Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1489/20 (M. V.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1489/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1489/20, rješavajući apelaciju Miladina Vidačkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Vidačkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024732 20 Kž 2 od 21. februara 2020. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banja Luke, podnio je 15. aprila 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024732 20 Kž 2 od 21. februara 2020. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine.
2. Okružni sud je rješenjem broj 11 0 K 024732 20 Kv 3 od 13. februara 2020. godine apelantu i optuženoj S.V. u okviru dvomjesečne kontrole pritvora produžio pritvor određen rješenjem istog suda od 17. novembra 2019. godine, te produžen rješenjem od 11. decembra 2019. godine. Apelantu i optuženoj S.V. pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 207. st. 3. i 1. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), a apelantu i zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. KZ RS. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Okružni sud zaključio da i dalje postoji osnovana sumnja da su apelant i optužena S.V. počinili krivična djela koja su utvrđena u potvrđenoj optužnici. Ovakav zaključak zasnovan je na iskazima pojedinačno pobrojanih svjedoka koji su potvrdili da su drogu kupovali od apelanta i njegove supruge, optužene S.V. koju su njih dvoje nabavljali od njima poznatih lica. Svjedoci su u svojim iskazima naveli na kom mjestu, po kojoj cijeni i u kojoj količini su od apelanta i optužene S.V. kupovali drogu. Nadalje, Okružni sud je istakao i da su iskazi pobrojanih svjedoka potkrepljeni i dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama odnosno da je utvrđena komunikacija između svakog od svjedoka i oboje optuženih. Okružni sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da su se inspektori, koji su učestvovali u sprovođenju istrage, „svetili“ apelantu zbog ranijih krivičnih djela. U vezi s tim je ukazano da apelant nije naveo ime niti jednog inspektora, kao i da ove tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom.
4. U prilog zaključka o ispunjenosti uslova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS ukazano je da je apelant u više navrata osuđivan za različita krivična djela za koja su mu izricane krivične sankcije, pa suprotno apelantovim tvrdnjama, ove okolnosti jesu naročite okolnosti bez obzira na činjenicu da apelant ranije nije osuđivan za krivično djelo koje je mu se stavlja na teret u ovom postupku. Prema stavu Okružnog suda ranije osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja i očigledno apelanta nisu odvratile od nove kriminalne aktivnosti.
5. Rukovodeći se navedenim razlozima Okružni sud je zaključio da nisu prekršene garancije u pogledu trajanja pritvora kao i određivanja mjera blažih od pritvora.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 11 0 K 024732 20 Kž 2 od 21. februara 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbu optužene S.V. na prvostepeno rješenje.
7. Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da i dalje postoji osnovana sumnja da su apelant i optužena S.V. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom. Prema stavu Vrhovnog suda ovakav zaključak je utemeljen na pravilnoj ocijeni provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka (potvrdili kupovinu opojen droge od optuženih) a koji su potkrepljeni i provođenjem posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog neosnovanom je ocijenjena tvrdnja apelant da su u osporenom rješenju izostali razlozi u prilog zaključka o postojanju osnovane sumnje, kao i da nema dokaza koji potvrđuju opis radnji izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
8. Vrhovni sud je zaključio i da je prvostupni sud u odnosu na pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS pravilno cijenio da je apelant u vremenskom periodu od 2013. do 2018. godine osam puta osuđivan za različita krivična djela, a što je, s aspekta postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela, doveo u vezu sa činjenicom da te osude, očigledno, nisu postigle svrhu ranijeg kažnjavanja.
9. Vrhovni sud je bez značaja ocijenio apelantovo ukazivanje na optuženu P.D. koja se brani sa slobode a koja je također ranije osuđivana. U vezi s tim je ukazano da se mjera pritvora utvrđuje u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na svakog od optuženih pojedinačno a zbog čeka se ne može govoriti o povredi principa jednakosti i pravičnosti u postupku.
10. Slijedom navedenog neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori u odnosu na činjenični osnov osporenih rješenja kao i prijedlog za određivanje mjera zabrane iz člana 184. ZKP RS.
11. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4575/19 od 8. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju istog apelant podnesenu protiv rješenja o određivanju pritvora od 17. novembra 2019. godine i produženju pritvora od 11. decembra 2019. godine. U navedenoj Odluci Ustavni sud je zaključio (vidi, tačka 61.) da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, uticao na krivični postupak, odnosno ponovio ili počinio novo krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge u zakonom propisanom postupku preispita nadležni sud koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu
12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.Evropske konvencije, prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 13. Evropske konvencije.
13. U vez s navedenim apelant najprije tvrdi da je u osporenom rješenju Vrhovnog suda u potpunosti izostalo obrazloženje odnosno da je Vrhovni sud potpuno zanemario i nije cijenio žalbene navode koje je istakao te zbog čega ih smatra neosnovanim. Na ovaj način mu je, po njegovom mišljenju uskraćeno pravo da preispituje zakonitost pritvora. Nadalje, apelant tvrdi da ni u osporenim rješenjima kao ni u prijedlogu tužilaštva nema opisa radnji izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret a zbog čega je, po njegovom mišljenju, proizvoljna zaključak o postojanju osnovane sumnje. U prilog navedenog tvrdi da u spisu ne postoji niti jedna dokaz da je preduzeo neku od radnji izvršenja u smislu člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Po njegovom mišljenju postoje samo pretpostavke i indicije ali niti jedan konkretni dokaz u prilog zaključka o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. U ovom dijelu je još istakao da u njegovoj kući nije pronađena droga kao i da su iskazi svjedoka na kojim je zasnovan zaključak o osnovanoj sumnji kontradiktorni i nepouzdani. Apelant dalje tvrdi i da u osporenim rješenjima nedostaje obrazloženje zbog čega nije bilo mjesta izricanju blažih mjera odnosno zbog čega je mjera pritvora neophodna. Po njegovom mišljenju redovni sudovi su povrijedili i pretpostavku nevinosti pri zaključku da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz člana 196. stav 1. tačka v) ZKP RS. U vezi s tim je istakao da je tačno da je ranije osuđivan ali za sasvim druga djela od onog koje mu se u ovom postupku stavlja na teret. Neprihvatljivim smatra i obrazloženje da ranije kazne nisu postigle svrhu kažnjavanja jer svrha pritvora nema nikakve veze sa svrhom kažnjavanja. Nadalje, apelant je istakao i da pritvor nije određen P.D. koja se tereti za isto krivično djelo kao i on i koja je ranije osuđivana a zbog čega smatra da su redovni sudovi primjenjivali različite kriterije odnosno da je grubo diskriminisan. Također, tvrdi da su istragu protiv njega vodili inspektori s kojim je u svađi, odnosno koji su bili oštećeni u postupcima koji su vođeni protiv njega pa da se redovni sudovi uopšte nisu bavili činjenicom da je ovaj postupak i ponašanje inspektora posledica osvete njemu. Najzad, u ovom dijelu je istakao i da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne nisu dovoljni za određivanje pritvora u smislu člana 1976. stav 1. tačka v) ZKP RS..
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
16. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, imajući u vidu da ne postoje dokazi, kako tvrdi, o radnjama izvršenja krivičnog djela za koje se tereti, kao i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS. Po njegovom mišljenju Vrhovni sud se uopšte nije izjasnio o njegovim žalbenim navodima. Najzad, smatra i da je izostala ocjena zbog čega nema mjesta određivanju blažih mjera zabrane.
17. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud za ljudska prava-u daljnjem tekstu: Evropski sud), Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije je potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja kaznenog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88.). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldove, stav 90.). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.).
18. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da u osporenim rješenjima izostalo bilo kakvo navođenje radnji izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i s tim u vezi da u spisu ne postoje dokazi, ustavni sud zapaža da su u osporenom prvostepenom rješenju pobrojani iskazi svjedoka koji su kupovali drogu od apelanta (sa naznakom mjesta, vremena i cijene koju su plaćali) a koji iskazi su potvrđeni i dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji (svaki od svjedoka je ostvario kontakt sa apelantom i optuženom S.V.). Stoga, ne može se zaključiti da u konkretnom slučaju ne postoje činjenice ili okolnosti koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Da li su i kojoj mjeri iskazi ovih svjedoka pouzdani odnosno da li su kontradiktorni okolnosti su koje će biti utvrđena u daljnjem toku postupka. Najzad, optužnica protiv apelanta je potvrđena a što upućuje i na postojanje višeg stepena osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno. Da li će ona biti i potvrđena van razumne sumnje stvar je daljnjeg toka postupka.
19. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. Pored težine krivičnog djela i visine zaprijećene kazne redovni sudovi su, suprotno apelantovim tvrdnjama, cijenili i okolnost da je apelant u periodu od 2013. do 2018. godine osam puta osuđivan za različita krivična djela, da te osude, očigledno, nisu postigle svrhu, tj. odvratile apelanta od kriminalne aktivnosti. U tom smislu ne može se zaključiti da mjera pritvora nije odgovarajuća u svijetlu apelantove prošlosti i ličnosti iako se apelant ranije nije osuđivan za krivično djelo koje mu se stavlja na teret u ovom postupku (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).
20. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizilazi da su redovni sudovi, rukovodeći se razlozima zbog kojih su apelantu pritvor produžili iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKP RS zaključili da se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera.
21. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Takođe, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I,
31EHRR589 GC).
22. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud detaljno interpretirao apelantove žalbene navode, doveo ih u vezu sa razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja, te ponudio svoje razloge i obrazloženja zbog čega prihvata stav prvostepenog suda. Suprotno apelantovim tvrdnjama proizilazi da u postupku pred redovnim sudovima apelant nije ponudio niti jedna dokaz, niti je bar naveo imena inspektora koji su vodili istragu i koji su mu se navodno svetili zbog ranijih krivičnih djela. Također, Vrhovni sud je ponudio i relevantne i dovoljne razloge zbog čega okolnost da pritvor nije određen i P.D. ne pokreće pitanje jednakosti stranaka u postupku odnosno diskriminacije kako apelant tvrdi u apelaciji. Slijedom na navedenog, samo činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom postupka po žalbi ne dovodi u pitanje njegovo pravo da preispita zakonitost pritvora.
23. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na pravično suđenje
24. Apelant tvrdi i da su mu osporenim rješenjima prekršena pretpostavku nevinosti pri zaključku da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz člana 196. stav 1. tačka v) ZKP RS. Stoga proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. a ne stav 1. Evropske konvencije kako je to naveo u apelaciji.
25. Ustavni sud zapaža da je već zaključeno da su apelatovi navodi kojim je osporavao zaključak redovnih sudova u odnosu na uslov iz člana 197. stav 1. točka v) ZKP RS ocjenjeni kao prima facie neosnovani. Nadalje, iz osporena osporenih rješenja nesporno proizilazi da su ranija osuđivanost apelanta i zaključak da izrečene sankcije nisu djelovala na apelanta u smislu odvraćanja od kriminalne aktivnosti procjenjivane s aspekta postojanja opravdane bojazni da bi mogao počiniti krivično djelo za slučaj da bude pušten na slobodu a ne bilo kakvog prejudiciranja njegove krivice u konkretnom krivičnom postupku.
26. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na efektivni pravni lijek
27. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom da su apelantovi navodi ocijenjeni kao prima facie neosnovanim u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije koji predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ih ispituje u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević