Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3971/18 (A. A., E. M. i „Udruženje ABC“ Bihać)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Miješanje
- Sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Internet
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3971/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3971/18, rješavajući apelaciju Armina Amidžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Armina Amidžića, Edina Moranjkića i „Udruženja ABC“ Bihać.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 066323 18 Gž od 31. maja 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Armin Amidžić, Edin Moranjkić i „Udruženje ABC“ Bihać (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Almir Smajić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 17. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 066323 18 Gž od 31. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Hamdije Lipovače (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su odgovore dostavili 11. i 19. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Mal 066323 15 Mal od 5. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM na ime naknade pričinjene štete klevetom, dok je tužilac obavezan da apelantima naknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac u svom tužbenom zahtjevu naveo da su prvoapelant i drugoapelant voditelji projekta i odgovorna lica trećeapelanta, dok je trećeapelant vlasnik, odnosno osnivač portala „acb.ba“, te da je trećeapelant 3. marta 2015. godine na portalu ,,abc.ba“ objavio tekst pod nazivom „Pravosudni organi USK-a na potezu: Još jedno ročište u slučaju Lipovača“ u kojem je iznio grube neistine kojima je povrijedio tužiočev ugled, s posljedicom i po njegovo duševno stanje. U objavljenom tekstu je navedeno: „ Nakon što je Vrhovni sud ponovno vratio predmet Hamdija Lipovača na nivo Kantonalnog pravosuđa, dana 03.03.2015. godine je zakazano još jedno ročište u ovom predmetu. Kao što je već svima poznato, Lipovača se tereti za zloupotrebu položaja još za vrijeme načelničkog mandata, te zbog malverzacija u izgradnji sada već nadaleko poznatog sportskog igrališta Stens u Bihaću. Statistike ekonomskih analiza i sigurnosnih agencija u BiH pokazuje da navodno svi bosanskohercegovački lopovi zajedno nisu uspjeli pribaviti ni približnu količinu novca, za onoliko pronevjerenih sredstava za koje sumnja da je uspio Hamdija Lipovača. Ilustracije radi, šteta koja je navodno Općini Bihać i USK-a prouzročio Lipovača opasno se približava rangu svih šteta od prošlogodišnjih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu. Da li će i ovaj Kantonalni sud iz straha od odmazde bivšeg premijera Lipovače pokušati izbjeći donošenje odluke ostaje nam da vidimo.“ Dalje, tužilac je ukazao na vrijeme objavljivanja spornog teksta (ciljano objavljen na dan održavanja ročišta na kojem je razmatran prijedlog kantonalnog tužioca za produženje pritvora tužiocu), te da je on bio direktni pritisak na sud da donese odluku na štetu tužioca, kao i da je navedenim tekstom predstavljen javnosti kao kriminalac. Osim toga, tužilac je naveo da su apelanti u tekstu objavljenom 4. marta 2015. godine odgovornost za iznesene neistine pokušali prebaciti na treća lica, bez imalo osjećaja krivice i kajanja za ono što su učinili. Tužilac je istakao da su mu apelanti na opisani način nanijeli štetu (iznošenjem ili prenošenjem neistinitih tvrdnji), zbog čega su solidarno odgovorni za naknadu štete u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). U odgovoru na tužbu apelanti su osporili tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o osnovu za postojanje klevete s obzirom na to da tužilac nije dokazao postojanje osnova iz člana 6. ZZK već samo korigira određene dijelove objavljenog teksta, dok posredno priznaje ili ne negira onaj suštinski i bitni dio zbog čega se ima smatrati da postoji osnov isključenja odgovornosti tuženog iz člana 7. stav a) ZZK. Osim toga, apelanti navode da ne postoje preduvjeti za podnošenje tužbe (tužilac nije podnio zahtjev za ispravku izražavanja), kao ni materijalno-pravni odnos stranaka u ovom parničnom predmetu (iz dostavljenih dokaza se ne vidi pravna i faktička veza tužioca i prvoapelanta i drugoapelanta u korelaciji s opisanim događajem). Apelanti ističu da su netačni tužiočevi navodi da su tuženici iznijeli netačne podatke i činjenice o tužiocu s obzirom na to da niti jedan od dokaza ne ukazuje da su upravo tuženici (apelanti) preduzeli radnje koje se navode u tužbi, niti ukazuju da su tuženici autori spornog teksta budući da je više portala prenosilo spornu vijest (portali Bišćani.net i Cazin.net kao izvor spornog teksta navode Moj USK.ba, a ne portal abc). Apelanti, također, smatraju da su netačni tužiočevi navodi da su oni iznijeli netačne podatke i činjenice o tužiocu s obzirom na to da niti jedan od dokaza ne ukazuje da su upravo oni preduzeli radnje koje se navode u tužbi, niti dokazi ukazuju da su autori spornog teksta budući da je više portala prenosilo spornu vijest, te da je tužilac mogao i trebao utvrditi ko je stvarni autor i koji je to portal prvobitno javno publicirao predmetnu vijest.
7. Općinski sud je, na tužiočev prijedlog kojem se nisu protivili apelanti koji nisu predložili dokaze u konkretnom postupku, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proveo dokazni postupak (uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem tužioca kao stranke) u kojem je utvrdio da je tužilac zbog predmetne objave teksta dobio panični napad i kao posljedicu anksioznosti, dok je u odnosu na ostatak iskaza (koji se odnosi na autore teksta) istaknuto da tužilac svoj iskaz nije potkrijepio dokazima na koje se poziva (pismeni podnesak vlasnika portala Moj USK.ba u kojem se očituju da oni nisu autori spornog teksta). Dakle, kao sporno u konkretnom slučaju se postavlja pitanje ko je izvor predmetne objave (gdje tužilac tvrdi da je to trećeapelant, dok trećeapelant tvrdi da je izvor Moj USK.ba), koje su apelanti trebali dokazati, pa je sud utvrdio da iz spornih tekstova nije vidljivo ko je autor spornog teksta od 3. marta 2015. godine, odnosno da nedostaju dokazi na osnovu kojih bi sa sigurnošću moglo utvrditi ko je izvor teksta koji je predmet tužbenog zahtjeva. Osim toga, Općinski sud je citirao odredbu člana 6. ZZK uz zaključak da trećetuženi na svom portalu nije iznio neistinu budući da je u spornom tekstu od 3. marta 2015. godine upotrebljavao riječi „sumnja“ i „navodno“, što znači da navedeni portal ne navodi da je ono što mu se stavlja na teret lično uradio tužilac nego je to izraženo kroz riječi sumnja i navodno. Sud je također naveo da je nesporna činjenica da je tužiocu određen pritvor za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i zbog kojeg je lišen slobode, kao i da se pored tužioca za predmetno krivično djelo terete i druga lica. U vezi s tekstom od 4. marta 2015. godine sud je utvrdio da se on ne odnosi na tužioca, te da se u navedenom tekstu trećeapelant (kao vlasnik portala abc.ba) ogradio od bilo kakvih navoda iznijetih u spornom tekstu od 3. marta 2015. godine. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za podnošenje tužbe za zaštitu od klevete jer tužilac shodno odredbi člana 8. ZZK nije dokazao da je podnio zahtjev štetniku (apelantima) za ispravku izražavanja. Pored toga, istaknuto je da je za odgovornost apelanata nebitno ko je izvor neistinitih informacija, već je bitna činjenica da su oni pronijeli izneseno, što u toku postupka tužilac nije dokazao. Dakle, na tužiocu je bio teret dokazivanja vezano za osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako tužilac tokom postupka nije dokazao svoje tvrdnje, Općinski sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 126. ZPP.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Mal 066323 18 Gž od 31. maja 2018. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda tako što su apelanti obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 1.000,00 KM na ime naknade štete pričinjene klevetom sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev za iznos od 1.000,00 KM sa kamatom na taj iznos i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostepenog postupka, te je obavezao apelante da tužiocu naknade troškove žalbenog postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio odlučenje prvostepenog suda i naveo tužiočeve žalbene razloge u kojima, između ostalog, ističe da je nebitan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu samostalno objavili sporni tekst, već su ga prenijeli sa portala „Moj USK“, da to nije od značaja za nastanak štete tužiocu s obzirom na to da za klevetu odgovara lice koje iznosi ili pronosi neistinite činjenice, te da sve što je izneseno u spornom tekstu izneseno je bez ikakvih argumenata i dokaza s ciljem da se tužilac okleveta. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o predmetu male vrijednosti u kojem žalba nije dopuštena iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete zbog klevete iznesene u tekstovima objavljenim na portalu trećeapelanta.
10. Kantonalni sud je dalje citirao odredbe ZZK (čl. 1, 4. i 6) istakavši da je prvostepeni sud utvrdio, što apelanti nisu osporili, da su na internet portalu 3. i 4. marta 2015. godine objavili tekstove citiranog sadržaja u obrazloženju pobijane presude, ali da osporavaju svoju odgovornost jer nisu autori tekstova nego su ih preuzeli na internet portalu. U toku postupka je utvrđeno da se trećeapelant u tekstu od 3. marta 2015. godine pozvao na izvor vijesti „Avaz“, a kasnije na portal „Moj USK.ba“. Međutim, žalba pravilno ukazuje na to da i prenošenje netačnog izražavanja predstavlja klevetu u skladu s odredbom člana 4. ZZK. Iz navedenog razloga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na utvrđene činjenice pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev smatrajući da apelanti nisu autori tekstova i da zbog toga nisu odgovorni za navod iznesen u tekstovima. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo dio teksta od 3. marta 2015. godine: „Statistike ekonomskih analiza i sigurnosnih agencija u BiH pokazuje da navodno svi bosanskohercegovački lopovi zajedno nisu uspjeli pribaviti ni približnu količinu novca, za onoliko pronevjerenih sredstava za koje sumnja da je uspio Hamdija Lipovača. Ilustracije radi, šteta koja je navodno Općini Bihać i USK-a prouzročio Lipovača opasno se približava rangu svih šteta od prošlogodišnjih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu“ uz zaključak da on predstavlja iznošenje neistinitih i nedokazanih činjenica, odnosno da sadrži niz činjeničnih navoda o tome da je tužilac zloupotrebom položaja pričinio državi štetu, dakle radi se o iznošenju činjenica o tužiocu, a činjenice se mogu dokazati. Kantonalni sud je naveo da nije sporna činjenica da je vođena istraga protiv tužioca u vezi sa izgradnjom sportskog centra STENS i da je tužiocu bio određen pritvor s obzirom na to da se radilo o istražnom postupku. Međutim, podatak o visini štete koja se stavlja na teret tužiocu spornim tekstom je paušalno iznesen, i to na osnovu podataka neimenovanih „statističkih ekonomskih analiza i sigurnosnih agencija“ (izvor podataka nepoznat), koja vijest je u javnosti prouzrokovala veliku pažnju, nevjericu i osudu tužioca kao ličnosti koja je dugi niz godina uživala povjerenje građana kao gradonačelnik Grada Bihaća, odnosno predsjednik Vlade USK. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o nekom lokalnom glasilu već o internet portalu dostupnom cijelom svijetu, dok apelanti u toku postupka nisu dokazali da je objavljeni podatak o visini štete koja se tužiocu stavlja na teret tačan i od koga je dobiven, već su smatrali da nisu odgovorni jer su tekst preuzeli sa drugog portala i da nisu autori teksta.
11. Kantonalni sud je istakao da obavještavanje o eventualnim zloupotrebama koje čine javni službenici jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, ali u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli. Opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju je ovaj dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju vrši. Dakle, radi se o iznošenju činjenica za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku nisu pružili dokaze, odnosno nisu dokazali da su tačni podaci o enormnoj visini štete koju je tužilac navodno prouzrokovao zloupotrebom položaja, a zbog čega je i vođena istraga protiv tužioca u periodu kada je objavljen sporni tekst i tek se trebala dokazati zloupotreba i visina pribavljene imovinske koristi. Dakle, da bi iznošenje i pronošenje izražavanja u smislu odredbe člana 4. tačka d) ZZK predstavljalo djelo klevete, nužno je da su iznesene neistinite činjenice i činjenično tvrđenje koje se može dokazivati (Stav Vrhovnog suda broj Gž. 125/05 od 29. septembra 2005. godine i Ustavnog suda BiH, Odluka broj AP 3563/09 od 30. januara 2013. godine). Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužilac nije dokazao da je apelantima podnio zahtjev za ispravku izražavanja iz kojeg razloga nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje predmetne tužbe. Ovo zato što iz sadržaja odredbe člana 8. ZZK (propisano da je oštećeni dužan preduzeti sve potrebne mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinitih činjenica, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja) ne proizlazi da je uvjet za podnošenje tužbe sudu traženje od štetnika da preduzme određene mjere radi ublažavanja štete, ali izostanak traženja može utjecati na visinu odštete (član 10. stav l. alineja 1. ZZK). Visinu štete Kantonalni sud je odmjerio u iznosu od 1.000,00 KM s obzirom na to da tužilac nije tražio ispravku izražavanja, koje izražavanje je ovaj sud djelimično cijenio kao klevetničko, dok je u ostalom dijelu zahtjev odbijen. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete, te je iz naprijed navedenih razloga uvažio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te su istakli da je prilikom odlučivanja o tužiočevoj žalbi Kantonalni sud zasnovao presudu na nezakonitim dokazima, odnosno da je proizvoljno cijenio izvedene dokaze, što je dovelo do preinačenja prvostepene presude, kao i do povrede člana 6. stav
3. Evropske konvencije. Dalje, apelanti su ponovili utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda s posebnim osvrtom na zaključak suda u odnosu na sporni tekst (u kojem su upotrijebljene riječi „sumnja“ i „navodno“), iz kojeg proizlazi da u spornom tekstu nije objavljeno da je tužilac uradio (pronevjerio sredstva), već samo da je navodno to uradio, kao i na činjenicu da je tužiocu određen pritvor za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelanti su naveli da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o tužiočevoj žalbi zanemario sve utvrđene činjenice i dokaze, kao i da je izveo proizvoljne zaključke i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su apelanti odgovorni za klevetu. Osim toga, apelanti smatraju da se Kantonalni sud nije ozbiljno i detaljno upuštao u pitanje kako je prvostepeni sud ocijenio dokaze, odnosno nije detaljnije ispitao zadovoljavaju li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključci zahtjeve zakona i člana 6. Evropske konvencije.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, odnosno pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je za ocjenu dokaza u svojoj odluci dao argumentirane i valjane razloge. Istakao je da svojim postupanjem nije povrijedio prava apelanata na koja se pozivaju, te je predložio da se apelacija odbije.
14. Općinski sud je u svom odgovoru samo naveo hronološki tok predmetnog postupka i odluke koje su donesene.
15. Tužilac je u odgovoru naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05).
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[...] d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[...] Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c)ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
onačin, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, oprirodu i stepen prouzrokovane štete, odobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, opristanak oštećenog, ovjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, očinjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, ote da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje Član 10.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; [...]
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Mal 066323 18 Gž od 31. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
23. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom utvrđeno da su apelanti odgovorni za klevetu, tj. da su objavljivanjem spornog teksta povrijedili tužiočev ugled, te da su obavezani da mu solidarno isplate određeni iznos na ime naknade pričinjene štete. Budući da se, dakle, suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati navode apelanata o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na ugled.
Pravo na slobodu izražavanja
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
25. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opća načela
26. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
27. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi s ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju
28. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu ZZK i ZPP te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a, osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
29. Ustavni sud, dalje, treba ispitati da li su u osporenoj presudi uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzrokovali štetu tužiocu. S tog aspekta se, prije svega, postavljaju pitanja: da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju, da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelimično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li su prenosioci informacije postupali u dobroj vjeri?
30. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužiočevom zahtjevu jasno utvrdili nesporne činjenice koje se tiču datuma objavljivanja i sadržaja spornog teksta pod naslovom „Pravosudni organi USK-a na potezu: Još jedno ročište u slučaju Lipovača“, kao i teksta od 4. marta 2015. godine u kojem se trećeapelant ogradio od bilo kakvih navoda iznijetih u prenesenom spornom tekstu.
31. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji, kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sud i drugostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja na bazi istih činjeničnih utvrđenja izveli dva različita zaključka. Naime, prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka naveo da nije mogao sa sigurnošću utvrditi izvor spornog teksta (od 3. marta 2015. godine) budući da je više portala prenijelo sporni tekst (vijest), uz zaključak da trećeapelant na svom portalu nije iznio neistinu s obzirom na to da je upotrebljavao riječi „sumnja“ i „navodno“ u kontekstu onoga što se tužiocu stavlja na teret u spornom tekstu. Osim toga, prvostepeni sud je imao u vidu nespornu činjenicu da je tužiocu određen pritvor za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i zbog kojeg je lišen slobode, da se pored tužioca za predmetno krivično djelo terete i druga lica, kao i da se trećeapelant u tekstu od 4. marta 2015. godine ogradio od bilo kakvih navoda iznijetih u spornom tekstu. U konačnici, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev (primjenom odredbe člana 126. ZPP) uz obrazloženje da tužilac tokom postupka nije dokazao svoje tvrdnje.
32. Nasuprot zaključku prvostepenog suda, drugostepeni sud je usvojio suprotan stav, i to da su apelanti naznačenim dijelom prenesenog spornog teksta: „Statistike ekonomskih analiza i sigurnosnih agencija u BiH pokazuje da navodno svi bosanskohercegovački lopovi zajedno nisu uspjeli pribaviti ni približnu količinu novca, za onoliko pronevjerenih sredstava za koje sumnja da je uspio Hamdija Lipovača. Ilustracije radi, šteta koja je navodno Općini Bihać i USK-a prouzročio Lipovača opasno se približava rangu svih šteta od prošlogodišnjih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu“ iznijeli neistinite i nedokazane činjenice, odnosno počinili klevetu. Kantonalni sud je ocijenio da se navodi u dijelu spornog teksta odnose na tužioca, te da je podatak o visini štete koja se stavlja na teret tužiocu spornim tekstom paušalno iznesen. Imajući u vidu navedeno utvrđenje, Kantonalni sud je zauzeo stav da je tužiočev zahtjev za naknadu štete prouzrokovane klevetom osnovan jer su apelanti o njemu u dijelu prenesenog spornog teksta iznijeli neistinite činjenice. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 4. ZZK kojim je propisano da i pronošenje netačnog izražavanja predstavlja klevetu. S tog aspekta, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, apelanti nisu dokazali istinitost svojih tvrdnji iznesenih u prenesenom spornom tekstu na račun tužioca.
33. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom Kantonalni sud je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda (člana 4. ZZK), da nije bilo iskrene namjere i da apelanti nisu uložili napore za potvrđivanje činjenica – podatka iz dijela spornog teksta za koji je sud utvrdio da predstavlja iznošenje neistinitih i nedokazanih činjenica. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da dio spornog teksta koji navodi Kantonalni sud glasi: „Statistike ekonomskih analiza i sigurnosnih agencija u BiH pokazuje da navodno svi bosanskohercegovački lopovi zajedno nisu uspjeli pribaviti ni približnu količinu novca, za onoliko pronevjerenih sredstava za koje sumnja da je uspio Hamdija Lipovača. Ilustracije radi, šteta koja je navodno Općini Bihać i USK-a prouzročio Lipovača opasno se približava rangu svih šteta od prošlogodišnjih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu.“ Dovodeći činjenice predmeta u vezu s kriterijima (navedenim u stavu 27. ove odluke), Ustavni sud zapaža da su apelanti (trećeapelant) u spornom tekstu prenijeli informacije u namjeri da se javnost izvijesti o postupku koji se vodio protiv tužioca. Dakle, sporni tekst je imao namjeru da doprinese raspravi od općeg interesa na način da javnost bude informirana o krivičnom postupku koji je u vrijeme objavljivanja spornog teksta vođen protiv tužioca i drugih lica (zbog zloupotrebe položaja). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme objavljivanja spornog teksta krivični postupak vođen protiv tužioca kao bivšeg premijera USK, dakle bio je javna ličnost koja u skladu sa stavovima Evropskog suda mora da pokaže viši nivo tolerancije u pogledu iznošenja kritičkih komentara vezanih za njegov rad u odnosu na privatnog pojedinca nepoznatog javnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da je i sam Kantonalni sud zaključio da je u javnom interesu izvještavanje o eventualnim zloupotrebama koje čine javni službenici, što doprinosi debati od javnog interesa. Osim toga, evidentno je da su apelanti prenijeli objave drugih medija, kao i da su se (u tekstu od 4. marta 2015. godine) ogradili od bilo kakvih navoda iznijetih u prenesenom spornom tekstu.
34. Ustavni sud, dalje, zapaža da se navedeni dio spornog teksta ne može dovesti u vezu s tužiocem kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnosi na njega kao javnu ličnost, odnosno bivšeg premijera USK koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare od običnog privatnog pojedinca. Pri tome, proizlazi da apelanti prilikom iznošenje i prenošenja spornog teksta, suprotno zaključku Kantonalnog suda, ni na koji način nisu postupali zlonamjerno. Ovo zato što su apelanti imali osnov za objavljivanje spornog teksta u okolnostima konkretnog slučaja jer se u to vrijeme vodio krivični postupak protiv tužioca zbog zloupotrebe položaja. U prilog navedenom ide i nesporna činjenica, koju je naveo Kantonalni sud u osporenoj odluci, da je u vrijeme objavljivanja spornog teksta protiv tužioca vođena istraga u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja, kao i da je tužiocu bio određen pritvor u tom postupku. Ustavni sud, također, zapaža da iz osporene odluke proizlazi da Kantonalni sud ne smatra da je sporni tekst u cijelosti neistinit i nedokazan, već samo dio spornog teksta koji se odnosi na podatak o visini štete koja se stavlja na teret tužiocu. Pri tome je, imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, evidentno da apelanti zapravo nisu naveli konkretan iznos štete, već su koristili termin „opasno se približava rangu svih šteta od prošlogodišnjih poplava“, pa se u takvoj situaciji zapravo postavlja pitanje da li se radi o vrijednosnom sudu ili o dokazivoj činjenici kako to smatra Kantonalni sud, pri tome navodeći da apelanti „nisu dokazali da je objavljen podatak o visini štete koja se tužiocu stavlja na teret“. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženje Kantonalnog suda da apelanti „nisu dokazali da su podaci o enormnoj visini štete koju je tužilac navodno prouzrokovao zloupotrebom položaja tačni, zbog čega je i vođena istraga protiv tužioca u periodu kada je objavljen sporni tekst i tek se trebala dokazati zloupotreba i visina pribavljene imovinske koristi“ zapravo proizlazi da bi apelanti mogli pisati o tužiocu tek nakon osuđujuće presude, a takav stav Kantonalnog suda je u suprotnošću sa slobodom izražavanja koja, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, predstavlja suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka.
35. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49–50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi „bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda, osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu“. U tom slučaju Evropski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.
36. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i sve naprijed navedeno, posebno sadržaj dijela prenesenog spornog teksta u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, imajući u vidu situaciju u kojoj je prenesen sporni tekst, propustio da sporno izražavanje dovede u kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, prekoračio granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelanti uživaju. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud propustio da sporno izražavanje dovede u širi kontekst i kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračio granice „slobodne procjene“ koju, u smislu navedene odredbe, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević