Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/20 (M. B.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1364/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1364/20, rješavajući apelaciju Matije Bodirogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Matija Bodirogić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 108134 20 Pžp od 27. januara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 108134 19 Pr od 16. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Matija Bodirogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 10. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Pr 108134 20 Pžp od 27. januara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 108134 19 Pr od 16. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 108134 19 Pr od 16. decembra 2019. godine, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 73. tačka 12. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, sa činjeničnim i pravnim opisom radnji, kao u izreci rješenja, te mu je, na osnovu člana 238. stav 1. tačka 14. istog zakona i člana 55. Zakona o prekršajima Republike Srpske izrečena uslovna osuda, sa utvrđenom novčanom kaznom u novčanom iznosu i vremenom provjeravanja iste u trajanju od šest mjeseci. Istim rješenjem, apelant je obavezan na ime paušala isplatiti novčani iznos.
3. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Okružni sud je naveo da je rješenje o odgovornosti apelanta doneseno na osnovu dokaza izvedenih na usmenom pretresu, u prisustvu apelanta koji je imao priliku iznijeti eventualne primjedbe i prigovore na formalnu valjanost i sadržinu dokaza pokretača postupka, te je izveo i vlastite dokaze (uložio je fotografije parking mjesta u vrijeme i nakon počinjenja prekršaja). Okružni sud je naveo da je i za ovaj sud prihvatljiv činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda o odgovornosti apelanta za počinjenje prekršaja iz člana 73. tačka 12. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Okružni sud je ukazao da pomenuta zakonska odredba, kao počinioca prekršaja označava vozača koji zaustavi ili parkira vozilo „Na mjestu koje je označeno kao parking - prostor za invalidna lica“, ne precizirajući kako taj parking prostor mora biti označen, vertikalnim saobraćajnim znakom sa dopunskom tablom ili, horizontalnom saobraćajnom signalizacijom, oznakom na kolovozu da se radi o parking mjestu isključivo za invalidna lica. Takođe, odredbe Pravilnika o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanja, radova i prepreka na cesti i znakovima koji učesnicima u saobraćaju daje ovlašćena osoba (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ne propisuju obavezu istovremenog postavljanja vertikalnih saobraćajnih znakova sa dopunskim tablama (član 45. Pravilnika) i horizontalne signalizacije o istim stvarima, uz znakove opasnosti, znakove izričitih naredbi i znakove obavijesti. Okružni sud je ukazao i da sam termin „horizontalna saobraćajna signalizacija“, podrazumijeva kako oznake na kolovozu (linije, strelice, natpisi i druge oznake), tako i oznake na drugim površinama, u blizini kolovoza, između ostaloga i, parkiralištima, odnosno, parking mjestima.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su Osnovni sud u Bijeljini i Okružni sud zloupotrijebili sudsko ovlaštenje i namjerno, da bi zaštitili policiju, tvrde da se parking prostor rezervisan za lica sa invaliditetom može označiti samo nacrtanim znakom na asfaltu, što je u suprotnosti sa Pravilnikom o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanja, radova i prepreka na cesti i, znakovima koji učesnicima u saobraćaju daje ovlašćena osoba.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud u Bijeljini i Okružni sud u obrazloženja odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovnini, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Pravilnika. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević