Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7035/18 (L. V.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7035/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-7035/18, rješavajući apelaciju Ljubiše Vidovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubiša Vidović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 206807 16 Rsž od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 28. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 206807 17 Rev od 7. juna 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 206807 16 Rsž od 11. septembra 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4910/17 od 17. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-5127/17 koju je apelant podnio 6. decembra 2017. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 206807 16 Rsž od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak okončan osporenom odlukom
3. Rješenjem Sudske policije Republike Srpske, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), Prvostepene disciplinske komisije od 27. novembra 2013. godine apelant je oglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci rješenja, počinio tešku povredu radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 7. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika Sudske policije – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ponašanje koje šteti ugledu „Sudske policije ili pravosuđu Republike Srpske“, te mu je na osnovu člana 12. stav 3. Pravilnika, a u skladu sa članom 8. Pravilnika izrečena, kao disciplinska kazna, novčana kazna u visini od 20% ukupne mjesečne plate sudskog policajca u trajanju od tri mjeseca u toku kalendarske godine.
4. Rješenjem Drugostepene disciplinske komisije tužene od 10. januara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je rješenje Prvostepene disciplinske komsije tužene od 27. novembra 2013. godine.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 206807 15 Rs od 31. marta 2016. godine poništena su kao nezakonita rješenja tužene od 27. novembra 2013. godine i 10. januara 2014. godine. Nadalje, tužena je obavezana da apelantu na ime razlike u isplaćenom ličnom dohotku isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza (pobrojanih na stranici 3 presude), pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno kao u izreci. Nadalje, cijeneći činjenične navode stranaka, materijalne dokaze, kao i iskaz apelanta u svojstvu parnične stranke, Osnovni sud je naveo šta proizlazi iz sadržine izvedenih dokaza (kako je to pobliže navedeno na stranicama 4, 5 i 6 presude). Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 97. stav 1. Zakona o radu, kao i odredbe člana 98. stav 1. Zakona o radu, pri čemu je istakao da se kao teža disciplinska povreda može kvalifikovati samo ponašanje radnika do kojeg je došlo u vrijeme obavljanja rada radnika ili koje je u vezi sa tim radom. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz činjeničnog opisa disciplinske povrede koja je apelantu stavljena na teret proizlazi da tužena navedenu povredu nalazi u izbjegavanju apelanta da postupi po pravosnažnom rješenju JU Centar za socijalni rad Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), a koje je doneseno u postupku ostvarivanja i zaštite ličnih i neotuđivih prava apelanta iz oblasti roditeljske brige i staranja, te podnošenju i potvrđivanju optužnice pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu za krivično djelo Oduzimanje maloljetnog djeteta, a koja je podignuta zbog neizvršavanja predmetnog rješenja od strane apelanta. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je pogrešan zaključak tužene u disciplinskom postupku da je apelant 6. marta, 24. aprila i 27. septembra 2013. godine izbjegavao izvršenje pravosnažnog rješenja o povjeravanju djece na odgoj i vaspitanje, jer je nesporno da je rješenje Centra za socijalni rad od 5. aprila 2012. godine postalo pravosnažno tek 24. septembra 2013. godine, dok je apelant dobrovoljnu predaju djece izvršio 5. novembra 2013. godine. Pri tome, Osnovni sud je istakao da bi se o ispravnosti takve kvalifikacije moglo govoriti samo u odnosu na posljednji datum pokušaja izvršenja. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tužena bila dužna u disciplinskom postupku, a zatim i u postupku pred sudom nesumnjivo dokazati ne samo činjenicu nanošenja štete, odnosno ne samo da je ponašanje apelanta imalo za posljedicu narušavanje ugleda tužene kod šire društvene zajednice, već i da je izvršeno na radu ili u vezi sa radom kod tužene, te da se radilo o protivpravnom postupanju.
7. Osim toga, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio tvrdnje tužene da je odbijanje apelanta da dobrovoljno izvrši rješenje Centra za socijalni rad bilo suprotno Etičkom kodeksu službenika sudske policije Republike Srpske (u daljem tekstu: Kodeks), kao i poglavlju 3.2.1.. Pri tome, Osnovni sud je istakao da se Kodeksom ne propisuje posebno ponašanje službenika van radnog vremena, niti je ponašanje službenika van radnog vremena bilo predmetom kvalifikacija težih povreda radnih dužnosti Zakonom o radu i Pravilnikom. Nadalje, da ponašanje van radnog vremena može biti predmetom disciplinskog postupka samo ako je u vezi sa radom, ali pod uslovom da je ispunjena pretpostavka protivpravnosti. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da, ponašanjem koje mu je stavljeno na teret, apelant nije izvršio krivično ili neko drugo kažnjivo djelo, te da se ne može smatrati da je njegovo ponašanje bilo protivpravno. Također, Osnovni sud je istakao da je tužena disciplinski postupak protiv apelanta pokrenula, te ga udaljila sa radnog mjesta, neposredno nakon potvrđivanja optužnice protiv njega i da je činjenica potvrđivanja predmetne optužnice tuženoj poslužila kao osnov za zaključak da je apelant svojim ponašanjem nanio štetu ugledu tužene i izvršio težu povredu radne dužnosti. Međutim, kod činjenice da je apelant pravosnažno oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, Osnovni sud je istakao da se takav disciplinski postupak ukazuje nezakonitim i suprotnim osnovnom ustavnom principu da se niko ne može smatrati krivim dok se to ne dokaže u pravosnažno okončanom krivičnom postupku. U konačnici, Osnovni sud je zaključio da su osporena rješenja tužene donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava (član 97. stav 1. i član 98. stav 1. Zakona o radu), iz kojeg razloga je odlučeno kao u izreci. Nadalje, istakao je da je nezakonito postupanje tuženog imalo za posljedicu materijalnu štetu pričinjenu apelantu u vidu manje isplaćene plate, a koju štetu je tužena obavezana nadoknaditi shodno odredi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbom člana 154. ZOO.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 206807 16 Rsž od 11. septembra 2017. godine uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene od 27. novembra 2013. godine i 10. januara 2014. godine, kao i da mu tužena na ime razlike u isplaćenom ličnom dohotku isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude) i naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Osim toga, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
9. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je ukazao na činjenice iz kojih proizlazi apelantovo ponašanje, a za koje tužena tvrdi da šteti njenom ugledu (kako je to pobliže navedeno na stranicama 3 i 4 presude). Nadalje, istakao je da je osnovno pitanje u predmetnom sporu da li se apelant ponašao „na način koji šteti ugledu Sudske policije ili pravosuđu Republike Srpske“, a što je članom 4. stav 1. Pravilnika i odredbom člana 62 stav 1. tačka đ) Zakona o sudskoj policiji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o sudskoj policiji) kvalifikovano kao teža povreda radne dužnosti. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nespornim ukazuje činjenica da je apelant, u postupku predaje zajedničke maloljetne djece, a koja su odlukom Centra za socijalni rad povjerena na odgoj i vaspitanje majci, odbijao da postupi po navedenoj odluci. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelantu zaključkom nadležne opštinske službe naloženo da 6. marta 2013. godine u određeno vrijeme dovede djecu u Centar za socijalni rad i da ih preda majci, uz upozorenje da će u slučaju odbijanja postupanja po zaključku biti zatražena pomoć policije u provođenju odluke, a da je apelant pristupio bez djece i tražio obustavu predaje dok se ne riješi postupak koji je tužbom pokrenuo pred Okružnim sudom. Nadalje, da se prilikom zakazanog novog izvršenja odluke o predaji djece, 24. aprila 2013. godine, apelant (iako uredno pozvan) nije pojavio, niti su ga službena lica mogla pronaći na adresi stanovanja. Također, Okružni sud je istakao da se apelant nije pojavio, niti doveo djecu 27. septembra 2013. godine, u ponovnom pokušaju izvršenja odluke o predaji djece. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije sporna činjenica da su apelantovi rukovodioci dva puta obavljali službeni razgovor sa apelantom u kojem su mu ukazali na njegovu obavezu da postupi po odluci Centra za socijalni rad i maloljetnu djecu preda majci kojoj su povjerena na brigu i vaspitanje.
10. S obzirom na iznesene činjenice, Okružni sud je istakao da se ne slaže sa zaključkom prvostepenog suda da se apelantovo ponašanje ne može smatrati štetnim za ugled tužene. Pri tome, Okružni sud je istakao da je prema načelima i standardima iznesenim u Kodeksu, koji predstavlja moralne i etičke standarde policije, ponašanje policijskih službenika lična i profesionalna odgovornost svakog pojedinca, pa tako i apelanta kao sudskog policajca. Nadalje, da se neetičnim ponašanjem smatra ponašanje koje nije u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima i/ili moralom, a koje nužno nije i protuzakonito. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, iako neetična ponašanja nisu uvijek u sukobu sa zakonom, ne znači da su ispravna. Nadalje, da se apelantovo ponašanje, prema kojem odbija predaju djece po pravosnažnoj odluci nadležnog organa, ne može posmatrati samo sa aspekta dozvoljenosti odbijanja dobrovoljnog izvršenja prema pozitivnim propisima, odnosno sa aspekta nepostojanju zabrane za takvo ponašanje, kako smatra prvostepeni sud, već da se treba cijeniti da li takvim ponašanjem apelant, kao policijski službenik, šteti ugledu tužene u kojoj je zaposlen.
11. Okružni sud je istakao da se apelant, kao stranka u postupku izvršenja odluka nadležnih organa može koristiti svim raspoloživim zakonskim sredstvima za zaštitu svojih prava, ali da se apelantovo svjesno izbjegavanje da po pozivu organa pristupi u prostorije Centra za socijalni rad i dovede maloljetnu djecu koju je bio dužan predati majci, ne može prihvatiti kao zakonsko sredstvo kojim štiti svoja prava i prava maloljetne djece, već, kao njegovo neetično ponašanje, koje šteti ugledu službe u kojoj apelant radi kao sudski policajac. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden pravilno, jer mu je saslušanjem pred disciplinskim organom omogućeno pravo na odbranu u smislu člana 19. stav 2. Pravilnika, u vezi sa članom 64. Zakona o sudskoj policiji. Nadalje, Okružni sud je istakao da je utvrđena istinitost činjenice da se apelant ponašao na način „koji šteti ugledu Sudske policije ili pravosuđu Republike Srpske“, a čime je učinjena teža povreda radnih obaveza propisana članom 62. stav 1. tačka đ) Zakona o sudskoj policiji, te da su rješenja tužene od 27. novembra 2013. godine i 10. januara 2014. godine, pravilna, a tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje navedenih rješenja, neosnovan.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 206807 17 Rev od 7. juna 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 11. septembra 2017. godine.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena, te da u konkretnoj situaciji apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, a da vrijednost novčanog dijela pravosnažne presude za koji je apelant odbijen ne prelazi iznos iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u izjavljenoj reviziji apelant stavio prijedlog da se o reviziji odluči temeljem odredbe člana 237. stav 3. ZPP, navodeći da su pitanja o kojima je u postupku odlučivano od značaja za primjenu prava u drugim sporovima, ali da nije definisao konkretno o kojem pravnom pitanju je potrebno odlučiti. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da takav apelantov prijedlog nije dovoljan da bi se odlučivalo o inače nedopuštenoj reviziji.
Apelacioni navodi
14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 209., u vezi sa članom 240. stav 1. ZPP, jer osporena odluka ne sadrži jasne razloge u pogledu odlučnih činjenica, te jer su izneseni razlozi kontradiktorni i nerazumljivi. S tim u vezi, apelant ističe da je pogrešno i proizvoljno materijalno pravo na njegovu štetu. Nadalje, apelant ukazuje na sadržaj odredbe člana
98. Zakona o radu, kao i na činjenična utvrđenja i stavove prvostepenog suda, te tvrdi da radnik može biti disciplinski odgovoran samo za ponašanje na radu ili u vezi sa radom, koje je suprotno pozitivnim propisima, te da se činjenica protivpravnosti u konkretnom slučaju javlja nužnom pretpostavkom eventualnog postojanja nanošenja štete ugledu poslodavca. Apelant, također, ističe da je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije učinio krivično djelo ili neko drugo kažnjivo djelo, te da se ne može smatrati da je njegovo ponašanje protivpravno. Apelant smatra da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud pogrešno interpretirajući činjenice i izvedene dokaze nezakonito preinačio u cijelosti presudu prvostepenog suda. Osim toga, apelant tvrdi da je drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP, jer je izostala jasna, savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno.
Relevantni propisi
15. Zakon o Sudskoj policiji Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 98/11 i 57/16) Član 62. stav (1) tačka đ) Teže povrede radnih dužnosti su:
[...]
đ) ponašanje koje šteti ugledu Sudske policije ili pravosuđu Republike Srpske, [...]
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud ocijenio dokaze, utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoj zaključak u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika i Zakona o sudskoj policiji, kao i na načela i standarde iznesene u Kodeksu, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te da su rješenja tužene od 27. novembra 2013. godine i 10. januara 2014. godine pravilna. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Okružni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da se apelant ponašao „na način koji šteti ugledu Sudske policije ili pravosuđu Republike Srpske“, ističući da se apelantovo ponašanje ne može posmatrati samo sa aspekta nepostojanja zabrane za takvo ponašanje, već da se treba cijeniti da li takvim ponašanjem apelant, kao policijski službenik, šteti ugledu tužene. Također, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao dovoljno jasno obrazloženje i kada je zaključio da se neetičnim ponašanjem smatra ponašanje koje nije u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima i/ili moralom, a koje nužno nije i protuzakonito. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević