Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1342/20 (S. D. i drugi)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1342/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1342/20, rješavajući apelaciju Slobodana Dangubića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Slobodan Dangubić, Milena Spaić, Srećko Brnjoš, Bojana Vukanović i Gordana Aćimović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 050339 19 Rev od 29. januara 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Dangubić, Milena Spaić, Srećko Brnjoš, Bojana Vukanović i Gordana Aćimović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 6. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 050339 19 Rev od 29. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi (Grad Trebinje) povrijedio pravo apelanata na jednako postupanje, da ih je diskriminisao iz osnova pripadnosti političkoj organizaciji prilikom provođenja postupka smanjenja broja zaposlenih, koji je okončan donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima, slijedom čega je obavezan tuženi da apelante vrati na rad, na ranije ili druge odgovarajuće oslove, da im isplati naknadu izgubljene plate i drugih primanja iz radnog odnosa i da na ime tužitelja uplati doprinose penzijskoinvalidskog i zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti, te da apelantima naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da apelanti u ovoj parnici traže utvrđenje postojanja diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev) i otklanjanje diskriminacije (restitutivni zahtjev) shodno odredbi člana 3. stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije. Shodno navedenoj odredbi, Vrhovni sud je naveo da je prvi uslov za utvrđenje neposredne diskriminacije dokaz o nepovoljnom položaju koje se može usporediti sa postupanjem prema drugom licu u sličnoj situaciji. Obaveza lica koje se poziva na ovaj vid diskriminacije jeste da uvjeri sud da postoje lica sa kojima se (ili bi se) povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova, pa nakon toga teret dokazivanja prelazi na navodnog prekršioca (shodno članu 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije). Vrhovni sud je naveo da je gradonačelnik tuženog donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta gradske uprave i Odluku o kriterijima, kojim je predviđeno bodovanje službenika i namještenika po osnovu radnog iskustva, starosti radnika, obaveze izdržavanja i invaliditeta, kao i postupak utvrđivanja neraspoređenog službenika i namještenika, pa je na temelju broja bodova za svakog od njih utvrđeno koji službenici i namještenici u okviru gradske uprave tuženog su ostali neraspoređeni. Vrhovni sud je naveo da je tuženi u cilju smanjenja broj zaposlenih, za što je imao zakonito i objektivno opravdanje (član 10. Zakona o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj i višak od 54 zaposlena), propisao i postupak utvrđivanja neraspoređenih službenika proveo na temelju objektivnih kriterija, a ne na osnovu partijske pripadnosti, kako su to apelanti nastojali prikazati u toku postupka. Vrhovni sud je ukazao i da apelanti i ne tvrde da tuženi nije bio dosljedan u primjeni navedenih kriterija u postupku utvrđivanja neraspoređenih službenika i namještenika i da propisani kriteriji nisu, na jednak način, primijenjeni u odnosu na se službenike i namještenike. Ovo potvrđuje i iskaz trećeapelanta koji je u svom iskazu naveo da je izmjenama Pravilnika broj izvršilaca za radno mjesto na koje je on bio raspoređen smanjen broj izvršilaca sa dva smanjen na jednog, te da je na radnom mjestu ostala V.T. koja je imala više godina staža, pa je prema Odluci o kriterijima imala više bodova u odnosu na njega. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su stavljeni u nejednak položaj zbog partijske pripadnosti u odnosu na ostale službenike i namještenike, i da je postupanje tuženog zasnovano na jednoj od zabranjenih osnova. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu uvjerili sud ni u postojanje lica sa kojima se u postupku utvrđivanja neraspoređenih službenika i namještenika povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelanti smatraju da su u predmetnom postupku sudovi propustili da sankcionišu to što tuženi nije sporni postupak planirao i vodio na stvarno i suštinski objektivan i pravičan način, već formalno vodeći računa da se samo naizgled objektivnom i nepristrasnom procedurom postigne željeni, u prvom redu politički učinak kažnjavanja političkih protivnika. Apelanti navode da se time očitovala i proizvoljnost u primjeni prava prilikom odlučivanja o predmetu spora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zabrani diskriminacije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević