Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3455/18 (I. H.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izbori
- In dubio pro reo
- Odnos sa drugim članovima EK
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 199
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3455/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3455/18, rješavajući apelaciju Ismeta Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Hamzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 064300 18 Kž od 17. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 064300 17 K od 9. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupaju Melča Tule i Adonisa Đuliman, advokati iz Mostara, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 064300 18 Kž od 17. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 064300 17 K od 9. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Presudu broj 53 0 K 064300 17 K od 9. januara 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim što je „2. oktobra 2016. godine [...] prilikom održavanja lokalnih izbora u Opštini Stolac [pobliže opisano biračko mjesto] u svojstvu člana Biračkog odbora na navedenom biračkom mjestu oduzeo neutvrđen broj nepopunjenih biračkih listića, nakon čega je napustio biračko mjesto te iste nije dostavio u sjedište CIK-a već na njemu poznat lokalitet“, dakle na izborima za institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine oduzeo isprave o izborima, čime je počinio krivično djelo uništavanja izbornih isprava iz člana 199. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) pa mu je na osnovu istih zakonskih propisa, kao i čl. 42. i 62. KZ izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne učini novo krivično djelo.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo provedene dokaze optužbe i odbrane, da je izvršeno sučeljavanje svjedoka (na prijedlog Tužilaštva i odbrane navedeno i kojih svjedoka), da je apelant iznio svoju odbranu i porekao izvršenje krivičnog djela. Također, Općinski sud je naveo dokaze kojima je odbrana prigovarala, kao i prigovore odbrane koji se tiču samog krivičnog djela.
6. Općinski sud je naveo da je, analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu s apelantovom odbranom, utvrdio da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude i našao da se tim radnjama ostvaruju sva obilježja bića krivičnog djela iz člana 199. KZ, te da izbor za općinskog načelnika i tijela vlasti u širem smislu spadaju u izbor za institucije u Federaciji BiH i kršenje navedenog krivičnog djela. Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelant bio član Biračkog odbora na preciziranom glasačkom mjestu, te da je bio zadužen biračkim listićima, odnosno prilikom glasanja biračima je dijelio glasačke listiće, koju činjenicu je potvrdio i član Biračkog odbora Mirko Bošković, a koju činjenicu niko nije osporio. Dalje, Općinski sud je utvrdio da se glasanje na navedenom biračkom mjestu odvijalo bez problema do 15–15.30 sati kada je skupina ljudi ušla u zgradu Osnovne škole gdje su se nalazila dva biračka mjesta Rivine I i II i tražila da se izborni proces prekine. Iskazi svjedoka optužbe Borisa Raguža, Mirka Boškovića, Damira Goluže, Roberta Lubine i Maje Pavlović koji su bili učesnici provođenja izbornog procesa na biračkom mjestu Rivine II – Općina Stolac su, kako je naveo Općinski sud, istovjetni u pogledu činjenice koja se odnosi na prekid glasanja jer navedeni svjedoci na identičan način opisuju atmosferu na navedenom biračkom mjestu Rivine II. Kako je naveo Općinski sud, iskazi navedenih svjedoka su u potpunosti saglasni kada opisuju radnju koju preduzima apelant (stranica 5. presude) pa sud nije imao razloga da posumnja u istinitost njihovih iskaza. Dalje, Općinski sud navodi da je predsjednik Boris Raguž (nakon nastalih problema i napuštanja biračkog mjesta od većine članova bošnjačke nacionalnosti) vidio apelanta kako je uzeo neiskorištene glasačke listiće koji su se nalazili na stolu ispred njega, a što je potvrdio i Mirko Bošković, član Biračkog odbora zadužen za kontrolu ličnih dokumenata jer je upravo on apelanta, koji se nalazio pored njega, upozorio da to ne čini, ali on nije poslušao, nego je neiskorištene glasačke listiće smotao i stavio u džep. Da je apelant upravo na taj način uzeo neiskorištene glasačke listiće i stavio ih u džep potvrdili su Vinko Bošković, Damir Raguž, Robert Lubina i Maja Pavlović koji su se kao posmatrači nalazili na navedenom izbornom mjestu. Općinski sud je naveo da su ti svjedoci sadržajno istovjetno opisali momenat odnošenja glasačkih listića, pa im je sud poklonio vjeru. Također je navedeno da su oni prilikom suočavanja sa svjedocima odbrane na glavnoj raspravi ostali potpuno dosljedni svojim iskazima da su se nalazili na biračkom mjestu u vrijeme kada apelant preduzima radnju za koju je optužen, a što su svjedoci odbrane u svojim iskazima naveli.
7. Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane zato što oni nisu ni svjedočili o apelantovim radnjama na način da osporavaju da je preduzeo radnju koja mu se stavlja na teret, već su svjedočili da su posmatrači hrvatske nacionalnosti zajedno s njima napustili biračko mjesto, te da nisu mogli vidjeti šta je apelant radio unutar škole. Općinski sud je naveo da smatra da se svaka osoba, odnosno svjedok za sebe bolje sjeća gdje se nalazio u određenom trenutku, te nije našao logičan odgovor zašto bi svjedoci optužbe iznosili optužbe na apelantov račun i koji je njihov interes da tako svjedoče.
8. Općinski sud je naveo da se nije bavio ocjenom razloga prekida izbornog procesa na biračkom mjestu Rivine II, odnosno koji momenat se ima smatrati momentom prekida izbora i ko je za to odgovoran jer se ta radnja ne stavlja apelantu na teret. Radnja koja se apelantu stavlja na teret, kako je naveo Općinski sud, jeste uništenje izbornog materijala – glasačkih listića koje je apelant radeći kao član Biračkog odbora (zadužen za glasačke listiće) oduzeo i odnio na nepoznato mjesto. Općinski sud je naveo da je tačno da Tužilaštvo nije ponudilo materijalne dokaze koji bi objektivizirali navedeno jer nije vršeno brojanje glasačkih listića nakon lijepljenja glasačke kutije, a to nije tačno utvrđeno od predsjednika Biračkog odbora, niti Općinske izborne komisije.
9. Općinski sud je naveo da se nije bavio ni postupanjem (pravilnim) predsjednika Biračkog odbora Rivine II jer to nije predmet optužbe i u nadležnosti suda, niti je prihvatio kao dokaz odluku CIK-a o kažnjavanju predsjednika smatrajući da je irelevantna za odlučivanje o apelantovoj odgovornosti. Nadalje, Općinski sud je naveo dokaze za koje je našao da je odbrana pravilno prigovarala tim dokazima (zapisnik o uviđaju, s datim razlozima) i druge dokaze koje nije prihvatio (str. 6), kako i zašto je prihvatio izvještaj Općinske izborne komisije, iako, kako je naveo Općinski sud, svoju odluku o apelantovoj odgovornosti nije zasnovao na ovom izvještaju, ali je potvrdio da je došlo do određenih nepravilnosti i zabranjenih radnji na biračkom mjestu, a koje je vršio apelant.
10. Općinski sud je naveo da je svoju odluku kojom je apelanta proglasio krivim zasnovao na iskazima svjedoka optužbe smatrajući ih dostatnim za potvrdu počinjenja nedopuštenih radnji od apelanta i nije prihvatio prigovor odbrane da je Tužilaštvo pozivajući samo određene svjedoke povrijedilo pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Pravo svake stranke je da po svojoj slobodnoj ocjeni odredi dokaze, u ovom slučaju odredi svjedoke koji po njihovoj ocjeni mogu dati važne činjenice o inkriminiranom događaju, a što su svjedoci optužbe, prema ocjeni Općinskog suda, i učinili. Općinski sud je cijenio da su iskazi svjedoka odbrane usmjereni da pomognu apelantu da izbjegne odgovornost s obzirom na njihovo poznanstvo, a imajući u vidu i političku konotaciju samog događaja.
11. Dalje je Općinski sud naveo da je radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 199. KZ određena alternativno i sastoji se od uništenja, prikrivanja, oštećenja i oduzimanja izbornih ili glasačkih isprava ili predmeta koji služe za izbore ili glasanje o opozivu. Kako je apelant kao član Biračkog odbora zadužen za izdavanje glasačkih listića biračima oduzeo određeni broj neispunjenih listića, napustio biračko mjesto kada se nije zvanično znalo da je izborni proces na tom biračkom mjestu prekinut na način da se neće nastaviti i oduzete biračke listiće odložio na mjesto samo njemu poznato, to su se u apelantovim radnjama, kako je zaključio Općinski sud, ostvarila sva bitna obilježja navedenog krivičnog djela. S obzirom na čitav slijed događaja koji su se desili u općini Stolac za vrijeme lokalnih izbora, odnosno prekida izbornog procesa na mnogim izbornim mjestima, to je, prema ocjeni Općinskog suda, apelant saznavši za stanje na drugim izbornim mjestima svojim radnjama htio zaustaviti izborni proces na biračkom mjestu na kojem je bio član Biračkog odbora otuđenjem određenog broja glasačkih listića, što ukazuje da je apelant postupao umišljajno, a u prilog čemu ide i činjenica da je apelant kao član Biračkog odbora prošao obuku o načinu vođenja izbornog procesa, te je bio upoznat da izbori mogu biti prekinuti zbog određenog događaja, ali da nakon prestanka smetnji mogu biti nastavljeni, a što ne bilo moguće zbog otuđenja glasačkih listića.
12. Zbog svega navedenog, Općinski sud je apelanta proglasio krivim, te mu izrekao uvjetnu osudu s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i odredio rok provjere u trajanju od jedne godine, za šta je dao razloge (str. 7).
13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 K 064300 18 Kž od 17. aprila 2018. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant uložio žalbu zbog bitne povrede krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i člana 312. stav 2. ZKP zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede KZ i zbog odluke o kazni.
15. Kantonalni sud je razmotrio navode iz žalbe da prvostepena presuda nije navela razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa (savjesnom) ocjenom dokaza, datim obrazloženjem kod utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i razloge kojim se sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost. Navedeno je da prvostepena presuda nije cijenila dokaze pojedinačno niti u njihovoj međusobnoj vezi, što se posebno odnosi na kontradiktorne iskaze svjedoka, kao i da se u presudi paušalno navodi da zbirno vjeruje iskazima pet svjedoka optužbe jer su saglasni, a da ne vjeruje iskazima svjedoka odbrane jer se oni poznaju s apelantom i zbog „političke konotacije samog događaja.” Žalba je zaključila da presuda nije u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP. Žalba je tvrdila da je prvostepeni sud počinio i bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP jer nije ravnopravno tretirao stranke i da Tužilaštvo nije izvodilo dokaze koji idu u prilog apelantu te je osporavala zaključak suda u tom dijelu.
16. Kantonalni sud je naveo da su ovi žalbeni prigovori neosnovani. Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 312. stav 1. tačka k), 296. stav 2. i 305 stav 7. ZKP, te je naveo da se neosnovano žalbom tvrdi da je prvostepeni sud pri donošenju pobijane presude propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razloge na osnovu kojih je zaključio da je apelant počinio krivično djelo. Kantonalni sud je ukazao na određene dijelove prvostepene presude koje je citirao, te je ukazao na dato obrazloženje prvostepenog suda zašto sud nije poklonio vjeru svjedocima odbrane. Kantonalni sud je zaključio da je suprotno žalbi prvostepeni sud u odnosu na odlučnu činjenicu – da li je apelant u svojstvu člana Biračkog odbora na navedenom biračkom mjestu oduzeo neutvrđeni broj nepopunjenih biračkih listića, nakon čega je napustio biračko mjesto – cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je apelant uzeo neutvrđeni broj nepopunjenih glasačkih listića i napustio biračko mjesto, te je u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP prvostepeni sud dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza – u konkretnom slučaju iskaza svjedoka. Pri tome je konkretno naveo da svjedoci odbrane nisu svjedočili o radnji koja je apelantu stavljena na teret, već o tome kako su oni, zajedno s ostalim posmatračima, napustili biračko mjesto i ti svjedoci nisu ni mogli vidjeti šta je apelant radio unutar zgrade, zbog čega je Kantonalni sud odbio ovaj žalbeni prigovor.
17. U odnosu na povredu apelantovog prava iz člana 15. ZKP, te u vezi s tim na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP, Kantonalni sud je ukazao da član 15. ZKP obavezuje sud da stranke tretira na jednak način pružajući svakoj strani jednake mogućnosti pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. Kako je Kantonalni sud naveo, žalba nije ukazivala da je sud odbio prijedloge odbrane za izvođenje dokaza, niti je nekom radnjom uskratio odbrani mogućnost pristupa nekim dokazima. Prvostepeni sud je pravilno ukazao da svaka strana može birati dokaze radi potvrđivanja svojih navoda, a što je stranama u cijelosti i omogućio, te je član 15. ZKP pravilno primijenjen.
18. U odnosu na povrede krivičnog zakona – da se krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može počiniti samo na izborima za institucije u Federaciji BiH, a nikako na lokalnim izborima (na način kako je to navedeno u žalbi), Kantonalni sud je naveo da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani jer se inkriminacija krivičnog djela uništavanja izbornih isprava iz člana 199. KZ odnosi i na općinske izbore u općinama u Federaciji BiH, a pod pojmom Federacija BiH se podrazumijeva čitava teritorija Federacije BiH, a sintagma izbori za institucije u Federaciji BiH ima se pravilno tumačiti kao izbori za sva tijela vlasti (institucije) na području te teritorije. Zaštitni objekt su izborne isprave i/ili predmet koji služi za izbor (a neiskorišteni glasački listići jesu predmet koji služi za izbore). Kantonalni sud je naveo da ukoliko bi se prihvatilo tumačenje odbrane onda svi izbori u Federaciji BiH za općinske organe vlasti ne bi bili „štićeni“ od uništenja izbornih isprava, što apsolutno nije bio cilj zakonodavca. Prihvatanjem takvog stava bi se uvela pravna nesigurnost u odnosu na slobode i prava čovjeka i građanina, pa tako i na jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo da bira i bude biran.
19. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i stav žalbe da se djelo može počiniti samo u vrijeme trajanja izbornog procesa, a ne i nakon njega, te je uputio na pravilan zaključak prvostepenog suda da su u kritičnom trenutku izbori bili prekinuti, dakle ne i završeni, te da su se oni po otklanjanju razloga koji su doveli do prekida mogli nastaviti. I pored toga, Kantonalni sud je naveo da se biračka prava mogu povrijediti i nakon samog čina glasanja, što je dalje pojasnio pozivom na relevantne odredbe KZ. U odnosu na žalbenu tvrdnju da prvostepeni sud nije naveo apelantov psihički odnos, Kantonalni sud je citirao relevantni dio prvostepene presude. Kantonalni sud je ukazao da izreka presude sadrži činjenični opis apelantovih krivičnopravnih radnji koji je dovoljno određen, pa i u odnosu na njegove subjektivne elemente, što je dalje pojasnio i zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi s povredom Krivičnog zakona (str. 4).
20. U okviru navoda iz žalbe da sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, između ostalog, žalba je navodila da sud nije utvrdio da li i koji broj glasačkih listića nedostaje, da tokom uviđaja nije utvrđeno da nedostaje određeni broj nepopunjenih glasačkih listića, odnosno da u tom pravcu ne postoji materijalni dokaz, već samo iskazi nepouzdanih svjedoka. Žalba je, kako je naveo Kantonalni sud, izrazila stav da prvostepeni sud nije utvrdio broj nepopunjenih glasačkih listića, niti navodnu činjenicu da je apelant odnio sa sobom nepopunjene glasačke listiće. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud za svoje odlučenje da je apelant u svojstvu člana Biračkog odbora oduzeo neutvrđeni broj nepopunjenih biračkih listića nakon čega je napustio biračko mjesto dao jasne i konkretne razloge koje je Kantonalni sud obrazložio u okviru odluke po prigovoru bitnih odredaba krivičnog postupka zbog čega ih nije ponavljao. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da u ZKP nije propisan poseban formalni dokazni postupak u kojem se određenom dokazu daje određena dokazna snaga, kako je to sugerirano žalbom, već se primjenjuje načelo slobodne ocjene dokaza, koje je primijenio prvostepeni sud, ocjenom dokaza u skladu sa članom 296. stav 2. ZKP. Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i kontradiktornih dokaza izvršenu od prvostepenog suda, Kantonalni sud je našao da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje apelantovom žalbom. Nasuprot navedenim prigovorima, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/4. Ustava Bose i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom stavu, ogleda se u proizvoljnom postupanju redovnog suda, i to kako u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa. Apelant ukazuje i da osporene presude nisu obrazložene u skladu sa krivičnoprocesnim zakonom, kontradiktorne su same sebi i ne zasnivaju se na činjenicama koje su relevantne. Apelant ističe da su odlučne činjenice u konkretnom postupku, najprije način njegovog odlaska s lica mjesta, u vezi s tim kontradiktorne izjave svjedoka optužbe, o čemu se drugostepeni sud nije izjasnio, čime je povrijedio i apelantovo pravo na efikasan pravni lijek. Apelant detaljno analizira „proturječne“ iskaze svjedoka optužbe, te ukazuje da je lijepljenjem glasačke kutije, a što je izjavio i Boris Raguž, glasanje završeno, a što posmatrači nisu vidjeli, što je nemoguće ako su bili u prostoriji. Apelant problematizira i da niko nije utvrdio da li listići zaista nedostaju, niti je Tužilaštvo ponudilo materijalne dokaze da je došlo do otuđenja izbornog materijala. Apelant navodi da materijalni dokazi odbrane nisu prihvaćeni jer sud nalazi da su irelevantni, a da nije dao obrazloženje zašto. Apelant smatra da je sud utvrđivao samo ono što ga je teretilo, te umjesto da ocijeni dokaze sud im daje „političku konotaciju“. Također, apelant upućuje na dokaz odbrane, tj. odluku CIK-a o kažnjavanju Borisa Raguža, koji je sud odbacio kao irelevantan. Ističe da je prvostepeni sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljno na osnovu čega je stekao određeni utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza. Također, apelant navodi da je sud eliminirao svjedoke odbrane jer „poznaju optuženog“, kao i da je eliminirao određene svjedoke optužbe (koji su svjedočili apelantu u korist). Apelant ukazuje na povrede odredbi ZKP u okviru redovnog suda. Zbog načina na koji je sud ocijenio dokaze i zbog proizvoljnog postupanja u pogledu utvrđivanja činjenica, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti jer su postupali s preduvjerenjem o apelantovoj krivici. Apelant navodi da je vrhunac arbitrarnog postupanja sudova proizvoljno tumačenje odredbi krivičnog zakona, koje se odnose prvenstveno na elemente koji predstavljaju biće krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, upućujući na nedostatke u optužnici i presudi koje obrazlaže, stav suda u vezi sa subjektivnim odnosom apelanta prema djelu i da se navedeno krivično djelo može počiniti na lokalnim izborima. Apelant je naveo da je povrijeđen i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, te da je diskriminacija apelanta i njegovih sugrađana počela u istrazi Tužilaštva koje je u toku 2016. i 2017. godine u identičnom događaju podizalo optužnice protiv osoba iz samo jednog naroda. U vezi s navedenim, apelant ukazuje na odluke Federalnog tužilaštva Federacije BiH koje je (konačno) stavilo van sage naredbu o neprovođenju istrage protiv određenih prijavljenih osoba. Apelant ukazuje da je sudu dostavio kao dokaz odluku CIK-a o kažnjavanju Borisa Raguža, kao i da protiv njega, kako apelant navodi, nikada nije vođen bilo kakav istražni krivični postupak.
b)Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu jer sadrži identične tvrdnje koje je ovaj sud riješio i koje je sud u odgovoru na apelaciju ponovio.
23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak vođen i okončan u skladu sa svim načelima koje propisuje ZKP. Općinski sud je o relevantnosti ili irelevantnosti određenih dokaza, na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja, dao iscrpno obrazloženje u samoj presudi. Nadalje, istaknuto je da su paušalne apelantove tvrdnje da je povrijeđen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti jer te tvrdnje nisu potkrijepljene nikakvim dokazima.
24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, te da je Tužilaštvo prezentiralo dokaznu građu na osnovu koje su sudovi utvrdili odlučne činjenice u vezi s krivičnim djelom iz člana 199. KZ.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 199.
Uništenje izbornih isprava Ko na izborima za institucije u Federaciji pri glasanju o opozivu predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji uništi, prikrije, ošteti ili oduzme kakvu ispravu o izborima ili o glasanju o opozivu ili kakav predmet koji služi za izbor ili za glasanje o opozivu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2018. godine, a apelacija je podnijeta 23. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].
2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa zbog načina ocjene dokaza od sudova i činjenica koje su išle u apelantovu korist, a koje sud nije cijenio zbog povrede principa in dubio pro reo jer su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, ali ih sud nije pravilno cijenio zbog povrede pretpostavke nevinosti jer su sudovi sudili s preduvjerenjem o njegovoj krivnji.
36. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
38. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
39. U kontekstu navedenih stavova i iznijetih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao dva branioca koji su imali mogućnost da pozivaju svjedoke i izvode dokaze (član 276. stav 1. ZKP) i osporavaju dokaze optužbe, proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo uništenja izbornih isprava iz člana 199. KZ i izrekao mu uvjetnu osudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud) na osnovu provedenih dokaza i njihovom analizom i ocjenom zaključio da je apelant u svojstvu člana Biračkog odbora na preciziranom biračkom mjestu kritične prilike oduzeo neutvrđen broj nepopunjenih biračkih listića nakon čega je napustio biračko mjesto te ih nije dostavio u sjedište CIK-a, već na njemu poznat lokalitet. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivici zasnovali na iskazima svjedoka optužbe, prvenstveno Borisa Raguža koji je vidio apelanta kako je uzeo neiskorištene glasačke listiće koji su se nalazili na stolu pored njega, a što je potvrdio i Mirko Bošković, član Biračkog odbora jer je upravo on apelanta upozorio da to ne radi, kao i svjedoci koji su se kao posmatrači nalazili na navedenom mjestu. Dalje, redovni sudovi su naveli da su ovi svjedoci bez dileme sadržajno istovjetno opisali događaj (moment odnošenja glasačkih listića) i u sučeljavanju sa svjedocima odbrane na glavnoj raspravi ostali dosljedni svojim iskazima. Također, sud je naveo zašto nije poklonio vjeru svjedocima odbrane, odnosno ukazao da oni nisu ni svjedočili o apelantovim radnjama (na način da su osporavali da je preduzeo radnju), već su svjedočili da su posmatrači hrvatske nacionalnosti zajedno s njima napustili biračko mjesto i boravili ispred škole kada je apelant napustio biračko mjesto. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant dovodio u pitanje iskaz svjedoka Borisa Raguža ukazujući kao na dokaz na odluku CIK-a kojom je on kažnjen, ali je ovaj dokaz – odluku sud smatrao irelevantnim za odlučivanje o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, pri tome i navodeći da eventualne nepravilnosti u postupanju ovog svjedoka nisu u nadležnosti suda. Apelant je navodio i da nema materijalnih dokaza da je on uradio navedeno, te je prigovarao izvršenom uviđaju, a Općinski sud je konstatirao u odluci da je tačno da Tužilaštvo nije ponudilo materijalne dokaze, zbog čega apelant sugerira da je trebalo donijeti presudu kojom se oslobađa od optužbe.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv presude Općinskog suda apelant izjavio žalbu u kojoj je iznosio prigovore koje je ponovio i u apelaciji, a koju je ispitao Kantonalni sud. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud (u odnosu na apelantove žalbene navode da ne postoje materijalni dokazi i da nije utvrđeno koliko listića nedostaje, već se presuda zasniva na iskazima „nepouzdanih svjedoka“) ukazao, između ostalog, da ZKP ne propisuje poseban formalni dokazni postupak u kojem se određenom dokazu daje određena dokazna snaga, već se primjenjuje načelo slobodne ocjene dokaza, koje je sud primijenio i svoju odluku obrazložio, te je podržao (čak i citirao) zaključke prvostepene presude, uz eventualna dodatna pojašnjenja.
41. Nadalje, apelant je pokušao da pred redovnim sudom (kao i u apelaciji) ukaže na propuste u optužbi, kao i u presudama u odnosu na nedostatke elemenata koji predstavljaju biće krivičnog djela za koje je apelant osuđen i u vezi s tim povrede KZ i proizvoljno tumačenje odredbi KZ (da ovo djelo ne može biti počinjeno na lokalnim izborima i nakon izbornog procesa i u vezi s navedenim dajući svoje viđenje da je izborni proces zatvoren lijepljenjem kutije, te ukazujući da nije naveden apelantov subjektivni odnos prema djelu, odnosno umišljaj). Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, a zatim drugostepeni sud odgovorio na sva pitanja koja je apelant pokrenuo, pozivajući se na relevantne odredbe KZ, a data obrazloženja i način na koji je sud tumačio primjenu, sadržaj i inkriminaciju propisanu u članu 199. KZ ne doimaju se proizvoljno.
42. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud analizom dokaza, imajući u vidu i izjave svjedoka kojima je poklonio vjeru, a za što je dao jasno obrazloženje, te jasno navodeći zašto nije prihvatio ili nije cijenio određene dokaze, ili zašto su mu oni u konkretnoj stvari irelevantni, pozivajući se na relevantne odredbe KZ i ZKP, došli do zaključka da je apelant na način kako je opisano u presudi počinio krivično djelo. Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u prvostepenom postupku, a zatim u žalbenom postupku, postupanjem na navedeni način naveli razloge u obrazloženjima osporenih presuda koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stav 2. ZKP, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Čini se da apelant zaključcima suda suprotstavlja svoje lično viđenje činjenica, okolnosti, ocjene dokaza, kao i primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno da osim nezadovoljstva osporenim odlukama apelant nije pružio uvjerljive argumente da je došlo do povrede garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
43. U pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo i da je u postupku povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već, naprotiv, da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih procesnih garancija. Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnim tačkama ove odluke zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
45. Apelant eksplicitno navodi da mu je prekršeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije navodeći da je diskriminacija u odnosu na njega i njegove sugrađane počela još i u istrazi i ukazujući da je Tužilaštvo podizalo (u identičnom događaju 2016. i 2017. godine) optužnice samo protiv osoba iz jednog naroda. U ovom dijelu Ustavni sud bi mogao da zaključi da se apelant žali na „selektivni“ odabir određenih osoba koje se krivično gone, u odnosu na druge po nacionalnoj pripadnosti. Međutim, s obzirom na to da su predmet osporavanja apelacijom presude Općinskog i Kantonalnog suda, postavlja se pitanje da li povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu s predmetnim postupkom. Ustavni sud nalazi da način na koji je apelant obrazložio diskriminaciju ne upućuje da je apelant diskriminiran pred sudom, već da postoji diskriminacija u okviru Tužilaštva. Stoga, činjenica da je apelant nezadovoljan radom Tužilaštava ne može se isticati u odnosu na donijete sudske presude koje su osporene apelacijom, pa Ustavni sud nalazi da je navod o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovan.
46. Iako nije jasno naveo povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (u apelaciji za to označenom dijelu), apelant u tekstu apelacije ukazuje na navedenu povredu, i to zbog načina kako je Kantonalni sud odlučio o žalbi na prvostepenu presudu, što bi upućivalo da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, te činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za odluku kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo uništavanja izbornih isprava iz člana 199. KZ dali jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, njihove ocjene, te utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredbi, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je apelant nezadovoljan radom Tužilaštva, odnosno kada navode o diskriminaciji ne dovodi u vezu s osporenim odlukama i postupanjem sudova u konkretnom predmetu.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, pa činjenica da je, u konačnici, apelant pravomoćno proglašen krivim i osuđen na kaznu u zakonskim okvirima u redovnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević