Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1490/20 (K. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1490/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1490/20, rješavajući apelaciju Karla Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Karlo Mihaljević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 031353 18 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 03 1353 15 Rsž od 9. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 031353 14 Rs od 30.
aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Karlo Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 031353 18 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 03 1353 15 Rsž od 9. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 031353 14 Rs od 30. aprila 2015. godine
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlika osnove plaće za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant u spornom periodu bio zaposlenik tuženog, sa činom narednik, te da mu je tuženi obračunavao i isplaćivao plaću s obzirom na čin koji mu je dodijeljen, u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio zaključak drugostepenog suda da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH propisan samo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova. Iz tog razlog se taj zakon ne može direktno primijeniti u kantonima, a što proizilazi i iz odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U-36/1 1 od 17. aprila 2012. godine. Vrhovni sud Federacije BiH je ukazao da je na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 9. juna 2016. godine donio odluku da policijski službenici MUP Posavskog kantona nemaju pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće u odnosu na plaću koja je regulisana odredbama Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH. Nadalje, plaće policijskih službenika kantona se određuju u skladu sa kantonalnim propisima kako je to i propisano članom 31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, pri čemu moraju biti poštovana načela iz člana 4. i
6. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH. Vrhovni sud je naveo da apelant u ovom postupku nije tvrdio, niti dokazivao, da je njegova osnovna plaća u utuženom periodu bila manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Vrhovni sud je naveo da iz rješenja o izvođenju dokaza vještačenjem iz oblasti finansija, kao i dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, proizilazi da je vještak utvrđivao samo razliku između plaće koja je apelantu isplaćena i one koja bi mu pripadala primjenom odredaba Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH, te je neosnovan navod apelanta da iz utvrđenog činjeničnog slanja proizilazi da mu je u spornom periodu plaća isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje određuju kantonalni propisi. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni materijalni propisi, te da je apelantu u postupku uskraćeno pravo na imovinu, a to uskraćivanje nije određeno zakonom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine i AP-4563/19 od 26. marta 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević