Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7318/18 (J. Ć.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7318/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7318/18, rješavajući apelaciju Josipa Ćališa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Ćališa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 041436 18 Rsž 2 od 2. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Ćališ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa ZOU Paponja - Bonoza, iz Mostara, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 041436 18 Rsž 2 od 2. oktobra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 Rs 041436 12 Rs od 7. marta 2014. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se poništi odluka tuženog „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) o poništenju odluke o izboru kandidata, da se naloži tuženom da apelanta rasporedi na radno mjesto, bliže navedeno u izreci presude, na neodređeno vrijeme uz probni rad od šest mjeseci i da se naloži ovlaštenoj osobi tuženog da sa apelantom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim će se regulisati uzajamna prava i obaveze po osnovu rada i radnog odnosa, te da se tuženi obaveže da isplati apelantu na ime naknade materijalne štete - izgubljene zarade, u preciziranom periodu, određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je dalje, stavom II izreke, obavezan tuženi da na ime naknade materijalne štete – izgubljene zarade za precizirani vremenski period isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je tuženi obavezan naknaditi apelantu i troškove postupka u iznosu od 1.560,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se isti sastoje od troškova apelanta na ime zastupanja po punomoćniku, a u skladu sa istaknutom vrijednosti spora koju je odredio sam apelant prilikom podnošenja tužbe: i to za sastav tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 360,00 KM, zastupanja na nastavku glavne rasprave u iznosu od 180,00 KM, tako da ukupni troškovi zastupanja iznose 1.260,00 KM. Zatim je ukazao da su apelantu priznati i troškovi vještačenja po vještaku finansijske struke u iznosu od 300,00 KM, tako da ukupni troškovi postupka iznose 1.560,00 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 041436 14 Rsž od 31. januara 2017. godine odbačena je apelantova žalba kao nedopuštena, dok je žalba tuženog djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, kojim od tuženog potražuje na ime naknade materijalne štete - izgubljene zarade, za precizirani vremenski period, određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je preinačena i odluka o troškovima na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da s obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačena je i odluka o troškovima postupka (član 397. stav 2. ZPP-a), na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, jer tuženoj ne pripada pravo na naknadu troškova budući da tuženu nije zastupao advokat, a iz istih razloga ne pripada joj ni naknada za sastav žalbe.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 041436 17 Rev od 8. maja 2018. godine uvažena je revizija apelanta, ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku, Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 041436 18 Rsž 2 od 2. oktobra 2018. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženog kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo, a kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje ukazuju žalbe, valjalo je žalbe apelanta i tuženog odbiti kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrditi, primjenom odredaba člana 226. ZPP-a.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su troškovi apelanta, koji su uredno specificirani tokom postupka, puno veći od dosuđenih troškova, pri čemu je u svojoj tužbi označio vrijednost spor (11.000 KM), kao i da je u konačnici apelantu dosuđena šteta u većem iznosu. S tim u vezi je ukazao na član 12. Advokatske tarife FBiH i naveo da iako je apelant uspio u cijelosti sa eventualnim tužbenim zahtjevom, u prvostepenoj presudi, apelantu se dosuđuju troškovi prema Advokatskoj tarifi ispod 10.000,00 KM (dakle 50 % manje). Nadalje je naveo da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode u vezi visine dosuđenih troškova, te da nisu dosuđeni troškovi žalbe, kao i troškovi revizije koja je uvažena od strane Vrhovnog suda, iako je apelant potraživao troškove revizije i žalbe. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 387. ZPP-a i odredbe Advokatske tarife na štetu apelanta.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u pravnoj stvari pri odlučivanju o troškovima postupka primijenjeno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tuženi obavezan naknaditi apelantu troškove u određenom iznosu, te da iz obrazloženja presude Općinskog suda (koja je potvrđena osporenom presudom) slijedi da se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi člana 386. stav 1. ZPP. Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud nije cijenio njegove žalbene navode u vezi visine dosuđenih troškova, odnosno da mu nisu dosuđeni troškovi žalbe, kao i troškovi revizije koja je uvažena od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15, od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević