Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5487/18 (D. G.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5487/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5487/18, rješavajući apelaciju Dragana Gligorevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Gligorevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 220958 18 Rev od 14. juna 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220958 16 Gž od 13. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220958 15 P od 6.
maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Gligorević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 220958 18 Rev od 14. juna 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 220958 16 Gž od 13. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 220958 15 P od 6. maja 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 220958 15 P od 6. maja 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o namjenskom-stambenom kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) od 20. februara 2008. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojeg je kao davalac kredita zaključila tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banjaluka; u daljnjem tekstu: tužena) i apelant kao zajmoprimac, a po kojem je apelantu odobren kredit u određenoj visini uz valutnu klauzulu u CHF po srednjem kursu sa rokom vraćanja od 15 godina. Istovremeno, osporenom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta da se slijedom navedenog utvrdi da je ništavo i zasnivanje uknjižbe založnog prava u korist tužene na nekretninama apelanta pobliže preciziranim u izreci presude, pa da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka da izbriše na predmetnim nekretninama založno pravo koje je konstituirano u korist tužene. Također, predmetnom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant obavezan da tuženoj plati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da su apelant i tužena zaključili 20. februara 2008. godine Ugovor, da je apelantu odobren kredit u određenom iznosu u CHF uz valutnu klauzulu po srednjem kursu, što na dan odobrenja kredita iznosi određeni iznos KM, da će se kredit otplaćivati u mjesečnim ratama, da je rok vraćanja kredita 15 godina, te da je konačna otplata kredita utvrđena anuitetnim planom. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor 3,75% kamatna marža godišnje, te da je Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu), koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75% godišnje na iznos kredita, da se kamate obračunavaju i naplaćuju na bazi 360 dana godišnje, da se interkalarna kamata obračunava u visini redovne kamate, a zatezna kamatna stopa, ukoliko apelant svoje obaveze po kreditu ne izmiri u roku, po stopi utvrđenoj u Odluci o kamatnim stopama tužene. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 11. Ugovora, ugovoreno da apelant, svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune o čemu će tužena o promijenjenom iznosu rate obavijestiti apelanta pismenim putem bez odgode. Isto tako, ugovoreno je, da se kredit plaća u KM, uz valutnu klauzulu vezano za CHF, te da apelant potpisom Ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamate stope po uslovima propisanim Ugovorom.
4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je iz Ugovora kojeg je tužena sklopila sa apelantom (a i inače ostalih kredita sklapanih sa drugim klijentima), očito da se uglavnom radilo o kreditima namijenjenim za kupovinu nekretnina (pretežno stanova), što znači da se radilo o iznosima glavnice koji nisu bili zanemarivi, te su takvi ugovori sklapani na duža vremenska razdoblja (10-15-20 pa i više godina), a konkretno sporni ugovor je zaključen na 15 godina. Shodno tome, Osnovni sud je istakao da se čini da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tokom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utiču na vrijednost a time i kurs valuta, kako nacionalne, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, CHF, japanski Jen, US dolar itd. Dakle, navedeno je da je pri sklapanju dugoročnog ugovara o kreditu potpuno izvjesno da će, po redovnom toku stvari unutar dužeg vremenskog razdoblja na koje je takav ugovor sklopljen, izvjesno nastupiti određene, moguće i značajne promjene a koje će uticati i odrediti konačnu cijenu iznosa tog kredita. Naime, ukazano je da se radi o vrsti ugovora uz koje je uvijek prisutan znatni element aleatornosti, s kojim faktorom se uvijek mora računati prilikom sklapanja dugoročnog ugovora o kreditu, a to se odnosi i na predmetni Ugovor obuhvaćen ovim postupkom. S druge strane, navedeno je da ništa ne upućuje na to da je tužena u vrijeme sklapanja spornog Ugovora imala saznanja odnosno mogla predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije a koja su kasnije bitno uticala na porast vrijednosti CHF. Naime, ukazano je da u razdoblju u kojem su sklapani sporni ugovori o kreditu recesija, a koja je kasnije uticala na obezvrjeđivanje US dolara, pa i EUR, a istovremeno uticala na porast vrijednosti CHF, nije bila prisutna, jer je svjetska financijska kriza 2007. godine započela u SAD i prenijela se na bankarski i cijeli financijski, a kasnije i realni sektor, te se nastavila 2008. i 2009. godine velikom dužničkom krizom a koja je dramatične razmjere dostigla 2010. godine. Osnovni sud je istakao da takvu krizu tužena sigurno nije mogla predvidjeti niti s njom računati u spornom razdoblju, a niti u razdoblju od 2004. godine do 2008. godine na osnovu tih, tada nepoznatih okolnosti, ciljano kreirati kreditnu politiku negativno usmjerenu prema potrošačima.
5. Također, Osnovni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da apelant tokom postupka nije ukazivao na to da mu odredbe Ugovora nisu bile jasne ili da izjava apelanta za zaključenja Ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, niti je na ove okolnosti predlagao i izvodio dokaze, iz kojeg razloga je pravilno prihvatiti, da je apelantu, u vrijeme zaključenja Ugovora, bilo poznato da ga zaključuje uz tzv. valutnu klauzulu, u CHF, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti ove valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem Ugovora, u smislu člana 26. ZOO, te da je njegova volja, za zaključenje Ugovora, pod tim uslovima, bila učinjena slobodno i ozbiljno, shodno odredbi člana 28. stav 2. ZOO. Prema tome, Osnovni sud je istakao da kod činjenice, da su parnične stranke zaključile Ugovor slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom, da je Ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa, u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate, a apelant je imao obavezu, da mjesečne anuitete izražene u CHF, uplaćuje u KM, prema srednjem kursu, na dan uplate, iz kojeg razloga je sud tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Isto tako, ukazano je da apelant u toku postupka Osnovnom sudu nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi se utvrdile činjenice na kojima on zasniva tužbeni zahtjev vezano za utvrđenje ništavosti spornog ugovora u odnosu na ZOO i Zakon o deviznom poslovanju kako to tužbom traži, pa je Osnovni sud primjenom odredaba čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev apelanta odbio kao nedokazan, a samim tim i neosnovan uz gore navedeno obrazloženje.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 220958 16 Gž od 13. novembra 2017. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije sporno da su 20. februara 2008. godine zaključile ugovor o namjenskom stambenom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Također, ukazano je da je Ugovor zaključen sa valutnom klauzulom u CHF čijoj valjanosti prigovara apelant i na čemu zasniva svoje zahtjeve u ovom postupku. Nadalje, navedeno je da u konkretnom slučaju nije odobren kredit u devizama pa je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o deviznom poslovanju. Isto tako, Okružni sud je istakao da je kod novčanih obaveza osnovno pravilo sadržano u odredbi člana 394. ZOO, na koju odredbu se pravilno pozvao prvostepeni sud, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza (načelo monetarnog nominalizma), izuzev kad zakon naređuje nešto drugo. Međutim, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze (odredba člana 395. ZOO - ugovaranje tzv. valutne klauzule). U vezi s tim, ukazano je da je valutna klauzula pravno dopušteno sredstvo ugovaranja, koja predmetnom ugovoru o kreditu, zbog njegove dugoročnosti, daje elemente aleatornosti, pa su ugovorne strane morale iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Zbog višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu ni tužena ni apelant nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora sagledaju buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Okružni sud je naveo da su iz tog razloga neosnovani žalbeni navodi da je Ugovor ništav jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se kamatna stopa trebala primjenjivati prema kursu na dan zaključenja ugovora, a ne prema kursu na dan otplate rate.
8. Nadalje, Okružni sud je istakao da ugovorena kamata iz Ugovora koja je promjenjiva nije bila određena, ali je bila odrediva. Naime, ukazano je da ugovorna kamata u Ugovoru je naknada koju se apelant obavezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane tužene, i njegovu obavezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Također, navedeno je da iz Ugovora kojeg su stranke zaključile proizlazi da je na odobreni kredit ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to u visini redovne kamate koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75%, da se mjesečno obračunava u visini dvanaestomjesečnog Libora uvećanog za maržu 3,75%, Libor zaokružen na prvu veću četvrtinu, s tim da će se u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi plan otplate za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope. Dakle, istaknuto je da su stranke ugovorile kamatnu stopu promjenljivu te su samim tim obje strane preuzele rizik promjene deviznog kursa referentne kamatne stope na valutu CHF. Prema tome, Okružni sud je naveo da iz naprijed izloženog proizlazi da apelant nije dokazao da se tužena ponašala nesavjesno i nepošteno, da nije postupala sa pažnjom dobrog stručnjaka, da mu nisu bile jasne odredbe ugovora, da je bio u zabludi, da se radi o zelenaškom ugovoru, pa samim tim zaključeni ugovor nije ništav u smislu člana 103. ZOO.
9. Vrhovni sud je 14. juna 2018. godine donio Presudu broj 71 0 P 220958 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi kojima se ističe da činjenica da je tuženoj moralo biti poznato da je u momentu zaključenja ugovora (2008. godine) ekonomska kriza u SAD i u Evropi uzimala maha, a da je ipak jedina od svih banaka na ovim prostorima zaključivala ugovore sa valutnom klauzulom i ugovarala promjenjivu kamatnu stopu, govori da je tužena nesavjestan ugovarač. Naime, ukazano je da tužena u momentu zaključenja ugovora nije mogla sagledati buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna- CHF, odnosno u konačnom pravne i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule. Isto tako, navedeno je da ekonomske i pravne posljedice enormnog rasta kursa CHF, koje su nastale nakon zaključenja Ugovora, a za vrijeme njegovog važenja, predstavljaju objektivne nepredvidive okolnosti koje su nastale tokom trajanja ugovornog odnosa i koje su do te mjere otežale ispunjenje obaveze apelanta da su objektivno dovele u pitanje i svrhu daljeg opstanka samog ugovora. Međutim, istaknuto je da te okolnosti, radi zaštite načela jednakosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja, predstavljaju zakonski osnov za raskid ili izmjenu Ugovora u smislu odredbe člana 133. ZOO (kako nije postavljen zahtjev u ovoj parnici) i nastupanja pravnih posljedica iz člana 132. ZOO, a ne mogu biti osnov za utvrđenje ništavosti Ugovora (kako glasi zahtjev apelanta).
11. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara da je drugostepeni sud propustio da utvrdi da je tužena bila dužna da ga upozna sa odredbama i uslovima ugovora i da to nije učinila. Naime, ukazano je da apelant nije dokazao da na njegovoj strani nije bilo slobodne volje za zaključenje ugovora, odnosno da je doveden u zabludu u pogledu pravne prirode i posljedica ugovorene valutne klauzule, jer sve kad bi se i prihvatilo da je u pogledu svoje pregovaračke pozicije i razine obaviještenosti kod zaključenja ugovora bio u slabijem položaju u odnosu na tuženu, kod činjenice da navodima tužbe ne spori da je ugovor pročitao, imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu ugovor o kreditu i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, trebale su mu biti jasne pravne posljedice zaključenja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja navedene valute).
12. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant prigovara i da je drugostepeni sud propustio da iz nalaza vještaka ekonomske struke utvrdi da je tužena kršila odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, smatrajući da je takvim postupcima ugovoru dat karakter zelenaškog ugovora zaključenog u smislu odredbe člana 141. ZOO. U vezi s tim, ukazano je da nije sporno da su stranke u periodu ispunjenja obaveze ugovorile promjenjivu kamatnu stopu (član 3. Ugovora) koju tužena obračunava mjesečno po srednjem kursu CHF na dan otplate, a čija visina zavisi od kretanja i dinamike promjene Libora na tržištu kapitala, koji podaci se javno objavljuju. Tako su stranke prihvatile da se obračun visine kamatne stope u pojedinim razdobljima vrši na osnovu pokazatelja koji su određeni od strane trećih lica, te su obje strane preuzele rizik promjene deviznog kursa referentne kamatne stope na valutu CHF. Vrhovni sud je naveo da se zbog takvog ugovaranja kamatne stope ne može izvesti zaključak da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu odredbe člana 141. stav 1. ZOO, niti da je ugovor zaključen sa namjerom tužene da iskoristi stanje nužde, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost apelanta, odnosno da je apelant ugovor zaključio nalazeći se u takvoj situaciji koja je u suštini predstavljala neku nužnost. Međutim, istaknuto je da pitanje da li je tužena kršila odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i da li je pravilno obračunala promjenjivu kamatnu stopu na ugovoreni način, ne utiče na odluku o zahtjevu apelanta za valjanost ugovora, već bi eventualno moglo biti od značaja da je odlučivano o zahtjevu za naknade štete zbog povrede ugovora, kakav zahtjev apelant nije postavio u ovoj parnici.
13. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da su sudovi u predmetnom postupku propustili da utvrde postojanje činjenice da je tužena bila dužna da upozna apelanta sa odredbama i uslovima Ugovora što ona nije učinila. Također, apelant navodi da se redovni sudovi, a imajući u vidu kretanja na planu svjetske ekonomije koja su nakon zaključenja Ugovora bitno uticala na porast vrijednosti CHF, nisu osvrnuli na činjenicu da je velika većina stambenih kredita u tuženoj, pa tako i konkretni Ugovor, zaključeni uz valutnu klauzulu vezanu za CHF čime je očita namjera tužene da klijente navede na zaključivanje upravo takvih ugovora, što ide u prilog činjenici da se tužena pojavljivala kao nesavjestan ugovarač sa namjerom da ostvari nesrazmjernu korist za sebe na račun klijenata. Osim toga, apelant je ukazao da je tužena propustila da izvrši korigovanje kamatne stope u skladu sa kretanjem Libora čime je kršeći odredbe predmetnog Ugovora dovela apelanta u još teži položaj, kao i da je takvim svojim postupanjem dala Ugovoru karakter zelenaškog ugovora.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj odluci je Ustavni sud naveo da: „…apelantice niti u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da prvoapelanticina izjava za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo na to da apelanticama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora, niti su apelantice tokom postupka u tužbi, pa niti u apelaciji to tvrdile“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…Vrhovni sud je istakao da je princip ekonomske ravnoteže zaštićen u obligacionom pravu različitim pravnim sredstvima, odnosno da postoje različiti instrumenti za otklanjanje poremećene ravnoteže uzajamnih davanja do koje dođe u vrijeme ili tokom trajanja ugovora, ali je obrazložio da apelantice nisu koristile te instrumente, odnosno da nisu postavile ni zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, ni zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora“. Isto tako, Ustavni sud je u predmetnoj odluci naveo da: „…Vrhovni sud je čak ispitao i mogućnost da apelantice zbog nesrazmjere činidbi traže izmjenu zelenaškog ugovora, ali je zaključio da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da bi se moglo raditi o takvom ugovoru“.
18. Ustavni sud se u konkretnom slučaju poziva na zaključke u predmetu broj AP 3877/17, a imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević