Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4926/18 (I. Ž. i A. Ž.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Revizija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4926/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4926/18, rješavajući apelaciju Ivane Žutić i Antonije Žutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivane Žutić i Antonije Žutić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 105102 18 Rev od 26. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivana Žutić i Antonija Žutić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 105102 18 Rev od 26. jula 2018. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 12. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 22. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. marta 2020. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantice su 9. jula 2009. godine Općinskom sudu podnijele tužbu protiv tužene radi predaje u posjed nekretnine pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i radi naknade štete za nezakonito korištenje od strane tužene. Navode da su kao suvlasnice navedene nekretnine upisane u zemljišno-knjižnom ulošku kao u izreci presude s dijelom od po 1/4, koju u naravi čini stambeno poslovna zgrada i oranica, koju tužena drži u posjedu i odbija da ih vrati, zbog čega apelantice zbog neovlaštenog korištenja predmetnih nekretnina trpe štetu.

6. Postupajući u ponovnom postupku, nakon što je prethodno doneseno rješenje o prekidu postupka ukinuto, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 105102 14 P 2 od 18. septembra 2015. godine obavezao tuženu da apelanticama preda u posjed od po ¼ nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, slobodnu od lica i stvari (stav 1. izreke). Stavom 2. tužena je obavezana da apelanticama na ime štete za nezakonito korištenje predmetnih nekretnina za period od 15. oktobra 2008. do 28. februara 2015. godine isplati iznos od po 9.332,34 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 9. jula 2009. godine i uz naknadu troškova postupka u iznosu od 8.305,32 KM. Stavom 3. izreke apelantice su odbijene s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za predaju u posjed ½ predmetne nekretnine, slobodne od lica i stvari, te sa iznosom od 18.664,68 KM na ime štete za nezakonito korištenje tih nekretnina za period od 15. oktobra 2008. do 28. februara 2015. godine.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo sadržaj tužbe i odgovora na tužbu, zatim je ukazao na dokaze koji su izvedeni u postupku (između ostalih uvidom u: nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Maide Karadža-Delić, zemljišnoknjižni uložak, Predugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina (u daljnjem tekstu: Predugovor) od 12. novembra 1999. godine, uplatnice tužene od 10. decembra 1999. godine, 7. jula 2000. godine i 11. jula 2000. godine, Kupoprodajni ugovor od 15. maja 2000. godine i druge materijalne i nematerijalne dokaze), čiji je sadržaj prezentirao na str. od 3. do 6. obrazloženja presude. Naime, Općinski sud je uvidom u zemljišne knjige utvrdio da su apelantice u ostavinskom postupku nakon smrti svog oca Ante Žutića (koji je umro 2. februara 2000. godine; u daljnjem tekstu: otac apelantica) na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 8. maja 2003. godine, kao zakonske nasljednice svog oca, u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice na nekretninama pobliže označenim u obrazloženju presude ovog suda, s dijelom od po ¼, dok je njihov stric Pero Žutić, brat njihovog oca (u daljnjem tekstu: stric apelantica), na tim nekretninama, također, upisan kao suvlasnik s dijelom od ½. Iz Predugovora od 12. novembra 1999. godine utvrđeno je da su otac apelantica i njihov stric kao prodavci sa Službom za zajedničke poslove tužene (u daljnjem tekstu: Služba) kao kupcem zaključili navedeni predugovor o kupovini predmetne nekretnine, kojim je u članu 1. regulirano da su prodavci vlasnici predmetnih nekretnina, preciznije označenih u obrazloženju. Članom 2. Predugovora je regulirano da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 635.873,00 KM, da će kupac prodavcima isplatiti iznos od 170.000,00 KM u roku od 15 dana od potpisivanja Predugovora, a ostatak cijene u iznosu od 465.873,00 KM prodavcima će biti isplaćen u roku od tri mjeseca. Navedeni predugovor je potpisan od prodavca – strica apelantica i oca apelantica po punomoćniku njihovom stricu, te od strane Službe kao kupca.

8. Uvidom u Kupoprodajni ugovor od 15. maja 2000. godine, Općinski sud je dalje utvrdio da su otac apelantica i njihov stric kao prodavci predmetnih nekretnina, sa suvlasničkim dijelovima od po ½, zastupani od strane advokata Martina Raguža i Nikice Gržića, po punomoći ovjerenom od strane nadležnog suda u Sarajevu kao prodavcima, sa Službom kao kupcem zaključili ugovor o prodaji predmetnih nekretnina upisanih u zemljišne knjige kao u obrazloženju presude. Članom 4. Kupoprodajnog ugovora definirano je da je kupac 12. novembra 1999. godine povodom kupovine predmetnih nekretnina, a na osnovu prethodno zaključenog Predugovora od 12. novembra 1999. godine, prodavcima isplatio dio kupoprodajne cijene od 170.000,00 KM, koji iznos ulazi u ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 635.873.00 KM, i da su prodavci predali kupcu u posjed predmetne nekretnine slobodne od ljudi i stvari i da je tužena stupila u posjed predmetnih nekretnina na osnovu zaključenog predugovora. Navedeni kupoprodajni ugovor su potpisali punomoćnici prodavaca, advokati advokatskog ureda Martina Raguža i Nikice Gržića, i Služba kao kupac, te je on ovjeren kod Općinskog suda 7. jula 2000. godine. Utvrđeno je da je tužena odlukom od 15. oktobra 2008. godine predmetne nekretnine dala na korištenje Vrhovnom sudu FBiH za potrebe Sudske policije (u daljnjem tekstu: Sudska policija).

9. Uvidom u punomoć datu advokatskom uredu Martina Raguža i Nikice Gržića utvrđeno je da je 12. maja 2000. godine stric apelantica potpisao punomoć kojom je ovlastio navedeni advokatski ured da može u njegovo ime i u ime njegovog brata i oca apelantica, koji je dao punomoć stricu apelantica ovjerenu kod Općinskog suda, potpisati kupoprodajni ugovor, ovjeriti potpise na ugovoru, primiti za njih kupoprodajnu cijenu i preduzimati sve ostale radnje oko prenosa njihovih nekretnina na kupca. Također je navedeno da punomoć koju je otac apelantica dao svom bratu i stricu apelantica, kao i sva ovlaštenja data navedenom punomoći su u cijelosti prenesena na punomoćnike, advokate Martina Raguža i Nikicu Gržića, koja punomoć je također ovjerena kod suda 12. maja 2000. godine. Općinski sud je uvidom u presudu tog suda od 30. decembra 2014. godine utvrdio da je tužena kao tužiteljica podnijela tužbu protiv apelantica i njihovog strica, te da je u tom predmetu prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužene tako što je utvrđeno da je tužena vlasnica nekretnina koje po strukturi čini stambeno-poslovna zgrada i oranica navedene površine, stečenih dosjelošću, kao i na osnovu zaključenog Predugovora i Ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Navedenom presudom naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu brisanje upisanog prava vlasništva na navedenim nekretninama. Općinski sud je uvidom u uplatnice tužene od 10. decembra 1999, 7. jula 2000. i 11. jula 2000. godine utvrdio da je tužena na ime plaćanja za kupovinu predmetnih nekretnina prodavcima isplatila prvo iznos od 170.000,00 KM, zatim iznos od 250.000,00 KM i iznos od 215.873,00 KM, što također proizlazi iz dopisa Union banke d.d. Sarajevo od 15. februara 2010. godine. Kupoprodajni ugovor je ovjeren kod Općinskog suda 7. jula 2000. godine.

10. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 372. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da će se postupci o stjecanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započetih na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati po odredbama tog propisa. Općinski sud je dalje ukazao da je članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, a stavom 2. citiranog člana da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dakle, cijeneći činjenicu da su apelantice u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice na predmetnoj nekretnini sa suvlasničkim idealnim dijelom od po 1/4, a da je tužena u faktičkom posjedu predmetne nekretnine, tačnije Sudska policija po osnovu zakupnog odnosa s tuženom, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica u dijelu vraćanja u posjed predmetnih nekretnina osnovan. U vezi s tim također je naveo da kako su apelantice tužbenim zahtjevom zahtijevale predaju u posjed cijele predmetne nekretnine, a kako je sud na nesumnjiv način utvrdio da su apelantice suvlasnice samo dijela predmetne nekretnine, i to s idealnim suvlasničkim dijelovima od po 1/4, a da je njihov stric suvlasnik ½ dijela predmetne nekretnine, to je tužena obavezana da apelanticama preda u posjed predmetnu nekretninu u skladu s njihovim suvlasničkim dijelovima, dok je s preostalim dijelom tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed cijele predmetne nekretnine odbijen. Općinski sud je također ukazao da su apelantice tužbenim zahtjevom tražile i naknadu štete zbog nezakonitog korištenja predmetnih nekretnina od strane tužene, a budući da je utvrđeno da je tužena predmetne nekretnine dala na privremeno korištenje Sudskoj policiji, zaključeno je da je tužena svojim radnjama prouzrokovala štetu apelanticama, odnosno da apelantice u smislu člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imaju pravo na izmaklu dobit. Ovo zato što je tužena onemogućila apelantice da ostvaruju dobiti od predmetne nekretnine, koje su po redovnom toku stvari mogle očekivati, pa je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Općinski sud obavezao tuženu da apelanticama na ime naknade zbog neosnovanog korištenja predmetnih nekretnina od strane tužene na ime izmakle dobiti isplati iznos od po 9.332,34 KM za period od 15. oktobra 2008. do 28. februara 2015. godine, u skladu s njihovim idealnim suvlasničkim dijelovima na predmetnoj nekretnini, dok je preostali dio zahtjeva apelantica za naknadu izmakle dobiti odbijen kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 105102 16 Gž 2 od 29. juna 2016. godine žalbu apelantica i tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužena obavezana da apelanticama preda u suposjed i korištenje predmetne nekretnine i da im isplati iznos od po 9.332,34 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. marta 2015. godine i troškovima postupka u iznosu od 8.305,32 KM. Istom presudom u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetne nekretnine slobodne od ljudi i stvari i u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 18.664,68 KM na ime štete za nezakonito korištenje predmetnih nekretnina je odbijen kao neosnovan.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantice i tužena izjavile žalbu protiv presude prvostepenog suda. Apelantice osporavaju presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je djelimično odbijen njihov tužbeni zahtjev, navodeći da kao suvlasnice na predmetnim nekretninama imaju pravo posjedovati i koristiti čitavu stvar jer do fizičke diobe navedene nekretnine nije došlo i jer se radi o nepodijeljenoj stvari, dok tužena osporava presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu (st. 1. i 2. izreke presude) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih odredbom člana 221. ZPP, Kantonalni sud je utvrdio da apelantice osnovano žalbom prigovaraju da je presuda prvostepenog suda neizvršiva u dijelu kojim je tužena obavezana apelanticama predati u posjed njihov idealni suvlasnički dio od po ¼. Navedeno zato što, kako navodi, posjed predstavlja faktičku vlast nad stvari, te se kao takav ne može vršiti na idealnom suvlasničkom dijelu, već ili na cijeloj stvari ili na njenom fizički određenom dijelu, a kako fizička dioba predmetne nekretnine nije izvršena, smatra da nije moguće utvrditi koji dio predmetne nekretnine u naravi odgovara idealnom dijelu od po 1/4 svake apelantice. U vezi s tim Kantonalni sud je također ukazao da je odredbom člana 15. stav 2. ZOVPO propisano da svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Nadalje, prema odredbi člana 50. citiranog zakona, suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, kao i za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da apelantice kao suvlasnice na predmetnoj nekretnini imaju pravo na suposjed cijele predmetne nekretnine, s tim što je mogu koristiti srazmjerno svom suvlasničkom dijelu, te da stoga ne mogu tražiti da im se navedena nekretnina u cijelosti preda u posjed slobodna od lica i stvari jer im ne pripada pravo na isključivi posjed te nekretnine budući da je suvlasnik navedene nekretnine s dijelom od 1/2 treće lice, njihov stric. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe apelantica i tužene djelimično osnovane, zbog čega je presudu prvostepenog suda u ovom dijelu preinačio. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica za isplatu naknade za nezakonito korištenje predmetne nekretnine, Kantonalni sud smatra da je tužena apelanticama dužna platiti korist koju je imala od upotrebe tuđe stvari u skladu s odredbom člana 219. ZOO i ostalim pravilima tog zakona o vraćanju stečenog bez osnova (član od 210. do 218. ZOO). U vezi s tim je ukazao da je tužena korištenjem predmetne nekretnine apelanticama prouzrokovala štetu jer ih je onemogućila na ostvarivanje dobitka iz predmetne nekretnine koji se po redovnom toku stvari mogao očekivati. Smatra da je prvostepeni sud, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, ispravno ocijenio da se tužena neosnovano obogatila korištenjem cijele predmetne nekretnine čije su apelantice suvlasnice s dijelom od po 1/4, te da je onemogućila apelantice da navedenu nekretninu koriste srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i visinu potraživanja apelantica jer iznos koristi koju je tužena imala od upotrebe stvari apelantica odgovara najmanje iznosu najniže zakupnine za takav prostor, zbog čega je žalbene navode tužene odbio kao neosnovane. Suprotno navodima tužene, Kantonalni sud dalje smatra da tužena nije dokazala da je imala pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine u suvlasničkom dijelu koji pripada apelanticama jer s njima nije zaključila bilo kakav pravni posao koji bi predstavljao pravni osnov za korištenje navedene nekretnine srazmjerno njihovom suvlasničkom dijelu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. i člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude. O troškovima postupka Kantonalni sud je odlučio primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 105102 18 Rev od 26. jula 2018. godine revizija tužene je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troškova nastalih u ovoj pravnoj stvari.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da tužena revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je udovoljeno žalbi apelantica. Tužena smatra da je u postupku pred drugostepenim sudom počinjena povreda odredbi ZPP prekoračenjem tužbenog zahtjeva time što je tužena obavezana da apelanticama preda u suposjed predmetne nekretnine umjesto u posjed, kako su to apelantice tražile i kako je to dosudio prvostepeni sud. Vrhovni sud je prvo ukazao da su apelantice kao vrijednost spora označile iznos od 8.000,00 KM, dakle ispod cenzusa propisanog odredbom člana 237. stav 2. ZPP, ali da je primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP dopustio izuzetnu reviziju jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ispitujući revizione navode tužene, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da su apelantice postavile tužbeni zahtjev za povrat u posjed, suposjed nekretnine na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza oca, koje je doneseno 8. maja 2003. godine, na osnovu kojeg su upisane u zemljišnim knjigama kao suvlasnice predmetnih nekretnina s dijelom od po ¼. U vezi s tim Vrhovni sud, također, navodi da su nižestepeni sudovi prihvatili da su apelantice dokazale svoje suvlasničko pravo od po 1/4 na predmetnoj nekretnini, a da tužena nije dokazala da je vlasništvo (pravilno suvlasništvo) apelantica prestalo, niti da je tužena stekla pravo vlasništva, slijedom čega su tužbeni zahtjev apelantica usvojili. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili postavljeni tužbeni zahtjev apelantica. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je tužena predmetnu nekretninu pribavila u posjed na osnovu sudski ovjerenog Predugovora i Kupoprodajnog ugovora od 15. maja 2000. godine kojim je od prodavaca, strica apelantica i njihovog oca, kupila njihove suvlasničke dijelove od po 1/2. Vrhovni sud smatra da je Ugovor o kupoprodaji u cijelosti obostrano izvršen jer je tužena prodavcima isplatila ugovorenu cijenu od 635.873,00 KM, a zauzvrat je dobila samostalan posjed na kupljenoj nekretnini. Na ovaj način smatra da je tužena stekla pretpostavljeno vlasništvo i pravo na posjed nekretnine, na osnovu čega je, kako navodi, mogla odbiti predaju (član 128. stav 1. u vezi sa članom 131. stav 1. ZSP). Vrhovni sud je dalje utvrdio, da je otac apelantica kao prodavac izrazio slobodnu volju da svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini od 1/2 po zaključenom Predugovoru od 12. novembra 1999. godine proda, koji Predugovor ima sve elemente glavnog ugovora, kao i po punomoći od 22. oktobra 1999. godine kojom je ovlastio svog brata i strica apelantica da u njegovo ime može zaključiti kupoprodajni ugovor u odnosu na predmetnu nekretninu. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je otac apelantica predmetnu punomoć sudski ovjerio i da ju je za svog života dao svom bratu tako da naknadna smrt oca apelantica (2. februara 2000. godine), prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje njegovu volju da izvrši prodaju predmetnih nekretnina po zaključenom glavnom ugovoru od 15. maja 2000. godine. Navedeno, također, jer smatra da je otac apelantica ovlastio tuženu da stupi u posjed navedene nekretnine još po zaključenom Predugovoru, s tim da im tužena isplati dio ugovorene cijene u visini od 170.000,00 KM (čl. 3. i 5. Predugovora), dakle još za života i po punomoći od 22. oktobra 1999. godine. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da je otac apelantica svoj suvlasnički dio od ½ na predmetnoj nekretnini prodao vremenski znatno prije nego što su apelantice proglašene zakonskim nasljednicama iza svog oca i svoj suvlasnički dio predao u samostalan posjed tuženoj kao što je to učinio i stric apelantica. Prema tome, Vrhovni sud smatra da apelantice po osnovu naslijeđa nisu stekle suvlasničke dijelove od po 1/4 na predmetnoj nekretnini. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da bi nasljednik osnovom nasljeđivanja stekao pravo vlasništva ili manji obim stvarnog prava, ostavilac mora biti stvarni vlasnik ili suvlasnik i da tek tada vlasničko pravo prelazi na nasljednika (derivativno stjecanje prava vlasništva). Dakle, suvlasničko pravo oca apelantica na predmetnoj nekretnini, prema mišljenju Vrhovnog suda, prestalo je izvršenjem ugovora o prodaji tako da su apelantice po osnovu rješenja o nasljeđivanju stekle samo formalno suvlasništvo, a ne i stvarno, jer jači pravni osnov po materijalnom pravu ima tužena koja je ranije kupila suvlasnički dio njihovog oca, isplatila ugovorenu cijenu i stupila u samostalan posjed nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantice nemaju aktivnu legitimaciju da zahtijevaju povrat u suposjed suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama od po 1/4, dok tužena ima pravo na posjed te nekretnine jer smatra da je tužena na osnovu punovažnog ugovora o kupoprodaji stekla kvalitet zakonitog i savjesnog posjeda, pa je protekom neprekidnog zakonskog roka posjedovanja od deset godina stekla i pravo vlasništva osnovom redovne dosjelosti (član 58. stav 1. ZSP). Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da apelantice nisu stekle suvlasništvo od po 1/4 na predmetnoj nekretnini osnovom nasljeđivanja, pa tužena kao vlasnica nije dužna izvršiti povrat predmetne nekretnine, niti apelanticama naknaditi materijalnu štetu. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantice smatraju da je Vrhovni sud neosnovano zaključio da se presude nižestepenih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim ističu da je nesporno da su predmetne nekretnine stekle po osnovu nasljeđivanja nakon smrti oca 2. februara 2000. godine, rješenjem o nasljeđivanju od 8. maja 2003. godine, nakon čega su se na osnovu zakonitog i pravomoćnog rješenja suda uknjižile kao vlasnice, odnosno suvlasnice na predmetnim nekretninama s dijelom od po ¼. Dakle, navode da su danom smrti ostavioca, odnosno oca, stekle posjed i vlasništvo na predmetnoj nekretnini, koje su imale zakonito i savjesno sve do momenta kada je tužena nezakonito i na silu ušla u posjed tih nekretnina. Slijedom navedenog, pitaju se „kako je to postupajući Vrhovni sud FBiH zaključio da je tužena bila savjestan i zakonit posjednik kad je nesporno da su u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina upisane apelantice“. Apelantice, također, ukazuju da je postupanje Vrhovnog suda u krajnjem slučaju nelogično, nejasno, a svakako protivzakonito i u suprotnosti sa svim odredbama ZPP, ZSP, ZOVPO i ZOO. Smatraju da je Vrhovni sud nezakonito zaključio da je njihov otac izrazio slobodnu volju da proda svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini od 1/2 po zaključenom Predugovoru od 12. novembra 1999. godine, koji ima sve elemente glavnog ugovora, i po punomoći od 22. oktobra 1999. godine, kojom je ovlastio svog brata (Peru Žutića) da u njegovo ime može zaključiti kupoprodajni ugovor u odnosu na predmetne nekretnine. Ove navode pojašnjavaju da im nije jasno „na koji je to način prodavac Anto Žutić mogao izraziti slobodnu volju da proda svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini od 1/2 po zaključenom Predugovoru od 12. novembra 1999. godine ako je nesporno vidljivo iz provedenog dokaza Predugovor da on nije potpisan od strane njihovog oca, čime se nameće logičan zaključak da kupoprodajna cijena po zaključenom glavnom Ugovoru o kupoprodaji nije mogla biti isplaćena predniku apelantica jer on nije ni bio živ kada je isti zaključen“, pa ovakav zaključak Vrhovnog suda smatraju nelogičnim i nezakonitim. Apelantice, također, smatraju da je Vrhovni sud prihvatio odlučivanje o podnesenoj reviziji iako je ona, shodno odredbi člana 287. stav 2. ZPP, bila nedopuštena imajući u vidu vrijednost spora od 8.000,00 KM. Stoga, smatraju da se osnovano može zaključiti da je stav Vrhovnog suda u ovom predmetu da se revizija tužene prihvati zauzet iz razloga da se apelantice osujete u pristupu svojoj nekretnini.

16. U dopuni apelacije od 12. jula 2019. godine apelantice su dostavile presudu Vrhovnog suda od 18. juna 2019. godine, donesenu u postupku vođenom po tužbi tužene protiv apelantica i njihovog strica radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kojom su odbijene revizije apelantica. U tom postupku je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužene tako što je utvrđeno da je tužena vlasnica predmetnih nekretnina „stečenih dosjelošću, kao i na osnovu zaključenog predugovora i ugovora o prodaji predmetnih nekretnina“. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužena na osnovu punovažnog Ugovora o kupoprodaji kao teretnog pravnog posla, koji je u cijelosti izvršen, stekla kvalitet savjesnog i zakonitog posjeda, te protekom neprekidnog zakonskog roka posjedovanja od deset godina stekla i pravo vlasništva po osnovu redovne dosjelosti u smislu odredbe člana 32. stav 2. ZOVPO. U vezi s tim apelantice navode da je Vrhovni sud „u vezi s istim pravnim pitanjem u postupku utvrđivanja prava vlasništva od strane FBiH protiv Ivane Žutić i Antonije Žutić primijenio odredbe ZOVPO“.

b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi: da je otac apelantica bio upisan kao suvlasnik na predmetnim nekretninama s dijelom ½; da je po sudski ovjerenoj punomoći od 22. oktobra 1999. godine ovlastio svog brata (Peru Žutića) i strica apelantica da u njegovo ime može zaključiti ugovor o prodaji njegovog suvlasničkog dijela od ½ na predmetnoj nekretnini; da je tužena navedenu nekretninu pribavila u posjed po osnovu sudski ovjerenog ugovora o kupovini od 15. maja 2000. godine; da je ugovor o prodaji u cijelosti obostrano izvršen isplatom ugovorene cijene u iznosu od 635.873,00 KM i predajom suvlasničkog dijela u posjed tužene koja je na taj način stekla pretpostavljeno vlasništvo prema članu 48. stav 1. ZOVPO koji je sadržajno potpuno identičan članu 131. stav 1. ZSP. Dakle, Vrhovni sud smatra da je tužena protekom zakonskog roka od deset godina stekla pravo vlasništva osnovom redovne dosjelosti (član 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je sadržajno potpuno identičan članu 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima). Prema tome, smatra neosnovanim navode apelantica u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje navodi da je otac apelantica dobrovoljno prodao svoj suvlasnički dio tuženoj prije nego što su apelantice proglašene zakonskim nasljednicama (8. maja 2003. godine), čime je prestalo njihovo suvlasničko pravo na predmetnoj nekretnini, pa su, kako ističe, apelantice nasljeđivanjem stekle samo formalno suvlasništvo bez suposjeda predmetne nekretnine. Također je ukazao da kada vlasnik ili suvlasnik nekretnine punovažnim ugovorom o prodaji proda svoju nekretninu, onda se kupac njegovom vlasničkom zahtjevu po osnovu još uvijek samo formalno upisanog vlasništva ili suvlasništva može uspješno suprotstaviti isticanjem materijalnog prigovora da je kupio i dobrovoljno dobio u posjed nekretninu, što dovodi do odbijanja vlasničkog zahtjeva. Takva situacija je upravo zastupljena u ovom predmetu jer tužena kao vlasnica predmetne nekretnine ima pravo na posjed te nekretnine i nije u obavezi da apelanticama plati traženu naknadu za pričinjenu štetu, zbog čega ne stoje navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 98/15) relevantne odredbe glase:

Revizija Član 237. stav 2. i 3.

[...] (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

[...] Član 250. stav 1.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

19. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 98/15) relevantne odredbe glase:

Sticanje održajem Član 58. stav 1.

(1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

[...].

Član 128. stav 1.

(1)Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

[...] Član 131. stav 1.

Tužba iz pretpostavljenog vlasništva (1)Savjesni posjednik individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

[...] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 105102 18 Rev od 26. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantice su primile 24. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantice smatraju da su im osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče predaje u posjed nekretnina na kojim apelantice imaju upisano pravo suvlasništva sa po ¼ , pa je nesporno da se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravim i obavezama apelantica, te stoga one u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U odnosu na navode apelantica da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu dozvolio reviziju iako prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije bila dozvoljena cijeneći vrijednost spora, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da je o reviziji odlučivao u smislu člana 237. stav 3. ZPP jer je zaključio da je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Imajući u vidu da iz citirane odredbe ZPP proizlazi da Vrhovni sud može dopustiti reviziju ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Ustavni sud u datom postupanju ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da se Vrhovni sud samo koristio ovlaštenjem koje mu po zakonu pripada.

29. Nadalje, a u vezi s navodima apelantica o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku raspravljano pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica za predaju u posjed nekretnina koje su stekle rješenjem o nasljeđivanju nakon smrti svog oca, na kojim nekretninama su u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice s dijelom ¼, a koje tužena drži u posjedu. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud udovoljili tužbenom zahtjevu apelantica (čl. 43. i 50. ZOVPO), prvostepeni sud ocijenivši da kao suvlasnice na navedenim nekretninama imaju pravo na povrat tih nekretnina u posjed u skladu s njihovim suvlasničkim dijelovima upisanim u zemljišnim knjigama od po ¼, shodno čemu je tužena i obavezana da im te nekretnine preda u posjed, dok je Kantonalni sud ocijenio da apelantice, s obzirom na to da imaju pravo suposjeda i korištenja cijele predmetne nekretnine, ali da te nekretnine mogu koristiti srazmjerno svom suvlasničkom dijelu.

32. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, zaključio da su presude tih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je drugostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je otac apelantica raspolagao predmetnim nekretninama, da je suvlasničko pravo njihovog oca na predmetnim nekretninama prestalo izvršenjem ugovora o prodaji tako da su apelantice po osnovu rješenja o nasljeđivanju stekle samo formalno suvlasništvo, a tužena, koja je ranije kupila suvlasnički dio njihovog oca, isplatila ugovorenu cijenu i stupila u samostalan posjed nekretnine, ima pravo na posjed tih nekretnina. U vezi s tim Vrhovni sud je eksplicitno obrazložio da je tužena predmetnu nekretninu pribavila u posjed na osnovu sudski ovjerenog Predugovora i Kupoprodajnog ugovora od 15. maja 2000. godine kojim je od prodavaca, strica apelantica i njihovog oca, kupila njihove suvlasničke dijelove od po ½, da je ugovor u cijelosti obostrano izvršen budući da je tužena prodavcima isplatila ugovorenu cijenu od 635.873,00 KM, a zauzvrat je dobila samostalan posjed na kupljenoj nekretnini. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je tužena stekla pretpostavljeno vlasništvo i pravo na posjed nekretnine, pa je u smislu člana 128. stav 1. u vezi sa članom 131. stav 1. ZSP mogla odbiti predaju. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da je tužena na osnovu punovažnog ugovora o kupoprodaji stekla zakonit i savjestan posjed na predmetnim nekretninama, a da je protekom roka od deset godina stekla i pravo vlasništva osnovom redovne dosjelosti (član 58. stav 1. ZSP). Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZSP, na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je uvažio reviziju tužene i, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 250. ZPP, preinačio nižestepenu presudu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U takvim se okolnostima pokazuju irelevantnim navodi apelantica da je Vrhovni sud u drugom parničnom postupku, u vezi s utvrđivanjem prava vlasništva tužene na predmetnim nekretninama, u kojem je udovoljio tužbenom zahtjevu, svoju odluku zasnovao na odredbama ZOVPO. Naime, navedena presuda Vrhovnog suda se odnosi na drugi postupak (utvrđivanje prava vlasništva po tužbi tužene), a ne na nove pravne okolnosti u konkretnom slučaju u kojem su redovni sudovi odlučivali o pravu apelantica na predaju u posjed predmetnih nekretnina.

33. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud, suprotno navodima apelantica, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom citiranih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su navodi apelantica neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelantica u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantica o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, detaljno obrazložio zašto je revizija tužene osnovana i tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen kao neosnovan, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantice te navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4926/18 (I. Ž. i A. Ž.) | Sudska praksa | Aktio