Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4778/18 (D. J.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vanparnični postupak
  • Kamata
  • Naknada
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4778/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4778/18, rješavajući apelaciju Drage Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Jovičića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 075070 18 Gž 2 od 6. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 V 075070 18 Gž 2 od 6. juna 2018. godine.

2. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegovo prethodno doneseno rješenje od 30. juna 2016. godine ukinuto u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, u vanparničnom postupku vođenom po prijedlogu apelanta protiv Opštine Ugljevik (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) radi odlučivanja o naknadi za eksproprisano zemljište, donio rješenje broj 80 0 V 075070 16 V od 17. oktobra 2017. godine kojim je utvrdio da apelantu na ime nekretnina koje su preuzete zapisnikom pred Opštinskom upravom za geodetske poslove i katastar nekretnina od 11. maja 1987. godine pripada određeni novčani iznos. Rješenjem je dalje obavezan protivnik predlagača da apelantu isplati utvrđeni iznos na ime naknade sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja počinje teći od 30. juna 2016. godine pa do konačne isplate, te je obavezan protivnik predlagača da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je obavezao protivnika predlagača da apelantu isplati određeni novčani iznos za preuzeto zemljište na osnovu člana 54. Zakona o eksproprijaciji. Dalje je naveo da se odluka o sporednim potraživanjima zasniva na odredbi člana

247. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je odlučio da kamata počinje teći od donošenja prvostepene odluke tj. od 30. juna 2016. godine, na osnovu stava koji je zauzeo Okružni sud u predmetu broj 80 0 V 005765 11 Gž 2 od 30. maja 2011. godine.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 075070 18 Gž 2 od 6. juna 2018. godine, odbijena je žalba protivnika predlagača i prvostepeno rješenje potvrđeno u dijelu u kome je obavezan protivnik predlagača da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime preuzetih nekretnina. Rješenjem je dalje uvažena žalba protivnika predlagača i prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu u kome je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama na iznos naknade, tako da je dosuđena od 17. oktobra 2017. godine kao dana presuđenja pa do isplate, kao i u dijelu u kome je odlučeno o troškovima postupka, tako što je obavezan protivnik predlagača da apelantu po tom osnovu isplati određeni novčani iznos (manji od iznosa dosuđenog prvostepenim rješenjem), te je odbijen zahtjev protivnika predlagača za isplatu troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da osnovano žalba protivnika predlagača ukazuje da se apelantu nije mogla dosuditi zakonska zatezna kamata na novčanu naknadu za izuzeto zemljište počev od dana donošenja ranije prvostepene odluke od 30. juna 2016. godine, nego tek od donošenja predmetne prvostepene odluke od 17. oktobra 2017. godine. S tim u vezi obrazložio je da je navedeno u skladu sa članom 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, po kome se visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. Dalje je obrazložio da stoga i zakonska zatezna kamata na ovu naknadu može teći samo od dana donošenja rješenja a ne ranije. Istaknuo je da prije donošenja rješenja od 17. oktobra 2017. godine protivnik predlagača nije mogao biti u docnji sa plaćanjem ove kamate u smislu člana 277. ZOO, jer apelant ne može pozivati protivnika predlagača da tu obavezu ispuni, odnosno on ne može biti u docnji sa ispunjenjem sve dok njegova novčana obaveza ne dospije, tj. ne bude određena i po visini. S tim u vezi, Okružni sud je citirao i Odluke Ustavnog suda br. AP-1132/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 2534/07 od 8. septembra 2009. godine i AP 3191/07 od 17. decembra 2009. godine. Također, Okružni sud je ocijenio da osnovano žalba protivnika predlagača ukazuje i da je odluka o troškovima postupka nepravilna. S tim u vezi, obrazložio je da je troškove trebalo obračunati prema Tarifnom broju 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa o nagradama), jer je takav stav zauzet i u odluci Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 016003 14 Rev od 23. marta 2015. godine. Okružni sud je zatim detaljno naveo obračun troškova po stavkama, pa je na osnovu člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku rješenje o troškovima preinačio tako što su troškovi postupka koji su dosuđeni prvostepenom odlukom sniženi.

6. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev za putne troškove punomoćnika advokata kao i troškove odsustva punomoćnika advokata za vrijeme putovanja na relaciji Bijeljina - Tuzla i obratno, koji su apelantu dosuđeni prvostepenom odlukom. S tim u vezi, obrazložio je da je ovakav stav zauzet u odluci Vrhovnog suda 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine i više drugih odluka istog suda, i u odluci Ustavnog suda broj AP 2757/06. Dalje je istaknuo da je prema pravnom shvatanje koje je usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda i Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine, te troškove u parnici, koji u principu nisu nužni (neophodni), stranka koja parnicu izgubi nije dužna da snosi, uz izuzetak kada na području sjedišta suda u datom momentu stranka nije mogla angažovati kvalifikovanog punomoćnika za zastupanje (advokata), a što se cijeni uzimajući u obzir kako objektivne, tako i subjektivne okolnosti. Stoga je zaključio da odluka prvostepenog suda u dijelu koji se tiče troškova postupka za putne troškove advokata i odsustvo iz kancelarije zbog putovanja nije u skladu sa navedenim stavovima. Po mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju, ovi troškovi koji se odnose na apelantovog punomoćnika advokata nisu neophodni troškovi u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, pa nisu trebali biti ni dosuđeni, jer u sjedištu prvostepenog suda ima dovoljno advokata koje je apelant mogao angažovati i ovi troškovi ne trebaju da idu na teret suprotne strane.

7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidu u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u dijelu osporene odluke koji se odnosi na zakonske zatezne kamate i troškove postupka. Apelant ističe da je zakonske zatezne kamate trebalo dosuditi od dana donošenja prvog prvostepenog rješenja u predmetnom postupku, kako je urađeno u rješenju Okružnog suda broj 80 0 V 005765 11 Gž 2 od 30. maja 2011. godine. Ističe da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ali su donesene različite odluke od istog suda, čak djelomično i od istog vijeća, pa se pita gdje je jednakost stranaka pred zakonom i sudom. Također smatra da navedeno ukazuje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant također smatra da je Okružni sud prilikom određivanja troškova postupka postupao suprotno odluci Ustavnog suda broj AP-3310/14, i apelanta odbio sa zahtjevom za naknadu troškova prevoza punomoćnika i na ime izgubljenog vremena, čime ga onemogućava da uzme punomoćnika po svom izboru. Ističe da je navedenu odluku dostavio u sudski spis a Okružni sud nije ništa naveo u vezi nje. Također ističe da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo u dijelu primjene tarifnog broja, odnosno primijenio je Tarifni broj 3 Tarife o nagradama, mada je u zadnjih 20 godina u sudskoj praksi primjenjivan Tarifni broj 2. Ističe da se kod postupaka za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine radi o procjenjivim stvarima i utvrđuje se visina naknade odnosno vrijednost. Osim toga, pita se da li se radi o promjeni materijalnog prava, te ističe da se novi stav Vrhovnog suda primjenjuje na postupke koji su započeti prije donošenja odluke Vrhovnog suda na koju se pozvao Okružni sud. Traži naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom u iznosu od 2.000,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije proizvoljan stav Okružnog suda da zakonska zatezna kamata teče od dana donošenja prvostepenog rješenja kojim je određena naknada. Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4539/14 od 18. jula 2017. godine, tač. 29.-31., i AP-3581/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 27., dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se zakonska zatezna kamata na naknadu za eksproprisane nekretnine dosuđuje od dana donošenja prvostepene odluke. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud smatra da nema uticaja na konkretan predmet okolnost da je Okružni sud u drugom predmetu donio drugačiju odluku. Nadalje, apelant smatra da je Okružni sud prilikom određivanja troškova postupka postupao suprotno odluci Ustavnog suda broj AP-3310/14, i apelanta odbio sa zahtjevom za naknadu troškova prevoza punomoćnika i na ime izgubljenog vremena, čime ga onemogućava da uzme punomoćnika po svom izboru. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uz poziv na odluke Ustavnog suda i Vrhovnog suda te pravno shvatanje Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, ukazao da troškovi koji se odnose na apelantovog punomoćnika advokata nisu neophodni troškovi u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, pa nisu trebali biti ni dosuđeni. Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1398/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 26., i Odluka o dopustivosti broj AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, tač. 10.-12., dostupne na www.ustavnisud.ba) smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u vezi primjene tarifnog broja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7158/18 od 12. marta 2019. godine, tač. 3., 4. i 8., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant navode o diskriminaciji dovodi u vezu sa različitom praksom Okružnog suda u pogledu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate, koje navode je Ustavni sud prethodno analizirao i zaključio da su očigledno neosnovani. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove postupka pred Ustavnim sudom, iz čega proizlazi da iste isključivo snose apelanti.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4778/18 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio