Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1392/20 (D. T. i A. S.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1392/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1392/20, rješavajući apelaciju Dragane Truscott i Aleksandre Stanišljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Dragana Truscott i Aleksandra Stanišljević protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 066833 19 Gž od 12.
novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Truscott i Aleksandra Stanišljević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupa Vanja Lakić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 10. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 066833 19 Gž od 12. novembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan rješenjem Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi da su apelantice poslednji mirni i faktički posjednici predmetnih nekretnina pobliže označenih izrekom prvostepenog rješenja, da ih je tuženi (,,Gradid“ d.o.o. Gradiška) omeo u posjedu na način što je nasilno srušio ogradu kojom je bila ograđena predmetna parcela i započeo izgradnju parkinga i na taj način onemogućio apelantice u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu, pa se nalaže tuženom da uspostavi stanje državine kakvo je bilo u času smetanja na taj način što će vratiti zemljište u prvobitno stanje, tj. stanje prije nastalog smetanja i da se ubuduće kani ovakvog ili sličnog smetanja, kao i da apelanticama naknadi troškove parničnog postupka. Obavezane su apelantice da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da shodno odredbi člana 313. stav
1. Zakona o stvarnim pravima držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine, bez obzira na to koliko je trajala njegova mirna državina. Smetanje državine je samo ona radnja koja je učinjena neovlašteno, jer je protivpravno ponašanje zabranjeno. Okružni sud je naveo da nema protivpravnosti, a samim tim i smetanja državine, u slučaju ako postoji posebno pravo na preduzimanje određene radnje, koje se bazira na zakonskom ovlaštenju ili odluci, odnosno aktu državnog organa. Prema odredbi člana 315. stav 4. Zakona o stvarnim pravima nije samovlasno smetanje državine ako je čin oduzimanja ili smetanja državine dopušten zakonom, odlukom suda ili drugog organa. Okružni sud je naveo da iz rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Gradiška od 28. augusta 2013. godine proizlazi da se istim utvrđuje pravo raspolaganja u korist Opštine Gradiška sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini. Iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je predmetna katastarska čestica upisana na ime Opštine Gradiška sa 1/1 dijela. Okružni sud je naveo i da iz ugovora o finansiranju djelimičnog opremanja građevinskog zemljišta od 11. septembra 2017. godine između Opštine Gradiška kao naručioca radova i tuženog kao izvođača radova proizlazi da je predmet ovog ugovora finansiranje djelimičnog opremanja građevinskog zemljišta u obuhvatu Regulacionog plana dijela centralnog područja Gradiške, između ostalih i na predmetnoj parceli. Okružni sud je naveo da je na tim parcelama predviđena izgradnja stambeno poslovnog objekta sa izgradnjom unutar blokovskog parkinga, koji ima funkciju javnog parking prostora za predmetnu i susjedne planirane lamele. Parking prostor kao i stambeno poslovni objekat su izgrađeni prema lokacijskim uslovima izdatim od strane Opštine Gradiška. Okružni sud je ukazao da tuženi kao izvođač radova nije neovlašteno gradio parking prostor, jer je preduzimanje radnji izgradnje parking prostora na predmetnoj nekretnini vršio na osnovu akata državnih organa, konkretno donijetih odluka nadležnih organa Opštine Gradiška. Zbog navedenog ne postoji protivpravno ponašanje tuženog, a samim tim ni samovlasnog smetanja državine u smislu člana 315. stav 4. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo i da, kako je prvostepeni sud pravilno cijenio da zahtjev apelantica nije osnovan, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud, nemaju uticaja za drugačiju odluku žalbeni prigovori apelantica koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni i ocjene dokaza (od strane prvostepenog suda) koje su apelantice izvodile u toku postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantice navode da Okružni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku, s obzirom da ista ne sadrži obrazloženje zbog čega sud smatra da tužbeni zahtjev apelantica nije osnovan i na kojim dokazima i propisima zasniva takvo shvatanje, te iz kojih razloga žalbeni prigovori apelantica nisu imali uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Apelantice navode da je navedeno postupanje Okružnog suda dovelo i do povrede njihovih prava na djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević