Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3524/18 (Preduzeće za proizvodnju obuće „RV“ d.o.o. Beograd)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Služnost
- Šta se smatra imovinom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitiman cilj
- Javni interes
- Eksproprijacija
- Naknada
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Propisano zakonom
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3524/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3524/18, rješavajući apelaciju Preduzeća za proizvodnju obuće RV d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Preduzeća za proizvodnju obuće RV d.o.o. Beograd podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za proizvodnju obuće RV d.o.o. Beograd podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018.
godine zbog navodne povrede čl. 16. i 56. Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Preduzeće za proizvodnju obuće RV d.o.o. Beograd – Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Mladen D. Sarić, advokat iz Prnjavora, podnijelo je 28. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske (zakonskog zastupnika Vlade Republike Srpske – donosioca prvostepenog akta u postupku koji je okončan osporenom odlukom; u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Prnjavor (Područna jedinica) zatraženo je 24. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 3. januara 2020. godine. Područna jedinica nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-11-14/15 od 31. marta 2016. godine odbijen je kao neosnovan (tačka 1. izreke rješenja) apelantov zahtjev za potpunu eksproprijaciju, dok je (tačka 2. izreke rješenja) usvojen prijedlog Republike Srpske za nepotpunu eksproprijaciju i ustanovljeno je pravo službenosti, u svrhu izmještanja 110 kV dalekovoda Derventa – Prnjavor, u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj, i to na nekretnini označenoj kao dio precizirane k.č. (sve pobliže opisano u tački 2. izreke rješenja; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a koja je apelantovo stvarno i faktičko vlasništvo sa 1/1 dijela. Rješenjem je određeno (tačka 3. izreke rješenja) da pravo službenosti sadrži pravo postavljanja i održavanja električnih provodnika i da se to pravo ustanovljava na dijelu parcele preko kojeg će biti postavljeni vodovi dalekovoda. Rješenjem (tačka 3. izreke rješenja) takođe je precizirana širina, pravac i površina dijela parcele koja je predmet nepotpune eksproprijacije, odnosno na kojoj se ustanovljava pravo službenosti. Dalje, rješenjem je (tačka 6. izreke rješenja) određeno da korisnik eksproprijacije (Republika Srpska) stiče pravo na posjed eksproprisanih nekretnina danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nekretninu, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nekretnine, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju. Takođe, rješenjem je (tačke 7. i 8. izreke rješenja) određeno da će se postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine na predmetnoj nekretnini provesti nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja, te da će se nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja i isplate naknade za eksproprisane nekretnine na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi izvršiti uknjižba prava službenosti u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela.
6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/473-224/17 od 12. septembra 2017. godine.
7. Apelant je podnio tužbu Okružnom sudu protiv rješenja Republičke uprave. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je postupak po tužbi još u toku.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
8. Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) donijela je Rješenje broj 04/1-012-2- 2580/17 od 19. oktobra 2017. godine kojim je određeno (stav 1. izreke rješenja) da se Republici Srpskoj, nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji, dozvoljava stupanje u posjed predmetne nekretnine, eksproprisane Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-11-14/15 od 31. marta 2017. godine, a u svrhu izmještanja 110 kV dalekovoda Derventa – Prnjavor u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj. Dalje, predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) određeno je da će prije predaje u posjed eksproprisanih nekretnina prvostepeni organ obezbijediti sve dokaze koji su potrebni za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine. Takođe (st. 3. i 4. izreke rješenja), određeno je da tužba podnesena protiv ovog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje, te da to rješenje stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. septembra 2017. godine podnijelo zahtjev za donošenje rješenja kojim će se korisniku eksproprijacije dozvoliti stupanje u posjed eksproprisanih nekretnina nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, uz koji su priloženi svi dokazi neophodni za pravilnu odluku u konkretnoj stvari u smislu odredaba člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08 i 79/15; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji). Konstatujući da je predmetni zahtjev opravdan, obrazloženo je da iz svih dostavljenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da su radovi na izgradnji autoputa u poodmakloj fazi, da je s izvođačem radova ugovoren fiksni rok za završetak radova i da je nastavak radova na izgradnji autoputa uslovljen izmještanjem 110 kV dalekovoda Derventa – Prnjavor, a da nije izvjesno da će korisnik eksproprijacije moći isplatiti naknadu vlasniku u kratkom roku i time steći pravo da uđe u posjed eksproprisanih nekretnina, odnosno da će moći ostvariti prava koja su sadržana u pravu službenosti koje je ustanovljeno rješenjem. Shodno tome, ocijenjeno je da može nastupiti nenadoknadiva materijalna šteta zbog neispunjenja ugovora s izvođačem radova.
10. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja koja je odbijena kao neosnovana Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018. godine.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka Vlade RS pravilna i zakonita. U vezi s tim, Okružni sud je, prije svega, ukazao da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su u toku i u poodmakloj fazi radovi na izgradnji autoputa Banjaluka – Doboj i da je s izvođačem radova ugovoren fiksni rok za završetak radova. Dalje, ukazao je da je nesporna činjenica da je nastavak radova na izgradnji autoputa uslovljen izmještanjem dalekovoda Derventa — Prnjavor. Takođe, konstatovao je da je u konkretnom slučaju neizvjesno da li će korisnik eksproprijacije moći isplatiti naknadu vlasniku u roku koji odgovara izvođaču radova u pogledu nastavka i time steći pravo da uđe u posjed eksproprisanih nekretnina ili da će moći ostvarivati prava koja su sadržana u pravu služnosti koje je ustanovljeno rješenjem u skladu sa članom 33. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, uslijed čega može nastati materijalna šteta za korisnika eksproprijacije.
12. Okružni sud je dalje konstatovao da apelant traži primjenu člana 11. Zakona o eksproprijaciji, koji podrazumijeva eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnine, čiji je vlasnik i posjednik apelant. Međutim, zaključio je da apelant nije dokazao da postoje uslovi za primjenu ove odredbe jer izvedeni dokazi ne ukazuju da će nakon izmještanja, odnosno postavljanja dalekovoda biti bitno pogoršana apelantova egzistencija i djelatnost, odnosno onemogućeno dalje korištenje preostalog dijela nekretnine. Naime, Okružni sud je ukazao da su u postupku koji je proveden pred Područnom jedinicom izvedeni dokazi vještačenjem po vještaku geometru, koji se izjašnjavao u toku rasprave održane pred tim upravnim organom da je u konkretnom slučaju riječ o zemljištu bez objekata, usjeva i zasada. Takođe, ukazao je da nema dokaza da se radi o građevinskom zemljištu, kako je to apelant neosnovano tvrdio, a pri tome nije pružio bilo kakve dokaze. Okružni sud je istakao da je vještak poljoprivredne struke konstatovao da na predmetnoj parceli nema zasađenih voćnih stabala, niti drugih usjeva i da je to zemljište lošijih fizičko-hemijskih osobina, sklono zadržavanju vode, manje propusno, a da se prelaskom dalekovoda preko parcele može koristiti i na druge načine u smislu poljoprivredne proizvodnje i nesmetanog korištenja poljoprivrednih mašina za obradu zemljišta. Takođe, konstatovao je da zbog zemljišnih uslova nema uslova za sadnju višegodišnjih drvenastih zasada voća i slično pa je ograničenje uslovljeno nepovoljnim, odnosno nepogodnim tzv. zemljišnim uslovima, ali bez uticaja predmetnog dalekovoda. Konačno, vještak je zaključio da prelaskom elektrovodiča preko predmetne parcele ne dolazi do bilo kakvih fizičkih promjena na parceli (tipa promjene oblika, otežanog pristupa, otežanog ili onemogućenog kretanja i korištenja poljoprivredne mehanizacije i sl.).
13. Okružni sud je zaključio da je nesporno da promjena namjene navedenog poljoprivrednog zemljišta nije pokrenuta kod nadležnog upravnog organa, pa se to zemljište ne može procjenjivati u smislu druge namjene korištenja, iako se nalazi u zoni građevinskog zemljišta, te se uspostavljanjem služnosti ne mijenja njegova dosadašnja namjena kao poljoprivrednog zemljišta, neizmijenjena u kulturi i klasi. Takođe, Okružni sud je istakao da su nalazi vještaka poljoprivredne i građevinsko-arhitektonske struke pokazali da nema uslova da se izvrši potpuna eksproprijacija jer se nesporno radi o poljoprivrednom zemljištu koje se koristi kao livada bez zasijanih kultura, a koje će se i nakon postavljanja i izmještanja dalekovoda jednako koristiti kao i do tada. Okružni sud je zaključio da ostali apelantovi prigovori nemaju uticaj na odluku suda, uzimajući u obzir da je nesporan opšti interes za izgradnju autoputa Banjaluka – Doboj u okviru kojeg je i nastavak radova na izgradnji autoputa uslovljen izmještanjem predmetnog dalekovoda, te da je ustanovljena naknada vlasniku za koju je neizvjesno da će se isplatiti u kratkom roku u kojem je nužno nastaviti radove, ali bez bojazni da naknada neće biti isplaćena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 16. i
56. Ustava Republike Srpske. U vezi s tim, apelant tvrdi da nije bilo dokaza da je data naknada za eksproprisano zemljište, te da rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno i izvršno. Shodno tome, smatra da osporena presuda nije u skladu sa zakonom. Takođe, smatra da je ta presuda „donesena u korist izvođača radova“, a na njegovu štetu. Naime, apelant smatra da su postojali uslovi za potpunu eksproprijaciju njegovih nekretnina jer je, kako tvrdi, u postupku eksproprijacije dokazao da je njegovo zemljište koje se nalazi u IV građevinskoj zoni prolaskom dalekovoda postalo potpuno neupotrebljivo za bilo kakvu gradnju ili bilo kakvu daljnju upotrebu. Tvrdi da bi jedino zakonito i pravilno rješenje bilo da se cijela parcela izuzme jer je, kako navodi, neupotrebljiva, a da se prije ulaska u posjed sačeka odluka o tužbi protiv rješenja Područne jedinice od 12. septembra 2017. godine.
b)Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud ukazuje da su svi razlozi za osporenu odluku dati u obrazloženju te odluke.
16. Pravobranilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a na čiju povredu je ukazao u apelaciji. U vezi s tim, tvrdi da je Okružni sud u osporenoj presudi dao detaljne, jasne i valjane razloge za svoju odluku, zasnovane na činjenicama utvrđenim u toku postupka, iz kojih se ne može zaključiti da je došlo do povrede ustavnih i zakonskih odredaba na koje se poziva apelant. Dalje, ukazuje da apelant nije koristio sva raspoloživa pravna sredstva protiv osporene odluke, odnosno nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje te presude, zbog čega je, prema mišljenju Pravobranilaštva, apelacija preuranjena. Takođe, ukazuje da su u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od 19. oktobra 2017. godine bili ispunjeni svi potrebni uslovi za stupanje u posjed eksproprisanih nekretnina nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji budući da se radilo o konačnom rješenju o eksproprijaciji i da su uz zahtjev o predaji bili priloženi svi potrebni dokazi u smislu odredbi člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, a što je pravilno konstatovao Okružni sud u osporenoj presudi. Pravobranilaštvo ističe da je korisnik eksproprijacije u zahtjevu iznio valjane, obrazložene i dokumentovane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed predmetnih nekretnina i da je o tome priložio sve neophodne dokaze, sve u skladu sa zakonom, a da apelant ne nudi nikakav argument koji opravdava njegovu tvrdnju da je došlo do povrede njegovih prava i sloboda, izuzev što je nezadovoljan ishodom postupka. Shodno navedenom, predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 11.
(1)Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
[...].
Član 33.
(2) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.
(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.
[...] (6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.
(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odgađa njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na navode o povredi Ustava Republike Srpske
19. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
20. Dakle, u odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđena prava iz člana 16. i 56. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan za odlučivanje o tim apelacionim navodima, jer oni, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne pokreću pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1006/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U odnosu na ostale navode
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U vezi s navodima iz odgovora na apelaciju iz kojih proizlazi da Pravobranilaštvo smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove u konkretnom slučaju jer nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da u tom kontekstu, a prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda izraženoj u velikom broju donesenih odluka, apelanti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nisu dužni podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude donesene u upravnom sporu. Međutim, ako apelanti podnesu takav zahtjev i ishode odluku kojom je meritorno odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud bi smatrao da je to konačna odluka o efektivnom pravnom lijeku. Shodno tome, budući da apelant nije koristio taj pravni lijek, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 021676 17 U od 7. maja 2018. godine presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 28. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedenu odluku Okružnog suda smatrajući da su tom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je Okružni sud osporenom odlukom odlučivao o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja Vlade RS, a kojim je Republici Srpskoj kao korisniku eksproprijacije dozvoljeno da, nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 31. marta 2016. godine, uđe u posjed apelantovih nekretnina eksproprisanih tim rješenjem. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, odnosno u kojima su apelanti osporavali odluke donesene u postupcima eksproprijacije (vidi, između ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2369/12 od 17. juna 2015. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u tom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo jer, kako smatra, nisu postojali zakonom propisani uslovi za ulazak u posjed njegove eksproprisane nekretnine s obzirom na to da rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, odnosno nije isplaćena naknada i jer su u konkretnom slučaju postojali uslovi za potpunu eksproprijaciju.
29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim podsjetiti da je u konkretnom slučaju nesporno da je prije donošenja osporene odluke Okružnog suda započet postupak eksproprijacije u kojem je doneseno Rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji broj 21.36/473-11-14/15 od 31. marta 2016. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantov prijedlog za potpunu eksproprijaciju, a usvojen prijedlog Republike Srpske za nepotpunu eksproprijaciju i ustanovljeno je pravo službenosti (koje sadrži pravo postavljanja i održavanja električnih provodnika ustanovljeno na dijelu parcele preko kojeg će biti postavljeni vodovi dalekovoda) na predmetnoj nekretnini u apelantovom vlasništvu, a u svrhu izmještanja 110 kV dalekovoda Derventa – Prnjavor, u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj. Dalje, Ustavni sud napominje da je drugostepenim rješenjem Republičke uprave od 12. septembra 2017. godine odbijena apelantova žalba podnesena protiv tog rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji. Dakle, nesumnjivo proizlazi da je to rješenje postalo konačno u skladu s relevantnim procesnim odredbama, a što ni apelant u suštini ne osporava u apelaciji. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tog drugostepenog rješenja Republičke uprave, a da u vrijeme donošenja osporene odluke Okružnog suda nije donesena odluka o njegovoj tužbi (iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je ta odluka donesena i kasnije, sve do donošenja ove odluke Ustavnog suda). Dakle, iz navedenog proizlazi da u vrijeme donošenja osporene odluke Okružnog suda (a i kasnije do donošenja ove odluke) rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji nije postalo pravosnažno prema relevantnim procesnim odredbama.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da su odredbom člana 33. stav 2. Zakona o eksproprijaciji propisani redovni uslovi kada korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nekretnine. Tako je tom odredbom određeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nekretninu, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nekretnine, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom stava 3. istog člana zapravo propisan izuzetak od odredbe stava 2. istog člana, odnosno dozvoljeno je stupanje u posjed eksproprisane nekretnine nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ali pod određenim uslovima. Naime, odredbom stava 3. člana 33. Zakona o eksproprijaciji propisano je da izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nekretnine riješiti da mu se ta nekretnina preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.
32. Dovodeći u vezu sve navedeno s obrazloženjima osporene i prvostepene odluke, a kojima je korisniku eksproprijacije dozvoljeno da, nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 31. marta 2016. godine, uđe u posjed apelantovih nekretnina eksproprisanih tim rješenjem, Ustavni sud zapaža da su osporena i prvostepena odluka upravo zasnovane na odredbi člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, a kojom je, nasuprot apelantovom mišljenju, zakonom predviđena, i to pod određenim uslovima, mogućnost predaje u posjed eksproprisane nekretnine i prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji i prije isplate naknade za eksproprisanu nekretninu. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene i prvostepene odluke dati dovoljno jasni i agrumentovani razlozi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe za predaju u posjed nekretnina korisniku eksproprijacije nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u prvostepenoj odluci, kao i osporenoj odluci prilikom razmatranja apelantovih navoda obrazloženo da je nesporno da su u toku i u poodmakloj fazi radovi na izgradnji autoputa Banjaluka – Doboj i da je s izvođačem radova ugovoren fiksni rok za završetak radova, a da je nastavak radova na izgradnji autoputa uslovljen izmještanjem dalekovoda Derventa — Prnjavor. Takođe, obrazloženo je da je u konkretnom slučaju neizvjesno da li će korisnik eksproprijacije moći isplatiti naknadu vlasniku u roku koji odgovara izvođaču radova u pogledu nastavka i time steći pravo da uđe u posjed eksproprisanih nekretnina, uslijed čega može nastati materijalna šteta za korisnika eksproprijacije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovnim sudom nije iznio nikakve konkretne navode kojima bi doveo u pitanje navedeno utvrđenje o postojanju uslova iz člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, već samo navode da su u konkretnom slučaju postojali uslovi za potpunu eksproprijaciju njegovih nekretnina (koje je Okružni sud takođe razmotrio, a koji su svakako predmet postupka koji je još u toku) i navode o tome da se nije moglo pristupiti uvođenju u posjed eksproprisane nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (a za što je u konkretnom slučaju utvrđeno da postoje uslovi upravo u skladu s odredbom člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji). Imajući u vidu sve navedeno, odnosno obrazloženje osporene i prvostepene odluke, te stipulaciju odredaba Zakona o eksproprijaciji, na kojim je zasnovana osporena i prvostepena odluka, Ustavni sud u tim obrazloženjima, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava.
33. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Ustavni sud zapaža da prvo pitanje na koje se treba odgovoriti u konkretnom slučaju je pitanje da li apelant ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant vlasnik predmetne nekretnine, iz čega proizlazi da apelant uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njegovu imovinu.
38. Ustavni sud zapaža da je osporenom i prvostepenom odlukom dozvoljeno korisniku eksproprijacije ulazak u posjed predmetne nekretnine nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 31. marta 2016. godine. Shodno tome proizlazi da je osporenom odlukom Okružnog suda i prvostepenom odlukom Vlade RS došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i koja služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).
40. Ustavni sud napominje da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnov miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Velike Britanije, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
41. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da osnov za osporenu i prvostepenu odluku postoji u članu 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“. Budući da je navedeni zakon objavljen u službenom glasilu, neupitno je da je u smislu navedenog standarda zakonitosti bio dostupan apelantu, te se stoga mogao upoznati s njegovim odredbama. Dalje, analizirajući pitanje zakonitosti, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji propisuje da Vlada RS pod određenim uslovima može izuzetno donijeti rješenje o ulasku u posjed nekretnina korisniku eksproprijacije prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju Vlada utvrđuje da li postoje zakonom određeni uslovi da donese takvo rješenje. S obzirom na sadržaj navedene odredbe, za Ustavni sud je nesporno da odredba člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji zadovoljava i drugi kriterij zakonitosti u smislu da je dovoljno precizna i da omogućava građanima da odrede svoje postupke.
42. Prilikom razmatranja trećeg kriterija zakonitosti, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim da ukaže da je imao u vidu i svoju praksu u predmetu broj AP 3051/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3051/14 od 23. januara 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju vlasnika određene nekretnine (eksproprisane rješenjem koje je u drugostepenom postupku poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak) podnesenu protiv rješenja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je na osnovu odredbe člana 31. stav 2. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji FBiH (koja odredba na sličan način reguliše pitanje predaje u posjed nekretnine korisniku eksproprijacije kao i odredba člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji) korisniku eksproprijacije dopušten ulazak u posjed te nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. U navedenom predmetu Ustavni sud je našao kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju konstatujući da miješanje u imovinu ne ispunjava zahtjev zakonitosti u smislu Evropske konvencije zato što je tada važeći Zakon o eksproprijaciji FBiH isključio mogućnost da se sudski ispita odluka Vlade kojom se stvara mogućnost za de facto eksproprijaciju, pod izuzetnim i zakonom predviđenim uslovima.
43. Međutim, Ustavni sud ukazuje da praksa iz navedenog predmeta nije primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da Zakon o eksproprijaciji RS primijenjen u konkretnom slučaju, odnosno odredba člana 33. stav 6. tog zakona, za razliku od tada važećeg Zakona o eksproprijaciji FBiH, omogućava sudsko preispitivanje rješenja Vlade RS. Ustavni sud dalje zapaža da je upravo to u konkretnom slučaju i učinjeno osporenom odlukom Okružnog suda, a koji je u postupku sudskog preispitivanja rješenja Vlade RS razmatrao postojanje uslova za izuzetno donošenje rješenja o predaji u posjed nekretnine korisniku eksproprijacije nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, taksativno predviđenih odredbom člana 33. stav 3. Zakona o eksproprijaciji i utvrdio da su ti uslovi ispunjeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Zakon o eksproprijaciji zadovoljava i treći kriterij zakonitosti, odnosno da je u skladu s principom pravne države s obzirom na to da je sloboda odlučivanja koja je Zakonom o eksproprijaciji (konkretno članom 33. stav 3) data Vladi RS, dakle izvršnoj vlasti, nije neograničena i da postoji zaštita od arbitrarnosti u smislu mehanizma ustanovljenog odredbom člana 33. stav 6. istog zakona, a koja omogućava sudsku zaštitu (i upravni spor) protiv odluke Vlade RS u smislu preispitivanja postojanja zakonom predviđenih uslova za donošenje takvog rješenja. Apelant je predmetnom apelacijom upravo i osporio odluku donesenu u upravnom sporu.
44. S obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u njegovo pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke i iz odredaba Zakona o eksproprijaciji proizlazi da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u predaji u posjed predmetne nekretnine korisniku eksproprijacije u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji s ciljem omogućavanja izvođenja radova od opšteg interesa, konkretno izmještanja dalekovoda u okviru izgradnje autoputa Banjaluka
– Doboj. To, odnosno dosljedna primjena odredaba Zakona o eksproprijaciji nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa u konkretnom slučaju.
45. Takođe, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva od javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
46. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u konkretnom slučaju uopšte ne dovodi u pitanje potrebu izmještanja dalekovoda na njegovu nekretninu u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj, već da traži da se samo umjesto djelimične eksproprijacije ustanovljenjem prava službenosti njegova nekretnina potpuno ekspropriše. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant kao pravno lice ne tvrdi da predmetnu nekretninu koristi s ciljem obavljanja svoje djelatnosti da bi mu u tom smislu bila nanesena šteta stupanjem u posjed te nekretnine od korisnika eksproprijacije. Dalje, Ustavni sud napominje da iz odredaba Zakona o eksproprijaciji proizlazi pravo na naknadu za eksproprisanu nekretninu, kako u slučaju potpune tako i u slučaju nepotpune eksproprijacije, pa i pravo na naknadu štete (član 34. Zakona o eksproprijaciji) koju je korisnik eksproprijacije prouzrokovao stupanjem u posjed nekretnine, ukoliko korisnik eksproprijacije stupi u posjed eksproprisane nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a prijedlog za eksproprijaciju bude u daljnjem postupku pravosnažno odbijen. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da je opštepoznato da izgradnja autoputa predstavlja obimne i finansijski zahtjevne javne radove, a koji su, kako je to konstatovano u osporenoj presudi, u konkretnom slučaju u poodmakloj fazi, a s izvođačem radova je ugovoren fiksni rok za izvođenje radova, Ustavni sud smatra da osporenom i prvostepenom odlukom kojom je korisniku eksproprijacije dozvoljeno da, nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 31. marta 2016. godine, uđe u posjed apelantove nekretnine u svrhu izmještanja dalekovoda, na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići budući da javni interes koji se ogleda u predaji u posjed predmetne nekretnine korisniku eksproprijacije u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji s ciljem izmještanja dalekovoda u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom kao vlasnika predmetne nekretnine da nekretninu nesmetano koristi.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom i prvostepenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su u osporenoj odluci i prvostepenoj odluci, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji, dati dovoljno jasni razlozi za odluku da se korisniku eksproprijacije dozvoli da, nakon konačnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 31. marta 2016. godine, uđe u posjed apelantove nekretnine, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Okružni sud i nadležni organ u okolnostima konkretnog slučaja postupali u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno budući da javni interes koji se ogleda u predaji u posjed predmetne nekretnine korisniku eksproprijacije u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji s ciljem izmještanja dalekovoda u okviru izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom kao vlasnika predmetne nekretnine da nekretninu nesmetano koristi.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević