Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1285/20 (M.J. rođ. B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1285/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1285/20, rješavajući apelaciju M. J. rođ. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.J. rođ. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 081232 20 Gž od 27. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 81232 19 P od 2. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. J. rođ. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Edina Ćilimković, advokat iz Tuzle, podnijela je 3. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 081232 20 Gž od 27. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 081232 19 P od 2. decembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i A.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 21. aprila 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 081232 19 P od 2. decembra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 081232 20 Gž od 27. februara 2020. godine, razveden je brak između tužitelja i apelantice zaključen 22. novembra 2014. godine (stav 1). Presudom je njihovo zajedničko dijete (u daljnjem tekstu: mldb. dijete), rođeno 26. septembra 2018. godine, povjereno na starateljstvo, odgoj, zaštitu i vaspitanje majci-apelantici. Presudom je određeno da će tužitelj, kao roditelj sa kojim mldb. dijete ne živi, lične i neposredne kontakte održavati na način da će preuzimati mldb. dijete na kapiji porodične kuće u kojoj živi mldb. dijete sa apelanticom u 15 sati srijedom i petkom i to od apelantice i vraćati mldb. dijete apelantici isti dan u 20 sati, te da će na isti način tužitelj preuzimati mldb. dijete nedjeljom u 12 sati i vraćati ga u 17 sati. Za rođendan mldb. djeteta, vjerske i državne praznike mldb. dijete će prvi dan provesti kod apelantice, a drugi kod tužitelja, te će sljedeći rođendan, kao i državne i vjerske praznike prvi dan provesti kod tužitelja i tako u budućnosti naizmjenično. Određeno je i da mldb. dijete za vrijeme rođendana tužitelja provede dan sa tužiteljem, kao i da će provesti dan sa apelanticom za njen rođendan ukoliko na taj dan pada dan kontaktiranja djeteta sa tužiteljem (stav 3). Presudom je obavezan tužitelj, kao otac mldb. djeteta, da na ime izdržavanja mldb. djeteta doprinosi u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM, te da taj iznos uplaćuje na račun apelantice kao majke na način kako je do sada vršena uplata, i to do 5. u mjesecu za tekući mjesec, od dana donošenja presude pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski razlozi, ili do donošenja druge odluke suda (stav 4). Presudom je naloženo JU Centar za socijalni rad Živinice da prati izvršavanje roditeljskih obaveza, da im pruža pomoć, daje savjete, ukazuje na propuste u vršenju roditeljskog staranja i u brizi o mldb. djetetu, te da preduzima određene mjere (stav 5). Presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav 6).
6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je bračna zajednica parničnih stranaka faktički raskinuta u martu 2019. godine i da je nakon toga pred Centrom za socijalni rad Živinice postignut dogovor da tužitelj viđa mldb. dijete dva puta u sedmici, da je obavezan da dan prije javi kada dolazi po mldb. dijete, te da utvrđena i obaveza tužitelja da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta sa po 200,00 KM mjesečno, što je on činio redovno. Utvrđeno je i da su vještak, psiholog Nera Kravić-Prelić, vještak neuropsihijatar Mirsad Jaraković i stručni tim Centra za socijalni rad Živinice bili saglasni u nalazu i mišljenju da su relacije unutar porodice narušene, da nema adekvatne komunikacije između roditelja mldb. djeteta, te da su izražene negativnosti jednog prema drugom. Osim toga, utvrđeno je da su za psihički i emocionalni razvoj mldb. djeteta veoma važni prisustvo i uključenost oba roditelja sa pozitivnim odnosom prema mldb. djetetu, kako bi ono osjećalo da je voljeno i zaštićeno, pri čemu je naročito bitno da tužitelj i apelantica ne vrše pritisak na mldb. dijete, jer bi to imalo destruktivan učinak na njegov zdrav emocionalni život. Općinski sud je naveo da je utvrđeno i da je preporučljivo dvostruko starateljstvo nad mldb. djetetom, ali je predloženo da se ono, zbog njegove dobi i činjenice da još uvijek doji, povjeri apelantici kao majci na dalju brigu i staranje uz potpunu uključenost tužitelja kao oca u odgoju i brizi oko njega ostvarivanjem redovnih i kvalitetnih kontakata sa njim u toku sedmice i vikendom, te uz uključivanje osoblja nadležnog centra za socijalni rad radi vršenja nadzora nad ostvarivanjem redovnih i kvalitetnih odnosa tužitelja sa mldb. djetetom. Općinski sud je naveo da je stručni tim Centra za socijalni rad Živinice predložio da se ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata tužitelja sa mldb. djetetom odvija kao u stavu trećem izreke prvostepene presude.
7. Općinski sud je obrazložio da je, polazeći od ovakvog činjeničnog stanja, odluku o ostvarivanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata tužitelja i mldb. djeteta donio kao u stavu trećem izreke presude pri tome se rukovodeći preporukama u nalazu i mišljenju vještaka Nere Kravić- Prelić i Mirsada Jarakovića da je potrebna potpuna uključenost oca u odgajanju i brizi oko mldb. djeteta a na navedeni način. Općinski sud je obrazložio da apelantičin prigovor i prijedlog da se kontaktiranje mldb. djeteta sa tužiteljem-ocem ostvaruje jednom sedmično i jedan dan vikenda sud je ocijenio kao prijedlog koji nije u interesu mldb. djeteta, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka i stručnog tima centra za socijalni rad. Općinski sud je naveo i da je odluku o doprinosu tužitelja izdržavanju mldb. djeteta u visini od 250,00 KM mjesečno zasnovao na činjenici da je tužitelj po dogovoru sa apelanticom pred Centrom za socijalni rad Živinice redovno plaćao po 200,00 KM mjesečno na ime tog doprinosa, da je apelantica tražila da se tužitelj obaveže da na ime tog doprinosa plaća 300,00 KM mjesečno, a da je nadležni centar za socijalni rad, ocjenjujući sve okolnosti na strani parničnih stranaka i mldb. djeteta, dao prijedlog da taj iznos bude 230,00 KM mjesečno. Pri tome je Općinski sud analizirao potrebu i troškove stranaka, te uzrast i potrebu mldb. djeteta, pa je zaključio da sa iznosom od 250,00 KM doprinosa tužitelja kao oca, uz učešće apelantice kao majke, mldb. dijete neće oskudijevati u onome što je potrebno za njegov razvoj. Općinski sud je naveo i da je imao u vidu i podatke o prosječnim potrebama lica koje zahtijeva izdržavanje koje objavljuje federalni ministar rada i socijalne politike a koji iznose 30% od prosječne plate u Federaciji BiH u prethodnoj godini, te da, prema posljednjim objavljenim podacima, ta plata za juli 2019. godine iznosi 932,00 KM. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 33 0 P 081232 20 Gž od 27. februara 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u žalbi navela da prvostepeni sud nije odlučio na pripremnom ročištu o čemu će se raspravljati na glavnoj raspravi, da je na pripremnom ročištu određeno da će se provesti dokazi vještačenjem vještaka kliničkog psihologa i vještaka psihologa-pedagoga, a da nije navedeno koji je njihov zadatak, niti su navedena imena tih vještaka, te da je u postupku, umjesto vještačenja vještaka psihologa-pedagoga, izvedeno vještačenje vještaka, psihologa Nere Kravić-Prelić, koja nije dala nalaz i mišljenje kom roditelju da se povjeri mldb. dijete, niti prijedlog o kontaktiranju drugog roditelja sa mldb. djetetom. Kantonalni sud je naveo da je, pozivajući se na ove prigovore, apelantica ukazivala da odluka o ostvarivanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata tužitelja i mldb. djeteta „nema činjeničnog ni pravnog utemeljenja zbog uzrasta djeteta" s obzirom na to da je ono u vrijeme donošenja te odluke navršilo tek 14 mjeseci i da ono doji, pa da je dijete tri puta od po pet sati u jednoj sedmici lišeno mogućnosti da doji „na način kako to potrebe djeteta ovog uzrasta zahtijevaju".
9. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da smatra da u ovakvom prigovoru nema osnovanog pobijanja prvostepene presude u dijelu odluke o ostvarivanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata tužitelja i mldb. djeteta. Ovo stoga što je odredbom člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio, ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelantica povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva dovodi u vezu sa činjenicom da mldb. dijete, uzrasta navršenih 14 mjeseci, doji, ocjenjujući da ta činjenica čini odluku o ostvarivanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata nezakonitom i nepravilnom. Jasno je da povrede odredaba parničnog postupka na koje se apelantica poziva, prema mišljenju tog suda, nisu bile od utjecaja na utvrđenje činjenice o dojenju mldb. djeteta, pa time ni od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Kako je obrazložio taj sud, činjenica da mldb. dijete doji u konkretnom slučaju nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke s obzirom na to da su tu činjenicu imali u vidu i vještaci i stručni tim centra za socijalni rad pri davanju svojih mišljenja, nalaza i prijedloga u ovoj pravnoj stvari, te s obzirom na općepoznatu činjenicu da se dijete životne dobi od 14 mjeseci ne hrani samo dojenjem, pa da bez njega ne bi moglo biti pet sati, koliko bude provelo sa tužiteljem-ocem u ostvarivanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata. Kantonalni sud je obrazložio i da je, također, neosnovano osporavanje prvostepene presude u dijelu odluke o doprinosu tužitelja kao oca izdržavanju mldb. djeteta u visini od 250,00 KM mjesečno prigovorom da nije izveden nijedan dokaz na okolnost stvarne visine primanja tužitelja, pa da je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što apelantica paušalno navodi da ukupna primanje tužitelja dostižu iznos od 5.000,00 KM, a da ne nudi nikakvog pouzdanog osnova za drugačiju odluku u odnosu na odluku prvostepenog suda sa razlozima koje je on dao, niti je takve dokaze ponudila u postupku. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i čl. 3. i 9. Konvencije o pravima djeteta. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da redovni sudovi nisu vodili računa o činjenici da je više puta u postupku pred organom starateljstva tražila izuzeće poimenično navedene socijalne radnice i psihologa i da je to izuzeće odobreno tek nakon okončanja postupka pred prvostepenim sudom a da je u ponovnom postupku Centar za socijalni rad samo prepisao obrazloženje i izreku presude prvostepenog suda. Navodi i da je nesporno dokazala da su mimo njenog znanja osobe iz Centra za socijalni rad obavještavale tuženog o svim dokazima za šta smatra da je nepravilno. Apelantica navodi da je nesporno da se u ovom postupku nije vodilo računa o interesima mldb. djeteta, jer dijete još uvijek doji i ima potrebu da stalno bude uz majku, te da je ovako određenim načinom kontakata sa ocem mldb. dijete lišeno hrane i po pet sati dnevno, za vrijeme za koje mora boraviti sa ocem. Apelantica navodi i da je tužitelj iznosio neistine o odnosu sa mldb. djetetom tvrdeći da imaju blizak i prisan odnos, ali da to nije tačno jer se mldb. dijete uvijek držalo za apelanticu i plakalo kad bi trebalo da kontaktira sa tužiteljem. Također, navodi i da je odluka o iznosu izdržavanja nepravilna jer sudovi nisu vodili računa o visokim primanjima tužitelja o kojima je u toku postupka iznosio različite i netačne podatke i obavezama apelantice, kao ni o potrebama mldb. djeteta. Apelantica smatra da se, prema odredbama i Porodičnog zakona i Konvencije, niti jednom roditelju ne može oduzeti dijete ako roditelj na to ne pristaje, zbog čega smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. b)Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja datih u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
12. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 124. stav (2) (2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava lične odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […] Član 129. stav (2) (2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 138.
(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.
(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj. Član 142. stav (2) (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 145. st. (1) i (3) (1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
(3) Održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta Član 235.
(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.
Član 236.
(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.
Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. člana 142. ovog Zakona.
13. U Saopćenju federalnog ministra rada i socijalne politike o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života („Službene novine FBiH“ broj 21/19) relevantne odredbe glase:
Prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud u skladu sa odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine uzimati u obzir u postupku za izdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2018. godinu, a što iznosi 266,70 KM.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
15. U Konvenciji o pravima djeteta relevantne odredbe glase:
Član 3.
1. U svim akcijama koje u vezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.
2. Države stranke obavezuju se da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama djetetu osigurati zaštitu i skrb kakva je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za njega zakonski odgovorne.
3. Države stranke osigurat će da službe i ustanove odgovorne za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da svoje djelovanje usklade sa standardima nadležnih vlasti, osobito u vezi pitanja sigurnosti, zdravlja te broja i stručnosti osoblja. Član 9. st. 1, 2. i 3.
1. Države stranke osigurat će da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi dobrobiti djeteta. Takva odluka može biti naročito potrebna u posebnim slučajevima, kao što su zloupotreba roditeljskog položaja ili zanemarivanje djeteta, ili pak kad roditelji žive odvojeno, a mora se donijeti odluka o mjestu djetetova prebivališta.
2. U svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavom 1. ovog člana, svim zainteresiranim stranama mora se omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje.
3. Državne stranke poštivat će pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da redovito održava osobne i neposredne odnose s oba roditelja ako se time ne ugrožava njegova dobrobit.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 081232 20 Gž od 27. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 9. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i čl. 3. i 6. Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja mldb. djeteta, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
23. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
25. Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece i pravu roditelja kod kojeg dijete ne živi na održavanje redovnih kontakata sa djetetom raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes zavisi od okolnosti koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka - psihologa ili psihijatara, a u konačnici, shodno dobi djeteta, i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka.
26. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantičinim navodima, prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad sa socijalnom anamnezom za tužitelja i apelanticu i mišljenjem psihologa i socijalnih radnika, iskaza tužitelja i apelantice, zaključio da je u najboljem interesu mldb. djetata da živi sa apelanticom, ali i da postoji nesporna potreba za održavanjem redovnih kontakata tužitelja sa mldb. djetetom i da je pri tome taj sud, a što je potvrdio i Kantonalni sud, dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa dobi djeteta i dojenjem. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa dosuđenim iznosom izdržavanja koji je tužitelj obavezan plaćati pri tome se pozivajući na relevantni propis, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantičinim navodima, apelantica u postupku nije dokazala svoje tvrdnje da je iznos primanja tužitelja znatno viši od onog koji je on prijavio.
27. Također, u vezi sa apelantičinim navodima da redovni sudovi nisu vodili računa o tome da je ona tražila izuzeće socijalnih radnika koji su vodili postupak pred upravnim organom (predmetni postupak pred upravnim organom je vođen paralelno sa sudskim postupkom i odnosio se na pokušaj dogovora o kontaktima mldb. djeteta sa tužiteljem) i da su ti radnici izuzeti tek nakon donošenja prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da je sasvim drugi socijalni radnik (kojeg je odredio sud) učestvovao u donošenju sudskih odluka, kao i psiholog kojeg je odredio sud (pri čemu je prvostepeni sud jasno naznačio obaveze i obim njihovog vještačenja), te da apelantica pred redovnim sudovima nije pokretala pitanje izuzeća poimenično navedenih socijalnih radnika (koji su, prema podacima iz dostavljene dokumentacije, suprotno apelantičinim navodima, izuzeti prije donošenja prvostepene presude), niti iz dostavljenih dokumenata proizlazi da je upoznala redovne sudove sa tim zahtjevom, odnosno da je sudovima dala mogućnost da se izjasne o tom pitanju.
28. Pored toga, a suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta i obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, kako je već rečeno, prilikom donošenja spornih odluka vodili isključivo računa o interesima, kako to propisuje ne samo Porodični zakon već i Konvencija o pravima djeteta a što je vidljivo iz obrazloženja osporenih presuda i relevantnih odredaba navedenih propisa citiranih u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi i da apelantica u toku postupka nije, shodno odredbama ZPP, dokazala da je apelantica o dokazima i postupku obavještavana na način suprotan zakonu, niti da je odnos tužitelja i mldb. djeteta negativan, a takvo što nije vidljivo ni iz stanja spisa. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na porodični život i pravo iz čl. 3. i 9. Konvencije
30. U vezi sa navodima koji se tiču prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz čl. 3. i 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, zbog istih razloga, zaključuje da su neosnovani i apelantičini navodi o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz čl. 3. i 9. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta kojom su određeni i termini i načini kontakata tužitelja sa mldb. djetetom, te doprinosu tužitelja izdržavanju mldb. djeteta, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz čl. 3. i 9. Konvencije o pravima djeteta kada apelantica tvrdnje o kršenju ovih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević