Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3677/18 (M. H., K. H. i A. P.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3677/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3677/18, rješavajući apelaciju Malke Hećo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Malke Hećo, Kemala Heće i Azre Prljača rođ. Hećo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 338845 15 Rev od 6. marta 2018. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Malka Hećo, Kemal Hećo i Azra Prljača rođ. Hećo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 338845 15 Rev od 6. marta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 338845 13 Rs od 18. juna 2014. godine poništena je kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 15. januara 2013. godine, te je tuženi obavezan da tužitelja M. H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radno-pravnog statusa od dana otkaza ugovora o radu od 15. februara 2013. godine. Također, tuženi je obavezan da tužitelju isplati naknade plata za period od 15. februara 2013. godine do 31. oktobra 2013. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da za tužitelja uplati PIO doprinose za isti period u određenom novčanom iznosu. Osim toga, tuženi je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude).
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 338845 14 Rsž od 31. marta 2015. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 338845 15 Rev od 6. marta 2018. godine uvažena je revizija tuženog, obje nižestepene presude su preinačene i tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti odbijen. Osim toga, tužitelj je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi usvojili postavljeni zahtjev tužitelja s pozivom na odredbu člana 87. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu sa obrazloženjem da tuženi nije dokazao da je iscrpio sve mogućnosti da zaposli tužitelja na drugim poslovima ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, jer nisu sa dovoljno pažnje cijenili pravno relevantnu činjenicu da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ponudio tužitelju radno mjesto prodavača na benzinskoj pumpi u Maglaju, što je tužitelj odbio, tako da ne stoji ocjena nižestepenih sudova na kojoj su zasnovali izreku presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se nižestepeni sudovi u obrazloženju presude nisu pozvali na odredbu člana 97. Zakona o radu koji reguliše situaciju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Nadalje, da samo u slučaju da zaposlenik prihvati ponudu poslodavca zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Budući da je utvrđeno da je tužitelj odbio ponudu tuženog, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev, te da je valjalo uvažiti reviziju tuženog, obje nižestepene presude preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja shodno odredbi člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je tužitelj, kao njihov pravni prednik, umro 18. aprila 2018. godine, da ostavinska rasprava nije završena do dana podnošenja apelacije, te da se kao pravni sljednici u predmetnom postupku javljaju svi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda (bračni partner, sin i kćerka), kao i da se u prilogu dostavlja izvod iz matične knjige umrlih za tužitelja. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o arbitrarnom, paušalnom i proizvoljnom tumačenju zakonskih normi koje u cijelosti krše pravo tužitelja, kao pravnog prednika apelanata, na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu, jer je tužitelj naplatio svoje potraživanje iz preinačenih presuda. Nadalje, da je imajući u vidu dosadašnju praksu Vrhovnog suda, tužitelj bio ubijeđen u povoljan ishod predmetnog postupka. U konačnici, kršenje zabrane diskriminacije apelanti vide u tome što su u istovjetnim predmetnima isti sudovi donijeli drugačiju odluku u odnosu na tužitelja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).
9. Također, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle, navedenom odredbom regulisana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.
10. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje da li su apelanti, koji su apelaciju podnijeli 6. jula 2018. godine protiv presude Vrhovnog suda od 6. marta 2018. godine, ovlaštena lica za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je tužitelj, koji je bio stranka u postupku, preminuo 18. aprila 2018. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
11. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bi bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se tužba tužitelja za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate naknada plaća, ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes apelanata, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu, već o ličnom pravu tužitelja iz radnog odnosa. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje navodne pogrešne primjene materijalnog prava, nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević