Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4779/18 (E.H.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4779/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4779/18, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. H., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 270776 17 Gž od 23.

maja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 270776 17 I od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Damir Alić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 270776 17 Gž od 23. maja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 270776 17 I od 15. novembra 2017. godine.

2. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 270776 17 I od 15. novembra 2017. godine odbio prijedlog za izvršenje podnesen 23. oktobra 2017. godine.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant 23. oktobra 2017. godine tom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Republike Srpske, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske - Komisija za implementaciju člana

152. Zakona o radu od 14. marta 2014. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Ministarstva). Dalje, Osnovni sud je naveo da je navedenim rješenjem apelantu priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, u visini od 2,66 prosječne plate u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) u posljednja tri mjeseca, koja isplata će se izvršiti kad se obezbijede sredstva za te namjene. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da je odredbom članom 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Članom 23. je propisano, šta se smatra izvršnom ispravom dok je članom 25. propisano, kada se jedna odluka smatra izvršnom. Imajući u vidu citirane odredbe ZIP, u vezi sa dokazima priloženim uz prijedlog za izvršenje Osnovni sud je utvrdio, da apelant nije podnio valjanu izvršnu ispravu na osnovu koje bi sud dozvolio izvršenje u ovoj izvršnoj stvari, koja je donesena u upravnom postupku i koja ne glasi na novčanu obavezu. Stoga Osnovni sud je primjenom člana 39. stav 6. ZIP, odlučio kao u izreci rješenja.

4. Okružni sud Rješenjem broj 71 0 I 270776 17 Gž od 23. maja 2018. godine žalbu apelanta odbio i rješenje Osnovnog suda od 15. novembra 2017. godine potvrdio.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelant žalbom osporava rješenje prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Dalje je naveo da je apelant prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu na osnovu rješenja Ministarstva od 14. marta 2014. godine, kojim je apelantu priznato pravo na otpremninu u visini od 2,66 prosječne plate u RS u posljednja tri mjeseca, koja će se izvršiti prema podacima Republičkog zavoda za statistiku kada se obezbijede sredstva za te namjene. Po ocjeni ovog suda predmetno rješenje je podobno za izvršenje u pogledu predmeta obaveze te da je novčani iznos odrediv. Ovo iz razloga što se podaci o visini prosječne plate u RS javno objavljuju u Službenom glasniku RS od strane Zavoda za statistiku RS. Međutim, također smatra da predmetno rješenje nije podobno za izvršenje u pogledu roka za izvršenje, koji je određen na način da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene. S tim u vezi Okružni sud je citirao odredbu člana 27. stav 1. ZIP, te je istakao, da u konkretnom slučaju rješenje organa uprave nije podobno za izvršenje iz razloga što nije određen rok ispunjenja obaveze, nego je samo utvrđeno pravo na otpremninu uz odložni uslov, jer će se isplata izvršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene. Prema tome, kako apelant uz prijedlog za izvršenje nije podnio dokaze o ispunjenju predmetnog uslova od strane izvršenika u skladu sa ZIP, niti je dostavio potvrdu o izvršnosti predmetne isprave, kako to nalaže odredba člana 35. ZIP, samim tim predmetna odluka organa uprave ne zadovoljava kriterije podobnosti za izvršenje, kako to propisuje odredba člana 27. stav 2. i 35. ZIP.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava se ogleda u činjenici da je prvostepeni sud u potpunosti zanemario odredbu člana 255. Zakona o opštem upravnom postupku (kojom je regulirana izvršnost rješenja) jer primjenom tog člana isprava na osnovu koje je apelant vodio izvršni postupak ima sve karakteristike propisane ovim članom te da je propustio primijeniti odredbu člana 27. st. 2. ZlP. Apelant, također smatra neutemeljenim stav drugostepenog suda kada je u svom obrazloženju naveo da je morao podnijeti dokaze o ispunjenu uslova od strane izvršenika. Relevantni propisi

7. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 43/17 - OUS BiH, 90/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18), u relevantnom dijelu glasi:

Izvršna isprava Član 23. stav (1) tačka 2) (1) Izvršne isprave su:

[...] 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, [...] Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

8. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, odnosno da je postupao po apelaciji kojom je osporena odluka Okružnog suda donesena u izvršnom postupku, kojom je odbijen prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja istog upravnog organa kao u konkretnom slučaju (kojim rješenjem je priznato pravo na otpremninu i konstatovano da će se isplata otpremnine vršit kada se obezbijede sredstva za te namjene), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4533/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu , osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4779/18 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio