Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/20 (B.V. i drugi)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1567/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1567/20, rješavajući apelacije B. V. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062350 16 Rsž od 4. marta 2020. godine, Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062350 16 Rs od 21. oktobra 2016. godine, N. L. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 103580 16 Rsž od 19. februara 2020. godine, Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 103580 11 Rs od 1. jula 2016. godine,
I. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs
105394 16 Rsž od 18. februara 2020. godine, Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 105394 11 Rs od 6. septembra 2016. godine, K. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048109 16 Rsž od 18. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048109 14 Rs od 14. decembra 2015.
godine, Ž. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047821 16 Rsž od 19. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047821 14 Rs od 11. marta 2016. godine, M. N. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048917 16 Rsž od 18. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048917 14 Rs od 18. februara 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1567/20
1. B. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062350 16 Rsž od 4. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062350 16 Rs od 21. oktobra 2016. godine. AP-1568/20
2. N. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 103580 16 Rsž od 19. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 103580 11 Rs od 1. jula 2016. godine. AP-1569/20
3. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 105394 16 Rsž od 18. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 105394 11 Rs od 6. septembra 2016. godine. AP-1570/20
4. K. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 048109 16 Rsž od 18. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048109 14 Rs od 14. decembra 2015. godine. AP-1571/20
5. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 047821 16 Rsž od 19. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047821 14 Rs od 11. marta 2016. godine. AP-1572/20
6. M. N. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Odvjetničko društvo Kvesić &Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 048917 16 Rsž od 18. februar 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048917 14 Rs od 18. februara 2016. godine. Činjenice u predmetnim postupcima
7. U predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi (J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) obaveže da im na ime dijela neisplaćene plate za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
8. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizilazi da su apelanti zaposleni kod tuženog, te da je predmet spora visina plate, koja prema shvatanju apelanata treba biti obračunata primjenom bruto satnice, jer to proizilazi iz čl. 43. i 45. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 43. GKU propisano da je najniža neto plata osnovica za obračun osnovne plate radnika, da bruto satnica sa doprinosima iz plate, doprinosima na platu i porezom na platu ne može biti manja od 5,88 KM i da najniža neto satnica ne može biti manja od 3,48 KM za mjesečni prosjek od 174 sata. U stavu 3. istog člana propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog razvoja najmanje jednom godišnje, u skladu sa članom 9. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), dok je u stavu 4. propisano da se vrši obavezno usklađivanje najniže bruto satnice ako se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%. Kantonalni sud je dalje istakao da je odredbom člana 45. GKU propisano da kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plata se obavezno povećava najmanje za isti iznos. Odredbom člana 9. OKU propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade F BiH na osnovi usaglašenih stavova socijalnih partnera u Privredno-socijalnom vijeću za teritoriju F BiH. Istom odredbom je propisano da ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. Pravilnikom tuženog o platama, dodacima i naknadama plate u članu 7. i 8. propisano je kao i u članu 43. i 45. GKU.
9. Kantonalni sud je naveo da su stranke zaključile ugovor o radu, kojim je određeno da je plata produkt najniže bruto satnice koja ne može biti manja od 5,60 KM, utvrđenog koeficijenta i vremena provedenog na radu, da je najniža neto satnica određena članom 43. GKU, te da je utvrđen koeficijent za poslove radnog mjesta apelanata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je ispravno prvostepeni sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke utvrdio da bruto satnica iz GKU nije nominalno izražena, da se ista može izračunati i iznosi 5,60 KM za neto satnicu od 3,67 KM, a da je tuženi satnicu iz GKU od 3,67 KM pomnožio sa propisanim koeficijentom preračuna 1,52555, te je dobio bruto satnicu od 5,60 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključke da bruto satnica iz člana 43. GKU uključuje doprinose na platu, doprinose iz plate i porez na platu, pa se sa aspekta ekonomske struke ne može tretirati cijenom bruto satnice i zbog čega je neosnovana tvrdnja apelanata da je najmanja bruto satnica prema odredbama GKU veća od obračunate. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plate apelantima, da poslodavac nije dužan da vrši usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života, s obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH prema članu 9. OKU, te da se ne može primijeniti odredba člana 45. GKU, odnosno povećanje osnovne plate zbog porasta troškova života, jer apelanti nisu dokazali da su se stekli uslovi za njenu primjenu.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1567/20.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi (prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ili prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama) odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3454/19 od 30. oktobra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević