Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1261/20 (M.R.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1261/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1261/20, rješavajući apelaciju M. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25.
ožujka 2020. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25.
ožujka 2020. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 1. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 7. travnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kpp od 23. ožujka 2020. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, koji po tom rješenju počinje teći 21. ožujka 2020. godine, kao dana lišenja slobode osumnjičenog.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 23. ožujka 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv apelantu, na temelju članka 146. stavak 1. točke a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Tužiteljstvo je u prijedlogu navelo da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio kazneno djelo primanja dara ili drugih oblika koristi iz članka 380. stavak l. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), i to na način da je 17. ožujka 2020. godine na međunarodnom graničnom prijelazu Orašje, postupajući kao službena osoba – sanitarni inspektor Federalne uprave za inspekcijske poslove, zahtijevao i primio novčani iznos od 20,00 eura od Samira Ustavdića koji je svojim vozilom sa suputnikom Aganom Hasanovićem iz smjera Republike Hrvatske ušao u Bosnu i Hercegovinu. Prethodno su obojica putnika dulje razdoblje boravili na teritoriju Republike Francuske, zemlje s intenzivnom transmisijom koronavirusa. Tužiteljstvo tvrdi da je, kako ne bi poduzeo svoje službene dužnosti sanitarne obrade imenovanih putnika i izdavanja rješenja o stavljanju pod zdravstveni nadzor i izolaciju u trajanju od 14 dana, apelant od njih tražio novac, a nakon što je novac primio, obrasce upitnika koje su imenovani dobili od graničnog policajca i već popunili pocijepao i bacio u kontejner i pritom im rekao da su zdravi i slobodni. Obveza stavljanja pod zdravstveni nadzor bila je propisana Naredbom Federalnog stožera Civilne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine broj 12-40-6-148-7-20 od 17. ožujka 2020. godine u okviru procedure zdravstvenog nadzora svih putnika u međunarodnom prometu koji ulaze u Bosnu i Hercegovinu kao odgovor na pojavu virusa COVID 19.
6. U nastavku rješenja Općinski sud je izložio navode iz prijedloga za određivanje pritvora i pobrojao dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo uz navedeni prijedlog. Dalje, navedeno je da je na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora Tužiteljstvo u cijelosti ostalo pri prijedlogu za određivanje pritvora, dok je obrana pobijala kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je utemeljen prijedlog za određivanje pritvora apelantu.
7. Istaknuto je da je sud našao postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora, osnovane sumnje, jer iz materijalne dokumentacije u spisu (o apelantovom angažmanu na graničnom prijelazu, izjava svjedoka i sl.) koju je Općinski sud detaljno opisao i obrazložio na koji je način došao do određenih zaključaka proizlazi osnovana sumnja da je apelant, na način opisan u prijedlogu za određivanje pritvora, počinio navedeno kazneno djelo.
8. Općinski sud je ukazao da je, u pogledu posebnog uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, utvrdio da, prema podacima iz spisa, apelant ima prebivalište na području Dervente, ali i da sa svojom obitelji živi u Slavonskom Brodu, u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin, zbog čega je sud smatrao da ta okolnost ukazuje da će apelant ukoliko se nađe na slobodi otići u Republiku Hrvatsku i time postati nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Te okolnosti je sud utvrdio uvidom u službenu zabilješku Federalne uprave policije broj 14-49/20 od 22. ožujka 2020. godine iz koje proizlazi da je apelant prilikom lišenja slobode kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, te da je prilikom kontaktiranja s obitelji svome sinu prenio da neće dolaziti kući i da mora ostati na poslu jer su granice zatvorene. Osim toga, na ročištu za saslušanje povodom prijedloga za određivanje pritvora sam apelant je izjavio da je na dan kada je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda. Sve navedeno je sud uputilo na zaključak da je točan navod Tužiteljstva da apelant sa svojom obitelji živi u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj, zbog čega sud smatra da ta okolnost ukazuje da će, ukoliko se nađe na slobodi, apelant otići u Republiku Hrvatsku i time postati nedostupan organima gonjena Bosne i Hercegovine. Okolnost da je u Bosni i Hercegovini na snazi praktički vanredno stanje dodatno potvrđuje tu bojazan. Dalje, sud je našao da okolnosti na koje ukazuje branitelj osumnjičenog da ne postoji opasnost od bjekstva jer se radi o dugogodišnjem uposleniku na predmetnom radnom mjestu nije bila od utjecaja na drugačiji zaključak suda.
9. Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja pritvora imao u vidu i odredbe članka 145. stavak 1. ZKPFBiH i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) koje propisuju restriktivnost pritvora i njegovo svođenje na najmanju moguću mjeru, međutim, ocijenjeno je da je određivanje pritvora u konkretnom slučaju nužno jer se svrha zbog koje se pritvor određuje ne može osigurati nekom drugom mjerom.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine djelomično je usvojena apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja i utvrđeno da apelant ostaje u pritvoru u trajanju od mjesec dana i da pritvor počinje teći od 21. ožujka 2020. godina kao dana lišenja slobode zbog razloga propisanih u odredbi članka 146. stavak 1. točka a)
ZKPFBiH.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je naredba Federalnog kriznog stožera Civilne zaštite od 17. ožujka 2020. godine bila na snazi od tog datuma, ali da apelant u vrijeme navodnog počinjenja djela za nju nije znao, niti mogao znati. Apelantova obveza je da postupa u skladu s naredbom poslodavca, pa ne može samostalno primjenjivati naredbu Federalnog stožera, nego nadležne institucije implementiraju naredbe Federalnog kriznog stožera tako što rukovodeća tijela daju svojim radnicima određene naputke i naredbe. Apelant tvrdi da mu je uputa o postupanju po navedenoj naredbi proslijeđena e-mailom tek 18. ožujka 2020. godine, a do tada je primjenjivao naredbu Kriznog stožera od 10. ožujka 2020. godine. Zbog svega navodi da je bio u stvarnoj i pravnoj zabludi jer po naredbi od 10. ožujka 2020. godine Samiru Ustavdiću i Aganu Hasanoviću nije bio dužan izdati rješenje o samoizolaciji. Navodi da nije utvrđeno gdje su završili obrasci koje su svjedoci trebali popuniti, kao i da iskazi tih svjedoka nisu vjerodostojni jer su dani s ciljem da pokušaju izbjeći vlastitu odgovornost. Apelant je tvrdio da je navod o tome da uz državljanstvo Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Hrvatske i kuću u Republici Hrvatskoj kao razlog za određivanje pritvora diskriminatoran jer je utemeljen na hipotetskoj mogućnosti da bi mogao postati nedostupan državnim organima gonjenja, kao i da je činjenica hrvatskog državljanstva utvrđena bez dokaza ili na temelju nezakonitih dokaza. Osim toga, ukazao je da je dolazio na posao i nakon što je saznao da se protiv njega vodi istražni postupak, te da se mjerom zabrane napuštanja boravišta, kao i mjerom oduzimanja putne isprave može osigurati njegova prisutnost.
12. Nakon što je razmotrio navode iz žalbe, pobijano rješenje i prikupljene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je apelantova žalba u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora, kao i uvjeta propisanih odredbom članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH neutemeljena. Ukazano je da je prvostupanjski sud postojanje osnovane sumnje utvrdio na temelju dokaza označenih u pobijanom rješenju, na temelju kojih je pravilno utvrđeno da apelantove radnje, detaljno opisane u rješenju, ukazuju na postojanje osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela primanja dara ili drugih oblika koristi.
13. Dalje, navedeno je da je uz postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora, odnosno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo iz prijedloga za određivanje pritvora, drugostupanjski sud našao i postojanje posebnih uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Ukazano je da, prema podacima iz spisa, apelant ima prebivalište na području Dervente, međutim, podaci spisa ukazuju i da sa svojom obitelji boravi u Slavonskom Brodu, u Republici Hrvatskoj, čiji je također državljanin. Navedeno proistječe iz činjenice da je prilikom lišenja slobode osumnjičeni kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, zbog čega sud smatra da ta okolnost ukazuje da će apelant ukoliko se nađe na slobodi otići u Republiku Hrvatsku i time postati nedostupan organima gonjena Bosne i Hercegovine, pri čemu okolnost da je u Bosni i Hercegovini na snazi praktički vanredno stanje dodatno potvrđuje tu bojazan. Na temelju navedenog, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da u spisu postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio navedeno kazneno djelo, te s obzirom na činjenicu da mu se stavlja na teret kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine do deset godina, kao i činjenicu da je osumnjičeni državljanin Republike Hrvatske, čija obitelj živi u Slavonskom Brodu, ukazuje na opasnost da bi mogao pobjeći i lako postati nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je rješenje Federalne uprave za inspekcijske poslove osumnjičeni preventivno suspendiran za obavljanje radnih zadataka sanitarnog inspektora, drugostupanjski sud je utvrdio da su prestali razlozi za određivanje pritvora propisani odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Apelant je također naveo i povredu prava iz čl. 3. i 8. Europske konvencije. U opširnim apelacijskim navodima opisao je kronologiju postupka i istaknuo da su pobijanim rješenjem povrijeđena njegova prava jer nisu cijenjeni navodi obrane, činjenično stanje je utvrđeno na temelju nezakonito pribavljenih dokaza, te je proizvoljno utvrđeno postajanje i općih i posebnih pritvorskih razloga.
15. Apelant pobija postojanje osnovane sumnje zbog istih razloga koje je naveo u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. U pogledu razloga koji opravdavaju sumnju da postoji opasnost od bjekstva tvrdi da je ona utemeljena na pretpostavci da je apelant državljanin Republike Hrvatske i da s obitelji živi u Slavonskom Brodu. Naveo je da je ta činjenica utvrđena na temelju nezakonitog dokaza i ukazao da tu činjenicu apelant nije sporio, izbjegavao ili skrivao. Naveo je da je došao iz Slavonskog Broda, ali dalje o državljanstvu i prebivalištu nije detaljno ispitivan. Tvrdi da je tu činjenicu, kao činjenicu koja mu ide na teret, Tužiteljstvo trebalo dokazati, odnosno da ju je sud trebao utvrditi na temelju dokaza uz poštovanje svih pravila i standarda postupka. S obzirom na to da ona nije dokazana na takav način, smatra da je zaključak suda o tim činjenicama proizvoljan i paušalan, nije utemeljen na činjenicama i dokazima, nego na postojanju hipotetske mogućnosti, a ne iz konkretnih okolnosti. U tom smislu ukazao je na odluke Ustavnog suda br. AP 1150/10, AP 2860/14, AP 4309/14 i dr.
16. Nezakonit dokaz na koji ukazuje je službena zabilješka Federalne uprave policije br. 14- 49/20 od 22. ožujka 2020. godine, iz koje proizlazi da je apelant tijekom lišenja slobode kontaktirao svoju suprugu za koju je izjavio da živi u Republici Hrvatskoj, te da je prilikom kontaktiranja s obitelji svojem sinu saopćio da neće dolaziti kući i da mora ostati na poslu jer su granice zatvorene. Smatra da je ponašanjem službenika Federalne uprave policije koji su zabilješku načinili, kao i suda koji je navedenu zabilješku koristio kao dokaz tijekom postupka počinjena izravna povreda prava na pravičan postupak, prava na slobodnu obranu, prava na minimalna prava osumnjičenika, prava osobe lišene slobode, prava na obranu i zabranu diskriminacije. Smatra da se opasnost od bjekstva mogla urediti mjerom zabrane napuštanja boravišta (prebivališta), zabranom putovanja, kao i mjerom oduzimanja putne isprave kao mjerama koje su mnogo adekvatnije od pritvora.
17. Istaknuo je da je u vrijeme zadržavanja imao stresnu reakciju i posjet doktoru, i to zbog toga što mu nisu dali hrani. Na to se apelant žalio i na ročištu za odlučivanje o pritvoru, u svezi s čim nije ništa učinjeno. Tvrdi da u vrijeme dok je bio lišen slobode nije dobivao hranu. Osim toga, naveo je da je obrana imala samo 10 minuta za proučavanje dokaza, kao i da obrana nije mogla iznijeti sve navode jer je požurivana, pa sve to zajedno, ali i pojedinačno čini povredu konvencijskih prava. Smatra da to što nije dobivao hranu predstavlja povredu članka 3. Europske konvencije.
18. Apelant je na koncu naveo da zbog neutemeljenog lišenja slobode, mučenja i nečovječnog postupanja, povrede prava na privatan život i prepisku i diskriminacije potražuje naknadu na ime nematerijalne štete, kao i naknadu za troškove postupka.
b)Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da tijekom postupka odlučivanja o žalbi apelantovog branitelja nije bilo kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji jer je rješenje povodom njegove žalbe doneseno u skladu s odredbama KZFBiH i ZKPFBiH. Prema ocjeni Općinskog suda, neutemeljene su apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, pravo na privatnost obitelji i prepisku, pravo na temeljnu slobodu i sigurnost, te prava iz čl. 3. i 14. Europske konvencije. Na dokazima koji su u skladu sa zakonom Sud je utvrdio činjenicu da uz postojanje općeg uvjeta, odnosno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi postoje i okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Ukazano je da je apelant državljanin Republike Hrvatske, da ima kuću u RH, da s obitelji živi u RH, a navodi iz apelaciji da u Derventi, gdje ima prijavljeno prebivalište, živi njegova majka stara 84 godine o kojoj skrbi i brine nisu ničim potkrijepljeni. Osim toga, tvrdnje da se blažim mjerama mogla postići svrha nisu konkretizirane, te se u apelaciji navodi da se to moglo postići mjerom zabrane napuštanja boravišta, mada prilikom održavanja ročišta radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora nije stavljen konkretan prijedlog branitelja koje bi se putne isprave trebale oduzeti od osumnjičenog jer je nesporno da osumnjičeni posjeduje dva državljanstva, pa samim time osim putnih isprava Bosne i Hercegovine posjeduje putne isprave Republike Hrvatske, pa sud nije ni mogao odlučivati o prijedlogu koji nije bio konkretan. Zbog navedenog, sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
20. Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da nisu točni apelantovi navodi da je sud prilikom donošenja odluke o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu opasnost od bjekstva kao razlog za određivanje pritvora temeljio na pretpostavci da je apelant državljanin Hrvatske i da s obitelji živi u Slavonskom Brodu, te da su te činjenice utvrđene na temelju nezakonitih dokaza. Istaknuto je da je apelant prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog policijskim organima i u Tužiteljstvu, dajući podatke o sebi, na zapisnik naveo da je državljanin BiH i Republike Hrvatske. Osim toga, na ročištu za određivanje pritvora to isto je ponovio pred sudom, te naveo i to da je dan ranije dolazeći na posao ušao u Bosnu i Hercegovinu iz Slavonskog Broda gdje živi, pa je logičan zaključak suda da boravi u drugoj državi. Navedeno je da se potpuno pogrešno u apelaciji interpretira da je apelantu određen pritvor jer je koristeći svoje pravo nazvao suprugu koja je u Hrvatskoj, a da se pri tome zanemaruje nesporna činjenica apelantovog dvojnog državljanstva, kao i to da je sam apelant pred sudom izjavio da boravi u Slavonskom Brodu, a da ima prebivalište u BiH, koje je ustvari samo fiktivno jer na toj adresi ne boravi nitko, čak je imovina prodana drugoj osobi. Dalje, Tužiteljstvo je ukazalo da nisu točni navodi iz apelacije da apelantu za vrijeme lišenja slobode nije dana hrana i da je zbog toga imao stresnu reakciju te je morao zatražiti liječničku pomoć. U svezi s tim, ukazano je na službene zabilješke FUP-a Sarajevo iz kojih proizlazi da je apelantu redovno dostavljana hrana i voda. Tužiteljstvo smatra paušalnim i ničim dokazanim navode iz apelacije da je branitelju dano samo deset minuta na proučavanje dokaza jer je branitelj mogao preuzeti dokaze uz prijedlog za određivanje pritvora, a zašto to nije učinio nije poznato, pa sad svoj propust koristi kao argument za navodnu povredu prava na obranu.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 146. stavak 1. točka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije
24. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije odnose na kazneni postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje je li neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima mu je određen pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da pobijana rješenja ne predstavljaju utvrđenje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 26.). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na ostala prava
27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. ožujka 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 26. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. travnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija rješenje Općinskog suda od 26. ožujka 2020. godine tvrdeći da mu je njime povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te čl. 3. i 8. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
31. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
32. U konkretnom slučaju apelant smatra da je pobijanim rješenjem kojim mu je određen pritvor povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant, u biti, tvrdi da su u obrazloženjima pobijanih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKP.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dani su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311. i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.
34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“ ovisit će o svim okolnostima slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182., točke 32–34.) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka
5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Određivanje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da unatoč pretpostavci nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u svezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.).
36. U svezi sa zaključkom redovnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, a dovodeći u vezu naprijed navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud utvrdio da je apelant, postupajući kao službena osoba – sanitarni inspektor Federalne uprave za inspekcijske poslove, zahtijevao i primio novčani iznos od 20,00 eura od dvojice putnika koji su dulje razdoblje boravili na teritoriju Republike Francuske, i to kako ne bi poduzeo svoje službene dužnosti sanitarne obrade imenovanih putnika i izdavanja rješenja o stavljanju pod zdravstveni nadzor i izolaciju u trajanju od 14 dana, pri čemu je obveza stavljanja pod zdravstveni nadzor bila propisana Naredbom Federalnog stožera Civilne zaštite Federacije Bosne i Hercegovine broj 12-40- 6-148-7-20 od 17. ožujka 2020. godine u okviru procedure zdravstvenog nadzora svih putnika u međunarodnom prometu koji ulaze u Bosnu i Hercegovinu kao odgovor na pojavu virusa COVID
19. Navedeno činjenično stanje je utvrđeno iz dokaza koji su se nalazili u spisu u vidu službenih zabilješki, izjava svjedoka i drugih materijalnih dokaza na koje se sud pozvao u svom rješenju, detaljno ih prezentirao i obrazložio kako je došao do određenih zaključaka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno za koje je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
37. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH.
38. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja kaznenog gonjenja“ ne može cijeniti samo na temelju težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne čimbenike koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu čimbenika koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. veljače 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, točka106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 58.).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, obrazlažući neutemeljenost žalbenog prigovora, podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je naveo prvostupanjski sud, dakle okolnost da apelant pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao i činjenicu da apelantova obitelj živi u Republici Hrvatskoj i da apelant u toj državi ima kuću, a i apelant je sam naveo da je na dan kad je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda, odnosno Republike Hrvatske. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, drugostupanjski sud o razlozima koji ukazuju na opasnost od bjekstva dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
Ostali navodi
41. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđena i prava iz članka II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Europske konvencije.
42. U svezi s navodima iz kojih proizlazi da je apelantu povrijeđeno pravo iz članka 3. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da, nakon što je lišen slobode, dva dana nije dobio hranu. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužiteljstvo proizlazi da je apelant redovno dobivao hranu. Te navode je Tužiteljstvo potkrijepilo službenim zabilješkama Federalne uprave policije. Osim toga, iz apelacije, kao i iz pobijanih odluka, te iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da je apelant te navode isticao u redovnom postupku, iz čega proizlazi da ih po prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da apelant te navode ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom jer ih je prvo trebao koristiti tijekom postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26. i AP 1808/10 od 15. siječnja 2014. godine, točka 29., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.
43. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 8. Europske konvencije jer je nezakonito prisluškivan telefonski razgovor koji je vodio sa suprugom i sinom, što, prema njegovom mišljenju, za posljedicu ima nezakonit dokaz – službenu zabilješku br. 14-49/20 od 22. ožujka 2020. godine – na kojem je sud utemeljio svoju odluku o određivanju pritvora. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na tom dokazu, nego na temelju apelantovog iskaza u kojem je naveo da je državljanin Republike Hrvatske i da je na dan kad je lišen slobode u Bosnu i Hercegovinu došao iz Slavonskog Broda, što je potkrijepilo navode Tužiteljstva da apelant s obitelji živi u Republici Hrvatskoj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.
44. Ustavni sud ističe da je ispitao i sve druge apelantove opširne navode prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Europskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada su u rješenju o određivanju pritvora apelantu sadržani dovoljni, konkretni i jasni razlozi, kako u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta tako i o posebnim pritvorskim razlozima iz članka 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH.
46. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević