Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3646/18 (A. K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3646/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3646/18, rješavajući apelaciju Adija Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adija Karića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1.,Adi Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine. Apelant je istovremeno postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 3646/18 od 17. jula 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. januara 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 367874 14 K od 20. septembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine, apelant je proglašen krivim da je na način opisan u tački 1. izreke presude, zajedno sa M.K., sa ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist pokušao silom i ozbiljnim prijetnjama prisiliti Amira Suljovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) da učini nešto na štetu svoje imovine, a pri učinjenju je upotrijebljeno oružje, čime je počinio krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom
31. KZFBIH, a sve u vezi sa članom 28. istog zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom M.K. je proglašen krivim što je na način opisanim u tački 2. izreke presude počinio krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH.
7. Naime, Općinski sud je utvrdio da su apelant i M.K., navedenog datuma i na način detaljno opisan, vozilom koje koristi M.K. odvezli apelanta iz Sarajeva prema Trebeviću i da su, dok su se vozili, apelant i M.K. oštećenog provocirali i između sebe komentirali kako je „Turković po šumi zakopavao i ubijao ljude“, pa je oštećeni, plašeći se za svoj život, a krijući od navedenih, svojoj djevojci M.H. poslao poruku da je sa apelantom na Trebeviću i da, ako mu se šta desi, zna za ovu okolnost i da pošalje policiju, da bi potom M.K. zaustavio vozilo na parkingu u blizini Vidikovca na Trebeviću, otvorio gepek automobila i rekao oštećenom da uzme lopatu i krampu, a potom ga odveo do livade na 30-ak metara od vozila i naredio mu da „kopa mezar“, jer im navodno nije vratio novac koji im je dugovao. Tom prilikom je M.K. izvadio pištolj i uperio ga u oštećenog, te mu rekao da mu je to posljednji dan života i da sam izabere gdje će sebi kopati mezar, što je oštećeni, zbog straha za svoj život, i počeo raditi, te je tokom narednih sat vremena iskopao rupu dimenzija 100x50x30 cm. Utvrđeno je da su potom apelant i M.K. rekli oštećenom da vrati lopatu i krampu u gepek vozila i da su se vratili u Sarajevo a prilikom vožnje apelant je oštećenom rekao da za pola sata donese novac u iznosu od 30.000,00 KM na određeno mjesto, a da će oni, u suprotnom, realizirati svoje prijetnje, te su oštećenog vratili njegovoj kući. Oštećeni je potom, kako je navedeno u izreci presude, kontaktirao sa službenicima policije i pristao da sarađuje, pa je u večernjim satima sa označenim novcem došao na prethodno dogovoreno mjesto u Sarajevu i izvršio primopredaju novca apelantu, kojeg su tom prilikom lišili slobode službenici MUP-a KS.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, ukazao (str. 2. i 3. presude) na dokaze koje je proveo na glavnom pretresu, među kojim su iskazi oštećenog, M.H., djevojke oštećenog, te policijskih službenika koji su postupali u predmetnom postupku, nakon apelantove prijave. Općinski sud je interpretirao iskaze svih svjedoka, sadržaj materijalne dokumentacije, te je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, „dovodeći ih u vezu sa apelantovom odbranom“, zaključio da je činjenično stanje opisano u izreci presude u cijelosti potvrđeno. Naime, u presudi su detaljno interpretirani iskazi oštećenog (str. 6. i 7) koji je opisao postupanje apelanta i M.K. u inkriminirano vrijeme. Navedeno je da je oštećeni opisao kako je prilikom „povratka“ sa Trebevića molio apelanta i M.K. da ga puste, da će im on donijeti novac, te da su ga u opisanim okolnostima doveli do njegove kuće nakon čega je obavijestio policiju o „postupanju“ apelanta i M.K. prema njemu, da je policija došla do njega i odvela ga u policijsku stanicu, gdje je ponovno primao poruke od apelanta da donese novac, da se sa inspektorima dogovorio, budući da je imao samo četiri novčanice od po 50,00 KM, da te novčanice preda apelantu a koje je potom inspektor stavio u bijelu kovertu, da je sa apelantom dogovorio da ga čeka preko puta BBI i da je uzeo kovertu sa novcem, stavio je u torbicu i otišao na naznačeno mjesto. Tu se našao sa apelantom kojem je dao kovertu sa novcem, koju je apelant uzeo, nakon čega je došla policija i uhapsila ga na licu mjesta. Navedeno je da je iskaz svjedoka - oštećenog Općinski sud ocijenio kao detaljan, logičan i detaljno opisan. Općinski sud je naveo da je iskaz oštećenog prihvatio u cijelosti, jer je on u skladu kako sa dokazima personalne, tako i materijalne prirode, te da čini logičku cjelinu sa njime. Dalje, u presudi su, između ostalog, interpretirani iskazi policijskih službenika koji su postupali navedenog dana i koji su zajedno sa oštećenim bili na Trebeviću radi provjere navoda oštećenog o kopanju rupe (o čemu je sačinjena fotodokumentacija), zatim, koji su bili sa oštećenim u policijskoj stanici kada je oštećeni primao poruke od apelanta i dogovarao se s njim da mu preda traženi novac, koji su označili i fotografirali novac oštećenog i stavili ga u kovertu koju je on predao apelantu.
9. Ustavni sud konstatira da iz presude Općinskog suda proizlazi da na glavnom pretresu, na okolnosti opisane u tački 1. izreke presude, nisu provedeni bilo kakvi dokazi odbrane, te da je samo jedan svjedok naveden kao svjedok odbrane, ali da je i taj svjedok iskoristio pogodnost iz člana 97. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te nije svjedočio.
10. Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je ispitao prvostepenu presudu u granicama navoda i prigovora iz žalbi u smislu člana 321. ZKPFBiH, kao i po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući izreku pobijane presude u okviru žalbenih prigovora, primijetio da se branilac poziva na nedosljednu primjenu člana 304. stav 4. ZKPFBiH, i to na više mjesta u žalbi, što izreku pobijane presude, po mišljenju branioca, čini nerazumljivom, te imajući u vidu citirani član zakona koji propisuje: „optuženom i oštećenom dostavit će se i pouka o pravu na žalbu“, te da citirani član zakona nije u vezi sa žalbenim prigovorima. Istovremeno, Kantonalni sud je ocijenio da izreka pobijane presude obuhvata sve što je potrebno u smislu člana 300. i člana 305. stav 4. ZKPFBiH i da nema nerazumljivosti u odnosu na opis krivičnog djela iz člana 295. stav 2. KZFBiH, jer je djelo učinjeno u pokušaju, kako se to jasno u izreci pobijane presude opisuje. Kao neosnovani ocijenjeni su i navodi o nedostatku objektivnog i subjektivnog elementa konkretnog krivičnog djela u odnosu na apelanta, jer Kantonalni sud smatra da su oba elementa konkretnog krivičnog djela opisana u izreci pobijane presude na sljedeći način: „sa ciljem da sebi pribave protivpravnu imovinski korist, primjenom sile i ozbiljnih prijetnji prema oštećenom…“ a koji opis radnji jasno ukazuje na psihički odnos optuženih prema krivičnom djelu. Kao neosnovani ocijenjeni su i žalbeni prigovori da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da nema analize dokaza i činjenica, te analize protivrječnih dokaza, jer oni nisu precizirali koje odlučne činjenice je prvostepeni sud propustio da ocijeni, koje dokaze nije analizirao, niti doveo u vezu jedne s drugim, a naročito protivrječne dokaze. Iz pobijane presude, po ocjeni Kantonalnog suda, upravo proizlazi da su svi izvedeni dokazi na glavnom pretresu ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je data ocjena svakog dokaza pojedinačno i razlozi koji su uvjerili sud u relevantnost pojedinih dokaza, tako da Kantonalni sud ne smatra da pobijana presuda sadrži nedostatke na koje žalba ukazuje.
11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi, u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazao da na glavnom pretresu nije dokazano da su optuženi zajedno sa oštećenim bili na Trebeviću, te da su bili u posjedu lopate kojom je navodno oštećeni kopao zemlju na Trebeviću, zatim, da osporava nalaz vještaka medicinske struke, dr. Hamze Žuje koji se zasniva na nezakonitom dokazu, jer je medicinska dokumentacija o navodnim povredama kod oštećenog bila fotokopirana, te da osporava zaključak istog vještaka zbog konstatiranih povreda na dlanu jedne ruke, jer nije moguće da su povrede od kopanja lopatom mogle nastati samo na jednoj ruci, da nisu provedeni dokazi ni o tome da je oštećeni navodno sjedio u ugostiteljskom objektu „Bravo“ u Velešićima, što je predstavljalo početak navodnog događaja, da nisu provedeni dokazi da je oštećeni navodno slao poruke svojoj tadašnjoj djevojci M.H. na njen mobitel, da je s tim u vezi trebalo provesti i vještačenje na okolnosti koje su bazne stanice, tj. odašiljači BH Telecoma zabilježili slanje tih poruka ( da bi se lociralo gdje se nalazio dok ih je slao), pri čemu je u cijelosti ostalo nedokazano da su te poruke uopće poslate sa pretplatničkog broja koji je koristio navodni oštećeni, da je ostalo nedokazano da je in concreto korišten pištolj kao vatreno oružje, a što apsolutno čini nedokazanim postojanje kvalificiranog oblika krivičnog djela iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Posljedično prethodno iznesenom, odbrana je istakla da se indicirana bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda i u tome što su dokazi na kojima se zasniva pobijana presuda, a iz kojih sud derivira zaključak o krivici optuženog, koja se odnosi na dokaze optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu, pribavljeni radnjama čijim se preduzimanjem ostvaruje sadržina posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka f) ZKPFBiH u okolnostima kada nije postojala naredba suda o preduzimanju tih istražnih radnji.
12. Kantonalni sud je naveo da iz dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom u pogledu žalbenih prigovora branioca proizlazi da su na glavnom pretresu izvedeni svi dokazi po prijedlogu tužioca, kao i po prijedlogu odbrane (iskaz svjedoka I.H.), te da svi dokazi koji su izvedeni po prijedlogu tužioca (iskazi svjedoka, oštećenog, vještaka, kao i materijalna dokumentacija) u cijelosti potvrđuju navode iz optužnice, te da na glavnom pretresu nisu ničim dovedeni u sumnju iskazi svjedoka, kao i svi drugi dokazi koji nisu doveli u pitanje kako iskaz oštećenog, tako i iskaze drugih svjedoka. Oštećeni je pred sudom detaljno opisao radnje izvršenja koje su prema njemu preduzeli optuženi u vezi sa tačkom jedan izreke pobijane presude, a koji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedoka A.S., koji je potvrdio iskaz oštećenog - njegovog sina, jer ga je oštećeni pozvao na telefon kritične prilike i rekao mu da su ga optuženi vodili na Trebević i da je sam sebi iskopao grob pod pritiskom optuženih, te da ga je uputio da se obrati policiji, što je oštećeni i učinio, nakon čega su pripadnici policije preduzeli sve radnje u konkretnom slučaju koje su rezultirale hapšenjem optuženih. Također, iz iskaza M.H. proizlazi da je vidjela oštećenog neposredno nakon što su ga optuženi vratili, da je u međuvremenu razgovarao sa svojim ocem, da je otišao u policiju, da je prespavao u njenoj kući, da su mu na nogama bili vidni tragovi od zemlje, da joj je rekao da je morao sebi kopati grob na Trebeviću, da je prethodno, dok je bio u autu sa optuženim, njoj poslao poruku da ga voze na Trebević i da obavijesti policiju. Kada ga je vidjela, bio je vidno uznemiren i morao je piti i tablete za smirenje. Svjedoci, pripadnici policije, saglasno su pred sudom svjedočili o preduzetim službenim radnjama nakon što je događaj prijavljen u policiji, te službenim radnjama koje su preduzimali do trenutka hapšenja optuženih. Iskazi svjedoka pripadnika policije nisu ničim dovedeni u sumnju i po mišljenju Kantonalnog suda, kao ni iskazi oštećenog, svjedoka A.S. i M.H. Kada se dovedu u vezu svi iskazi svjedoka sa materijalnim dokazima iz spisa, Kantonalni sud smatra da je pobijana presuda u svemu objasnila razloge kojima se prvostepeni rukovodio u utvrđivanju krivice optuženih za krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa čl. 31. i 28.
KZFBiH.
13. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice uz objašnjenje razloga za relevantnost izvedenih dokaza. Dovođenje u sumnju zakonitosti dokaza u žalbenim prigovorima branioca koji se odnosi na medicinski nalaz o povredama oštećenog u vezi sa nastankom žuljeva na rukama oštećenog, zbog kopanja zemlje pod prisilom optuženih, Kantonalni sud smatra da taj dokaz nije od odlučujućeg značaja za dokazivanje konkretnog krivičnog djela optuženih, jer su svi drugi dokazi dovoljno potkrijepili opisane radnje izvršenja optuženih iz izreke pobijane presude, te da se na ovom dokazu i ne zasniva prvostepena presuda. Poruke koje je oštećeni poslao putem svog mobitela M.H. pred prvostepenim sudom su dovoljno potkrijepljene odgovarajućim dokazima (fotografiranje poruka) sa oba mobitela, koje su nesporno kritične prilike koristili oštećeni i M.H., i bez primjedbe odbrane da je u tom pravcu trebalo obaviti posebno vještačenje odašiljača BH Telecoma u vezi sa komunikacijom u porukama. Primjedba odbrane koja se odnosi na činjenicu da nije ispunjen kvalificirani oblik konkretnog krivičnog djela, jer nije dokazano da je korišteno oružje kritične prilike, Kantonalni sud smatra, također, neosnovanom, jer je oštećeni detaljno opisao okolnosti događaja, uključujući i činjenicu da je korišten pištolj koji je oštećeni vidio u apelantovim rukama, te da je potom taj pištolj predao M.K. nakon čega je oštećeni u strahu za svoj život počeo kopati zemlju. Također je dokazano da je ostalo u pokušaju pribavljanje protivpravne imovinske koristi. Istaknuto je da je prvostepeni sud povjerovao iskazu oštećenog koji je u ovom pravcu potkrijepljen i iskazima pripadnika policije, jer je nakon kritičnog događaja oštećeni pokazao pripadnicima policije mjesto na Trebeviću na kojem je kopao (iskaz svjedoka H.M.). Branilac neosnovano dovodi u sumnju i posjedovanje optuženih lopate, jer je u tom pravcu, po ocjeni Kantonalnog suda, izvedeno dovoljno dokaza koji potkrepljuju takvu utvrđenu činjenicu (iskaz oštećenog, svjedoka kojima je oštećeni ispričao za taj događaj, kao i neposredni uvid policije u iskopanu zemlju). Istaknuto je da su optuženi, nakon kritičnog događaja, imali dovoljno vremena da takve predmete uklone iz vozila koje je korišteno kritične prilike, pa nije od odlučujućeg značaja to što isti predmeti nisu zatečeni kod optuženih. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore koji se odnose na istražne radnje koje je provodila policija u vezi sa kritičnim događajem. S tim u vezi je navedeno da se radi o subjektivnoj ocjeni apelantovog branioca u pogledu načina na koji je vođena istraga i njegovog utiska da su radnje koje su provođene tokom istrage predstavljale posebne istražne radnje a koji prigovor se ne temelji na bilo kakvim argumentima.
14. Kantonalni sud je istakao da žalbe branilaca optuženih u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu dovele u sumnju zaključak prvostepenog suda kada je iz utvrđenih činjenica koje proizlaze iz izvedenih dokaza utvrdio krivicu optuženih za krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore u vezi sa izrečenom kaznom apelantu, a naročito njenom visinom, te je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio okolnosti na apelantovoj strani koje su opredijelile taj sud da izrekne kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obimnoj apelaciji apelant opisuje hronologiju predmetnog postupka i navodi cjelokupan sadržaj žalbe. Apelant ističe da je pobijanom presudom Kantonalnog suda u vezi sa presudom Općinskog suda nedvosmisleno povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na nepristrasan sud, pravo na odbranu, kao i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da povrede navedenih prava proizlaze iz nezakonitosti dokaza “javne optužbe“ na kojima je zasnovana pobijana presuda, i to zbog toga što su ovlaštena službena lica nezakonito, tj. bez naredbe suda svojim radnjama ostvarila sadržinu posebne istražne radnje iz člana 130. stav 2. tačka f.) ZKPFBiH. Pojašnjava da iz iskaza svjedoka S.K. i S.P. od 9. septembra 2014. godine, te iskaza oštećenog od 8. oktobra 2014. godine nedvosmisleno proizlaze obilježja posebne istražne radnje, jer su novčanice koje su bile navodno vlasništvo oštećenog donesene u MUP Kantona Sarajevo, te da su povodom njih vršene službene radnje njihovog dokumentiranja i fiksiranja u smislu dokaza putem krim-tehničkog fotografiranja, te nakon toga ponovno vraćene navodnom oštećenom radi simuliranog izvršenja dogovora i isplate u iznosu koji je, zapravo, odredio sam navodni oštećeni, a sve pod nadzorom i po uputama i savjetima ovlaštenih službenih lica MUP-a Kantona Sarajevo. Apelant navodi da radnja predaje novca koja se trebala desiti nije bila privatna radnja oštećenog, nego radnja navodnog oštećenog u okviru službene mjere koju su preduzela ovlaštena službena lica i pod njihovim nadzorom, a koja nije bila ništa drugo nego označena posebna istražna radnja. U prilog tome apelant navodi da su zbog istih razloga, tj. u identičnoj situaciji proglašeni nezakonitim dokazi u Presudi Općinskog suda broj 65 0 K 172980 11 K od 7. decembra 2011. godine, koja je postala pravomoćna danom donošenja Presude Kantonalnog suda broj 65 0 K 172980 12 Kž 5 od 11. novembra 2013. godine. Na ovaj način je, kako apelant smatra, povrijeđeno i njegovo pravo iz člana
14. Evropske konvencije tim prije što je na tako što ukazao u žalbi, a posebno stoga što je u samom postupku odlučivanja o žalbi učestvovao sudija V.Š. (bio je član vijeća), koji je i donio Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 K 172980 12 Kž 5. Pored iznesenog, apelant ukazuje da privremeno oduzeti predmeti nikada nisu dostavljeni sudu kao što to nalaže odredba člana 84. ZKPFBiH, a što se odnosu na bijelu kovertu koja je bila oduzeta tokom prethodno opisanog nezakonitog postupanja u odnosu na apelanta. U tom smislu ukazuje da je na nezakonitost dokaza u navedenom smislu upozorio već prilikom radnje otvaranja privremeno oduzetih predmeta, a što svjedoči sadržaj zapisnika o otvaranju privremeno oduzetih predmeta od 27. augusta 2013. godine. Dalje, apelant ukazuje na kršenje njegovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom 13, a što se ogleda u tome da apelacijom pobijana presuda uopće ne sadrži činjenično-pravne razloge u odnosu na žalbenu argumentaciju kojom je bilo ukazano na nezakonitost dokaza, a iz koje proizlazi upravo ranije opisano kršenje apelantovih ljudskih prava, jer o njima de iure nije ni odlučeno, te je na taj način povrijeđeno i apelantovo pravo na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu apelant smatra da je, propuštajući da ocijeni u žalbi navedene odlučne žalbene razloge, a posebno propuštajući da u odnosu na njih iznese konkretne razloge koji bi bili zasnovani na dovođenju u vezu razloga koje su iznijeli „tuženi u završnom izlaganju“ u vezi sa tim dokazom i njegovom sadržinom, sud povrijedio i apelantovo pravo na jednakost oružja u postupku. Apelant se pozvao i na praksu Ustavnog suda za koju smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju, te na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu, između ostalih, u predmetima Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, stav 68, Piersack protiv Belgije, De Cubber protiv Belgije, Padovani protiv Italije. Konačno, apelant je zatražio, pored toga, da se utvrdi povreda prava na koja se pozvao i da se naloži „tuženoj Federaciji BiH“ da apelantu nadoknadi troškove sačinjavanja apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je, u skladu sa članom 328. ZKPFBiH, u svojoj presudi odgovorio na sve žalbene navode apelantovog branioca koji su se odnosili na sve žalbene osnove i da je dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore. Istovremeno, Kantonalni sud je ukazao da izreka pobijane presude obuhvata sve što je potrebno u smislu člana 300. i člana 305. stav 4. ZKPFBiH i da nema nerazumljivosti u odnosu na opis krivičnog djela iz člana 295. stav 2. KZFBiH, jer je djelo učinjeno u pokušaju, kako se to jasno opisuje u izreci pobijane presude. Neosnovano je ukazivano na nedostatak objektivnog i subjektivnog elementa konkretnog krivičnog djela u odnosu na apelanta u izreci pobijane presude, jer taj sud smatra da su oba elementa konkretnog krivičnog djela opisana u izreci pobijane presude na sljedeći način: ,,sa ciljem da sebi pribave protivpravnu imovinski korist, primjenom sile i ozbiljnih prijetnji prema oštećenom….“ Prema stavu Kantonalnog suda, apelant objašnjava svoje viđenje i tumačenje domaćih propisa, što ne može predstavljati povredu njegovih ljudskih prava.
17. Tužilaštvo je navelo da apelant nije potkrijepio svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek. Naime, apelantove tvrdnje da Kantonalni sud nije dao razloge u svojoj presudi o odlučnim činjenicama koje se tiču žalbenih prigovora na zakonitost dokaza Tužilaštva u ovom krivičnom predmetu su netačne. Istaknuto je da je iz uvida u pobijanu presudu vidljivo da je Kantonalni sud ocijenio kao neosnovane sve prigovore apelantovog branioca. Tužilaštvo je posebno istaklo da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi, također, odlučio o prigovoru branioca koji se odnosi na dokaze optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu preduzimanjem radnji kojima se, po mišljenju apelantovog branioca, ostvaruje sadržaj posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka f) ZK FBiH u okolnostima kada nije postojala naredba suda za preduzimanje tih radnji. U detaljnom obrazloženju presude sud je i ovaj žalbeni prigovor ocijenio neosnovanim donoseći zaključak da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj ocjeni apelantovog branioca u pogledu vođenja istrage i njegovom utisku da su radnje koje su provođene tokom istrage predstavljale posebne istražne radnje, a koji prigovor se ne temelji na bilo kojim argumentima. U vezi sa pozivanjem na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Tužilaštvo je navelo da iz analize navedenih odluka proizlazi da se one ne mogu odnositi na konkretan slučaj, jer je, nasuprot tim apelacijama, u konkretnom slučaju Kantonalni sud na osnovu temeljito provedenog postupka donio zakonitu i pravilnu odluku.
18. Općinski sud je odgovorio da je odluku donio na osnovu provedenih dokaza ocjenjujući ih kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, te iz kojih nedvosmisleno proizlazi zaključak da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 295.
Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(2) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe,[…], učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
Član 11. st.(2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 130. st. (1) i (2) tačka f) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licem učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje mita, Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 11. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant je ukazao i na povredu pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru […].
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je u predmetnom postupku došlo do povrede odredaba ZKPFBiH, jer je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, te što Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode. Također, apelant je ukazao i na povredu „prava na odbranu“, te povredu načela jednakosti oružja u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštava, što u smislu unakrsnog ispitivanja oštećenog i ostalih svjedoka Tužilaštva, što u smislu osporavanja pravne valjanost materijalnih dokaza.
30. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je apelant počinio krivično djelo opisano u tački 1. izreke prvostepene presude na osnovu iskaza oštećenog, te iskaza drugih svjedoka, detaljno parafraziranih u obrazloženju presude, koji su imali direktna i indirektna saznanja o predmetnom krivičnom djelu. Razmatrajući apelantove navode da se u radnjama koje je preduzeo oštećeni stječu elementi posebne istražne radnje, Ustavni sud ukazuje da je ovo pitanje razmotrio Kantonalni sud i da je o neosnovanosti ovakvih navoda dao obrazloženje u osporenoj presudi. Naime, apelant je problematizirao, u proceduralnom smislu, dio predmetnog krivičnog postupka u autonomnom konvencijskom značenju „krivične optužbe“, prvenstveno ukazujući na nepoštivanje proceduralnih garancija, i to u dijelu koji se odnosi na dokaz
– predaju novca oštećenog njemu bez naredbe suda. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima (u završnoj riječi - kako tvrdi u apelaciji), te u žalbi koju je dostavio Ustavnom sudu uz apelaciju. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštivana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
31. Dakle, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno da li su organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući relevantne procesnopravne norme. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne procesne norme kod zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da se u kontekstu svojih navoda apelant upušta u formalnu analizu ovog dokaza, ali da ne osporava njegovu istinitost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi ispitao identičan prigovor i zaključio da je on neosnovan isticanjem da se u ovom slučaju radi o apelantovoj subjektivnoj ocjeni o načinu vođenja istrage, a koji se ne temelji ni na kakvim argumentima. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da je apelant imao djelotvornu mogućnost da ospori vjerodostojnost navedenih dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio kako za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom u završnoj riječi – kako navodi u apelaciji, tako i kasnije u postupku po korištenom redovnom pravnom lijeku. Redovni sud je, prema tome, ispitao osnovanost njegovih tvrdnji, te dao obrazloženje za svoju odluku. Činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao djelotvornu mogućnost da ospori dokaze, te da se usprotivi njihovoj upotrebi. Pri tome Ustavni sud smatra da su u ovom postupku provedeni drugi dokazi na osnovu kojih je redovni sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, te da, u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoje dokazi da su apelantu suštinski bile ugrožene garancije obuhvaćene pravom na pravično suđenje. U prilog navedenom zaključku Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov branilac imali mogućnost da aktivno učestvuju u svim fazama krivičnog postupka, naročito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza protiv njega. Osim toga, Ustavni sud ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila osuđujuća presuda u apelantovom slučaju. Prilikom osuđivanja apelanta redovni sud je posebno uzeo u obzir iskaz oštećenog, a koji apelant ne problematizira predmetnom apelacijom, niti dovodi u pitanje. Taj iskaz je redovni sud doveo u vezu sa drugim dokazima optužbe, naročito iskazima policijskih službenika koji su postupali u predmetnom postupku, kao i iskazom djevojke oštećenog koje je detaljno ispitao pri donošenju presude, tj. izvođenju zaključka o dokazanosti činjenice da je apelant počinio predmetno krivično djelo (član 296. ZKPFBiH). Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštivana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima. Stoga, suprotno tvrdnjama apelacije, Ustavni sud primjećuje da iz veoma detaljnog obrazloženja osporenih odluka u vezi sa navodima-prigovorima proizlazi da su redovni sudovi ispitali i odgovorili na sve iznesene apelantove prigovore. Po ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnih sudova, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da određenim apelantovim navodima u žalbi zaista nedostaje konkretizacija, jer se samo poziva na određene odredbe ZKPFBiH, bez jasnih navoda šta je, zapravo, ono čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
32. Konačno, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da suština apelantovih navoda pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i mora da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30).
33. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, a potom i Kantonalni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio radnje opisane u izreci presude detaljno analizirao iskaz oštećenog, te da ga doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka i nalazom i mišljenjima vještaka medicinske struke. Dalje, proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
34. Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir apelantovo pozivanje na dosadašnju praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda, ali da u okolnostima konkretnog slučaja, kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, navedena praksa nije primjenjiva. Zaključno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje zabrane diskriminacije, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Općinskog suda i Kantonalnog suda u „identičnom predmetu“. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da navedene okolnosti nisu poznate Ustavnom sudu. Također, Ustavni sud podsjeća na član 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda kojim je propisano da apelacija iz člana VI/3.b) Ustava treba sadržavati, „i dokaze na kojima se apelacija zasniva“. Ustavni sud konstatira da apelant nije dostavio Ustavnom sudu dokaze, to jest presude na koje se pozvao u apelaciji a iz kojih, prema njegovom stavu, proizlazi da su Općinski sud i Kantonalni sud u identičnom predmetu donijeli drugačije odluke, te stoga te navode ne može ni ispitati. Nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje da je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe u kojem redovni sud ispituje da li postoje dokazi za utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv optuženog lica, te na osnovu svih dokaza donosi odluku, uzimajući u obzir specifičnosti svakog konkretnog predmeta. Stoga, prema stavu Ustavnog suda, sama činjenica i da je, kako apelant navodi, u drugom „identičnom“ predmetu donesena drugačija odluka, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
1. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredaba ZKPFBiH, ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer apelant nije dostavio Ustavnom sudu dokaze iz kojih, prema njegovom stavu, proizlazi da su Općinski sud i Kantonalni sud u identičnom predmetu donijeli drugačije odluke, kao i zbog toga što je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe u kojem redovni sud ispituje da li postoje dokazi za utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv optuženog lica, te na osnovu svih dokaza donosi odluku, uzimajući u obzir specifičnosti svakog konkretnog predmeta.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević