Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7092/18 (S.O.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Nematerijalna šteta
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 1
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-7092/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-7092/18, rješavajući apelaciju S. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 129043 18 Rev od 7. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129043 17 Rsž 2 od 12. marta 2018.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129043 16 Rs 2 od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Renea Čaušević Havić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 129043 18 Rev od 7. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129043 17 Rsž 2 od 12. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 129043 16 Rs 2 od 8. novembra 2016. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda broj PR-1660/04 od 19. januara 2007. godine utvrđeno je da je odluka tuženog Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu apelantu od 30. avgusta 2004. godine nezakonita (stav 1). Navedenom presudom, obavezan je tuženi da vrati apelanta na posao na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu, da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade plaća za određeni vremenski period koje bi ostvario da je radio kod tuženog, te naknadu na ime regresa za 2004. i 2005. godinu (stav 2). Dalje, prvostepenom presudom obavezan je tuženi da isplati apelantu određene novčane iznose na ime psihičkih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti od 40%, na ime povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen, a tuženi je obavezan da nadoknadi apelantu troškove postupka (stav 3 i 4). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja naknade toplog obroka za određeni vremenski period (stav 5).
3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-08-003353 od 15. oktobra 2008. godine određeno je predloženo izvršenje (prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj PR-1660/04 od 19. januara 2007. godine i presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000987 od 12. maja 2008. godine).
Osporeni postupak
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 129043 16 Rs 2 od 8. novembra 2016. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu u kojem je traženo da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatih i isplaćenih plaća za određeni vremenski period sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu uplate doprinosa za PIO/MIO na ove razlike plaća (stav 1). Prvostepenom presudom, odbijeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi kojima je apelant tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za izmaklu dobit, te kojim je potraživao naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama (stav 2), te je obavezan apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka (stav 3).
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je presudom zbog propuštanja (presuda Općinskog suda broj 65 0 P 066941 08 P od 10. aprila 2009. godine) pravosnažno okončan parnični postupak po apelantovoj tužbi, kojom je, između ostalog, presuđeno da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknada plaća zbog nezakonitog otkaza, te da mu uplati doprinose na ime PIO, sve za određeni vremenski period. Dalje je ukazao da u konkretnom postupku apelant potražuje naknade plaća kao i doprinose za PIO za period koji je obuhvaćen i presuđen presudom zbog propuštanja. Takođe je naveo da apelant konkretnom tužbom potražuje razliku plaća po drugom načinu obračuna (smatra da nije pravilan obračun iz presude zbog propuštanja). Općinski sud je ukazao da takva okolnost ne predstavlja pravne činjenice ili pravni događaj koji nije presuđen, te je istakao da je po istom pravnom pitanju, po istom pravnom osnovu pravosnažno presuđeno, iz kog razloga je tužba u tom dijelu morala biti odbačena.
6. Nadalje, Općinski sud je naveo da se apelant obraćao tuženom i pismom kojeg je tuženi primio 10. jula 2008. godine o predložio dogovorno izvršenje pravosnažne sudske odluke (presuda Općinskog suda broj PR-1660/04 od 19. januara 2007. godine), tj. predložio da se pitanje njegovog povratka na posao može riješiti i preko stimulativne otpremnine u kom slučaju bi bio saglasan da mu se nakon uspostave radno-pravnog statusa i regulisanja svih stečenih prava zaključno sa 30. junom 2008. godine utvrdi prestanak radnog odnosa uz isplatu 12 prosječnih mjesečnih plaća koje mu pripadaju. Takođe je naveo da iz Memoranduma o socijalnom paketu u društvu Energopetrol proizilazi da je zaključen između MOL i INA-Industrija nafte dd i Sindikata tuženog, a članom 9. Konzorcij se obavezao da će tuženi osigurati isplatu otpremnina svim zaposlenicima koji žele napustiti društvo. Dalje je naveo da iz Odluke o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka) od 27. septembra 2007. godine proizilazi da se poticajne mjere primjenjuju na zaposlenike koji kod tuženog imaju zaključen ugovor na neodređeno vrijeme. Zatim je ukazao da je u članu 3. Odluke navedeno da će se ovim zaposlenicima isplatiti otpremnine koji podnesu zahtjev za prekid radnog odnosa, dok je članom 7. Odluke određeno da poslodavac zadržava pravo da odbije zahtjev radnika za sporazumni raskid ugovora o radu uz korištenje poticajnih mjera bez obaveze dodatnog obrazloženja (Odluka se primjenjivala do 31. decembra 2008. godine). Takođe je ukazao da je vještak ekonomske struke u nalazu od 6. maja 2011. godine u dijelu koji se odnosi na ovaj dio tužbenog zahtjeva naveo da u dokumentaciji nema zahtjeva za sporazumni raskid ugovora o radu uz isplatu poticajnih mjera. Općinski sud je naveo da je na osnovu potvrde Terminala Federacije od 10. februara 2011. godine utvrđeno da je apelant ugovorom o radu na određeno vrijeme od 2. juna 2008. godine kod tog društva zasnovao radni odnos, dok je potvrđeno da je apelant trenutni zaposlenik tog društva (potvrda od 6. aprila 2009. godine). Općinski sud je naveo da posljedice poništavanja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu imaju djelovanje ex tunc, tj retroaktivno, pa se na taj način smatra da je ugovor o radu za apelanta na neodređeno vrijeme bio na snazi i u vrijeme na koji se Odluka tuženog odnosi, a samim tim ima se smatrati da je apelant za period važenja Odluke i bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, Općinski sud je naveo da sve i da se uzme u obzir da je postojao apelantov zahtjev podnesen tuženom, ne znači da bi on to pravo i ostvario, imajući u vidu da je Odlukom bila propisana mogućnost tuženog, kao poslodavca da ne udovolji tom zahtjevu. Zatim je ukazao da je prihvatio pravno tumačenje tuženog kojim je obrazložio da samo podnošenje zahtjeva nije bilo dovoljno za ostvarivanje prava na poticajnu otpremninu, jer je o tom pravu odlučivao tuženi temeljem svoje diskrecione ocjene. Nadalje je ukazao da pismom, kojeg je apelant uputio tuženom, nije postavljen takav zahtjev kako to pogrešno tvrdi apelant, već je taj prijedlog postavljen kao prijedlog kako da se dogovorno pokuša naći rješenje ili vansudski nagodi kako i na koji način da se okonča izvršni postupak koji je u toku i koji prijedlog nije polučio rezultatima, što proizilazi iz stanja izvršnog spisa. Dakle, kod nepostojanja odluke tuženog o ovom pravu, te imajući u vidu činjenicu da ova prava koja je tuženi priznavao radnicima nisu bila bezuslovna, Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je zbog krivnje tuženog onemogućeno korištenje ovog prava. Općinski sud je istakao da ne nalazi da je tuženi nezakonitom radnjom otkaza ugovora o radu prouzrokovao apelantu štetu u vidu izmakle koristi, odnosno svojom radnjom nije prouzrokovao sprečavanje povećanja apelantove imovine, dok treba uzeti u obzir i činjenicu da je tuženi kao poslodavac o ovom pravu mogao donijeti i negativnu odluku. U odnosu na apelantove navode da je diskriminisan u pogledu ostvarivanja ovog prava u odnosu na ostale zaposlenike, Općinski sud je naveo da apelant nije provodio dokaze na te navode iz kojih bi se eventualno moglo utvrditi da je tuženi svim radnicima koji su u roku podnosili zahtjeve tim zahtjevima i udovoljavao, odnosno da nije bilo negativnih odluka.
7. Osim navedenog, Općinski sud je ukazao da je apelant tvrdio da se i nakon donošenja presude od 19. januara 2007. godine (kojom je obeštećen i za nematerijalnu štetu) njegovo zdravstveno psihičko stanje pogoršalo. Općinski sud je naveo da je neupitno da je apelant preživio stresne i neugodne situacije prije nego što mu je nezakonito otkazan ugovor o radu, te da je vrijeme provedeno u neizvjesnosti i čekanju da se okonča sudski postupak na njega djelovalo stresno i uzrokovalo neugodna osjećanja. Dovodeći u vezu postavljene vidove nematerijalne štete u vezi sa provedenim dokazima, a naročito sa vještačenjem (nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke), Općinski sud je ukazao da nije mogao utvrditi da je kod apelanta postojalo povrijeđeno dobro njegovog ugleda i časti, te povrede prava ličnosti. Takođe je ukazao da na osnovu nalaza vještaka nije mogao ocijeniti kakav je ugled apelant uživao u svojoj radnoj sredini i ukazao da apelant u postupku radi utvrđivanja ovih činjenica nije provodio druge dokaze kojima bi dokazivao povredu ugleda i časti, niti je saslušan kao parnična stranka. Zatim je naveo da je vid nematerijalne štete po pitanju povrede slobode neosnovan, budući da je jasno da se u konkretnom predmetu ne može raditi o povredi slobode. Općinski sud je naveo da okolnost da tuženi nije postupio po pravosnažnoj presudi u dijelu povratka apelanta na posao, jeste okolnost koja može imati uticaja na psihičko zdravlje svakog običnog čovjeka. Međutim, Općinski sud je ukazao da je nesporno da je apelant zasnovao novi radni odnos kod drugog poslodavca nepunih mjesec dana nakon donošenja odluke Kantonalnog suda (12. maj 2008. godine), te je istakao da naknada štete zbog neprovođenja pravosnažnih sudskih odluka nije pravno priznati vid nematerijalne štete.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 129043 17 Rsž 2 od 12. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima, pravilno cijenio izvedene dokaze na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za rješavanje predmetnog spora. Dalje je naveo da navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi. Nadalje je ukazao na odredbe člana 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na izmaklu korist, a stavom 3. istog člana je propisano da se pri ocjenjivanju izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Zatim je ukazao da sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđeni uslovi, i to da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena. Takođe je ukazao da sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje da li postoje ovi uslovi, koji samo ukoliko su kumulativno ispunjeni dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene dobiti. Kantonalni sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je osnovano mogao očekivati po redovnom toku stvari da će ostvariti dobit, odnosno da mu pripada stimulativna otpremnina koja je osnov potraživanja ove naknade, niti je predložio adekvatne dokaze na okolnosti osnovanosti zahtjeva. Dalje je ukazao da duševni bolovi zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti predstavljaju posebne vidove nematerijalne štete jer se radi o povredama različitih prava. S tim u vezi je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant ponuđenim dokazima nije uspio dokazati da mu zaista pripada naknada po ovom osnovu za period nakon 19. januara 2007. godine kada je donesena presuda kojom je apelant već obeštećen po ovom osnovu. Kantonalni sud je naveo da neizvršavanje sudske odluke o povratu apelanta na posao kao osnov za dosuđenje naknade nematerijalne štete na način kako to apelant potražuje nije osnovan, jer apelant tokom postupka nije dokazao na koji način i koliko je neprovođenje sudske odluke uticalo na pojedine vidove nematerijalne štete koje potražuje. U odnosu na apelantove žalbene navode da je prema njemu vršena diskriminacija, Kantonalni sud je ukazao da apelant tokom prvostepenog postupka nije učinio vjerovatnim svoj zahtjev na kojem se može utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije, da bi teret dokazivanja prešao na tuženog (član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije).
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 129043 18 Rev od 7. septembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelant nije mogao očekivati po redovnom toku stvari da u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne presude radi isplate novčanog potraživanja i povrata na posao, ostvari i pravo na stimulativnu otpremninu, a saglasno odredbi člana 100. stav 1. Zakona o radu. Takođe je naveo da su nižestepeni sudovi, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o radu, kao i pravila o teretu dokazivanja kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Dalje je naveo da nije prihvatljivo insistiranje apelanta na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da mu pripada pravo na naknadu štete u vidu stimulativne otpremnine po odredbama člana 96. stav 2. alineja 3. Zakona o radu i člana 154. stav 1. i člana 189. ZOO. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 96. st. 1. i 2. Zakona o radu, te je ukazao da apelant, kod prednjih navoda, zanemaruje parnicu koja je vođena i koja je imala za predmet utvrđenje nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu, kojom je apelant po odredbi člana 96. stav 1. Zakona o radu, izvršio izbor tražeći da se vrati na posao uz naknadu plaće, pa je takvim izborom i donošenjem dosuđujuće presude otpao osnov da zahtijeva isplatu otpremnine po člana 96. stav 2., u vezi sa članom 100. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant je naveo da mu je navedeno pravo povrijeđeno posebno u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade štete, tj. izmakle dobiti na ime poticajne otpremnine. Apelant je naveo da je s tim u vezi potrebno shvatiti kontekst svih sudskih sporova koje je vodio, te je naveo da tuženi nije postupio po presudi Općinskog suda od 19. januara 2007. godine ni po rješenju o izvršenju od 15. oktobra 2008. godine (nije vratio apelanta na posao), pa je tuženi kriv što je apelantu uskraćena mogućnost da naplati poticajnu otpremninu. Takođe smatra da nije cijenjen Memorandum o socijalnom paketu u društvu Energopetrol d.d., dok je Odluka cijenjena suprotno odredbama člana
8. ZPP. Dalje je naveo da je neprihvatljiv stav da je tuženi imao diskreciono pravo (član 7. Odluke) da odbije zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu bez dodatnog obrazloženja, te je ukazao datuženi, u smislu člana 7. Odluke, nikada nije ni odlučivao o zahtjevu iz pisma. Apelant je naveo da mu je to pravo uskraćeno, dok je upravi i drugim uposlenicima ovo pravo i pristup pravu omogućeno. Apelant smatra da je neosnovan stav Vrhovnog suda da je tužbenim zahtjevom kojim se tražilo poništenje odluke o otkazu ugovora o radu automatski isključilo pravo na isplatu otpremnine u smislu člana 96., a u vezi sa članom 100. Zakona o radu. Apelant je ukazao da je članom 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), te kako mu u skladu sa članom 189. stav 1. ZOO pripada pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi i kako je došlo do sprečavanja povećanja njegove imovine, jasno je da je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
16. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 96.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
naknadu štete za pretrpljenu štetu;
otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Član 100.
Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao, odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za izmaklu dobit, kao i na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance istoga stava po pitanju osnovanosti apelentovih tužbenih zahtjeva, te s tim u vezi primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja i da su ponudili jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno jasno ukazali zašto apelantu ne pripada pravo da zahtijeva naknadu štete za izmaklu dobit (poticajna otpremnina), odnosno pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili na kojim relevantnim propisima (ZOO, Zakon o radu i ZPP) su zasnovali svoje odluke. S tim u vezi, Ustavni sud, u datim okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je osporen predmetnom apelacijom, proizvoljno primijenjeno pravo. Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu na koju se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević