Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3799/18 („DMK Trade“ d.o.o. Dvorovi)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Građanski postupak
- Upis u sudski registar
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3799/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3799/18, rješavajući apelaciju „DMK Trade“ d.o.o. Dvorovi, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „DMK Trade“ d.o.o.
Dvorovi podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 029734 17 Pž od 11. decembra 2017.
godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 029734 16 Ps od 28. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „DMK Trade“ d.o.o. Dvorovi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 029734 18 Rev od 19. aprila 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 029734 17 Pž od 11. decembra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 029734 16 Ps od 28. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelantovu apelaciju broj AP 1598/18 koju je 9. marta 2018. godine bio podnio protiv Presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 029734 17 Pž od 11. decembra 2017. godine (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant bio izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Razvitak“ a.d. Dvorovi (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa advokat B.L., zatraženo je 25. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. decembra 2019. godine do 6. januara 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 029734 16 Ps od 28. septembra 2017. godine obavezan je apelant da se iseli iz nepokretnosti tužioca, detaljnije navedenih u izreci presude, i da te nepokretnosti preda tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje, ispražnjene od ljudi i stvari, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, navedenom presudom obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu kao u izreci presude.
7. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je apelant tokom postupka podnio prijedlog za spajanje predmetnog postupka sa parničnim postupkom koji se kod toga suda vodi pod brojem 59 0 Ps 000387 12 Ps, ili prekid predmetnog postupka do okončanja drugog predmeta. U vezi sa time, Okružni privredni sud je naveo da je uvidom u spis Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 000387 12 Ps utvrđeno da taj postupak vodi po tužbi tužioca („Razvitak“ a.d. Dvorovi) uz učestvovanje umješača na strani tužioca Opštine Bijeljina, S.C. i O.P. protiv tuženog DD „Razvitak“ Metković u stečaju, te po apelantovoj tužbi od 15. decembra 2014. kao glavnog umješača protiv tužioca i DD „Razvitak“ Metković u stečaju radi utvrđenja i upisa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužilac je tražio da se utvrdi da je pravni sljednik TRO „Razvitak“ OOUR „Pletimpex“ Metković, PJ „Radinost“ Dvorovi i nosilac prava posjeda svojine na spornim nepokretnostima, te da su tuženi dužni da trpe da se u korist tužioca izvrši upis prava posjeda i svojine na navedenim nepokretnostima. Apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik spornih nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva tužioca. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je naveo da je na pripremnom ročištu odbio apelantov zahtjev s obzirom na to da je predmet odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužioca za predaju u posjed nepokretnosti koji je zasnovan na njegovom upisu u zemljišnu knjigu kao vlasnika tih nepokretnosti, zbog čega nisu ispunjeni procesni uslovi za prekid parničnog postupka propisani članom 379 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Okružni privredni sud je, zatim, iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni privredni sud je naveo da je tužilac podnio vlasničku tužbu za povrat stvari u smislu čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), a da je apelant prigovorio da tužilac nije dokazao da je vlasnik spornih nepokretnosti na kojima je upisan kao vlasnik bez pravnog osnova, odnosno na nezakonit način, dok, suprotno tome, on ima pravni osnov za uknjižbu prava svojine i posjeda a to je ovjereni kupoprodajni ugovor zaključen sa E.B. U vezi sa time, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno uviđajem na licu mjesta u prisustvu sudskog vještaka geodetske struke G.N. utvrđeno da se apelant nalazi u posjedu nepokretnosti koje su predmet spora, čime je ispunjen jedan od dva kumulativna uslova za usvajanje tužbenog zahtjeva za predaju spornih nepokretnosti. Dalje, u odnosu na drugi kumulativni uslov da tužilac ima pravo svojine, nije dovoljno da tužilac samo navede da je vlasnik stvari već mora dokazati činjenice iz kojih izvodi to svoje pravo, pa pitanje svojine u sporu za povrat individualno određene stvari nije prethodno pitanje zbog koga bi se prekidao postupak, već se to pitanje raspravlja po službenoj dužnosti u parnici radi vraćanja stvari. U konkretnom slučaju nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva upisane su nesporno u zemljišnoj knjizi na tužioca. Prema podacima iz vlasničkog lista zemljišnoknjižnog uloška za sporne nepokretnosti, upis tužioca kao vlasnika nepokretnosti izvršen je 3. novembra 2015. godine na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Bijeljina (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 10. februara 2015. godine koje je postalo pravosnažno 13. oktobra 2015. godine. Tim rješenjem dozvoljeno je izvršenje rješenja RUGIP-a od 11. decembra 2007. godine koje je postalo pravosnažno 4. oktobra 2010. godine, a kojim su poništeni raniji upisi na spornoj nepokretnosti (prema stanju u spisu, između ostalih, i pravne posljedice nastale na osnovu kupoprodajnog Ugovora broj 080-0-OV-06-005 230 koji se odnosi na upis prava posjeda u korist DOO „DMK Trade“), te je tim rješenjem određeno da će se kao posjednik, tj. korisnik upisati ODP „Razvitak“ Dvorovi sa dijelom 1/1, čiji je tužilac pravni sljednik. S obzirom na to Okružni privredni sud je naveo da je tužilac u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti na osnovu pravosnažnih upravnih akata (osnov upisa), koji nisu priloženi kao dokaz u spis predmeta, ali apelant ne spori da su doneseni, a pravnu valjanost tih akata, odnosno njihovu zakonitost sud u konkretnom privrednom sporu nema ovlašćenja da ispituje. Takođe, do zaključenja glavne rasprave u predmetnoj pravnoj stvari nije izveden dokaz da je postupak vanrednog ispitivanja tih upravnih akata, koji je apelant pokrenuo pred Vrhovnim sudom, okončan njihovim ukidanjem, te stoga nije osnovan apelantov prigovor da tužilac nema osnov upisa u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno da je taj osnov nezakonit.
9. U vezi sa apelantovim prigovorom da je pravo svojine na spornim nepokretnostima stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 27. decembra 2006. godine zaključenog sa E.B. kao prodavcem, ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini, broj ovjere 080-0- OV-06-005 230 od 27. decembra 2006. godine, Okružni privredni sud je naveo da je nesporno da je apelant prije tužioca bio upisan sa pravom svojine na predmetnim nepokretnostima stekavši ih na osnovu pismenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od upisanog vlasnika E.B., koji je te nepokretnosti kupio od TRO „Razvitak“ Metković. Međutim, nakon toga je došlo do promjene tako što je tužilac 3. novembra 2015. godine na osnovu pravosnažnih upravnih akata, čiju zakonitost sud u parničnom postupku nema nadležnost da ispituje, upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti. Zemljišnoknjižni upis je pravno valjan samo onda kada je uknjiženo pravo potpuno dokazano bez ikakve sumnje o pravnom osnovu upisa. Sam upis nije dovoljan dokaz da je upisano lice nosilac upisanog prava, no pravni osnov upisa tužioca, a to su upravni akti, nije otpao do zaključenja glavne rasprave u predmetnoj pravnoj stvari. Kako apelant do zaključenja glavne rasprave nije dokazao osnovanost svojih prigovora upravljenih protiv tužbenog zahtjeva tužioca za predaju nepokretnosti, a tužilac je dokazao da je njihov vlasnik i da se nepokretnosti nalaze u apelantovom faktičkom posjedu, to je tužbeni zahtjev tužioca usvojen u cijelosti.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 029734 17 Pž od 11. decembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
11. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio da se apelant nalazi u posjedu predmetnih nepokretnosti i da je tužilac upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornih nepokretnosti na osnovu pravosnažnog upravnog akta, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u ovom privrednom sporu sud nema ovlašćenja da preispituje valjanost upravnih akata. Naime, sudovi u parničnom postupku ne mogu, ni kao prethodno pitanje, ispitivati zakonitost rješenja upravnog organa. Licima koja imaju pravni interes za utvrđivanje nezakonitosti tog rješenja preostaje samo pravo na podnošenje nekog od pravnih sredstava predviđenih Zakonom o opštem upravnom postupku ukoliko za to postaje uslovi predviđeni zakonom. Isto tako, prvostepeni sud nije morao prekinuti parnični postupak s obzirom na to da predmet spora, koji se pred prvostepenim sudom vodi pod brojem 59 0 Ps 000387 12 Ps, ne predstavlja prethodno pitanje za rješavanje ove pravne stvari s obzirom na to da se pitanje svojine po službenoj dužnosti raspravlja u sporu za vraćanje stvari, pa zbog tog razloga nije bilo mogućnosti ni osnova za prekid postupka.
12. Viši privredni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je pravni osnov za upis prava svojine u korist tužioca otpao, bez obzira na to što iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant pokrenuo spor pred Vrhovnim sudom za vanredno preispitivanje sudske odluke, jer redovni sudovi ne mogu ulaziti u ispitivanje upravnih akata na osnovu kojih je tužilac upisan kao vlasnik u odgovarajuće evidencije. Prema izvedenim dokazima, tužilac je upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti na osnovu rješenja nadležnog organa uprave, pa su neosnovani žalbeni navodi da je taj upis izvršen na pravno nevaljan način i bez pravnog osnova. Viši privredni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da ima neprekidan niz zakonitih i pravnih prednika koji su derivativnim putem sticali pravo svojine, dok, s druge strane, tužilac ne posjeduje pravni osnov za upis. Naime, prvostepeni sud je u osporenoj presudi pravilno izložio hronologiju sticanja i prestanka prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Tačno je da se apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora, zaključenog sa E.B., upisao kao vlasnik predmetnih nepokretnosti na osnovu rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Bijeljini od 4. maja 2007. godine. Međutim, tužilac je na osnovu pravosnažnih upravnih akata 3. novembra 2015. godine upisan kao vlasnik nepokretnosti, te stoga apelant se ne može sa uspjehom protiviti zahtjevu tužioca kao vlasnika nepokretnosti za predaju u posjed. Imajući u vidu da apelant nije dokazao osnovanost svojih navoda kojima bi spriječio usvajanje tužbenog zahtjeva za predaju nepokretnosti, te da je tužilac dokazao da je njihov vlasnik i da se nepokretnosti nalaze u faktičkom posjedu tuženog, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je naveo da ni žalbeni navodi u kojima se ističe da je, koristeći ratne sukobe na području bivše države i nemogućnost TRO „Razvitak“ Metković da koristi svoje nepokretnosti, u katastarskoj evidenciji izvršeno brisanje riječi „Metković“ i tako stvoren privid da je ODP „Razvitak“ Dvorovi upisan kao vlasnik i posjednik nisu od uticaja na drugačiju odluku o sporu s obzirom na to da se tuženi apelant ne može pozivati na ovakve prigovore, jer ukoliko bi navedeno privredno društvo, koje ima sjedište u Republici Hrvatskoj, imalo pravo na povrat imovine, taj povrat bi se mogao ostvariti jedino na osnovu Sporazuma o sukcesiji, Aneks G Sporazuma, koji je potpisan 2001. godine, i to pod određenim uslovima, a to je postojanje reciprociteta između država u kojima se nalaze nepokretnosti na koje se ima pravo na povrat. S obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nema pravo na državinu predmetnih nepokretnosti, niti postoje neke druge činjenice i okolnosti koje bi bile od uticaja na vraćanje nepokretnosti tužiocu, prvostepeni sud je pravilno usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da se iseli iz nepokretnosti i te nepokretnosti preda tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje, slobodne od ljudi i stvari.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029734 18 Rev od 19. aprila 2018. godine odbačena je apelantova revizija.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U vezi s navodima o povredi njegovih prava, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 12, 83 i 379 ZPP kada su odbili njegov zahtjev za spajanje sa predmetom broj 59 0 Ps 000387 12 P koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom. U vezi sa time, apelant smatra da je sud bio obavezan da prvenstveno riješi spor radi utvrđenja prava na spornim nepokretnostima povodom koga se već vodi parnični postupak, pa je u skladu sa time bilo neophodno spojiti navedene parnice, ili konkretan postupak prekinuti do okončanja tog postupka, što sud nije učinio.
16. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i materijalno pravo. U tom pogledu apelant ističe da je na predmetnim nepokretnostima tužilac upisan kao posjednik i vlasnik na pravno nevaljan način i bez pravnog osnova, a apelant, s druge strane, ima, što je tokom postupka dokazao, neprekidni niz pravnih osnova za upis njega kao vlasnika i posjednika u nadležnim javnim evidencijama. U tom pogledu apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da je zakonit pravni osnov za upis rješenja organa uprave kojim se dozvoljava sprovođenje rješenja kojim se poništavaju svi prethodni upisi, pri čemu se nisu upuštali u ocjenu zakonitosti i osnovanosti tih upisa, te smatra da se u tom postupku nije moglo raspravljati o pravu svojine. Naime, u upravnom postupku koji je pokrenut zahtjevom tužioca za ispravku greške prilikom upisa prava na navedenim nepokretnostima, uz tvrdnju da je greškom upisano TRO „Razvitak“ Metković umjesto „Razvitak“ Dvorovi, organ uprave je, navodno ispravljajući grešku, u stvari odlučio o pravu svojine, jer je bez ikakvog pravnog osnova upisao „Razvitak” a.d. Dvorovi kao vlasnika i posjednika predmetnih nepokretnosti za šta je apsolutno nenadležan. Apelant smatra da je nemoguće da organ uprave utvrdi da je greškom upisao jedno pravno lice, umjesto drugog, a da pri tome ne utvrdi u čemu se ta greška sastoji, odnosno koji je pravni osnov za upis tog lica. Takođe, apelant smatra da redovni sudovi nisu ocijenili nalaz vještaka u dijelu u kojem je vještak naveo da nije utvrdio po kojem pravnom osnovu, odnosno po osnovu kojeg akta je izvršen upis tužioca u nadležnom javnom registru nepokretnosti, pa je sud i bez rješavanja prava svojine na spornim nepokretnostima bio dužan da adekvatno riješi prigovore da tužilac nije vlasnik spornih nepokretnosti i da ne može tražiti iseljenje. Pored toga, apelant ističe da činjenica da je tužilac u postupku privatizacije prijavio tuđe nepokretnosti ne može predstavljati valjan pravni osnov za sticanje prava svojine o čemu je stav zauzeo i Ustavni sud u odlukama u predmetima br. AP 2157/08 i AP 3271/09.
17. U vezi sa pravom na imovinu, apelant je naveo da je neovlašćeno miješanje organa uprave u apelantovo pravo na imovinu, odnosno navedeni organ nije bio nadležan da odlučuje o pravu svojine, nego je o pravu svojine nadležan da odlučuje sud, shodno odredbama člana 30 stav 1 tačka b. Zakona o sudovima Republike Srpske, da prenos prava svojine na tužioca nije imao legitiman cilj, niti je lišavanje prava apelanta na imovinu u skladu sa načelom proporcionalnosti.
b) Odgovor na apelaciju
18. Viši privredni sud je naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni privredni sud je naveo da su u postupku pred redovnim sudovima ocijenjeni razlozi pobijanja odluka redovnih sudova iz čega proizilazi da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
20. Tužilac je naveo da je Okružni privredni sud donio Rješenje broj 59 0 Ps 00387 19 Ps 5 od 24. juna 2019. godine kojim je odbačena njegova tužba u tom predmetu zbog nedostatka pravnog interesa, s obzirom na to da on nije imao pravni interes da vodi spor na koji se apelant poziva, jer su organi uprave prethodno otklonili grešku i pravo svojine je upisano u njegovu korist. S obzirom na to, tužilac smatra da su neutemeljeni navodi apelacije da postupak u kome je apelant podnio tužbu glavnog miješanja zapravo predstavlja prethodno pitanje, te da je prvobitno trebalo riješiti to pitanje pa se onda upustiti u rješavanje u postupku koji se osporava apelacijom. Takođe, tužilac je istakao da je Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 005195 16 Uvp od 30. januara 2019. godine odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005195 15 U od 24. septembra 2015. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja RUGIP-a od 22. maja 2015. godine, a tim rješenjem je bila odbijena žalba protiv rješenja od 10. februara 2015. godine na osnovu kojeg je tužilac upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti. S obzirom na to tužilac je naveo da su apelantovi navodi koji se odnose na to da je pravo svojine upisano u odgovarajuće evidencije bez pravnog osnova apsolutno neosnovani i paušalni, a apelant je prethodno u više navrata imao priliku da iste navode ističe u parničnim, izvršnim i upravnim postupcima, te da su oni meritorno odbijeni. Zatim, tužilac je istakao da je u Sporazumu o pitanjima sukcesije, i to u članu 2 Aneksa A Sporazuma o pitanjima sukcesije, jasno navedeno da će nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. Imovina koju je privatizovao tužilac se nalazila na teritoriji Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj, a preduzeće “Razvitak” Metković je bilo društvena svojina na 31. decembar 1990. godine, pa su na taj način ispunjeni svi uslovi iz pomenutog aneksa.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 12. st. (1) i (2) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Član 83.
Ako se pred istim sudom odvija više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve ove parnice, radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.
Sud može na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe i po završetku odvojenog raspravljanja donijeće posebne odluke o tim zahtjevima.
Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, po pravilu, donijeti najdocnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana posebna žalba nije dozvoljena. Član 379.
Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i slično odsječeno od suda.
Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.
22. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim odlikama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku naknadu pune vrijednosti stvari.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP 1598/18 koju je apelant bio podnio Ustavnom sudu 9. marta 2018. godine, jer je bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. aprila 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Višeg privrednog suda od 11. decembra 2017. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Višeg privrednog suda od 11. decembra 2017. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 8. januara 2018. godine, te da je apelant 9. marta 2018. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 1598/18, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi iseljenja i predaje u posjed, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.
32. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da su odbijanjem njegovog prijedloga za spajanje postupka sa predmetom broj 59 0 Ps 000387 12 P koji se, radi utvrđenja prava svojine na spornim nepokretnostima, vodi pred Okružnim privrednim sudom, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 83 ZPP ostavljeno šire diskreciono ovlašćenje sudu da ocijeni postojanje razloga za spajanje predmeta pri čemu sud prilikom donošenja odluke mora voditi računa da li bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud, postupajući u skladu sa diskrecionim ovlašćenjem iz člana 83 ZPP, ocijenio postojanje razloga za spajanje predmeta i dao jasno obrazloženje zbog čega je taj apelantov prijedlog odbio, navodeći da je tužbeni zahtjev tužioca za predaju u posjed nepokretnosti utemeljen na njegovom upisu u zemljišnu knjigu kao vlasnika tih nepokretnosti. Takođe, kod činjenice da je postojala obaveza suda da pitanje svojine na spornim nepokretnostima razmotri i u konkretnom parničnom postupku, ne može da se zaključi ni da je Okružni privredni sud bio dužan da prekine predmetni parnični postupak do donošenja odluke Okružnog privrednog suda u drugom predmetu. Prema tome, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili procesno pravo, odnosno da je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
33. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti prilikom primjene materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
35. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim prigovorima, koje ponavlja i u apelaciji, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da ti sudovi u privrednom sporu ne mogu ulaziti u ispitivanje pravilnosti upravnih akata na osnovu kojih je tužilac upisan kao vlasnik u odgovarajuće evidencije. Ovo naročito zbog toga što iz sadržaja člana 12 ZPP proizilazi da je sud u parničnom postupku vezan za konačnu odluku donesenu u upravnom postupku i da nije ovlašćen da u parničnom postupku ocjenjuje zakonitost i pravilnost takvog rješenja kojim je već odlučeno o pravu svojine na spornim nepokretnostima. U tom pogledu irelevantnim se pokazuju apelantovi navodi kojima ukazuje na sadržaj rješenja organa uprave koje nije dostavio u prilogu apelaciji, te ističe da je RUGIP bez ikakvog osnova upisao tužioca kao vlasnika i posjednika spornih nepokretnosti pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka G.N. i na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 2157/08 i AP 3271/09. Prema tome, kod činjenice da je apelant prigovore koji se tiču postojanja pravnog osnova i valjanosti upisa tužioca u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije imao priliku da osporava u upravnom postupku i upravnom sporu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovnih sudova iz osporenih odluka proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem odredaba ZPP i ZSP zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
36. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu;
38. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Ustavni sud ukazuje na to da je preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj koncept "imovine" u prvom dijelu člana 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno svojinom na fizičkim dobrima i koje ne zavisi od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, takođe, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54). Stoga, iako u formalnopravnom smislu apelant više nije vlasnik spornih nepokretnosti, imajući u vidu da iz okolnosti konkretnog predmeta proizilazi da je apelant imao posjed na spornim nepokretnostima i da se taj posjed temeljio na ugovoru o kupoprodaji na osnovu kojeg je i bio upisan kao vlasnik u relevantnim zemljišnoknjižnim evidencijama, Ustavni sud smatra da sporne nepokretnosti koje su predmet izvršnog postupka predstavljaju njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3803/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Evropski sud smatra da pravo na imovinu jemči pravo na imovinu i da sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom i to sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u imovinu s obzirom na to da je apelantu osporeno pravo na posjed na spornim nepokretnostima, jer je tužilac kojem je naknadno utvrđeno pravo svojine, zapravo, tražio zaštitu tog svog prava putem predaje u posjed tih nepokretnosti. Stoga, uzimajući u obzir sopstvenu i praksu Evropskog suda, te okolnost da se sprovođenjem osporenih presuda apelant lišava imovine, tj. posjeda predmetnog objekta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. S obzirom na to Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.
43. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštivano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. U konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu pravosnažne sudske presude, koja se temelji na važećim zakonskim odredbama čl. 126 i 127 ZSP koje su transparentne (zakon objavljen u službenom glasilu) i dovoljno precizno govore o pravima i obavezama koje su predmet njihovog regulisanja. Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u zaključcima da apelant nije vlasnik spornih nepokretnosti i primjeni navedenih odredaba, pa stoga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Imajući u vidu da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg interesa. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da pravo svojine sadrži ovlašćenje vlasnika na posjedovanje, upotrebu, korišćenje i raspolaganje svojom stvari u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Zaštita prava vlasnika na posjedovanje stvari predviđena je odredbama čl. 126 i 127 ZSP koje su redovni sudovi primijenili u konkretnom slučaju, a kojima je propisana tužba vlasnika na povrat stvari (tzv. reivindikacijska tužba). Iz sadržaja tih odredaba proizilazi da je svrha reivindikacijskog zahtjeva, odnosno tužbe, isključenje drugih lica od bespravnog posjedovanja vlasnikove stvari i vraćanje vlasnikove faktičke vlasti na stvari. Stoga, imajući u vidu da je osporenim odlukama omogućeno tužiocu uživanje vlasničkih prava i ovlašćenja u odnosu na sporne nepokretnosti, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo bilo u javnom interesu.
45. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne zakonitom cilju s obzirom na to da je nesporno da je tužilac vlasnik spornih nepokretnosti i da kao takav ima jači pravni osnov da sporne nepokretnosti i posjeduje. S obzirom na to Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama na apelanta, čiji je upis prava svojine poništen, ne stavlja pretjerani pojedinačni teret u poređenju sa javnim interesom koji se želi ostvariti vraćanjem tužiocu u posjed spornih nepokretnosti, čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, u parničnom postupku radi iseljenja i predaje u posjed, odbili apelantov prijedlog za spajanje i prekid postupka, te prigovore kojima je u parničnom postupku osporavao postojanje osnova i zakonitost odluka organa uprave na osnovu kojih je tužilac upisan kao vlasnik na spornim nepokretnostima za šta su dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantu, čiji je upis prava u zemljišnoknjižne evidencije svojine poništen i upisano pravo svojine tužioca, osporenim odlukama naloženo da preda u posjed nepokretnosti tužiocu kao njihovom vlasniku, što predstavlja miješanje koje je u skladu sa zakonom, služi opštem interesu, te zadovoljava načelo proporcionalnosti.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević