Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-879/20 (J. M.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-879/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 879/20, rješavajući apelaciju Joze Markića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Markića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 01660419 Kž 3 od 20. siječnja 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 01660418 Kv 23 od 11.
prosinca 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jozo Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnio je 6. ožujka 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 016604 19 Kž 3 od 20. siječnja 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 016604 19 Kv 23 od 11. prosinca 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 016604 19 Kv 23 od 11. prosinca 2019. godine kojim je apelantu i drugim navedenim osobama produljio pritvor koji može trajati do izricanja presude ili do nove odluke suda, a najdulje još dvije godine računajući od 9. prosinca 2019. godine, a zbog postojanja utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 342. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi s kaznenim djelom teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) u svezi sa člankom 286. stavak 1. KZ-a, a sve u svezi sa člankom 54. KZ-a (toč. 10. i 14. optužnice) i kazneno djelo razbojništva iz članka 289. stavak 2., u svezi sa stavkom l., a sve u svezi sa člankom
31. KZ-a, s tim što će se u odnosu na sve optužene kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja. Optuženim je pritvor produljen iz osnove propisane u članku 146. stavak 1. „toč. a) i c)“ Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo na str. 9.–11. razloge koje je dao apelant detaljno navodeći zašto smatra da ne postoje opći ni posebni razlozi da mu se odredi pritvor, odnosno da se prihvati prijedlog Tužiteljstva. Na strani 18. rješenja je navedeno što je optužnicom stavljeno na teret optuženim, konkretno apelantu pod toč. 10., 14. i 15. (str. 21.–22.), te su navedeni dokazi dostavljeni uz optužnicu na kojima Tužiteljstvo temelji prijedlog za produljenje pritvora.
6. Na strani 43. Kantonalni sud je ukazao na niži stupanj sumnje koji je potreban u ovom trenutku sumnje prilikom donošenja presude „izvan svake razumne sumnje“, te je ukazao da u ovoj fazi kaznenog postupka sud cijeni postojanje utemeljene sumnje da je određena osoba učinila kazneno djelo, a ne apsolutnu dokazanost svih odlučnih činjenica o kojima ovisi krivnja optuženih, o čemu će moći odlučiti prvostupanjski sud, ali tek nakon što na glavnom pretresu izvede sve potrebne dokaze.
7. Kantonalni sud je zaključio da je prijedlog za produljenje pritvora optuženim utemeljen iz pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a. Kantonalni sud navodi da utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 342. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ-a u svezi s kaznenim djelom teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) u svezi sa člankom 286. stavak 1. KZ-a, a sve u svezi sa člankom 54. KZ-a, na način da su se navedenog dana, u navedenom mjestu, zajednički i po prethodnom dogovoru, na temelju unaprijed pripremljenog plana, s jasno određenim i pripremljenim ulogama svakog od njih (R. B., M. O., M. M. i apelant), s ciljem da za sebe pribave protupravnu imovinsku korist, dovezli do objekta poduzeća Namex d.o.o. vozilom koje je prethodno osigurao apelant, a potom na detaljno opisan način provalili vrata, ušli u objekt, gdje su pronašli i prisvojili metalni sef iz kojeg su naknadno uzeli iznos preciziran u rješenju (točka 10. optužnice); potom u vrijeme i mjestu preciziranom zajednički i po prethodnom dogovoru, na temelju unaprijed pripremljenog plana, s jasno određenim i pripremljenim ulogama svakog od njih (R. B., E. M. i apelant), s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist, došli do „TC Bingo”, a potom, ubrizgavanjem plina u otvore bankomata UniCredit banke, uz zapaljenje iskrom, izazvali eksploziju, nakon čega su prisvojili pet metalnih kasa iz bankomata u kojima se nalazio novac u preciziranom iznosu; te da je počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ-a u svezi sa člankom
31. KZ-a na način da su u vrijeme i na mjestu kako je navedeno, zajednički i po prethodnom dogovoru, vozilom kojim je upravljao apelant, a R. B. i M. M. sjedili na zadnjem sjedištu vozila, prepriječili put uposlenici Hrvatske pošte d.o.o. Mostar dok je upravljala službenim vozilom, a potom R. B. i M. M,. s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist oduzimanjem tuđih pokretnih stvari, svjesni da uporabom oružja prijete izravnim napadom na život, i htijući to, maskirani i naoružani automatskim puškama, izašli iz vozila, prišli vozilu u kojem je sjedila oštećena I. L., pa uz prijetnju oružjem, na navedeni način uzeli plavu torbu u kojoj se nalazio novac u preciziranom iznosu, nakon čega su se vratili u vozilo u kojem ih je čekao apelant koji je njim upravljao – što proizlazi iz iskaza osumnjičenog R. B., osumnjičenog N. L., svjedoka M. M., svjedoka oštećene I. L., zapisnika o očevidu, razgovora snimljenih primjenom posebnih istražnih radnji, iskaza osumnjičenog M. O. Kantonalni sud je naveo da svi dokazi pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti ne ostavljaju mjesta dvojbi da je apelant utemeljeno sumnjiv da je počinio ova kaznena djela.
8. Kantonalni sud, dalje, ukazuje da utemeljena sumnja proizlazi iz iskaza osumnjičenog R. B., danog u prisustvu branitelja, u kojem detaljno opisuje kako i na koji način su izvršena ova kaznena djela, u kojima je i sam sudjelovao, te što je on naveo, a kojim je potvrđen iskaz svjedoka M. M. (koji je odlukom glavnog tužitelja dobio imunitet, koji je sud cijenio s posebnom pozornošću i prihvatio samo u onom dijelu koji je potvrđen i drugim dokazima). Kantonalni sud je naveo da i treći iskaz – osumnjičenog N. L., koji je naveo, potvrđuje utemeljenu sumnju u odnosu na apelanta, a iskaz ovog svjedoka potpuno je suglasan sa iskazima M. M., R. B., A. S., M. O., razgovorima snimljenim primjenom posebnih istražnih radnji, te drugim dokazima Tužiteljstva, zapisnicima o očevidu, iskazom I. L.
9. Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je integritet svjedoka M. M. doveden u pitanje zbog pisma upućenog supruzi R. B., a time i vjerodostojnost njegovog iskaza, iz kojeg proizlazi da se svjedok sveti i da navodno traži 100.000,00 KM za promjenu iskaza, ne može dovesti u pitanje dijelove iskaza koji su potvrđeni drugim, od ovog svjedoka neovisnim, dokazima. Okolnost da je tužitelj na ročištu od 10. prosinca 2019. godine predao navedeno pismo u originalu, kako je naveo Kantonalni sud, još uvijek ne ukazuje na skriptera ovog pisma, što nije moguće utvrditi bez odgovarajućeg vještačenja rukopisa, tako da se navedeno pismo i dalje cijeni (članak 15. ZKP-a) u smislu prava na obranu optuženih i u ozračju drugih dokaza u spisu s kojima je u suglasnosti.
10. Kantonalni sud je ukazao da za svako djelo koje se optužnicom stavlja apelantu na teret utemeljena sumnja potvrđena je i bez iskaza M. M., drugim dokazima. Tako, pored iskaza svjedoka M. M. da je apelant sudjelovao u izvršenju kaznenog djela razbojništva nad uposlenicom Hrvatske pošte, utemeljenu sumnju potvrđuje i iskaz R. B., koji je i sam sudjelovao u izvršenju ovog kaznenog djela, u cijelosti ga opisao suglasno iskazu M. M. i oštećene I. L. te drugim materijalnim činjenicama. Kantonalni sud navodi da su ovi iskazi potkrijepljeni dokumentacijom KPZ Mostar iz koje proizlazi, kako je to svjedok M. M. naveo, a R. B. potvrdio, i da se apelant taj dan trebao javiti na izdržavanje kazne, ali to nije učinio na vrijeme, već tek poslije izvršene pljačke, a što je dijelom bio i motiv izvršenja (radi osiguranja sredstava zbog odlaska na izdržavanje kazne). Kantonalni sud navodi da se iskaz svjedoka – oštećene I. L. u cijelosti podudara s iskazima R. B. i M. M., zapisnikom o očevidu i pronađenom oštećenom vozilu. Kantonalni sud ukazuje i na iskaz M. O. dan u drugom predmetu.
11. Navodi obrane da apelant određena djela koja su mu prvobitno stavljena na teret, a od kojih je Tužiteljstvo u konačnici odustalo, nije mogao počiniti jer se u inkriminirano vrijeme nalazio u pritvoru, te da je u pritvoru o kojem se sada raspravlja proveo tri mjeseca, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne umanjuju zakonske razloge za određivanje mjere pritvora prema apelantu jer kaznena djela od kojih je Tužiteljstvo odustalo nisu jedina djela koja su mu stavljena na teret.
12. Kantonalni sud je zaključio da svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi u cijelosti potvrđuju utemeljenu sumnju da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, kao i da je svjesno i s htijenjem postao član grupe za organizirani kriminal, koju je organizirao i kojom je rukovodio R. B., što se naročito ogleda u ponavljanju i upornosti inkriminiranog ponašanja u sastavu grupe koja zajednički djeluje i u kojoj su točno određene hijerarhija i koje radnje poduzima koji član grupe u činjenju djela, a što je vidljivo iz činjeničnog opisa kaznenih djela koja se apelantu stavljaju na teret, kao i provedenih dokaza iz kojih je vidljiva jasna apelantova uloga. Zbog navedenog, Kantonalni sud nije prihvatio apelantovu obranu da nije bio svjestan da pripada istoj grupi.
13. Na strani 68. Kantonalni sud je naveo što je propisano člankom 146. stavak 1. točka c) ZKP-a, te ukazao da postoji utemeljena sumnja da su optuženi počinili kaznena djela koja im se optužnicom stavljaju na teret (izuzev za E. M., kako je navedeno). Kantonalni sud je naveo da su predviđeni uvjeti koji se traže člankom 146. stavak 1. točka c) ZKP-a. Kantonalni sud je zaključio da i dalje (od donošenja posljednjih rješenja o pritvoru u odnosu na osumnjičene kojima je određen pritvor) nije došlo do izmjene činjenične osnove na kojoj se temelji raniji zaključak suda u odnosu na razloge zbog kojih je pritvor određen, tako da i dalje postoje svi oni razlozi zbog kojih je pritvor ranije određen. Dakle, i dalje postoji utemeljena sumnja, odnosno bojazan da bi „osumnjičeni“, ako se nađu na slobodi, mogli ponoviti kazneno djelo, a s obzirom na njihovu ličnost, sklonost vršenju kaznenih djela i do sada utvrđeno kriminalno ponašanje za koje je utvrđena utemeljena sumnja, na što ukazuju konkretni dokazi u spisu koji upućuju na očigledan zaključak da su optuženi u veoma kratkom vremenskom razdoblju počinili ova djela za koja se terete.
14. U odnosu na poseban zakonski uvjet za određivanje mjere pritvora propisan u članku 146. stavak 1. točka c) ZKP-a Kantonalni sud je naveo da taj uvjet postoji za svakog od optuženih. Sud, dalje, navodi apelantove ranije osude, ali i ističe da apelantova ranija osuđivanost nije jedini razlog. Kantonalni sud navodi da prethodne kazneno-pravne sankcije nisu utjecale na apelanta da ubuduće ne čini kaznena djela jer kod njega postoji kontinuitet kriminalnog ponašanja, a što pokazuju djela za koja su mu već izrečene sankcije od 2006. do 2015. godine. Dakle, apelant je višestruko osuđivana osoba, što ukazuje na zaključak da prijašnje osude nisu utjecale na njega na način da svoje ponašanje uskladi s općeprihvaćenim društvenim normama i da više ne vrši kaznena djela. Naprotiv, kako Kantonalni sud navodi, apelant je kontinuirano vršio kaznena djela od 2006. pa do 2015. godine i dalje, a koja su uglavnom usmjerena na pribavljanje protupravne imovinske koristi. Protekom vremena, kako je naveo Kantonalni sud, činio je sve teža kaznena djela, a što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, ako bi bio na slobodi, nastavio vršiti kaznena djela (da bi ponovio kazneno djelo), a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, pa su iz tog razloga ispunjeni zakonski uvjeti da mu se odredi pritvor na temelju članka 146. stavak 1. točka
c) ZKP-a. Kantonalni sud je također naveo da je u skladu sa člankom 145. ZKP-a razmotrio mogućnost izricanja neke druge mjere zabrane (strana 70. naveden cilj mjera), te zaključio da se izricanjem neke od navedenih mjera apelantu ne bi mogla otkloniti opasnost od počinjenja novog kaznenog djela i ne bi se postigla njihova svrha.
15. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 016604 19 Kž 3 od 20. siječnja 2020. godine kojim je odbio kao neutemeljene žalbe apelanta i ostalih optuženih.
16. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant pobijao prvostupanjsko rješenje zbog bitnih povreda odredbi kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.
17. Na strani 10. rješenja Vrhovni sud ukazuje da se apelant (njegov odvjetnik), pobijajući prvostupanjsko rješenje, u najvećem dijelu žalbe osvrće na dosadašnji tijek trajanja mjere pritvora prema apelantu i okolnostima koje su utjecale na odluku Vrhovnog suda (kojom je, uvažavanjem žalbe, ukinuto rješenje Kantonalnog suda od 11. listopada 2019. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje). Apelant iznosi veći broj primjedbi na rad i postupanje Tužiteljstva u svezi s okolnostima slanja pisma zatvorenika M. M. (upućeno) M. B., kao i nedostacima u prijedlogu za produljenje mjere pritvora, kako tijekom istrage tako i nakon podizanja optužnice. U žalbi se iznosi da je apelant u pritvoru proveo tri mjeseca protivno svim zakonskim odredbama s obzirom na to da mu je pritvor određen i produljen samo na temelju iskaza svjedoka M. M. (koji je dobio imunitet), te da je od svjedočenja navedenog svjedoka na kraju praktično odustalo i samo Tužiteljstvo, tako da su od trinaest radnji koje su apelantu bile stavljene na teret ostale tri (pod toč. 10., 14. i 15. optužnice), a za koje Tužiteljstvo, kako se u žalbi tvrdi, ne daje nijedan jedini valjan dokaz.
18. Vrhovni sud je naveo da se ovim žalbenim prigovorima suštinski ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Ovi žalbeni prigovori se odnose na faze postupka koje su prethodile predmetnom žalbenom odlučivanju i koje se značajnim dijelom odnose na aktivnosti (poduzete ili očekivane od strane obrane) Tužiteljstva u konkretnom postupku, zbog čega se oni ocjenjuju irelevantnim. Kada je u pitanju tvrdnja da su u odnosu na apelanta ostale tri inkriminirane radnje opisane u tri točke optužnice, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljivo ukazivanje da je apelant neutemeljeno proveo tri mjeseca u pritvoru jer sadržaj inkriminiranog djelovanja apelanta (za preostale tri točke za koje postoji utemeljena sumnja da ih učinio) uvjerava Vrhovni sud u suprotno od onoga što se u žalbi potencira.
19. Vrhovni sud je naveo da je proizvoljna tvrdnja iz žalbe da Tužiteljstvo za preostale tri radnje (opisane u toč. 10., 14. i 15. optužnice) ne daje nijedan valjan dokaz jer je očigledno da obrana zanemaruje obrazloženje koje je u svezi s tim dano na str. od 44. do 49. pobijanog rješenja. Prvostupanjski sud svoj činjenični nalaz u odnosu na apelanta ne temelji samo na iskazu svjedoka M. M., već i na iskazima optuženih i svjedoka – oštećene i drugim navedenim dokazima, vršeći njihovu konkretnu analizu i dovodeći ih u međusobnu vezu, s jasnim stajalištem da je iskaz svjedoka M. M. cijenjen s posebnom pozornošću i da je prihvaćen samo u dijelu u kojem je potvrđen i drugim dokazima. Vrhovni sud je ukazao da navedeno ne ostavlja ni najmanju sumnju u ispravno postupanje prvostupanjskog suda, što je konačno i dovelo do toga da je Tužiteljstvo iz inkriminirajuće činjenične osnove u odnosu na apelanta izostavilo sve točke koje su isključivo bile utemeljene na iskazu svjedoka M. M. Isto tako, paušalnom se može ocijeniti tvrdnja da je izreka rješenja nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima rješenja, te da rješenje ne sadrži razloge o relevantnim činjenicama jer ovaj navod žalba ne konkretizira i ne navodi koje relevantne činjenice ima u vidu kada ukazuje na odsustvo razloga u obrazloženju pobijanog rješenja.
20. Vrhovni sud je naveo da je apelant, pobijajući zaključak prvostupanjskog suda o postojanju posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a u odnosu na apelanta, naveo da uslijed okolnosti da nema utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za pritvor onda nema ni posebnog uvjeta za pritvor. Apelant je naveo da prvostupanjski sud o tome nije dao valjane razloge, niti zaključak, pa je iz pobijanog rješenja nejasno zašto sud prihvaća ovu pritvorsku osnovu s obzirom na to da nije jasno za koja kaznena djela je prvostupanjski sud utvrdio postojanje utemeljene sumnje.
21. Vrhovni sud je naveo da ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje opravdanost zaključka prvostupanjskog suda o egzistiranju posebnog pritvorskog osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a u odnosu na apelanta, što dalje pojašnjava.
22. Konačno, Vrhovni sud ukazuje na navod iz apelantove žalbe da bi se zabranom napuštanja boravišta, zabranom sastajanja s određenim osobama, kao i određivanjem obveze povremenog javljanja osiguralo prisustvo apelanta i nesmetano vođenje kaznenog postupka. Obrana je također ukazala da se pred Sudom BiH protiv apelanta vodi kazneni postupak (u kojem predmetu je apelant pod posebnom prismotrom organa gonjenja), te da mu ne bi na pamet palo počinjenje novog kaznenog djela. Vrhovni sud je našao da se istaknutim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju svrha koja se postiže pritvorom ne može postići blažim mjerama s obzirom na to da je u pobijanom rješenju prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge za takav svoj zaključak, na koji nisu od utjecaja apelantovi navodi da se on nalazi pod posebnom prismotrom organa gonjenja (u predmetu koji se vodi pred Sudom BiH). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant ukazuje da mu je pobijanim odlukama narušeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant najprije ukazuje da mu je pritvor neutemeljeno određen i produljavan. U svezi s navedenim apelant ukazuje na stajalište da postojanje utemeljene sumnje na kojoj se temelji lišenje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, te dalje navodi da se u konkretnom predmetu radi o specifičnim okolnostima. Apelant navodi da je proizvoljnost očigledna kod utvrđivanja i obrazlaganja činjenica koje upućuju na utemeljenu sumnju. Apelant smatra da je tijekom istrage obrana neupitno dovela u pitanje iskaz na kojem se temeljio osnov sumnje, zbog čega nisu postojale ili su prestale postojati činjenice ili informacije na temelju kojih bi objektivni promatrač mogao zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Apelant navodi da je ukazivao da prijedlog za određivanje pritvora, njegovo produljenje, posebno nakon podizanja optužnice, ne sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je bilo neophodno odrediti pritvor prema dopuštenim zakonskim osnovama. Sud nije ispravno procijenio da za pritvor, posebno njegovo produljenje, postoje relevantni i dovoljni razlozi. Apelant navodi da se dokazi Tužiteljstva dostavljeni uz prijedlog, a kao osnova za utvrđivanje postojanja osnova sumnje, ne mogu smatrati relevantnom, dovoljnom i razumnom dokaznom građom čija kvaliteta čini utemeljenim ograničiti slobodu apelanta. Apelant ukazuje da se radi o iskazu svjedoka M. M. kome je odlukom glavnog tužitelja dan imunitet, a radi se o višestruko osuđivanoj osobi, navodnom suizvršitelju predmetnih djela, pa je njegov iskaz u istrazi valjalo razmatrati s posebnim oprezom, a nikako ga tretirati kao temelj osnova krivnje i određivanja pritvora. Apelant navodi da je tijekom istrage utvrđeno da je predmetni svjedok ucjenjivao i prijetio apelantu posredstvom M. B., o čemu su plasirani dokazi (pismo). Apelant navodi da je, nakon što je bez bilo kakve pravne osnove (bez postojanja utemeljene sumnje) u pritvoru proveo tri mjeseca, Tužiteljstvo u konačnici odustalo od procesuiranja svih radnji za koje mu je jedini dokaz bilo svjedočenje svjedoka M. M. Dakle, na temelju spornog svjedočenja utvrđen je osnov sumnje i određen pritvor, a to svjedočenje u konačnici i samo Tužiteljstvo tretira kao irelevantno odustajanjem od optužbe za radnje koje su se temeljile na iskazu isključivo tog svjedoka, a apelant i dalje ostaje u pritvoru. Apelant dalje navodi nedostatak bilo kakvih dokaza da je počinio kaznena djela, o svjesnom udruživanju radi činjenja kaznenih djela. Apelant, dalje, ukazuje da uslijed nedostatka dokaza Tužiteljstvo bazira dokaznu građu na dokazima pribavljenim suprotno odredbama ZKP-a (sudac za prethodni postupak izvještava o nezakonitim dokazima jer osobe koje su vršile pretrese nisu navedene u naredbi kao osobe ovlaštene za pretres). Apelant ukazuje na članak 145. ZKP-a, te da je bilo sasvim opravdano da se apelantovo prisustvo osigura drugim blažim sredstvima, a sud nije obrazložio zašto ovaj navod obrane nije prihvatljiv. Apelant posebno ukazuje na činjenicu da su kao osnov sumnje apelantu „tretirane i činjenice u svezi s djelima počinjenim dok se on nalazio na izdržavanju pritvora u KPZ Mostar“. Kako apelant navodi, na inzistiranje obrane Tužiteljstvo je ovu činjenicu utvrdilo tek nakon što je apelant u pritvoru proveo više od dva mjeseca. Dakle, apelant je u pritvoru protivno odredbama ZKP-a „neupitnim kršenjem prava na pravično suđenje i slobodu jer mu je pritvor određen i produljen samo na temelju iskaza naprijed navedenog svjedoka, pa i za djela izvršena u momentu kad se on nalazio u KPZ Mostar“, od čijeg je svjedočenja odustalo i samo Tužiteljstvo. U nedostatku relevantnih dokaza i nakon svih prednjih okolnosti ishodio se, ali tek naknadno, iskaz također osumnjičenog „A. B.“ na teret apelanta, u koji je doista prilično teško povjerovati zbog njegove procesne situacije, te kod činjenice da je on, kao i njegova supruga, u tijeku istrage bio pod prijetnjom svjedoka pod imunitetom M. M. b)Odgovori na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u rješenju koje se osporava apelacijom dao odgovor na sve apelacijske navode, te se pozvao na svoje zaključke.
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena i da se radi o ponavljanju žalbenih navoda, o čemu su u rješenjima redovnog suda iznijeti jasni i iscrpni razlozi.
26. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da su apelacijski navodi paušalni, odnosno da postoji dovoljno dokaza za utemeljenu sumnju, a što se vidi iz odluka.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 145. st. 1. i 5.
Opće odredbe (1)Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(5)Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno, sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obavješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Članak 146. stavak 1. točka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Članak 151. stavak (1) i stavak (2) toč. a) b) i c) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Nadzor opravdanosti pritvora obavlja se istekom svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjega rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje:
a) jednu godinu u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
[…] VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 27. siječnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost osobe
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.
34. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
35. Apelant smatra da rješenja kojim mu je pritvor produljen nakon podizanja optužnice ne sadrže opću osnovu za pritvor – postojanje utemeljene sumnje. U tom smislu ukazuje da su rješenja neobrazložena, da ne postoje dokazi da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, da je pritvor određen (i produljavan) na temelju iskaza svjedoka (koji je dobio imunitet), od kojeg je praktično i Tužiteljstvo odustalo, te su na temelju toga od prvobitnih trinaest točaka sada u optužnici ostale tri po kojima je apelant optužen, bez konkretnih dokaza, bez opisa radnji u predmetnim rješenjima, svijesti o organiziranju, da je Tužiteljstvo pribjeglo uvrštavanju nezakonitih dokaza u dokaznu građu i drugo.
36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Europske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „utemeljena sumnja“ da je osoba počinila kazneno djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njezinog prisustva i uspješnog vođenja kaznenog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „utemeljene sumnje“ da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članku 146. stavak 1. toč. a), b), c) i d).
37. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stajalište da postojanje „utemeljene sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „utemeljene sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „utemeljenim“ ovisit će o svim okolnostima slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva žurno postupanje radi zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, toč. 32.–34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva (podnijetom uz optužnicu koja je potvrđena), odlučili da apelantu produlje pritvor. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant iste razloge u svezi s (ne)postojanjem utemeljene sumnje koje ističe u apelaciji isticao i u redovnom postupku. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao veoma jasne i određene razloge iz čega proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio radnje koje je sud naveo, i to najprije ukazujući što Tužiteljstvo apelantu i ostalima stavlja na teret. Potom od strane 44. Kantonalni sud iznosi svoj zaključak da utemeljena sumnja da je apelant (i ostali) počinio kazneno djelo organiziranog kriminala u svezi s kaznenim djelom teške krađe i razbojništva (precizirano) u vrijeme, mjestu i na način (opet) opisan u rješenju proizlazi iz dokaza koje navodi, a koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Kantonalni sud je jasno naveo da je iskaz svjedoka M. M. koji je dobio imunitet (i s obzirom na to da je njegov integritet kao svjedoka doveden u pitanje zbog pisma na koje je apelantova obrana ukazivala) cijenio s posebnom pozornošću i samo u dijelu u kojem je potvrđen i drugim dokazima. Kantonalni sud je naveo i dokaz na kojem neće bazirati odluku (imajući u vidu dopis Kantonalnog suda u svezi s realizacijom naredbe za pretres uređaja). Kantonalni sud je istaknuo da činjenica da je apelant u pritvoru proveo tri mjeseca ne umanjuje zakonske razloge za određivanje pritvora jer kaznena djela od kojih je Tužiteljstvo odustalo nisu jedina koja su apelantu stavljena na teret. Kantonalni sud je na strani 49. naveo da iz svih dokaza proizlazi i da je apelant svjesno i s htijenjem pristupio grupi za organizirani kriminal. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud ju je odbio, odnosno potvrdio zaključke prvostupanjskog suda.
39. S obzirom na navedeno, te na, kako je i Kantonalni sud naveo, činjenicu da se radi o nižem stupnju sumnje od onoga koji je potreban prilikom donošenja presude, Ustavni sud nalazi da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene. Ustavni sud primjećuje da će određeni navodi koje apelant sada iznosi, osporavajući rješenja kojim mu je određen pritvor, tek biti predmet razmatranja tijekom postupka protiv apelanta. U ovom trenutku, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja nisu bez obrazloženja i da ima sasvim dovoljno činjenica i dokaza koji upućuju na utemeljenu sumnju.
40. Ustavni sud primjećuje da apelant nije osporavao konkretne razloge koji su rukovodili sud da mu produlji pritvor iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a, već je naveo da je „potpuna pravna konfuzija“ produljiti pritvor zbog sumnje da će ponoviti ili dovršiti djelo, a da za predmetno djelo ne postoji „optužnicom plasiran niti jedan dokaz“. Imajući u vidu prednji zaključak, Ustavni sud nalazi da je ovaj apelantov navod neprimjenjiv na konkretan slučaj.
41. Ustavni sud, također, primjećuje da je redovni sud naveo određene mjere zabrane, ukazao na njihov cilj (str. 69.–70. prvostupanjskog rješenja), ali je zaključio da se navedenim mjerama ne bi postigao cilj koji se u konkretnom predmetu može postići samo produljenjem pritvora iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a.
42. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
43. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje, ali, u biti, ovi navodi se odnose na obrazloženja redovnog suda dana u rješenjima kojima je apelantu produljen pritvor, na način kako je u prethodnim točkama navedeno, a čime apelant očigledno nije zadovoljan, te Ustavni sud ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada je redovni sud glede postojanja utemeljene sumnje obrazložio odluku dajući jasne i konkretne razloge za navedeno, koje apelant ni u redovnom postupku, ni u postupku po apelaciji nije mogao dovesti u sumnju.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević