Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1586/20 (M. K.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1586/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1586/20, rješavajući apelaciju Milene Kutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Kutić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 027434 19 Rev od 19. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Kutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 027434 19 Rev od 19. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica stekla pravo vlasništva sa 1/1 dijela održajem (dosjelošću) na nekretninama (bliže označenim u izreci prvostepene presude), te da su prvotužena (B.K.), drugotuženi (D.M.) i trećetužena Zdravstvena ustanova „Apoteka Vidić“) dužni trpjeti da se apelantica u zemljišnoj knjizi uknjiži kao vlasnik istih u dijelu 1/1.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantičin suprug 12. januara 1994. godine od M.M., D.K. i K.Č., kao prodavaca kupio 11/30 dijela nekretnina, koje su tada, a i u vrijeme presuđenja u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasništvo i drugih nosilaca prava susvojine, te da je kupljeni dio nekretnine pripao apelantici na osnovu sudskog poravnanja od 27. maja 1997. godine. Vrhovni sud je naveo da je apelantica uknjižena kao suvlasnik nekretnina označenih u izreci prvostepene presude sa 7/12 dijela na osnovu navedenog sudskog poravnanja, da je trećetužena na nekretninama iz istog zemljišnoknjižnog uloška uknjižena kao suvlasnik sa 1/5 dijela, po osnovu ugovora o razmjeni nekretnina od 17. juna 2011. godine zaključenog sa R.K., te da je u istom zemljišnoknjižnom ulošku kao suvlasnik sa 30/60 dijela upisana Z.S. od 1956. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantica zakoniti i savjestan držalac svog suvlasničkog dijela nekretnina, a da nije bila savjestan držalac i suvlasničkih dijelova drugih suvlasnika. Naime, Vrhovni sud je naveo da je R.K. 2000. godine tražila od apelantice predaju u suposjed svog suvlasničkog dijela nekretnina u parnici okončanoj u predmetu broj 78 0 P 000750 03 P, dok B.K. i D.M kao nasljednici M.M., kojoj je kao davaocu izdržavanja ugovorom o doživotnom izdržavanju pripao suvlasnički dio Z.S. od 30/60, nisu u posjedu istih, jer borave u inostranstvu. Vrhovni sud je naveo da apelantica nije mogla biti u uvjerenju da suvlasničke dijelove navedenih suvlasnika, drži kao savjestan posjednik. Vrhovni sud je naveo da držalac nije savjestan ako se njegova faktička vlast razilazi od pravnog stanja, što znači, da apelantičina zabluda o svom sopstvenom pravu mora biti objektivna, to jeste takva da ona prema normalnim okolnostima ne sumnja da nema pravo koje faktički vrši, što ovdje nije slučaj. Također, Vrhovni sud je ukazao da savjesna državina mora postojati za sve vrijeme potrebno za održaj (član 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, koji se prema članu 357. Zakona o stvarnim pravima primjenjuje u razrješenju ove pravne stvari). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantičin tužbeni zahtjev, jer na strani apelantice nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke iz člana 28. stav 4. citiranog zakona za sticanje prava održajem na nekretninama koje su predmet spora, a bez državine takvog kvaliteta nema osnove ni za sticanje prava svojine po tom osnovu (član 28. stav 4. u vezi sa članom 72. citiranog zakona). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica navodi da je „upisana kao posjednik predmetnih nekretnina u dijelu 1/1, da je zakonit posjed stekla 12. januara 1994. godine u dijelu 1/1, da su apelantici predmetne nekretnine pripale nakon razvoda braka sa svojim suprugom, a na osnovu sudskog poravnanja i da ih do danas drži u posjedu, te ističe da redovni sudovi nisu u vrijeme potrebno za dosjelost uračunali i vrijeme koje su apelantičini prethodnici posjedovali stvar, kao savjesni i zakoniti posjednici“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević