir Jungić advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 240717 19 Rev od 11. decembra 2019. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantkinje izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 240717 19 Gž od 13. maja 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3341/19 od 30. oktobra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 240717 19 Rev od 11. decembra 2019. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti OPU br. 44/16 od 28. februara 2016. godine, sačinjen i ovjeren kod notara Lj.M., zaključen između drugotuženog (maloljetnog. D.Č.), zastupanog po ocu (N.Č.) kao prodavca i prvotuženog (D.P.), kao kupca koji je za predmet imao prodaju nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, pa da se obaveže drugotuženi da prvotuženom vrati na ime primljene kupoprodajne cijene iznos od 4.500,00 KM, a prvotuženi obaveže da drugotuženom vrati slobodnu od lica i stvari predmetnu nekretninu. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelantkinje da se raskine Ugovor o poklonu nepokretnosti OPU br. 84/12 od 2. februara 2012. godine, sačinjen i ovjeren kod notara Lj.M., zaključen između apelantkinje kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca koji je za predmet poklona imao predmetnu nekretninu, kao i da je drugotuženi dužan priznati i trpjeti da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje i na predmetnoj nekretnini upiše apelantkinja sa 1/1 dijela vlasništva i posjeda, te da se obaveže drugotuženi da apelantkinji vrati slobodnu od lica i stvari predmetnu nekretninu. Obavezana je apelantkinja da tuženim na ime troškova postupka isplati određene novčane iznose.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja sa drugotuženim zaključila ugovor o poklonu od 2. februara 2012. godine kojim je drugotuženom poklonila predmetnu nekretninu, te je nakon toga zaključen kupoprodajni ugovor od 28. februara 2016. godine između drugotuženog kao prodavca i prvotuženog kao kupca, čiji predmet je bila predmetna nekretnina. Dalje, da je utvrđeno da je prije zaključenja navedenog ugovora Centar za socijalni rad Banjaluka dao socijalnu anamnezu od 19. januara 2016. godine i odobrenje od 19. januara 2016. godine da drugotuženi može otuđiti predmetnu imovinu putem zakonskog zastupnika. Takođe, da je apelantkinja podnijela prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je Centar za socijalni rad Banjaluka donio rješenje kojim se daje saglasnost drugotuženom za otuđenje nekretnina putem oca i zakonskog zastupnika N.Č., nakon čega je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite donijelo rješenje od 19. jula 2018. godine kojim je poništeno predmetno rješenje Centra za socijalni rad Banjaluka i predmet vraćen na ponovni postupak, te je Centar za socijalni rad Banjaluka 3. jula 2017. godine donio zaključak kojim je usvojio prijedlog za ponavljanje postupka izdavanja odobrenja, nakon čega je doneseno rješenje kojim se odobrava N.Č. da može zaključiti ugovor o prodaji nekretnina, a koje rješenje je poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite.

5. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ukazao da je ugovor o poklonu sačinjen u pisanoj formi, ovjeren kod notara koja je ugovorne strane upoznala i upozorila prilikom zaključenja ugovora, te da im je predmetni ugovor pročitan i da su ga potpisali apelantkinja i N.Č. u ime maloljetnog drugotuženog, kao i da u samom ugovoru ne stoji odredba kojom se izričito zabranjuje drugotuženom da otuđi poklonjenu nekretninu dok ne navrši 18 godina života. Okružni sud je naveo da nisu tačne tvrdnje apelantkinje da je tako nešto izričito navela u ugovoru, jer je navedeno suprotno materijalnim dokazima, tj. ugovoru o poklonu, koji ugovor je potpisala apelantkinja. Okružni sud je dalje naveo da se na ugovor o poklonu koji nije regulisan važećim Zakonom o obligacionim odnosima primjenjuju pravila bivšeg Austrijskog građanskog zakonika i to odredbe pravila 947. do 956. Navedenim pravilima dato je pravo poklonodavcu da traži opoziv ugovora o poklonu ako poslije davanja poklona toliko osiromaši da nema sredstava za nužno izdržavanje i ako poklonoprimac prema njemu ispolji grubu nezahvalnost. Okružni sud je naveo da u konkretnoj situaciji nije sporno da je apelantkinja darovala drugotuženom predmetnu nekretninu, ali je sporno da li su nastupili uslovi koje propisuju navedena pravila Austrijskog građanskog zakonika za opoziv ugovora o poklonu, jer apelantkinja traži raskid ugovora o poklonu, odnosno može tražiti samo opoziv ugovora o poklonu, ali samo iz razloga koji su navedeni. Okružni sud je naveo da je pravilno zaključio prvostepeni sud da apelantkinja u činjeničnim navodima tužbe, a i tokom postupka nije tvrdila da je toliko osiromašila da nema dovoljno sredstava za život, niti da je poklonoprimac prema njoj ispoljio grubu neblagodarnost. Okružni sud je ukazao da je jedini razlog zbog kojeg apelantkinja traži raskid ugovora o poklonu činjenica da je poklonoprimac otuđio ove nekretnine prije navršenog punoljetstva. Okružni sud je naveo da apelantkinja po prvi put u žalbi ističe i poziva se na grubu neblagodarnost i na njeno materijalno stanje, kako bi ukazala da su ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o poklonu. Međutim, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud mogao postupati i odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i samo na osnovu činjeničnih navoda koji su navedeni u tužbi, saglasno odredbi člana 2. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je takođe naveo da su motivi i razlozi za otuđenje nekretnina od strane drugotuženog, a koji se navode u žalbi, bez ikakvog značaja i nemaju uticaja na drugačiju odluku u predmetnom postupku.

6. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelantkinje kojim traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 28. februara 2016. godine, ali iz razloga što apelantkinja nije aktivno legitimisana da traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji, pa se prvostepeni sud nije trebao baviti time da li je predmetni ugovor ništav ili ne. Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantkinje da je ugovor o kupoprodaji ništav zbog toga što je odobrenje za otuđenje nepokretnosti dva puta poništeno i što je predmetni postupak još uvijek u toku pred upravnim organima, te da poništenje djeluje ex tunc. Naime, Okružni sud je naveo da apelanktinja nije aktivno legitimisana da traži ništavost ugovora o kupoprodaji, jer nije ni u kakvom materijalno pravnom odnosu sa tuženima, tako da je bez značaja činjenica što je dato odobrenje poništeno u upravnom postupku. U dijelu žalbenih navoda koji se odnose na nedostatke i propuste rada Centra za socijalni rad Banjaluka, Okružni sud je ukazao da se u predmetnom postupku ne mogu utvrđivati propusti u radu Centra za socijalni rad, odnosno ispitati pravilnost i zakonitost donesenog rješenja kojim se daje odobrenje za otuđenje nepokretnosti, te da se pravilnost i zakonitost rješenja Centra za socijalni rad Banjaluka može preispitivati u upravnom postupku, odnosno po pravnim lijekovima protiv navedenog rješenja. Okružni sud je dalje naveo da se pravilno žalbom apelantkinje ukazuje da prvostepeni sud u uvodu presude nije označio vrijednost predmeta spora. Okružni sud je naveo da je u samoj tužbi apelantkinja označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 4.500.00 KM, te da u toku postupka stranke nisu prigovarale vrijednosti spora koja je navedena u tužbi, kao i da nije konstatovano od strane suda da se mijenja vrijednost predmeta spora, pa sama činjenica da prvostepeni sud nije označio vrijednost predmeta spora u uvodu presude ne čini takvu povredu koja utiče na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, a vrijednost spora se može utvrditi na osnovu same tužbe apelantkinje u kojoj je vrijednost spora označena. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nesporno da maloljetnog drugotuženog zastupa zakonski zastupnik, njegov otac N.Č., ali da isti ima pravo da ovlasti advokata za zastupanje, što je u konkretnom slučaju i učinio.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da su pogrešno redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantkinje da se raskine ugovor o poklonu koji je zaključila sa drugotuženim, jer nisu cijenili činjenicu da je apelantkinja izričito naglasila da predmetnu nekretninu poklanja uz uslov da se ista ne prodaje. Apelantkinja takođe smatra da sudovi nisu cijenili činjenicu da je odobrenje Centra za socijalni rad Banjaluka da drugotuženi može otuđiti predmetnu imovinu putem zakonskog zastupnika poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak što je trebalo biti dovoljno za sud da poništi predmetni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine. Apelantkinja navodi i da u prvostepenoj presudi nije naznačena vrijednost spora zbog čega je predmetna presude nezakonita, kao i zbog činjenice da je u predmetnom postupku drugotuženog zastupao advokat, dok je njegov zakonski zastupnik njegov otac.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvalau predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Austrijskog građanskog zakonika i Zakona o parničnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Okružni sud je jasno ukazao da se apelantkinja po prvi put u žalbi poziva na grubu neblagodarnost i na njeno materijalno stanje, kako bi ukazala da su ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o poklonu, te da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, prvostepeni sud pravilno kretao u okviru granica tužbenog zahtjeva apelantkinje, te da je, samim tim, i zakonitost prvostepene presude cijenjena u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima koji se odnose odobrenje Centra za socijalni rad Banjaluka i zastupanje drugotuženog u predmetnom postupku, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/20 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio