Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6180/18 (Z. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-6180/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6180/18, rješavajući apelaciju Zorana Jakubeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Jakubeca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047215 16 Rev od 21. juna 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047215 14 Gž od 2.
augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Jakubec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047215 16 Rev od 21. juna 2018. godine. Iz apelacije, također, proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047215 14 Gž od 2. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 13. do 16. decembra 2019. godine, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 17. decembra 2019. do 7. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 9. decembra 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.
6. Općinski sud je održao pripremno ročište 17. aprila 2013. godine, dok je ročište za glavnu raspravu zakazao za 10. juni 2013. godine, ali je to ročište odgođeno na apelantov zahtjev jer sudu nije dostavio predujam za troškove vještačenja, pa je zakazano novo ročište za glavnu raspravu koje je održano 9. oktobra 2013. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047215 10 P od 21. oktobra 2013. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne i radne sposobnosti u visini od ukupno 5%, po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i po osnovu duševne boli uslijed naruženosti) isplati određene novčane iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Navedenom presudom tužena je također obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 25. maja 1995. godine u užem centru grada Tuzla, zvanom Kapija, zadobio teške tjelesne ozljede, uzrokovane ispaljenjem više artiljerijskih projektila od strane Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske kojom je komandovao general Novak Đukić. U vezi s tim je istakao da je pravomoćnom Presudom Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/394 od 12. jula 2009. godine Novak Đukić, general Vojske Republike Srpske, proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Općinski sud je naveo da je osuđeni Novak Đukić tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, u okviru njenog vojnog plana, postupajući protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, iz kojeg razloga je tužena, na osnovu odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorna za naknadu pričinjene štete apelantu. Zatim je ukazao da iz tog razloga nije osnovan navod tužene da je navedenom presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja tužene od odgovornosti za pričinjenu štetu. Naime, date prilike osuđeni nije postupao u svoje ime i za svoj račun, nego u ime i za račun provođenja ratnog plana tužene, te se tužena ne može osloboditi odgovornosti za pričinjenu štetu.
9. Dalje je ukazao da je zbog protivpravnog djelovanja Vojske tužene apelant pretrpio nematerijalnu štetu, i to u vidu teških tjelesnih povreda koje su kod njega uzrokovale umanjenje životne i radne sposobnosti u ukupnom procentu od 5%, što je uzrokovalo duševnu patnju kod apelanta, fizičke bolove i strah, kao i naruženost u lakom stepenu, a što je utvrđeno nalazima vještaka medicinske struke. Stoga je Općinski sud, a na osnovu odredbe člana 200. ZOO, apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete u određenim novčanim iznosima (sve bliže navedeno u obrazloženju presude).
10. Općinski sud je također istakao da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer je odredbama člana 377. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Nadalje je ukazao da je prema odredbama člana 14. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbama člana 15. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. Imajući u vidu da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a da je apelant tužbu podnio 9. decembra 2010. godine, Općinski sud je ukazao da proizlazi da nije protekao ni subjektivni, niti objektivni rok za krivično gonjenje, a samim tim nije nastupila zastara potraživanja.
11. Apelant i tužena su podnijeli žalbe protiv navedene presude Općinskog suda, te je 4. februara 2014. godine predmetni spis proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047215 14 Gž od 2. avgusta 2016. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je osnovano žalbeno ukazivanje tužene da se data ocjena prvostepenog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja ne može prihvatiti kao rezultat pravilne primjene odredbi čl. 376. i 377. ZOO. U vezi s tim je istakao da se odredba člana 377. ZOO, koja predviđa privilegirani rok zastare u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, zbog čega se na to treće lice može primijeniti samo rok zastare propisan članom 376. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je takav pravni stav iznesen i u odlukama Ustavnog suda, donesenim u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama, pa da je u vezi s tim taj pravni stav zauzeo i Vrhovni sud u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine.
14. Kantonalni sud je ukazao da se štetni događaj desio 25. maja 1995. godine, a da je apelant predmetnu tužbu podnio 9. decembra 2010. godine, pa je nastupila zastara njegovog potraživanja u odnosu na tuženu, u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, jer je protekao ne samo subjektivni trogodišnji rok zastare već i objektivni petogodišnji rok zastare. Također je istakao da je bespredmetno da se upušta u ocjenu apelantovih žalbenih prigovora kojima osporava pravilnost utvrđene visine nematerijalne štete jer nisu od značaja imajući u vidu da je predmetno potraživanje zastarjelo.
15. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, pa je predmetni spis 22. decembra 2016. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047215 16 Rev od 21. juna 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je istakao da je, suprotno stavu revizije, pravilan zaključak drugostepenog suda o pitanju istaknutog prigovora zastare. Naime, prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Dakle, parnični sud pitanje postojanja krivičnog djela i odgovornosti nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje. Dalje je istakao da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema konkretnom učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno u konkretnom slučaju tuženu (tužbom nije obuhvaćeno lice koje je nadležni sud pravomoćno osudio za djelo iz kojeg je za apelanta proistekla šteta). Zatim je istakao da se na to treće lice, odnosno na tuženu, u konkretnom slučaju može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. U vezi s tim je naveo da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka (AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, AP 3979/11 od 27. septembra 2014. godine i AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine).
18. Vrhovni sud je ukazao da se predmetni događaj desio 25. maja 1995. godine, kada je apelant imao saznanja o tom događaju i njegovim posljedicama, pa početak toka zastarjelosti treba računati, u najpovoljnijim okolnostima za apelanta, počev od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH, od kada je apelantu bio omogućen nesmetan pristup sudu. Naime, kako je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, to je zastarjelo predmetno potraživanje u smislu člana 376. stav 1. ZOO, protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, a također i protekom objektivnog petogodišnjeg roka (član 376. stav 2. ZOO).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je u osporenom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim ukazuje da odredba člana 376. ZOO nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz odredbe člana 377. ZOO koji se, prema njegovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Nadalje je ukazao da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića (koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio komandant vojske tužene, pa za koje djelo odgovara i tužena) nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njegov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelant ističe da nije imao pristup sudu, niti je o njegovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku budući da postupak traje oko osam godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o njegovim navodima u pravnim lijekovima koje je on izjavljivao. Osim toga, apelant navodi da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističe da je on diskriminiran u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi apelaciji. Također je ukazao kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje po reviziji, te kada je donio i dostavio osporenu odluku parničnim strankama.
22. Kantonalni sud je istakao kada mu je predmetni spis dostavljen na postupanje po žalbi i kada je donio drugostepenu presudu, te je naveo da se predmeti u tom sudu rješavaju prema planu rješavanja starih predmeta. Dalje je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, te smatra da je odluku donio uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, te da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
23. Općinski sud je iznio hronologiju predmetnog postupka, te je naveo da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je odluku donio u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je naveo da je dao dovoljno jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
24. Tužena je istakla da je apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u obrazloženjima osporenih odluka, da nije došlo povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047215 16 Rev od 21. juni 2018. godine i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
35. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.
Pravo na suđenje u razumnom roku
37. U vezi s apelantovim navodima da o njegovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
39. Ustavni sud zapaža, da je predmetni parnični postupak pokrenut apelantovom tužbom 9. decembra 2010. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047215 16 Rev od 21. juna 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i šest mjeseci.
40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete, koji po zakonu nije hitne prirode, te imajući u vidu predmet spora i okolnost da su u postupku vršena vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred prvostepenim sudom jedanput odgođeno ročište za glavnu raspravu na apelantov zahtjev, ali se ne može zaključiti da je to u većoj mjeri utjecalo na dužinu postupka. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od sedam godina i šest mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance. Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko deset mjeseci, da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i šest mjeseci (računajući od dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi), dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao godinu i šest mjeseci (računajući od dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po reviziji).
41. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te da su u predmetnom postupku redovni sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o pravnim lijekovima koje je on izjavio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist, sama po sebi, ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi neosnovani. Zabrana diskriminacije
45. U vezi s apelantovim navodima da je „Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističe da je on diskriminiran u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu sudova, ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
46. U vezi s apelantovim navodima o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je apelant nesporno imao pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i šest mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
48. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
49. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević