Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1073/20 (G. J.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1073/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1073/20, rješavajući apelaciju Gorana Jevđenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Jevđenića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 026086 20 Kž od 10. marta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 026086 20 Kv 2 od 5. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Jevđenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 026086 20 Kž od 10. marta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 026086 20 Kv 2 od 5. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo i Vrhovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 9. aprila i 12. maja 2020. godine. Okružni sud nije odgovorio na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kpp 2 od 10. februara 2020. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji je po tom rješenju mogao trajati najduže do 7. marta 2020. godine. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu:

ZKPRS).

6. Tužilaštvo je 2. marta 2020. godine Okružnom sudu dostavilo Prijedlog broj T 13 0 KT 0051332 20 za produženje pritvora apelantu za dva mjeseca.

Osporena rješenja

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kv 2 od 5. marta 2020. godine apelantu je produžen pritvor, koji je određen Rješenjem broj 11 0 K 026086 20 Kpp 2 od 10. februara 2020. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav 2. KZRS i postojanja razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, a koji po tom rješenju može trajati u daljnjem toku istrage još dva mjeseca, tj. najduže do 7. maja 2020. godine.

8. Okružni sud je utvrdio da u ovoj fazi istrage postoji osnovana sumnja da je apelant početkom avgusta 2019. godine u svojoj vikend-kući nasilno izvršio obljubu nad oštećenom maloljetnom A. V. (u daljnjem tekstu: oštećena), rođenom 2003. godine, na način koji je bliže opisan u naredbi za sprovođenje istrage, i time učinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, što je utvrđeno Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kpp 2. Također, Okružni sud je utvrdio da postoje i naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, što je razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, zbog kojeg mu je neophodno produžiti pritvor. Istaknuto je da se u ovoj fazi postupka istrage ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom od mjera zabrane ili bilo kojom drugom mjerom koja je blaža od pritvora.

9. Okružni sud je pojasnio da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zbog kojeg mu je određen pritvor proizlazi iz dotad prikupljenih i sudu dostavljenih dokaza (snimljenog iskaza oštećene i telefonskih poruka, te iskaza svjedoka R. M., R. V., roditelja oštećene i drugih rođaka i prijatelja s kojima je oštećena bila u kontaktu i povjeravala im se, te imaju saznanja o kritičnom djelu), o čemu su u obrazloženju tog rješenja izneseni svi relevantni razlozi, koje kao validne u svemu prihvata i vijeće Okružnog suda i na njih upućuje. Okružni sud je naveo da ti dokazi, u međuvremenu, nisu ničim kompromitovani, već naprotiv, da su dokazi koje je Tužilaštvo prikupilo u posljednjih mjesec dana i dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora (iskazi svjedoka Lj. C., R. V., B. P., te maloljetnih Dajane L., Nikoline R., Milene G., snimljena telefonska i druga vrsta komunikacije oštećene i svjedoka, medicinska dokumentacija za oštećenu i dr.) dodatno potkrijepili iskaz oštećene i postojanje osnovane sumnje da ju je apelant navedene prilike nasilno obljubio i time učinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZRS.

10. Okružni sud je istakao da iskazi svih dotad saslušanih svjedoka, kada se dovedu u međusobnu vezu i sagledaju u kontekstu drugih dokaza objektivne prirode i nespornih okolnosti predmetnog slučaja (kao što je okolnost da je apelant navedene prilike odvezao oštećenu da mu očisti vikendicu, da je on njen tetak, tj. suprug sestre njene majke, koja je tad bila bolesna, a jedna je od radnika zaposlenih u apelantovom preduzeću i dr.), čine osnovanom sumnju da je apelant postupio na inkriminirajući način, kako je to oštećena maloljetnica i svjedočila. Ona je o apelantovom ponašanju još i prije kritičnog događaja u vikendici, dok ju je vozio autom i usput svratio u svoj stan (kad ju je dirao po nogama, a nakon što se istuširao i izašao pred nju samo u donjem vešu, tražio od nje da mu masira noge), obavještavala svoju najbolju prijateljicu Milenu G. i s njom bila u kontaktu preko poruka i društvenih mreža i dok su bili u vikendici. To ima logično obrazloženje u izjavi oštećene da se plašila da joj apelant nešto takvo ne učini. Ona je toj prijateljici sve povjerila i nakon kritičnog događaja i s njom i još nekim prijateljima (školskom drugaricom Nikolinom R. i N. V.) podijelila i tonski snimak koji je sačinila svojim telefonom u kritično vrijeme dok je bila sama s apelantom u vikendici na kojem se po izjavama tih svjedoka čulo da oštećena apelantu govori da je pusti, a on joj govori da se ne plaši i da se prije prekida snimka čuo njen vrisak.

11. Okružni sud je naveo da apelantova odbrana nastoji dovesti u sumnju iskaz oštećene ukazujući uz ostalo i na protok vremena od čak pola godine koliko je prošlo do prijavljivanja djela. Pritom, kako je navedeno, odbrana gubi iz vida da je oštećena maloljetnica, koja je i po vlastitoj izjavi i izjavama drugih svjedoka kojima se povjeravala u međuvremenu bila vrlo uznemirena, u strahu, a posebno uplašena za stanje majke koja je bila lošeg zdravstvenog stanja (s dijagnozom karcinoma grlića materice) i vezana za svoju sestru – apelantovu suprugu, kod kojeg je i radila, te da ju je bilo sramota roditeljima i još nekim kojima se povjerila baš sve ispričati kako je stvarno bilo (govoreći im samo da ju je apelant navedene prilike „napao“ i htio s njom seks i slično, dok je drugarici Dajani L. netačno rekla da ju je oštećeni tad i tukao tako da joj je nanio povrede, objašnjavajući da je bilo sramota njoj priznati da nije uspjela pobjeći od oštećenog). Iz izjava njenih roditelja, koji su odmah po saznanju odvojeno razgovarali s apelantom, on je svojim ponašanjem u toku razgovora s ocem oštećene odavao utisak krivnje (da ga nije gledao u oči, a inače je primijetio da je u kratko vrijeme mnogo smršao i da mu je tad i rekao da ga, ako hoće, prijavi policiji), dok je u razgovoru s majkom oštećene priznao da je kriv i molio je da mu oprosti, pravdajući se da je bio pijan i tvrdeći da je dobro što tad „nije došlo do onog najgoreg“. Nadalje, oštećena je istog dana nakon kritičnog događaja otišla kod bake R. V., s kojom je bila posebno prisna i sve joj ispričala, da bi ona rekla da treba to reći roditeljima, te je kasnije od druge bake oštećene B. S. (kada je i ona saznala) tražila da odvede oštećenu kod ginekologa i psihologa, da bi joj oštećena rekla da je baka nije odvela jer se plašila da će to odmah biti prijavljeno policiji, a misli da je bolje da sve ostane u okviru porodice. Navedeno je da je oštećena s bakom B. S. nakon kritičnog događaja, dok su zajedno čistile poslovne prostorije u apelantovom preduzeću, njoj vidno uznemirena (plačući) ispričala da ju je apelant u vikendici napao, a kada je ona nazvala apelanta da bi od njega tražila objašnjenje, da je oštećena pobjegla u štampariju kod N. V. i od njega zatražila da je odmah odveze njenoj (bakinoj) kući, što je on i učinio. Svjedok N. V. je potvrdio da je jedne subote početkom avgusta 2019. godine, dok je radio u štampariji, a B. S. i oštećena čistile prostor, čuo nekakav plač iz te prostorije kad je oštećena došla zbunjena i uplakana tražila da je odveze do bakine kuće i usput mu rekla da ju je par dana prije napao apelant, te da je i kasnije na miru s njom pričao o tom događaju i ona mu je sve ispričala i putem aplikacije Instagram poslala jednu poruku na kojoj je bio tonski zapis koji je snimila tad u vikendici (kako mu je rekla zbog sigurnosti jer se plašila najgoreg) i da je on preslušao snimak na kojem je čuo oštećenu kako govori: „Nemoj, Gorane“, a zatim muški glas (koji, prema njegovom mišljenju, može pripadati Goranu) koji govori: „Ne boj se, neću ti ništa“.

12. Osim toga, Okružni sud je ocijenio da apelantova odbrana, kada tvrdi suprotno, gubi iz vida cjelokupan sadržaj iskaza svjedoka, kako oštećene tako i njenih drugarica i poznanika, nastavnice, roditelja i drugih koji su saslušani kao svjedoci, a bili su u kontaktu s oštećenom neposredno prije i tokom kritičnog događaja (za vrijeme njenog boravka s apelantom u njegovoj vikendici, a taj boravak apelant i ne spori, već spori da je tad nad njom izvršio obljubu), neposredno nakon kritičnog događaja i kasnije sve do prijavljivanja djela koje je uslijedilo nakon što je oštećena povjerila svojoj razrednici R. M. da je silovana, a ona o tome obavijestila školskog pedagoga, nadležnu službu socijalnog rada i organe gonjenja.

13. Okružni sud je naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka evidentno da je porodica oštećene oklijevala da prijavi djelo, te da je to kod oštećene stvorilo dodatnu nesigurnost, ali da se i povjeravala osobama u koje je imala povjerenje, kao što je njena razrednica koja je o tome obavijestila školskog psihologa, te su obaviješteni i centar za socijalni rad i organi gonjenja. Stoga, sama po sebi okolnost da je predmetno djelo prijavljeno organima gonjenja tako kasno, prema ocjeni Okružnog suda, nema značaj koji mu pridaje apelantova odbrana, neosnovano umanjujući dokaznu vrijednost iskaza oštećene da je apelant predmetne prilike nasilno izvršio nad njom obljubu.

14. Dalje, Okružni sud je ispitao prijedlog Tužilaštva o postojanju posebnih uslova za pritvor, propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu u ovoj fazi istrage, ometati daljnje uspješno vođenje postupka, utičući na svjedoke koje Tužilaštvo još uvijek nije uspjelo saslušati, i to: D. V., strica oštećene koji živi i radi u Austriji, kao i njegovu suprugu V. V., na okolnosti saznanja o izvršenom krivičnom djelu, te B. S. i M. S. koji su u srodstvu sa B. S., bakom oštećene, a apelantovom punicom, koji po prikupljenim obavještenjima imaju relevantna saznanja o izvršenom krivičnom djelu, te J. T. za kojeg tužilac smatra da bi kao bliski prijatelj oštećene također mogao imati relevantna saznanja o izvršenom krivičnom djelu, pa i B. S. koju Tužilaštvo namjerava ponovo saslušati na određene okolnosti na koje nije saslušana 14. februara 2020. godine, kao i drugu baku oštećene R. V. Kada se imaju u vidu okolnosti na koje svjedoci koje Tužilaštvo namjerava saslušati treba da daju svoje izjave, međusobni bliski prijateljski i rodbinski odnosi tih svjedoka i apelanta, od kojih većina živi u istom mjesta u kojem živi i apelant, a neki i rade u njegovom preduzeću, to sve ukazuje da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke kako bi za njega dali što povoljnije iskaze, a sve s ciljem da izbjegne ili bar umanji svoju krivičnu odgovornost. Prema mišljenju Okružnog suda, na takav zaključak upućuje i apelantovo ponašanje nakon predmetnog djela za čije se izvršenje sumnjiči kada je gotovo duplo povećao platu majci oštećene koja je zaposlena u njegovom preduzeću. Sve te naročite okolnosti čine realnom opasnost od apelantovog negativnog uticaja na svjedoke koje Tužilaštvo namjerava saslušati u daljnjem toku istrage (s ciljem potpunog rasvjetljavanja kritičnog događaja), čime bi ometao daljnje uspješno vođenje ovog postupka, što je razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS zbog kojeg je apelantu neophodno produžiti pritvor jer se ta opasnost od apelantovog negativnog uticaja ne bi mogla otkloniti nekom mjerom zabrane ili nekom drugom mjerom blažom od pritvora.

15. Rješenjem broj 11 0 K 026086 20 Kž od 10. marta 2020. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kv 2 od 5. marta 2020. godine.

16. Vrhovni sud je naveo da je razmotrio spis, pobijano rješenje i žalbu, te zaključio da žalba nije osnovana. Ocijenjeno je da je, suprotno navodima iz žalbe, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti potvrđena dokazima koji su priloženi uz prijedlog za određivanje, a zatim i produženje pritvora i koji su nabrojani u obrazloženju pobijanog rješenja, te u dovoljnoj mjeri, za ovu fazu postupka, analizirani i ocijenjeni. Svi ti dokazi, kako je istakao Vrhovni sud, cijenjeni su zajedno i dovedeni u međusobnu vezu i potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Stoga su bez osnova i žalbeni prigovori kojima se ističe da nisu ocijenjeni svi dokazi i na taj način neosnovano se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS.

17. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, za uspostavljeni pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS dato je u pobijanom rješenju detaljno i argumentovano obrazloženje na stranici 5, koje Vrhovni sud u cijelosti prihvata kao valjano, pa se žalilac upućuje na te razloge. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na poimenično navedene svjedoke koje Tužilaštvo namjerava saslušati u daljnjem toku istrage (s ciljem potpunog rasvjetljavanja kritičnog događaja), što predstavlja razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. I prema ocjeni Vrhovnog suda, ta opasnost se ne bi mogla otkloniti nekom od mjera zabrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava BiH, te člana 5. stav 1. tačke „a)“ i c) i stav 4, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje za izvršenje krivičnog djela iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i posebnih razloga za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS u odnosu na apelanta ne sadrži valjane i jasne razloge, niti sadrži analizu relevantnih okolnosti za konkretnu situaciju. Apelant navodi da je na rješenje kojim mu je produžen pritvor izjavio žalbu 9. marta 2020. godine, te da je „istog dana, u 13,00 časova spis Okružnog suda upućen sa žalbom na rješavanje Vrhovnom sudu“, koji je 10. marta 2020. godine donio Rješenje broj 11 0 K 026086 20 Kž kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i spis s rješenjem dostavio istog dana u Okružni sud u 14,45 časova. Ističe da je u žalbi detaljno obrazložio razloge koji se odnose na nepostojanje osnovane sumnje za počinjenje krivičnog djela, kao i nepostojanje razloga za produženje pritvora iz tačke b) stava 1. člana 197. ZKPRS. Međutim, Vrhovni sud u vezi s navodima žalbe nije naveo konkretne okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao i okolnosti o postojanju posebnih uslova za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Ukazuje da su okolnosti koje je naveo Vrhovni sud date in apstrakto. Ako se u vezi s navedenim cijeni i vrijeme od dostavljanja žalbe Vrhovnom sudu do vremena vraćanja spisa Okružnom sudu, onda je očito da se Vrhovni sud nije u dovoljnoj mjeri „i na zakonit način, na šta ga obavezuju odredbe ZKPRS iz člana 295. stav 2. i člana 304. tačka 7. ZKPRS“, upoznao s dokazima i cijenio ih. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije cijenio, niti je obrazložio zbog čega je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora procijenilo da postoji mogućnost da sud neće prihvatiti ovaj prijedlog, pa je zbog toga predložilo da se u slučaju odbijanja prijedloga za produženje pritvora apelantu izreknu mjere zabrane iz člana 185. stav 1. tačka v) ZKPRS. Apelant je predložio da „Ustavni sud ovu apelaciju ocijeni kao dopustivu, ukine Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kž od 10. marta 2020. godine i Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kv 2 od 5. marta 2020. godine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak“.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani jer su i Okružni sud i Vrhovni sud donijeli pravilne i zakonite odluke kojima nije došlo do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije i iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je ukazao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega smatra da nije povrijeđeno nijedno od prava na koja se apelant poziva.

20. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelacija nema osnova jer rješenje Okružnog suda daje obrazložene i prihvatljive razloge za produženje pritvora, a posebno su dati razlozi za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se zahtjevom za provođenje istrage stavlja na teret.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Opšte odredbe Član 196. st. (1) i (4) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st. (1) i (2) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

Odlučivanje o žalbi na rješenje Član 337.

(1)O žalbi protiv rješenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud na sjednici vijeća, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim sudom odlučuje vijeće u drugom sastavu.

(2)O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje odlučuje vijeće istog suda iz člana 24. stav 5. ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3)Odlučujući o žalbi, sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 026086 20 Kž od 10. marta 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 20. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke a) i c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji, izuzev formalnog navođenja povrede prava na pravično suđenje u dijelu 5. obrasca apelacije, nije ni na koji način ukazao na šta se konkretno povreda odnosi i u čemu se sastoji, zbog čega će Ustavni sud ispitati samo apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

28. Član 5. stav 1. tačke a) i c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud konstatuje da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja krivični postupak protiv apelanta bio u fazi istrage. Dalje, budući da je apelant naveo da je osporenim odlukama kojim mu je produžen pritvor prekršeno i pravo iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisana mogućnost „zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda“. Dovodeći u vezu navedene odredbe s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da ne postoji „presuda nadležnog suda“ protiv apelanta pa se slijedom toga ni odredbe člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Međutim, Ustavni sud konstatuje da je na konkretan slučaj primjenjiv član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer je apelant lišen slobode „[…] u svrhu […] dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela […]“, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 1. tačka c).

30. Apelant tvrdi da su u obrazloženju osporenih rješenja, naročito u rješenju Vrhovnog suda, izostali valjani razlozi za produžavanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Smatra da taj sud nije suštinski ispitao njegovu žalbu, te tu okolnost dovodi u vezu s brzinom postupanja Vrhovnog suda po njegovoj žalbi. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je osnovna odluka kojom je apelantu produžen pritvor zapravo odluka Okružnog suda, te da je taj sud odlučivao o prijedlogu Tužilaštva za produžavanje pritvora apelantu, dok je Vrhovni sud kao drugostepeni sud, u skladu sa članom 337. stav 3. ZKPRS, nakon razmatranja spisa, pobijanog rješenja i žalbe, zaključio da žalba nije osnovana.

31. Ustavni sud će u nastavku ispitati apelantove navode o „nezakonitosti pritvora“. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).

32. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34; i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Pored toga, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski sud i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je vijeće Okružnog suda na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produžavanje pritvora utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenom rješenju dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naročito, Ustavni sud ističe da su u prvostepenom rješenju navedeni svi dostavljeni dokazi, i to prije svega dokazi koji su prikupljeni u vrijeme određivanja pritvora apelantu: snimljeni iskaz oštećene i telefonske poruke, iskazi svjedoka R. M., R. V., iskazi roditelja oštećene i drugih rođaka i prijatelja s kojima je oštećena bila u kontaktu i povjeravala im se, te imaju saznanja o kritičnom djelu, zatim dokazi koje je Tužilaštvo prikupilo u posljednjih mjesec dana i dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora: iskazi svjedoka Lj. C., R. V., B. P., te maloljetnih Dajane L., Nikoline R., Milene G., snimljene telefonske i druge vrste komunikacije oštećene i svjedoka, medicinska dokumentacija za oštećenu i dr. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci do kojih je vijeće Okružnog suda došlo razmatranjem tih dokaza, a Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je, u ovoj fazi postupka, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje, odnosno u konkretnom slučaju produžavanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije.

35. Dalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud apelantu produžio pritvor pozivajući se na razlog naveden u članu 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, to jeste zbog rizika da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticajem na svjedoke ometati daljnju istragu.

36. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta, odnosno koje bi ukazivale da postoji osnovana bojazan da će on boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. Pri tome, kako je navedeno, Okružni sud je ocijenio naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu u ovoj fazi istrage, ometati daljnje uspješno vođenje postupka utičući na svjedoke koje Tužilaštvo još uvijek nije uspjelo saslušati, i to D. V., strica oštećene koji živi i radi u Austriji, kao i njegovu suprugu V.V., na okolnosti saznanja o izvršenom krivičnom djelu, te B. S. i M. S. koji su u srodstvu sa B. S., bakom oštećene, a apelantovom punicom, koji po prikupljenim obavještenjima imaju relevantna saznanja o izvršenom krivičnom djelu, te J. T. za kojeg tužilac smatra da bi kao bliski prijatelj oštećene također mogao imati relevantna saznanja o izvršenom krivičnom djelu, pa i B. S. koju Tužilaštvo namjerava ponovo saslušati na određene okolnosti na koje nije saslušana 14. februara 2020. godine, kao i drugu baku oštećene R. V. U prilog navedenom zaključku Okružni sud je naročito uzeo u obzir okolnosti na koje svjedoci koje Tužilaštvo namjerava saslušati treba da daju svoje izjave, međusobne bliske prijateljske i rodbinske odnose tih svjedoka i apelanta, od kojih većina živi u istom mjestu u kojem živi i apelant, a neki i rade u njegovom preduzeću, što sve ukazuje da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na te svjedoke kako bi za njega dali što povoljnije iskaze, a sve s ciljem da izbjegne ili bar umanji svoju krivičnu odgovornost. Prema mišljenju Okružnog suda, na takav zaključak upućuje i apelantovo ponašanje nakon predmetnog djela za čije se izvršenje sumnjiči kada je gotovo duplo povećao platu majci oštećene koja je zaposlena u njegovom preduzeću.

38. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je Okružni sud ocijenio naročite okolnosti, u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedene naročite okolnosti su ocijenjene od redovnih sudova, o čemu su navedena jasna i argumentovana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, te da je stoga mjera pritvora u datom procesnom trenutku i dalje neophodna. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Okružni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao uticati na istragu i dovesti je u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.

39. U kontekstu apelantovog prigovora o mjeri zabrane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su i Okružni sud i Vrhovni sud razmatrali opravdanost izricanja mjera zabrane, te zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za njihovo izricanje. Stoga, imajući u vidu da apelant izuzev navedenih tvrdnji u apelaciji nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da u situaciji kada je Okružni sud zaključio da postoje zakonski razlozi za produžavanje pritvora i kada je mogućnost izricanja mjera zabrane razmotrio može dovesti do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.

40. U vezi s apelacionim tvrdnjama da je Vrhovni sud propustio da ispita sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora da bude određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može da tretira kao irelevantne ili zanemari konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu da dovedu u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31

EHRR 589 GC).

41. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Vrhovnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani u vezi s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće dalo razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvata, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.

42. U vezi s apelantovim navodima o postupanju Vrhovnog suda i pozivanju na član 295. stav 2. i član 304. tačka 7. ZKPRS, Ustavni sud podsjeća da je taj sud u konkretnom slučaju postupao kao drugostepeni sud, a da je navedenim odredbama propisano postupanje prvostepenog suda, i to u dijelu koji se odnosi na dokaze na kojim se zasniva presuda (član 295), te sadržaj presude (član 304). Dalje, u vezi s apelantovim navodima kojim prigovara brzini odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud ukazuje da je članom 196. stav (4) ZKPRS propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću. Dakle, Vrhovni sud je postupao u skladu s citiranim odredbama, te su stoga apelantovi prigovori o „brzini postupanja“ neosnovani.

43. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produžavanju pritvora apelantu donijeli nakon što su utvrdili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je dato odgovarajuće i relevantno obrazloženje i kada je sud, odlučujući da li postoji opasnost da će apelant ometati krivični postupak, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje, a koje obrazloženje je relevantno i dovoljno da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

1.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1073/20 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio