Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3113/18 (I. J. i Z. V.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Restitucija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3113/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3113/18 rješavajući apelaciju Izeta Jamak i Zumre Vranjkovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Jamak i Zumre Vranjkovina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 040924 17 Rev 2 od 28. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Jamak i Zumra Vranjkovina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Omer Hadžiselimović advokat iz Banja Luke, podnijeli su 30. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 71 0 P 040924 17 Rev 2 od 28. februara 2018. godine.

2. Tužiteljica Halima zv, Limka Jamak, majka apelanata (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženog Vidosava Divljaka (u daljnjem tekstu: tuženi) 7. maja 2002. godine radi predaje u posjed nekretnina i radi naknade štete. Tužiteljica je, kako proizilazi iz činjenica predmeta, preminula (5. decembra 2017. godine) u toku trajanja predmetnog parničnog postupka, neposredno prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda. Apelanti su rješenjem o nasljeđivanju donesenim 20. februara 2018. godine proglašeni za nasljednike tužiteljice.

3. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 040924 14 P 3 od 1. aprila 2015. godine, donesenom u ponovnom postupku, nakon što su prethodno donesene (dvije) presude tog suda ukinute, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj preda u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene kao u izreci presude površine 3143 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), obilježene prema skici lica mjesta od 9. marta 2009. godine i dopune skice lica mjesta od 16. januara 2015. godine, sačinjene prema nalazu vještaka geodetske struke Milana Pikule koja je sastavni dio presude (stav 1. izreke) kao i zahtjev da joj tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 2.805 KM za uništeno voće i zasade, na ime izgubljene dobiti iznos od 5.144,25 KM, na ime uspostave ranijeg stanja na iskopanom – izgrađenom dijelu predmetne nekretnine iznos od 89.550,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2 izreke). Istom presudom je (stav 3 izreke) odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se tužiteljica obaveže da mu isplati iznos od 69.564,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud nakon brojnih izvedenih dokaza (preciziranih na str. 3. do 11. obrazloženja presude) utvrdio, da je među parničnim strankama nesporno da su tužiteljica i njen suprug (Mustafa Jamak) sa jedne strane sa Markom Bratićem, Milivojem Bratićem i Kristom Marić rođenom Bratić (u daljnjem tekstu: porodica Bratić) sa druge strane, 23. maja 1995. godine zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina, koji je ovjeren kod suda 5. juna 1995. godine. Navedenim ugovorom tužiteljica i njen suprug su svoje nekretnine u Banja Luci u (društvenoj) državnoj svojini na kojima su imali pravo korištenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) zamijenili za nekretnine porodice Bratić u Visokom. Nadalje je utvrđeno da je porodica Bratić, kao prodavac Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 25. januara 2000. godine prodala predmetne nekretnine tuženom kao kupcu. Utvrđeno je da je taj ugovor u cijelosti realiziran jer je tuženi preuzeo u posjed predmetne nekretnine i prodavcima isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu iako prodavci nisu bili upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina, koje su stekli zamjenom od tužiteljice i njenog supruga. Dakle iz izvedenih dokaza proizilazi da tužiteljica nije vlasnik predmetnih nekretnina koje tražio da joj tuženi preda u posjed jer na tim nekretninama tužiteljica nije s upisana sa pravom vlasništva u zemljišne knjige. Navedeno je da se to pravo, saglasno odredbi člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko – pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), a u vezi sa članom 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), nastaje i stiče upisom u zemljišne knjige. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da vlasnik tužbom može zahtijevati povraćaj nekretnina u posjed od držaoca nekretnine. Međutim, Osnovni sud je također naveo, da tužiteljica nije niti dokazala svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, niti ista ima aktivnu legitimaciju, na temelju čega je utvrdio, da je osnovan prigovor tuženog o nepostojanju aktivne legitimacije na strani tužiteljice u ovoj parnici. Imajući u vidu navedeno te s obzirom da je u okolnostima konkretnog slučaja teret dokazivanja bio na tužiteljici, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa čl. 7. i čl. 123. citiranog zakona odlučio kao u stavu 1. izreke presude. Nadalje je Osnovni sud obrazložio da je tuženi nakon što je predmetne nekretnine kupio od porodice Bratić, u kojem dijelu predmetnih nekretnina je napravljen restoran „Stari mlin“ koji je u posjedu tuženog, za potrebe svog restorana „Stari mlin“, sagradio kameni zid, stepenište i pomoćni objekat a da su na preostalom dijelu kupljenog zemljišta ostali voćni zasadi, zaključio da je tuženi pasivno legitimisana strana u ovoj parnici.

5. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim od tužnog tražila da joj naknadi štetu za uništeno voće i zasade, i izgubljenu dobit po tom osnovu, kao i isplatu iznosa na ime uspostave ranijeg stanja na iskopanom – izgrađenom dijelu sporne nekretnine. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da se u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 154. stav 1. i člana 155. ZOO. Međutim Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza nije mogao utvrditi da li je na navedenom dijelu zemljišta bilo ranije posađeno voće i drugi zasadi, živa ograda, koje vrste količine i koje starosti, da je navedeno posjekao tuženi ili da je on izgradnjom parking prostora uzrokovao štetu tužiteljici. S obzirom na to Osnovni sud je i o ovim činjenicama odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno odredbi čl. 126. a u vezi sa čl. 7. i čl. 123. ZPP te saglasno navedenom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i u ovom dijelu (stav 2. izreke presude). Dalje Osnovni sud je odbio tuženog sa protivtužbenim zahtjevom, kojim je tražio da mu tužiteljica isplati precizirani iznos. Naime Osnovni sud je obrazložio da je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila predaju u posjed predmetnih nekretnina od strane tuženog a da je tuženi tražio da se tužiteljica, ukoliko njen tužbeni zahtjev bude usvojen, obaveže da mu naknadi potraživanje u navedenom iznosu na ime ulaganja za izvedene radove, izgradnje parkinga. Međutim, s obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen a tuženi dio potraživanog zemljišta i danas drži u posjedu, Osnovni sud je zaključio da tuženi nema pravni interes za potraživanje iz protivtužbenog zahtjeva.

6. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 040924 15 Gž 3 od 10. marta 2016. godine žalbu tužiteljice uvažio, presudu Osnovnog suda od 1. aprila 2015. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju u posjed nekretnina (dio stava 1. izreke presude) preinačio, tako što je obavezao tuženog da tužiteljici preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio predmetnih nekretnina u površini od 1648 m2, sve prema nalazu vještaka geodetske struke Milana Pikule koja je sastavni dio presude, dok je žalba tužiteljice u preostalom dijelu odbijena i osporena presuda vezano za odbijanje zahtjeva za naknadu štete potvrđena. Također žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena vezano za odbijenje protivtužbenog zahtjeva tuženog (stav 2.). Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka, tako što je tuženi obavezan da tužiteljici isplati precizirani iznos.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužiteljica izvedenim dokazima, dokazala da je pravo korištenja na predmetnim nekretninama pretvorila u pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini i da se na istim upisala kao vlasnik sa dijelom 1/1 čime je dokazala svoju aktivnu legitimaciju u pogledu zahtjeva za predaju u posjed predmetnih nekretnina kao i spornog dijela istih koje u posjedu drži tuženi. Okružni sud je naveo da je presudom suda od 12. novembra 2004. godine utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 23. maja 1995. godine između tužiteljice i njenog supruga i porodice Bratić apsolutno ništav pa je zaključio da je prvostepeni sud osporenom odlukom pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 37. i 33. ZOSPO, odnosno da nije primijenjena odredba čl. 41. citiranog zakona. Nasuprot tome. Okružni sud je zaključio da je je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknadu štete jer nije dokazala da joj je tuženi prouzrokovao štetu. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog sa obrazloženjem da on nije bio savjestan držalac navedenog zemljišta, jer je u vrijeme izgradnje parkinga znao da isti gradi na zemljištu tužiteljice i da mu stoga ne pripada pravo na naknadu za ulaganje u smislu odredbe čl. 38. stav 4. a u vezi sa članom 72. stav 2. ZOSPO. Okružni sud je obrazložio da je o troškovima cijelog postupka odlučio primjenom odredbe člana 397. stav 3. ZPP..

8. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 040924 16 Rev od 23. februara 2017. godine reviziju tuženog djelimično usvojio, ukinuo presudu Okružnog suda od 10. marta 2016. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice za predaju u posjed dijela nekretnina i to k.č.119/9 u površini od 620 m2 i kč.119/18 u površini od 760 m2 (koje u naravi predstavljaju parking, stepenice kameni zid i pomoćni objekat) i dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena. Također je odbijena revizija tužiteljice protiv drugostepene presude u dijelu kojom je odbijena njena žalba (kojim je potvrđena prvostepena presuda vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete).

9. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je porodica Bratić vratila tužiteljici i njenom suprugu nekretnine koje su bile predmetom zamjene, izuzev spornog dijela predmetnog zemljišta koji se nalazi u posjedu tuženog. Smatra da se nižestepeni sudovi nisu bavili pitanjem da li je u okolnostima konkretnog slučaja moguća naturalna restitucija, odnosno da je drugostepeni sud potpuno zanemario da je tuženi imao odobrenje da na spornom dijelu nekretnina sagradi parking, stepenice kameni zid i pomoćni objekat.. Vrhovni sud stoga smatra da drugostepeni sud nije cijeno navedenu dokumentaciju, i slijedom toga nije razriješio pitanje da li je u odnosu na izgrađeni dio predmetnih nekretnina restitucija uopšte i moguća, zbog čega smatra da se ovo pitanje ne „rasčisti“ nije moguće odlučivati o osnovanosti zahtjeva tužiteljice – protivtužene za predaju u posjed dijela predmetnih nekretnina na kojima je tuženi izvodio građevinske radove. Također s obzirom da zahtjev iz protivtužbe zavisi od odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice – protivtužene o istim se nije moglo niti odlučivati.

10. Odlučujući u ponovnom postupku u dijelu u kojem je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak (vezano za dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila predaju u posjed sporne nekretnine te o protivtužbenom zahtjevu tuženog za isplatu preciziranog novčanog iznos na ime ulaganja u predmetne nekretnine), Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 040924 17 Gž 4 od 25. aprila 2017. godine. Tom presudom Okružni sud je žalbu tuženog uvažio na način da je Presudu Osnovnog suda od 1. aprila 2015. godine u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog (stav 2.) ukinuo, te je preinačio odluku o troškovima postupka, tako što je tužiteljica obavezana da tuženom naknadi troškove prvostepenog i drugostepenog postupka u preciziranom iznosu od 16.078,76 KM. Istom presudom žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed dijela predmetnih nekretnina koje u naravi čine parking, stepenice, kameni zid i pomoćni objekat po starom premjeru pobliže označeni kao u izreci presude površine od 620 m2, kao i dio katastarske čestice također pobliže označene kao u izreci presude u površini od 760 m2 (stav 1 izreke presude).

11. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom žalbu tužiteljice odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Okružni sud je ovakav svoj stav obrazložio na način, da su nekretnine koje u naravi čine parking, stepenice, kameni zid i pomoćni objekat, koje tužiteljica traži od tuženog za predaju u posjed promijenile svoj identitet, zbog čega nije moguća naturalna restitucija, odnosno uspostavljanje ranijeg stanja na tim nekretninama. U vezi s tim Okružni sud je ukazao da je tuženi objekat „Stari mlin“ kupio 1991. godine od ranijih vlasnika, da je nastavio sa rekonstrukcijom, adaptacijom i dogradnjom istog u skladu sa urbanističko – tehničkim uslovima i odobrenjem nadležnog organa, te je izvedenim radovima na dijelu predmetnih nekretnina na kojem je izgrađen parking prostor, stepenice, kameni zid i pomoćni objekat priveo konačnoj namjeni u skladu sa regulacionim planom „Turbe“, koji radovi su primljeni od strane nadležnog organa i za iste izdata upotrebna dozvola 1. septembra 1998. godine. Dakle, kako navedene nekretnine ne odgovaraju stanju kakvo je bilo prije izgradnje parking prostora, stepenica i dr., Okružni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije moguća restitucija i predaja u posjed ovog dijela predmetnih nekretnina u smislu odredbe člana 104. stav 1. a u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO. Stoga smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom dijelu odbio kao neosnovan.

12. Okružni sud je također naveo da tuženi osnovano osporava pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda u dijelu kojim je tuženi tražio isplatu materijalne štete u iznosu od 69.564,00 KM sa pripadajućim kamatama, koji zahtjev je postavljen kao eventualni za slučaj da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, pa kako je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, smatra da je prvostepeni sud odlučujući o zahtjevu tuženog iz protivtužbenog zahtjeva postupio suprotno odredbi člana 2. stav 1. ZPP, zbog čega je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog ukinuo. Dalje, Okružni sud smatra da tuženi žalbom osnovano pobija odluku o troškovima parničnog postupka, iz razloga jer je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, odnosno jer je tuženi protivtužbeni zahtjev postavio samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužiteljice, zbog čega po ocjeni Okružnog suda proizilazi da u navedenoj situaciji nije bilo uslova za odlučivanje o protivtužbi tuženog, obzirom da isti nije ni bio postavljen za slučaj da se zahtjev tužiteljice odbije. Dalje, Okružni sud je primjenom odredbe čl. 383., čl. 386. stav 1. i čl. 387. ZPP tuženom dosudio troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 040924 17 Rev 2 od 28. februara 2018 godine revizija tužiteljice je odbijena.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno naveo činjenična utvrđenja (prema kojim je , između ostalog, utvrđeno da su tužiteljici i njenom suprugu vraćene u posjed njihove nekretnine u Banja luci izuzev spornog zemljišta koje je u posjedu tuženog, da su u zemljišnim knjigama na jednoj od parcela tužiteljica i njen suprug bili upisani kao sukorisnici a na drugoj je tužiteljica upisana kao korisnik a da je u katastarskim knjigama tužiteljica upisana kao posjednik) i pravne stavove nižestepenih sudova te istakao da tužiteljica osporava presudu drugostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o njenom zahtjevu za predaju u posjed nekretnina, koje u naravi predstavljaju parking, kameni zid, stepenište i pomoćni objekat, i to zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Međutim, Vrhovni sud ocijenio da je revizija tužiteljice neosnovanom. U vezi s tim je ukazao da je u okolnostima konkretnog slučaja, predmet spora zahtjev tužiteljice da se obaveže tuženi da joj preda u posjed naprijed precizirane nekretnine čiji je ona vlasnik odnosno korisnik. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da aktivna legitimacija tužiteljice ne proizilazi iz člana 37. i 41. ZOSPO, već iz odredbe člana 104. ZOO. Navedeno iz razloga jer su predmetne nekretnine (parking, kameni zid, stepenište i pomoćni objekat) bile predmetom zamjene između tužiteljice i njenog supruga sa jedne strane i porodice Bratić sa druge strane, na temelju čega je tužiteljica te nekretnine predala u posjed porodici Bratić, koji su potom iste prodali tuženom. Stoga, Vrhovni sud smatra neosnovanim revizioni prigovor tužiteljice da precizirane nekretnine (koje u naravi predstavljaju parking, kameni zid, stepenište i pomoćni objekat) nisu ni predate u posjed porodici Bratić s obzirom da je kao nesporno utvrđeno da su navedene nekretnine sastavni dio ugovora od 23. maja 1995. godine. U vezi s tim Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 104. stav 1. ZOO propisano, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon ne određuje nešto drugo. Također navodi da restitucija u stvari znači uspostavljanje onog stanja u imovini ugovornih strana kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora (restitutio in integrum). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi sa porodicom Bratić zaključio kupoprodajni ugovor čiji predmet su bile i navedene nekretnine, koje je porodica Bratić stekla na osnovu zamjene nekretnina sa tužiteljicom i njenim suprugom, te je istaknuto da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav i da time za ugovorne strane nastupa obaveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovu takvog ugovora. Dalje Vrhovni sud je naveo da pravne posljedice ništavog ugovora imaju retroaktivno dejstvo (ex tunc) i da se ogledaju u tome što takav ugovor bez obzira na to da li je izvršen ili ne, postoji samo faktički a ne i pravno, pa su i sudske odluke u slučajevima utvrđenja ništavosti ugovora deklaratornog karaktera, odnosno posljedice zaključenja i izvršenja ništavog ugovora su takve da su ugovorne strane obavezne izvršiti restituciju odnosno uspostaviti ranije stanje kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora.

15. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da se obaveza restitucije u pravilu sastoji od vraćanja primljenog (član 104. stav 1. u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO) a ako to nije moguće postoji obaveza da se na ime protivrijednosti isplati novčana naknada (član 185. stav 3. ZOO) prema cijenama na dan presuđenja. Međutim, istaknuto je da je u konkretnom slučaju nesporno da je porodica Bratić vratila tužiteljici i njenom suprugu nekretnine koje su bile predmetom zamjene, izuzev dijela predmetnih nekretnina koje se nalaze u posjedu tuženog na temelju zaključenog kupoprodajnog ugovora. Istaknuto je da je tuženi uz odobrenje nadležnog organa, za potrebe svog ugostiteljskog objekta „Stari mlin“, na tom dijelu nekretnina izgradio parking, kameni zid, stepenice i pomoćni objekat. Imajući to u vidu Vrhovni sud je naveo da smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da naturalna restitucija nije moguća jer je taj dio predmetnih nekretnina promijenilo svoj identitet odnosno priveden je namjeni u skladu sa regulacionim planom te je ranije neizgrađeno zemljište transformirano u izgrađeno. Obrazloženo je da su objekti koje je tuženi sagradio na tom zemljištu su „pripaci“ odnosno sastavni dijelovi njegovog ugostiteljskog objekta, pa iste nije moguće odvojiti od tog objekta i predati tužiteljici. Međutim, s obzirom da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljicom već sa licima sa kojima je ona mijenjala nekretnine, te da je na spornom dijelu nekretnina ranije bio voćnjak, a sada parking i drugi objekti, Vrhovni sud smatra da je time nastalo novo faktičko stanje koje restituciju čini nemogućom. Također Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno ocijenio urbanističko – tehničke uslove te projektnu i drugu dokumentaciju iz koje jasno proizilazi da je tuženi imao odobrenje da na navedenom dijelu predmetnih nekretnina sagradi parking, kameni zid, stepenice i pomoćni objekat, sanitarni čvor i potporni zid, da uredi pristupni put sve u skladu sa regulacionim planom. Također iz činjeničnog stanja također proizilazi da su pravni prednici tuženog (porodica Bratić) od kojih je on kupio ugostiteljski objekat „Stari mlin“ još 1984. godine dobili urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za adaptaciju i rekonstrukciju navedenog objekta i da je poslove koje su oni započeli nastavio tuženi. Istaknuto je da je još 1998. godine izvršen tehnički pregled radova i da je tom prilikom tuženom naloženo da dovrši radove koje je tuženi i izveo te koji su nakon toga primljeni i za koje je 1. septembra 1998. godine izdata upotrebna dozvola. S obzirom na to Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode tužiteljice da ne postoje dokazi da je tuženi dio predmetnih nekretnina priveo namjeni prema regulacionom planu. Ovo pogotovo iz razloga što su se po ocjeni Vrhovnog suda o tome izjasnila i dva vještaka građevinske struke. Vrhovni sud je dalje naveo da nije tačna tvrdnje tužiteljice da je tuženi upozoren da ne izvodi radove i da je ona o tome obavijestila građevinsku inspekciju, budući da proizilazi da je inspekcije prijavila Mirka Bratića za kojeg je tvrdila da na njenoj parceli nelegalno gradi stambeno –poslovni objekat pa je tražila da se zabrani izvođenje tih radova a nikad nije tražila da se tuženom zabrani da gradi na tom zemljištu. Nadalje je navedeno da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužiteljica tek 2002. godine, tj. nekoliko godina nakon što su radovi okončani, zatražila od nadležne imovinsko – pravne službe Grada Banja Luka obavještenje da li je sporno zemljište, koje se u javnim knjigama vodilo kao društvena svojina izuzeto i dodijeljeno tuženom. U vezi s tim je Vrhovni sud nadalje ukazao da se jedna parcela (119/18) i sada vodi u državnoj svojini i tužiteljica nije upisana ni kao njen vlasnik ni kao njen korisnika, a da je tačno da je tužiteljica kod nadležnog organa uprave vodila postupak radi pretvaranja njenog prava korištenja predmetnih nekretnina (na parceli 119/9) u pravo svojine i da joj je rješenjem tog organa od 25. decembra 2014.godine priznato pravo svojine na istim sa dijelom 1/1. Međutim, Vrhovni sud smatra da iako je tužiteljica 2014. godine formalno upisana kao vlasnik na navedenim nekretninama na kojima se nalazi parking, kameni zid, stepenice i pomoćni objekat, ona po ocjeni Vrhovnog suda nije vlasnik tih objekata, već je njihov vlasnik tuženi, jer nije sporno da je on i vlasnik ugostiteljskog objekta „Stari mlin“, pa se pravo vlasništva na građevinskom objektu, proteže i na njegove priraštaje. Stoga zahtjev tužiteljice nije osnovan ni sa aspekta primjene člana 37. ZOSPO. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

16. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji su apelanti prvo ponovili hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetom postupku, i u vezi s tim istakli da se odluke sudova temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, smatraju da se nižestepeni sudovi nisu bavili pitanjem da li je tuženi mogao izvršiti predaju dijela predmetnih nekretnina gdje su izvođeni radovi, odnosno da su nižestepeni sudovi morali da utvrde da li je izgradnjom parkinga i drugih objekata nastalo novo faktičko stanje. Dakle, tvrde da dok se ovo pitanje ne raščisti, nije bilo moguće odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za predaju u posjed dijela predmetnih nekretnina, na kojima je tuženi izvodio građevinske radove. U vezi s tim apelanti tvrde da u predmetu ne postoje urbanistički uslovi, građevinska dozvola kao ni upotrebna dozvola za izgrađene objekte na dijelu predmetnih nekretnina koje su u posjedu tuženog, i za koje smatraju da ih tuženi bespravno koristi „za parkiranje auta“. Stoga, tvrdnje Vrhovnog suda da postoji uredna dokumentacija za izgrađene objekte, da je tuženi je prije zaključenja ugovora sa familijom Bratić znao da je tužiteljica nosilac prava korišenja u zemljišnoj knjizi i da je istovremeno upozoren da ne izvodi radove. Dakle smatraju da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta bio dužan primijeniti odredbu čl. 37. i čl. 39. ZOSPO, kojim odredbama je regulisano da vlasnik stvari može tužbom od posjednika zahtijevati povraćaj individualno određene stvari.

Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Posljedice ništavosti Član 104. stav (1) […] (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

18. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90, „Službeni list SRJ“, broj 29/98 i „Službeni glasnik RS“, broj 115/2005) Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu učestvovali u predmetnom postupku, niti su tokom parničnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda 28. februara 2018. godine preuzeli predmet nakon smrti majke, u predmetnom slučaju tužiteljice, 5. decembra 2017. godine. Međutim imajući u vidu da su apelanti rješenjem o nasljeđivanju od 20. februara 2018. godine proglašeni nasljednicima I nasljednog reda imovine koja se tiče i predmeta spora, dakle prije donošenja presude Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su apelanti ponuđenim dokumentima u dopuni apelacije od 27. aprila 2020. godine (rješenjem o nasljeđivanju od 20. februara 2018. godine) dokazali pravni interes za podnošenje apelacije.

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je osporenom odlukom na utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižestepenim sudovima, primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno da u okolnostima predmetnog slučaja nije moguća naturana restitucija u smislu člana 104. stav 1., u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO, zbog čega je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženi preda u posjed navedeno zemljište ( parcele k.č.119/9 u površini od 620 m2 i kč.119/18 u površini od 760 m2). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje citiranih odredbi ZOO, dovodeći u vezi iste sa izvedenim dokazima, da je tuženi vlasnik spornih nekretnina ugostiteljskog objekata „Stari mlin“, sa pridružnim objektima (pomoćni objekat, parking, kameni zid, stepenice i dr.) koji služe za potrebe navedenog ugostiteljskog objekta, koji je tuženi kupio 1991. godine od ranijih vlasnika sa kojima je tužiteljica navedene nekretnine zamijenila, za čiju rekonstrukciju i dogradnju su raniji vlasnici još 1984. godine dobili urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu. Dakle, tuženi je poslove koje su oni započeli samo okončao u skladu sa regulacionim planom „Turbe“, a ti radovi su primljeni od strane nadležnog organa i za njih je izdata upotrebna dozvola 1. septembra 1998. godine. Stoga Ustavni sud, u datim okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova ne proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je izgradnjom pomoćnog objekta, parkinga i drugih objekata uz ugostiteljski objekata vlasništvo tuženog nastalo novo faktičko stanje koje restituciju čini nemogućom. Ovo osobito imajući u vidu da se Vrhovni sud u osporenoj odluci eksplicitno bavio pitanjem restitucije te obrazložio zašto u okolnostima konkretnog slučaja restituciju treba posmatrati u kontekstu odredbe člana 104. ZOO odnosno zašto aktivna legitimacija tužiteljice ne proizilazi iz člana 37. i 41. ZOSPO. Pri tome iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Vrhovni sud cijenio da tuženi nije u bio u ugovornom odnosu sa tužiteljicom (a odredba člana 104. ZOO se odnosi na ugovorne strane) te je dodatno cijenio okolnost da u vrijeme zaključenja ugovora sa porodicom Bratić, a zatim i prodaje predmetnih nekretnina tuženom i izgradnje objekata na spornim nekretninama za koje je 1. septembra 1998. godine izdata upotrebna dozvola, tužiteljica na predmetnim nekretninama bila upisana sa pravom korištenja. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZOO i ZOSPO i obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda koji je reviziju tužiteljice odbio.

24. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelanti ponavljaju u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3113/18 (I. J. i Z. V.) | Sudska praksa | Aktio