Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3306/18 (Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „BLB FOND“ A.D. Banja Luka i drugi)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Šta se smatra imovinom
- Stjecanje bez osnova
- Pasivna legitimacija
- Privatizacija
- Arbitraža
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3306/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3306/18, rješavajući apelaciju Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „BLB fond“ a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „BLB fond“ a.d. Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Bors Invest fond“ a.d. Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Zepter fond“ a.d. Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Kristal Invest“ a.d.
Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Jahorina Konseko Invest“ a.d. Pale i Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom „Polara Invest fond“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 087089 17 Rev od 13. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „BLB fond“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „Bors Invest fond“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „Zepter fond“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „Kristal Invest“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „Jahorina Konseko Invest“ a.d. Pale i Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom „Polara Invest fond“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 087089 17 Rev od 13. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), Investiciono-razvojne banke Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi) i Distrikta Brčko BiH, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 30. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i drugotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 21. januara 2020. godine. Prvotužena i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 087089 10 Ps od 21. jula 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi po osnovu neosnovanog obogaćenja solidarno isplate iznose pobliže navedene u izreci presude za svakog od apelanata sa zakonskim zateznim kamatama na te iznose, uz naknadu parničnih troškova. Istom presudom obavezani su apelanti da prvotuženoj i trećetuženom nadoknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Okružni privredni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi (na stranici 4. obrazloženja) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je Direkcija za privatizaciju RS (u daljnjem tekstu: Direkcija) dopisom od 14. marta 2001. godine obavijestila da apelanti kao privatizacioni investicioni fondovi mogu svoje vaučere ulagati u proces privatizacije u preduzeća koja se nalaze na prostoru trećetuženog. Utvrđeno je da su apelanti uložili vaučere u više preduzeća na teritoriji trećetuženog i od Direkcije u toku 2001. godine dobili potvrde o rezultatima vaučer-ponude, da su potvrde Direkcije knjižene u evidenciji apelanata i da su predstavljale osnov za utvrđivanje osnovnog kapitala fondova i upis apelanata kao pravnih lica u sudski registar. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je Zakonom o republičkoj upravi RS iz 2008. godine ukinuta Direkcija (član 141. navedenog zakona), a da je odlukom prvotužene određeno da drugotužena preuzima dio poslova u skladu s odlukom prvotužene o tome da drugotužena preuzima poslove Direkcije. Okružni privredni sud je ocijenio da su aktivnosti o provođenju postupka privatizacije u Republici Srpskoj bile djelatnost Direkcije u toku 2001. godine kao samostalne republičke upravne organizacije u kojem postupku se primjenjuju pravila upravnog postupka, odnosno upravnog spora. Okružni privredni sud je ocijenio da apelanti nisu osporavali predmetni postupak privatizacije u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu, pa drugotužena, makar i bila pravni sljednik Direkcije, nije bila u materijalnopravnom odnosu s apelantima, te nema pasivne legitimacije na njenoj strani. Okružni privredni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da su apelanti u postupku privatizacije državnog kapitala u Republici Srpskoj uložili vaučere u više preduzeća na teritoriji Distrikta Brčko i od Direkcije u toku 2001. godine dobili potvrde o rezultatima vaučer-ponude za lica i fond. Nadalje je utvrđeno da je učešće u vaučer-ponudi u preduzećima u Republici Srpskoj bilo kod nestrateških preduzeća 55% od ukupnog kapitala, kod strateških preduzeća 20% od ukupnog kapitala, da je ukupan broj preduzeća u vaučer-ponudi Direkcije na teritoriji Distrikta Brčko iznosio 25, od čega je samo jedno ˗ „Veterinarska stanica“ Brčko proglašeno strateškim preduzećem. Okružni privedeni sud je utvrdio da je nakon izvršenih ulaganja vaučera supervizor za Distrikt Brčko (u daljnjem tekstu: supervizor) najprije proglasio nevažećim sve transakcije za prenos vlasništva na imovini i privatizaciju na teritoriji Distrikta Brčko od strane Republike Srpske i Federacije BiH, a po propisima u privatizaciji preduzeća na teritoriji Distrikta priznao ulaganja vaučera i certifikata, ali u manjem obimu. Pri tome, Okružni privredni sud je ukazao da je članom 10. Naloga supervizora o korištenju vaučera i certifikata u procesu privatizacije u Distriktu Brčko i osnivanju Manjinskog dioničarskog fonda Distrikta Brčko od 26. juna 2002. godine (objavljen u „Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH“ 25. jula 2002. godine; u daljnjem tekstu: nalog supervizora od 2002. godine) regulisano srazmjerno smanjenje potraživanja u slučaju da je prijavljen veći broj vaučera i certifikata od manjinskog dioničarskog kapitala i određeno da ukupni vaučeri u svakom pojedinačnom preduzeću koje se privatizuje ne mogu predstavljati više od 33% (očiglednom greškom je navedeno 33,80%) ukupnog kapitala preduzeća. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je smanjenjem učešća vaučer-ponude u ukupnom kapitalu smanjen i broj akcija fondova apelanata, te je nastala negativna razlika – smanjenje nominalne vrijednosti akcija fondova koje je priznao Manjinski dioničarski fond u odnosu na priznato od Direkcije. Također, Okružni privredni sud je naveo da je u toku 2005. godine Manjinski dioničarski fond imaocima akcija izdao potvrde o rezultatima javne ponude dionica kao dokaze o posjedovanju dijela kapitala dioničarskih društava.
7. Prilikom odlučenja Okružni privredni sud je imao u vidu odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koju je citirao, naglasivši da apelanti nisu dokazali osnov za vraćanje, odnosno naknadu postignutih „koristi“, niti da su te koristi ostvarene. Okružni privredni sud je naveo da nije dokazano protivpravno postupanje prvotužene i da apelantima pripada pravo naknade štete u smislu čl. 154. i 155. ZOO-a, da i sami apelanti u završnom izlaganju navode da je supervizor svojom odlukom umanjio procenat učešća apelanata u kapitalu predmetnih preduzeća sa 55% na 33%, pa se ne može prihvatiti njihov navod da im prvotužena nije omogućila da, u skladu sa članom 454. ZOO-a u vezi sa članom 1. Zakona o privatizaciji državnih preduzeća, privatizovani državni kapital prenese na apelante i omogući im da raspolažu svojom imovinom. Stoga, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, ni u radnjama drugotužene nema elemenata protivpravnosti, čak i da je pravni sljednik Direkcije. Osim navedenog, Okružni privredni sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali tvrdnju da je prvotužena „protivpravno zadržala imovinu koju su (apelanti) uložili u zakonom propisnom postupku“, te da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i načelu zloupotrebe prava. Okružni privredni sud je istaknuo da, ukoliko je i nastala šteta apelantima, ona je nastala bez krivice prvotužene.
8. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je nesporno da je po nalogu supervizora, koji ima obavezujući karakter, Manjinski dioničarki fond izvršio umanjenje vrijednosti akcija, usljed čega nema pasivne legitimacije trećetuženog u pogledu naknade štete. Dakle, iako se može primijetiti da je u postupku privatizacije učestvovao i organ trećetuženog, koji je po nalogu supervizora izvršio sporno umanjenje, trećetuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Naime, Okružni privredni sud je utvrdio da je u toku postupka privatizacije preduzeća na području trećetuženog nalogom supervizora od 19. septembra 2001. godine zabranjena privatizacija u trećetuženom, osim uz odobrenje supervizora i na način pobliže opisan u tom nalogu. Utvrđeno je da je nalogom supervizora od 2002. godine formiran Manjinski dioničarski fond s ulogom da upravlja i kontroliše proces privatizacije preduzeća na području trećetuženog, na način pobliže opisan u tom nalogu, s tim da taj fond ima ovlaštenje da srazmjerno smanjuje svako pojedinačno potraživanje tako da ukupni vaučeri i certifikati (koji se koriste putem ulaganja) u bilo kojem preduzeću koje se privatizuje ne predstavljaju više od 33% ukupnog kapitala preduzeća. Okružni privredni sud je utvrdio da je na osnovu navedenog naloga supervizora od 2002. godine Manjinski dioničarski fond izvršio smanjenje učešća apelanata u kapitalu privatizovanih preduzeća na području trećetuženog putem vaučera sa 55% na 33% i o tome izdao potvrde.
9. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da apelanti nisu pokretali upravne postupke ni sporove u kojima bi osporavali postupak privatizacije, te odluke organa prvotužene ili trećetuženog. Okružni privredni sud je naveo da je u saopštenju za javnost Direkcije od 15. oktobra 2001. godine bilo dato pravo podnošenja prigovora po osnovu uloženih vaučera u preduzeća, i to sve do 31. oktobra 2001. godine. Stoga, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, neosnovani su navodi da je bilo uskraćeno pravo prigovora na navedeno umanjenje imovine, odnosno na nepriznavanja broja i vrijednosti uloženih akcija u preduzeća s područja trećetuženog, a koju tvrdnju apelanti zasnivaju na činjenici da potvrde o ulaganju u kojima je korigovana vrijednost ulaganja za preduzeća pojedinačno nisu sadržavale pouku o pravnom lijeku. Okružni privredni sud je istaknuo da su apelanti sve vrijeme bili upoznati s time da se radi o privatizaciji preduzeća na teritoriji trećetuženog, pa su prihvatili rizik u pogledu smanjenja učešća u kapitalu donesenog od organa trećetuženog, zbog čega je pogrešno pozivanje apelanata na odredbe člana 508. ZOO-a kojima je propisano da prodavač odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Okružni privredni sud je također naveo da je neprihvatljivo pozivanje apelanata da nije bilo naznaka na konačnoj vaučer-listi da s preduzećima ima išta sporno jer nije logično da apelanti, bilo da su već bili upisani u registar ili su vođene aktivnosti oko upisa u registar, nisu imali saznanje o odluci supervizora od 28. augusta 2001. godine kojom je zabranjena privatizacija preduzeća Distrikt Brčko od Direkcije. Navedeno posebno kod činjenice da apelanti koji su za to svakako imali pravni interes nisu tražili izmjenu konačne liste, niti osporavali zakonitost privatizacije u upravnom postupku, što upućuje na njihovu suglasnost, pa time i prihvatanje rizika po pitanju poslovnog odnosa. Stoga, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, nije osnovano pozivanje apelanata „da nisu mogli povući vaučere“, što upućuje na potrebu osporavanja postupka privatizacije kao upravnog postupka. Zbog izostanka osporavanja zakonitosti provođenja privatizacije od strane apelanata, Okružni privredni sud je zaključio da nema mjesta primjeni člana 219. ZOO-a kojom se reguliše institut upotrebe stvari u svoju korist, saglasno nedokazanoj tvrdnji apelanata da su tuženi „uzeli vaučere kao stvar“ i upotrijebili ih u svoju korist, te tvrdnji da su „još jednom grubo zanemarili svoju obavezu zakonitog provođenja procesa privatizacije državnog kapitala u preduzećima, čime su apelanti pretrpjeli nesagledivu štetu, te im je umanjena imovina“.
10. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da pored neosnovanog tužbenog zahtjeva apelanti nisu dokazali ni visinu štete jer razlika iskazanih nominalnih vrijednosti priznatih akcija ne može biti relevantna za utvrđivanje visine štete s obzirom na to da je bio različit osnov za utvrđivanje vrijednosti kapitala svih preduzeća od Direkcije i trećetuženog.
11. Odlučujući o žalbi apelanata, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 087089 16 Pž od 11. aprila 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
12. Viši privredni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. Pri tome, Viši privredni sud je istaknuo da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje žalbom apelanata. Viši privredni sud je naveo da je obrazloženje prvostepene presude u skladu s odredbama člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a izvedeni dokazi ocijenjeni su na način kako to propisuje odredba člana 8. ZPP. Iz prvostepene presude vidljivo je kojim se pravnim i činjeničnim zaključcima rukovodio prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu. Viši privredni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe čl. 210. i 219. ZOO-a kada tvrde da je došlo do neosnovanog obogaćenja tuženih na račun apelanata. Pri tome, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu osporavali zakonitost postupka privatizacije u Republici Srpskoj, a ni u Distriktu Brčko, niti su tražili zaštitu svojih prava u vezi s brojem dodijeljenih, odnosno umanjenih akcija. Postupak privatizacije državnog kapitala u preduzećima koji je provodila Direkcija je upravni postupak i apelanti su svoja prava mogli ostvarivati u tom postupku. Viši privredni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je saopštenjem za javnost Direkcije od 15. oktobra 2001. godine bilo dato pravo na prigovor po osnovu uloženih vaučera u preduzeća sve do 31. oktobra 2001. godine, što su apelanti propustili učiniti.
13. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su se tuženi neosnovano obogatili raspolažući u svoju korist sredstvima dobijenim od prodaje vaučera. Kako apelanti nisu dokazali da su se prvotužena i drugotužena obogatile na njihov račun, niti su dokazali u čemu se sastoji to obogaćenje tuženih, prvostepeni sud je, prema ocjeni Višeg privrednog suda, pravilno zaključio da nije došlo do neosnovanog obogaćenja i da se odredbe iz člana 210. ZOO-a ne mogu primijeniti na utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, Viši privredni sud je istaknuo da se ni odredba člana 219. ZOO-a, na koju se apelanti pozivaju, ne može primijeniti na konkretan slučaj. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da apelanti nisu dokazali na koji način su tuženi uzeli njihove vaučere „kao stvar“ i na koji način su ih upotrijebili u svoju korist pa da bi iz toga moglo proizaći neosnovano obogaćenje tuženih, odnosno nije dokazano na koji način je došlo do uvećanja imovine tuženih, odnosno smanjenja imovine apelanata.
14. Također, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije bilo protivpravnosti u postupku tuženih, niti da ima elemenata za naknadu štete u smislu čl. 154. i 155. ZOO-a. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da prvotužena i drugotužena ne mogu biti odgovorne zbog smanjenja učešća vaučer-ponude u ukupnom kapitalu apelanata jer nisu donijeli odluku o umanjenju učešća vaučera u kapitalu u preduzećima u Distriktu Brčko, nego je supervizor svojim nalogom, odnosno odlukom umanjio procenat učešća apelanata u kapitalu u predmetnim preduzećima sa 55% na 33%. Viši privredni sud je u tom pravcu još pojasnio da prvotužena i drugotužena nisu mogle uticati na postupak privatizacije u trećetuženom s obzirom na to da je supervizor putem svojih obavezujućih naloga o privatizaciji određivao na koji način će se provesti postupak privatizacije državnog kapitala u preduzećima trećetuženog. Manjinski dioničarski fond je, postupajući u skladu s nalogom supervizora od 2002. godine, izvršio odgovarajuće umanjenje svakog pojedinačnog potraživanja na način da vaučeri i certifikati koji se koriste u postupku privatizacije u preduzećima u trećetuženom ne predstavljaju više od 33%.
15. Osim navedenog, Viši privredni sud je istaknuo da, sve ako bi se i prihvatila odgovornost tuženih za naknadu štete koju apelanti ističu u konkretnom sporu, u tom slučaju bio bi osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu člana 376. ZOO-a. Naime, postupak privatizacije državnog kapitala u preduzećima iz Distrikta Brčko je okončan kod prvotužene i drugotužene zaključno sa 2001. godinom, a kod trećetuženog kasnije, što proizlazi iz potvrda Manjinskog dioničarskog fonda iz 2005. godine o rezultatima javne ponude dionica kao dokaz o posjedovanju kapitala dioničarskih društava. Kako je tužba podnesena 24. juna 2010. godine, očigledno je nastupila zastarjelost potraživanja apelanata po osnovu naknade deliktne štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada organa tuženih iz člana 172. ZOO-a. U pogledu žalbenih navoda da je prvostepeni sud potpuno neosnovano zaključio da se odredba člana 508. ZOO-a ne može primijeniti, Viši privredni sud je istaknuo da, da bi apelanti mogli ostvarivati prava po osnovu odgovornosti za pravne nedostatke iz člana 508. ZOO-a, bilo je neophodno potrebno da u roku od godinu dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg lica podnesu tužbu protiv prodavca, odnosno tuženih. U pogledu nedostatka pasivne legitimacije drugotužene, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zauzeo stav da drugotužena nije pravni sljednik Direkcije jer su novčane obaveze nastale iz poslovanja Direkcije prenesene na prvotuženu i nisu obaveze drugotužene.
16. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 087089 17 Rev od 13. marta 2018. godine odbio reviziju.
17. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova, te istaknuo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je nalogom supervizora osnovan Manjinski dioničarski fond, koji je izdao potvrde apelantima tako što je njihovo učešće u kapitalu preduzeća privatizovanih na području trećetuženog putem vaučera i certifikata smanjio sa 55% na 33%, da apelanti nisu prigovarali tom postupku privatizacije, odnosno tako donesenim potvrdama, ocijenivši da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da zahtjev apelanata nije osnovan. Osim činjenice da smanjenjem učešća u kapitalu preduzeća po osnovu vaučera i certifikata sa 55% na 33% nije došlo do obogaćenja tuženih, već samo do smanjenja učešća apelanata u kapitalu preduzeća sa 55% na 33%, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je kod tuženih došlo do obogaćenja tako što je dio njihove imovine prešao u imovinu tuženih bez pravnog osnova, u smislu odredaba člana 210. ZOO-a, odnosno tako što su tuženi upotrebom stvari apelanata ostvarili koristi u smislu odredaba člana 219. ZOO-a. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti u odnosu na tužene ne mogu s uspjehom isticati ni zahtjev za naknadu štete, u smislu odredaba čl. 154. i 155. ZOO-a.
18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni navodi kojima se ukazuje da drugostepeni sud nije dao razloge u pogledu odlučnih činjenica, odnosno da je povrijedio odredbe čl. 8. i 191. ZPP. Kada se ima u vidu da apelanti nisu pobijali postupak privatizacije preduzeća na području trećetuženog, shodno potvrdama koje je izdao Manjinski dioničarski fond kojima im je smanjeno učešće u kapitalu privatizovanih preduzeća putem vaučera i certifikata sa 55% na 33%, zbog čega se smatra da su se apelanti s tim saglasili, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se apelanti više ne mogu pozivati na nepravilnost tog postupka i odluka, odnosno potvrda donesenih u tom postupku. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez uticaja na drugačiji zaključak suda revizioni prigovori apelanata da nisu imali pravo na pravni lijek protiv odluka donesenih na osnovu naloga supervizora kojima im je smanjeno učešće u kapitalu preduzeća sa 55% na 33% jer je takav prigovor apelanata imao mjesta samo u tom postupku u kojem su ishođene odluke, odnosno potvrde na osnovu kojih im je smanjeno učešće u kapitalu preduzeća, a ne u konkretnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da nije ovlašten da ispituje zakonitost odluka donesenih na osnovu naloga supervizora, odnosno potvrda Manjinskog dioničarskog fonda, kojim je apelantima smanjeno učešće u kapitalu preduzeća sa 55% na 33% bez obzira na to što apelanti ističu da nisu imali pravo na pravni lijek. Konačno, Vrhovni sud je istaknuo da na zakonitost odluka nižestepenih sudova ne utiču ni revizioni prigovori da je Direkcija ponudila apelantima učešće u privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko BiH putem vaučera sa 55% učešća u kapitalu i da su apelanti tu ponudu prihvatili. U vezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da iz dopisa Direkcije od 14. marta 2001. godine jasno proizlazi da Direkcija obavještava apelante kao privatizacione investicione fondove da mogu svoje vaučere ulagati prilikom procesa privatizacije preduzeća u Distriktu Brčko BiH, ali da postoji zahtjev supervizora da se određena preduzeća proglase strateškim i da učešće u njihovom kapitalu po osnovu vaučera i certifikata ne može biti veće od 33%, te da nije došlo do dogovora između Direkcije i supervizora s obzirom na to da Direkcija insistira na učešću od 55%. Drugim riječima, nije tačno da je Direkcija ponudila apelantima učešće u privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko putem vaučera sa 55% učešća u kapitalu i da su apelanti to prihvatili, zbog čega se revizijom neosnovano ukazuje da je prihvatanjem takve ponude došlo do sklapanja ugovora o kupoprodaji u smislu odredaba člana 454. ZOO-a pod tim uslovima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
20. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je sud neosnovano i pogrešno zauzeo stav da su apelanti svoja prava trebali tražiti u postupku privatizacije, a taj postupak se vodi po pravilima upravnog postupka, a ne po pravilima parničnog postupka. Nadalje, navode da sud nije cijenio dokaze, nije primijenio materijalne propise, nije ni proveo parnični postupak kako nalaže ZPP jer od samog početka tvrdi da je predmetnu pravnu stvar trebalo rješavati u upravnom postupku. Apelanti dalje navode kako je moguće da Vrhovni sud konstatuje da apelanti nisu tražili zaštitu svojih prava zbog umanjenja akcija u Distriktu Brčko, ako zna i konstatuje da je do umanjenja akcija došlo po nalogu supervizora, protiv čijih odluka ne postoji pravni lijek. Slijedom navedenog, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu imali pravo na pravni lijek i da im je umanjena njihova imovina. Apelanti navode da protiv spornih odluka (potvrda Direkcije) i certifikata Manjinskog dioničarskog fonda kao dokaza umanjenja imovine i smanjenja broja akcija apelanata nije postojala mogućnost ulaganja bilo kakvog pravnog lijeka jer su oni nastali na osnovu naloga supervizora, koji je dio Institucije visokog predstavnika u BiH, budući da je zamjenik Visokog predstavnika u BiH po automatizmu istovremeno i supervizor i njegove odluke imaju istu pravnu snagu i pravnu refleksiju kao i odluke visokog predstavnika. Apelanti ističu da su na osnovu ulaganja vaučera postali vlasnici dijela kapitala preduzeća na području Distrikta Brčko, a da im je ta ista imovina nakon provedenog postupka privatizacije i sticanja vlasništva umanjena i oduzeta. Smatraju da sud bitno povređuje postupak u smislu odredbe člana 191. ZPP jer se ne izjašnjava o bitnim tvrdnjama apelanata o postojanju obligacionopravnog odnosa između apelanata s jedne strane i prvotužene i drugotužene s druge strane, koji su osnov predmetne tužbe, naročito jer se radi o nespornim činjenicama. Apelanti ističu da je Vrhovni sud protivno pravilima o teretu dokazivanja poklonio vjeru činjenicama koje su iznosili tuženi, a ne dokazima apelanata koje propisuje ZPP, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku i pri čemu je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz odredbe člana 6. Evropske konvencije. Iako utvrđuje da je Direkcija provela postupak privatizacije, da su apelanti nesporno uložili svoju imovinu u preduzeća na teritoriji trećetuženog, da je ona odlukom supervizora i Manjinskog dioničarskog fonda nesporno umanjena, da je trećetuženi preuzeo i priznao postupak od Direkcije, sud potpuno neosnovano izvodi zaključak da u odnosu na tužene nema neosnovanog bogaćenja u smislu člana 210. ZOO-a. Primjenjujući pravila sticanja bez osnova, i to odredbu člana 219. ZOO-a, nesporno je da su tuženi uzeli vaučere kao stvar od apelanata i upotrijebili ih u svoju korist. Prvostepeni sud pogrešno cijeni i dokaze u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, smatrajući da apelanti nisu dokazali visinu tužbenog zahtjeva jer su nominalne vrijednosti akcija u postupcima privatizacije pred prvotuženom i drugotuženom u odnosu na privatizaciju kod trećetuženog bile različite.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena prava apelanata garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
22. Viši privredni sud je naveo da navodi apelacije u kojima se ističe da su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine – člana II stav 3.e) i k), odredbe čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani. Viši privredni sud je istaknuo da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je da se apelacija odbije.
23. Okružni privredni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana, posebno nedozvoljena, jer se iznose razlozi koji se ne tiču povrede prava apelanata, nego zauzetog pravnog stava u presudama. Stoga je predložio da se apelacija odbaci.
24. Drugotužena je navela da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, a imajući u vidu formu i sadržaj donesenih sudskih odluka koje su predmet ispitivanja putem apelacije, da ne postoje niti povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Kako je evidentno da ne postoji opravdan zahtjev apelanata, odnosno kako predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom jer su postupajući sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Arbitražna odluka za spor oko međuentitetske granice na području Brčkog od 14. februara 1997. godine (http://www.ohr.int/?ohr_archive=arbitrazna-odluka-za-spor-oko-meuentitetske-granice-na-podruju-brkog-2) u relevantnom dijelu glasi:
VII ODLUKA
104. Na osnovu gore navedenih razloga, Tribunal usvaja slijedeća rješenja i odredbe koje su konačne i obvezujuće za sve strane-potpisnice Aneksa 2 GFAP-a, i kojih se sve strane moraju pridržavati i sa njima u potpunosti surađivati.
I Prijelazni međunarodni nadzor nad implementacijom Daytonskog sporazuma u oblasti Brčko A Uzimajući u obzir i dalje nepridržavanje odredbi Daytonskog sporazuma u dijelu općine Brčko koji se nalazi pod kontrolom RS (posebno u odnosu na slobodu kretanja i povratak bivših stanovnika Brčkog u njihove domove u Brčkom), kao i visoki nivo napetosti koji proizlazi iz toga, postoji očevidna potreba da se uvede program za implementaciju Daytonskog sporazuma u ovom području, kao što je izloženo niže.
B. Pošto je neophodno da međunarodna zajednica preuzme ulogu u razrađivanju detaljne strategije za implementaciju, od Ureda Visokog predstavnika (OHR) se očekuje da što je prije moguće otvori ured sa osobljem u Brčkom pod rukovodstvom zamjenika Visokog predstavnika za Brčko (u daljem tekstu “supervizor za Brčko” ili “supervizor”) sa slijedećim funkcijama: (a) nadzor nad implementacijom Daytonskog sporazuma širom oblasti Brčko u periodu od najmanje godinu dana, i (b) jačanje lokalnih demokratskih institucija u istom području. Uzimajući u obzir delikatnost ovog pitanja, neophodno je da implementacija počne tek onda kad supervizor za Brčko, u konzultaciji sa Visokim predstavnikom, Upravnim odborom Vijeća za implementaciju mira (PIC) i SFOR-om utvrdi da su prisutni ključni elementi za integralnu strategiju implementacije. Očekuje se da će rad supervizora uključiti slijedeće elemente:
(1) Supervizor će imati pravo donositi obvezujuće propise i naredbe radi pružanja podrške programu za implementaciju i za lokalnu demokratizaciju. U slučaju sukoba zakona takvi propisi i naredbe imaju veću pravnu snagu. Svi relevantni organi vlasti, uključujući sudove i policijsko osoblje, moraju poštivati i sprovoditi sve propise i naredbe supervizora. Strane moraju poduzeti sve neophodne korake da bi u potpunosti surađivali sa supervizorom u implementaciji ove odredbe i niže opisanih mjera.
[...]
26. Arbitražna odluka za spor oko međuentitetske granice na području Brčkog – Dopunska odluka od 15. marta 1998. godine (http://www.ohr.int/?ohr_archive=arbitrana-odluka-za-spor-oko-meuentitetske-granice-na-podruju-brkogdopunska-odluka) u relevantnom dijelu glasi:
VI. DOPUNSKA ODLUKA
23. U skladu sa gore navedenim razlozima, Tribunal usvaja sljedeća rješenja i odredbe koje čine sastavni dio Odluke, imaju obavezujući karakter za sve strane potpisnice Aneksa 2 Opšteg okvirnog sporazuma o miru i kojih se sve strane moraju pridržavati i sa njima u potpunosti sarađivati.
24. Režim nadzora uspostavljen Odlukom (u paragrafu 104 (I) (B)) se nastavlja uz sva ovlaštenja i nadležnosti koje su Odlukom predviđene. U svojstvu zamjenika Visokog predstavnika za Brčko, supervizor u oblasti Brčko ima ovlaštenja jednaka onima koja su, prema Bonskoj konferenciji od decembra 1997., data Visokom predstavniku, uključujući i pravo da smijeni bilo koje zvanično lice koje, po mišljenju Supervizora, neadekvatno sarađuje sa njegovim naporima da obezbijedi poštovanje Dejtonskog sporazuma, učvrsti demokratske ustanove u oblasti i revitalizuje lokalnu privredu.
25. Supervizor je ovlašten i bilo bi poželjno da preduzme odgovarajuće mjere u cilju ekonomskog oživljavanja, uključujući sljedeće: (a) reintegracija privrede onog dijela predratne opštine Brčko koji se nalazi sjeverno od međuentitetske granice sa privredom okolnih dijelova, (b) stvaranja slobodne carinske ili posebne ekonomske zone u oblasti Brčko radi stimulacije privrede regiona, (c) stvaranje programa privatizacije državnih i društvenih preduzeća u oblasti sa istim ciljem i (d) ponovno otvaranje savske luke u Brčkom, aktiviranje Saobraćajnog preduzeća Bosne i Hercegovine i podsticanje međunarodne podrške razvoja luke.
27. Nalog o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine (http://www.brckosupervizija.ba/web/? page_id=391&lang=bs) u relevantnom dijelu glasi:
Visoki predstavnik i međunarodna zajednica su zatražili od vlasti Republike Srpske (RS) da odlože provođenje programa privatizacije u Republici Srpskoj kako bi se obezbijedila međunarodna pomoć čime bi se ovaj proces učinio vjerodostojnim i vodio ka uspješnom prelazu na slobodnu tržišnu ekonomiju.
Pravnim vlasništvom državne i javne imovine u Bosni i Hercegovini (BiH) bi tek trebala da se bavi Parlamentarna skupština BiH. Aktuelnom Zakonu o privatizaciji u RS nedostaje čvrst tehnički okvir i u sadašnjem obliku može dovesti samo do prevare visokih razmjera i rasprodaje državne i javne imovine. Osim toga, dozvoljavanje privatizacije u entitetu RS, bi predstavljalo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer bi ona bila diskriminatorna u odnosu na izbjeglice i raseljena lica sa teritorije Republike Srpske, koja još nisu u mogućnosti da se vrate.
Zbog toga, stupajući na snagu danas, ovim nalažem da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne ili javne imovine ili firmi kojim rukovodi država, zemljišta, opreme i drugih posjeda, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili vlasti RS, unutar područja pod mojom supervizijom, dok se to pitanje ne razriješi od strane Parlamentarne skupštine BiH ili dok ja ne ukinem ovaj nalog pismenim putem.
28. Dopunski nalog supervizora o privatizaciji od 26. juna 1999. godine (http://www.brckosupervizija.ba/web/?page_id=391&lang=bs) u relevantnom dijelu glasi: U skladu sa ovlaštenjima koja su mi povjerena i u smislu dopune mog Naloga od 4. decembra 1997. godine, ovim proglašavam da se zabrana aktivnosti privatizacije u području Brčkog pod supervizijom, sada primjenjuje i u dijelu predratne Općine Brčko u Federaciji.
Stoga, stupajući na snagu danas, nikakva privatizacija preduzeća u društvenom vlasništvu ili preduzeća kojima rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druge imovine, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti, neće se vršiti u predratnoj Općini Brčko:
(1) dok se ja ne složim sa privatizacijskim programom u tom području u saradnji sa agencijama za privatizaciju oba entiteta, i u skladu sa principima zasnovanim u Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini;
(2) dok ja ne dam pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog preduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne Općine Brčko.
Sve transakcije koje krše moj Nalog iz decembra 1997. godine, kao i ovaj Nalog, kojima je možda prenešeno vlasništvo bilo kojeg od gore navedenih dobara, su nevažeće.
29. Nalog supervizora o korištenju vaučera i certifikata u procesu privatizacije u Brčko Distriktu i osnivanju Manjinskog dioničarskog fonda Brčko Distrikta od 26. juna 2002. godine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 9/02 od 25. jula 2002. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10 Smanjenje vaučera i certifikata Kada ukupan broj prijavljenih ili registrovanih vaučera i certifikata u Fondu u skladu sa ovim odredbama predstavlja više od manjinskog dioničarskog kapitala koji je rezervisan da bi se namirila ovakva potraživanja, Fond srazmjerno smanjuje svako pojedinačno potraživanje tako da ukupni vaučeri i certifikati koji se koriste (putem ulaganja) u bilo kojem preduzeću koje se privatizuje ne predstavljaju više od trideset tri posto (33%) ukupnog kapitala preduzeća. […].
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
31. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 191.
Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime, prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donesena.
Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje ovakvih presuda.
32. Zakon o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08, 11/09, 74/10, 86/10 – ispravka, 24/12, 121/12, 15/16, 57/16 i 31/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 141. stav 1. tačka e) Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju sa radom:
e) Direkcija za privatizaciju, a poslove preuzima Investiciono-razvojna banka Republike;
33. Odluka o preuzimanju poslova Direkcije za privatizaciju od strane Investiciono-razvojne banke („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
U pogledu preuzimanja prava i obaveza Direkcije za privatizaciju utvrđuje se da:
- novčane obaveze nastale iz poslovanja Direkcije za privatizaciju, a utvrđene odlukama nadležnih organa, prenose se na Republiku Srpsku,
- u tekućim postupcima utvrđivanja prava i obaveza Direkcije za privatizaciju na njeno mjesto stupa Republika Srpska, zastupana po Pravobranilaštvu Republike Srpske,
- na mjesto korisnika bankarskih garancija izdatih za obezbjeđenje izvršenja obaveza kupaca iz ugovora o prodaji državnog kapitala umjesto Direkcije za privatizaciju stupa Investiciono-razvojna banka Republike Srpske. U slučaju naplate bankarske garancije, sredstva se prenose na Republiku Srpsku.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 087089 17 Rev od 13. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da je cjelishodno prvenstveno razmotriti navode apelanata o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
41. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
42. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelanti posjeduju „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli radi naplate potraživanja prema tuženim po osnovu neosnovanog obogaćenja, te da je takav tužbeni zahtjev, u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen kao neosnovan. Apelanti ističu da su na osnovu ulaganja vaučera postali vlasnici dijela kapitala preduzeća na području Distrikta Brčko, a da im je ta ista imovina nakon provedenog postupka privatizacije i sticanja vlasništva umanjena i oduzeta. Smatraju da je nepravilan zaključak Vrhovnog suda da u odnosu na tužene nema neosnovanog bogaćenja u smislu člana 210. ZOO-a, te da im je na taj način prekršeno pravo na imovinu.
44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom eksplicitno obrazložio da je Direkcija ponudila apelantima učešće u privatizaciji preduzeća na teritoriji trećetuženog putem vaučera sa 55% učešća u kapitalu i da su apelanti tu ponudu prihvatili, da je Direkcija obavijestila apelante da svoje vaučere mogu ulagati prilikom procesa privatizacije, ali da postoji zahtjev supervizora da se određena preduzeća proglase strateškim i da učešće u njihovom kapitalu po osnovu vaučera i certifikata ne može biti veće od 33%, te da nije došlo do dogovora između Direkcije i supervizora s obzirom na to da Direkcija insistira na učešću od 55%. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da Direkcija nije ponudila apelantima učešće u privatizaciji preduzeća putem vaučera sa 55% učešća u kapitalu i da su apelanti to prihvatili. Dakle, apelanti su na osnovu ponude Direkcije očekivali da će za svoje vaučere postati vlasnici 55% akcija preduzeća na području trećetuženog, a nakon odluke supervizora iz 2002. godine za iznos vaučera koje su otkupili u postupku privatizacije od Direkcije postali su vlasnici samo 33% akcija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada postoji zahtjev supervizora da se određena preduzeća proglase strateškim i da učešće u njihovom kapitalu po osnovu vaučera i certifikata ne može biti veće od 33%, biti udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu, posebno u situaciji kada od Direkcije (ili njenog pravnog sljednika) nisu tražili vraćanje određene vrijednosti vaučera. Prema tome, Ustavni sud smatra da „imovina“ apelanata nije vrijednost očekivanih ili dobijenih akcija preduzeća na području trećetuženog u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
49. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi neosnovanog obogaćenja tuženih u postupku vaučerske privatizacije u kojoj su apelanti stekli udio u kapitalu preduzeća koja se nalaze na prostoru Distrikta Brčko. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2208/17 od 8. maja 2019. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
50. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što se Vrhovni sud nije izjasnio o bitnim tvrdnjama apelanata koje su osnov predmetne tužbe u smislu člana 191. ZPP (pravo na obrazloženu odluku), kao i zbog toga što je Vrhovni sud protivno pravilima o teretu dokazivanja poklonio vjeru činjenicama koje su iznosili tuženi, a ne dokazima apelanata koje propisuje ZPP, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku.
51. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
53. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi po osnovu neosnovanog obogaćenja isplate određene novčane iznose, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentovano obrazložio da apelanti nisu dokazali da je kod tuženih došlo do obogaćenja tako što je dio imovine apelanata prešao u imovinu tuženih bez pravnog osnova, u smislu odredaba člana 210. ZOO-a, odnosno tako što su tuženi upotrebom stvari apelanata ostvarili korist, u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, budući da je nalogom supervizora regulisano srazmjerno smanjenje potraživanja u slučaju da je prijavljen veći broj vaučera i certifikata od manjinskog dioničarskog kapitala i određeno da ukupni vaučeri u svakom pojedinačnom preduzeću koje se privatizuje ne mogu predstavljati više od 33% ukupnog kapitala preduzeća. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda također proizlazi da nije bilo protivpravnosti u postupku tuženih, niti ima elemenata za naknadu štete u smislu čl. 154. i 155. ZOO-a jer tuženi nisu donijeli odluku o smanjenju učešća vaučer-ponude u ukupnom kapitalu apelanata, nego je supervizor svojim nalogom umanjio procenat učešća apelanata u kapitalu u predmetnim preduzećima sa 55% na 33%. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da nema pasivne legitimacije kod drugotužene i trećetuženog, imajući u vidu da drugotužena nije pravni sljednik Direkcije, kao i da je umanjenje vrijednosti akcija apelanata izvršeno po nalogu supervizora, a ne trećetuženog. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2208/17 razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja u vezi s pasivnom legitimacijom drugotužene, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2208/17 od 8. maja 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani budući da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom slučaju, prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod drugotužene (…), imajući u vidu da nisu pravni sljedbenici privatizovanog preduzeća, nisu njegovi osnivači, niti su mogli uticati na postupak privatizacije. U vezi s apelacionim navodima kojima apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su ti navodi neosnovani jer su takav prigovor apelanti imali pravo podnijeti samo u postupku u kojem su donesene odluke, odnosno potvrde Direkcije na osnovu kojih im je smanjeno učešće u kapitalu preduzeća, a ne u konkretnom postupku, posebno imajući u vidu da Vrhovni sud nije ovlašten da ispituje zakonitost odluka donesenih na osnovu naloga supervizora. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.
54. U odnosu na navode iz apelacije da se Vrhovni sud nije izjasnio o bitnim tvrdnjama apelanata koje su osnov predmetne tužbe u smislu člana 191. ZPP, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
55. U vezi s apelacionim navodima kojima apelanti ističu da je Vrhovni sud protivno pravilima o teretu dokazivanja poklonio vjeru činjenicama koje su iznosili tuženi, a ne dokazima apelanata koje propisuje ZPP, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U vezi s tim, te istaknutim prigovorima apelanata, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i cijenjeni materijalni dokazi (koji po svom sadržaju nisu bili sporni), a apelanti su imali mogućnost da predlažu izvođenje dokaza, što su i činili, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelanti osim tvrdnji koje su isticali u postupku pred Višim privrednim sudom ničim nisu dokazali svoje navode da nisu ravnopravno tretirani u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantima uskraćena mogućnost da predlažu svoje dokaze, kao i da osporavaju i komentarišu dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da oni nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom.
56. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na parnicu povodom zahtjeva po osnovu neosnovanog obogaćenja tuženih u postupku vaučerske privatizacije u kojoj su apelanti stekli udio u kapitalu preduzeća koja se nalaze na prostoru Distrikta Brčko, te imajući u vidu veoma opširne i obimne navode apelanata koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je od značaja dodatno ih elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve prigovore apelanata, kao i da navodi apelanata ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, također, napominje da su apelanti u apelaciji navodili praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u slučaju apelanata.
57. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da povredu ovog prava nalaze u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti koristili pravo na izjavljivanje žalbe i revizije. Činjenica da korištenje navedenih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu
13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada postoji zahtjev supervizora da se određena preduzeća proglase strateškim i da učešće u njihovom kapitalu po osnovu vaučera i certifikata ne može biti veće od 33%, biti udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu, posebno u situaciji kada od Direkcije (ili njenog pravnog sljednika) nisu tražili vraćanje određene vrijednosti vaučera.
60. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan budući da nisu dokazali da je jedan dio njihove imovine prešao na bilo koji način u imovinu tuženih, a da taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, odnosno da su tuženi imali koristi od upotrebe njihove stvari, u smislu čl. 210. i 219. ZOO-a, kao i kada je zaključio da nema pasivne legitimacije kod drugotužene i trećetuženog. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, kao i da u predmetnom postupku nisu povrijeđene garancije ravnopravnosti stranaka u postupku.
61. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost i kada su koristili zakonom propisane redovne i vanredne pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević