Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3838/18 (V.Š.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Uporedive situacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3838/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3838/18, rješavajući apelaciju V.Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija V.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 111183 17 Rev od 27. ožujka 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 111183 13 Rsž od 23. svibnja 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 111183 12 Rs od 30. travnja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić, odvjetnici iz Čitluka, podnijela je 13. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 111183 17 Rev od 27. ožujka 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 111183 13 Rsž od 23. svibnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 111183 12 Rs od 30. travnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Ferosirovine“- poduzeća za reciklažu sekundarnih sirovina i trgovinu d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženik) zatraženo je 23. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 30. prosinca 2019. godine do 8. siječnja 2020. godine, dok tuženik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 111183 12 Rs od 30. travnja 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ima status djelatnika na čekanju posla kod tuženika počevši od 3. travnja 1992. godine do 6. svibnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: utuženo razdoblje), da se naloži tuženiku da joj isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u utuženom razdoblju u ukupnom iznosu od 10.681,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom, potom, da u apelantičinu korist po osnovi doprinosa za MIO za utuženo razdoblje uplati nadležnoj instituciji iznos od 5.711,33 KM, da se naloži tuženiku da joj isplati otpremninu u iznosu od 1.146,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženiku da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom je obvezana apelantica da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelantica bila uposlenica prednika tuženika od 1981. godine do 3. travnja 1992. godine, kada joj je tuženik zaključio radni odnos. Nadalje, Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je vještak radio nalaz u dvije varijante, i to po varijanti korištenja najniže osnove netoplaće u traženom razdoblju, dok je druga varijanta urađena po Odluci tuženika o utvrđivanju iznosa naknade plaće za vrijeme čekanja posla od 15. prosinca 1999. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 15. prosinca 1999. godine). Općinski sud je tijekom postupka utvrdio da je apelantica zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa sačinila 4. veljače 2000. godine, da je tuženik u svom odgovoru na apelantičin zahtjev potvrdio da se, prema njegovoj evidenciji, apelantica obratila njemu 4. veljače 2000. godine zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa, a da je on zaprimljen 9. veljače 2000. godine. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da apelantica nije dostavila sudu potvrdu o primitku pošiljke na pošti sa datumom, odnosno prijemnim pečatom tuženika na apelantičinom zahtjevu kao dokaz datuma primitka zahtjeva kod tuženika, kao i da apelantica u svom iskazu u kojem je saslušana kao parnična stranka nije navela datum podnošenja zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbe članka

143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), koju je citirao, zaključio da je apelantica bila dužna podnijeti zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa tuženiku, dakle poslodavcu, do 5. veljače 2000. godine i o tome sudu prezentirati dokaz sukladno čl. 7. i 126. ZPP. Kako je nesporno da apelantica nije kroz postupak dokazala nijednim materijalnim dokazom drugačije činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 143. ZOR-a, te je apelantičin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Općinski sud je naveo da nije ocijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, jer apelantica nije dokazala utemeljenost tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući o apelantičinom prizivu Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 111183 13 Rsž od 23. svibnja 2017. godine kojom je priziv djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio na način da je utvrdio da apelantica ima status djelatnika na čekanju posla kod tuženika u utuženom razdoblju. Istom presudom naloženo je tuženiku da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u utuženom razdoblju u ukupnom iznosu od 97,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom, potom, da u apelantičinu korist po osnovi doprinosa za MIO za utuženo razdoblje uplati nadležnoj instituciji iznos od 5.711,33 KM, te je naloženo tuženiku da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 1.016,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dio apelantičinog zahtjeva na ime naknade plaće i otpremnine preko dosuđenog iznosa odbijen. Presudom je tuženik obvezan apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka.

9. Kantonalni sud je, ispitujući prizivne prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, utvrdio da je priziv djelomično utemeljen, pri čemu je ukazao na odredbu članka 143. ZOR-a, naglasivši da iz navedene odredbe slijedi da je zakonodavac ostavio mogućnost i neposrednog i pismenog obraćanja poslodavcu, a da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac u svom dopisu potvrdio da mu se apelantica obratila zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa 4. veljače 2000. godine, pri čemu je irelevantan datum zaprimanja zahtjeva. Kako je ZOR stupio na snagu 5. studenog 1999. godine, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica ispoštovala zakonski rok za obraćanje navedenim zahtjevom. Kako tuženik nije odlučio o njezinom zahtjevu, apelantica je 6. prosinca 2000. godine podnijela priziv Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. ZOR-a na koji način je, po ocjeni Kantonalnog suda, postupila sukladno odredbi članka 143a. ZOR-a iz čega slijedi da je apelantica i priziv podnijela u roku propisanom zakonom, pa je na taj način ostvarila pravo na sudsku zaštitu.

10. Kantonalni sud je utemeljenost prizivnih navoda u dijelu kojim je utvrđeno da apelantica ima status djelatnika na čekanju posla detaljno pojasnio na strani 4. obrazloženja presude, dok je utemeljenost prizivnih navoda koji se odnose na apelantičin zahtjev za isplatu otpremnine, uplatu doprinosa i zakonske zatezne kamate detaljno pojasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude.

11. U svezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantica potražuje isplatu plaća za utuženo razdoblje, Kantonalni sud je naveo da je tuženik, u smislu članka 7. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti i članka 143. stavak 3. ZOR-a, svojom odlukom odredio visinu naknade plaće za vrijeme čekanja, a vještak ekonomske struke je uradio i varijantu sukladno Odluci od 15. prosinca 1999. godine, koja za plaću iznosi 1,00 KM mjesečno. Kantonalni sud je zaključio da, prema navedenoj varijanti, ukupna naknada plaće za utuženo razdoblje iznosi 97,06 KM, jer za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, dok je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa.

12. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, Kantonalni sud je, u smislu odredaba članka 397. stavak 2. ZPP, preinačio odluku o troškovima postupka, pa je primjenom odredaba čl. 383, 386. stavak 2. i članka 387. ZPP, odlučio da tuženik naknadi apelantici troškove parničnog postupka prema njezinom uspjehu u parnici.

13. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 111183 17 Rev od 27. ožujka 2018. godine revizije odbio.

14. Vrhovni sud je naveo da apelantičini revizioni navodi o povredi odredaba parničnog postupka, koje nalazi u revizijskim tvrdnjama da je drugostupanjski sud u pobijanom dijelu presude povrijedio njezino pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, jer je krajnje arbitrarno primijenio odredbe procesnog i materijalnog prava, da je povrijedio i pravo na obrazloženu odluku, te da je propustio izvršiti ocjenu dokaza, nemaju svoga uporišta u sadržajima danih razloga pobijane presude drugostupanjskog suda. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da apelantičini revizioni prigovori da je Odluka od 15. prosinca 1999. godine „očigledno antidatirana", da nije upućena na čekanje, da nije dobivala nikakvu naknadu plaće, kao i revizioni prigovori tuženika da se iz stanja spisa ne vidi da je apelantica zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa dostavila tuženom prije 9. veljače 2000. godine, predstavljaju revizijske tvrdnje parničnih stranaka kojima iznose svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvode svoj činjenični i pravni zaključak, čime uključuju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kog razloga se revizija, suglasno odredbama članka 240. stavak

2. ZPP, ne može izjaviti.

15. Vrhovni sud je naveo da apelantica neutemeljeno pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da ima pravo na naknadu plaće sukladno njezinom tužbenom zahtjevu u dijelu zasnovanom na pripadajućoj naknadi plaće za vrijeme čekanja u visini najniže plaće, jer tuženi nije mogao retroaktivno donijeti Odluku od 15. prosinca 1999. godine, budući da je Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti prestala važiti danom stupanja na snagu Zakona o radnim odnosima 5. studenog 1999. godine. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da i retroaktivno donesena odluka poslodavca o visini naknade plaće za vrijeme čekanja nije na štetu uposlenika, ako se njome utvrđuje visina naknade za proteklo razdoblje u kome takva odluka nije donesena ranije, jer bez navedene odluke apelantica ne bi mogla ostvariti pravo na naknadu za vrijeme čekanja u kom pravcu je i izraženi stav u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-258/03 od 14. listopada 2004. godine (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 2. srpanj-prosinac 2004. godine, stranica 22, točka 23). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelacijom se tvrdi da je osporenim presudama u dijelu kojim je odlučeno o naknadi plaće za vrijeme čekanja posla u iznosu od 97,06 KM povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

17. Apelantica navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud svojim odlukama povrijedili njezino pravo na pravično suđenje, jer su krajnje arbitrarno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i zbog toga što sud nije ocijenio sve njezine prizivne i revizione navode na koji način ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku kao segmentu prava na pravično suđenje, koje podrazumijeva da sudska odluka mora biti obrazložena, tj. da mora sadržavati razloge kojima se sud rukovodio prilikom primjene zakona.

18. Navodi da je postupanjem Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koje je suprotno stavu Kantonalnog suda u Presudi broj 58 0 Rs 107676 13 Rsž od 8. studenog 2016. godine i stavu Općinskog suda u Presudi broj 58 0 Rs 105941 12 Rs od 29. svibnja 2013. godine, diskriminirana u odnosu na njezine kolege, jer je samo u njezinom slučaju sud dosudio naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u visini od 1,00 KM mjesečno, dok u ostalim predmetima Odluku od 15. prosinca 1999. godine nije prihvatio na koji način je dovedena u različit pravni položaj u odnosu na osobe u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. U prilog navedenoj tvrdnji apelantica je dostavila Odluku Ustavnog suda broj AP 534/06 od 5. lipnja 2007. godine.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je presuda donesena sukladno zakonu i Ustavu FBiH i nije bilo povreda na koje apelantica neutemeljeno ukazuje.

20. Kantonalni sud je naveo da apelacija nije utemeljena. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim navodima apelacije isticanim u tijeku postupka i u reviziji na presudu Vrhovnog suda od 27. ožujka 2018. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Kantonalni sud je naveo da i dalje ostaje kod iznesenih razloga u presudi od 23. svibnja 2017. godine, pa su neutemeljeni apelantičini navodi da su povrijeđena njezina prava navedena u apelaciji.

21. Općinski sud je naveo da su apelantičini navodi neutemeljeni, te da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava navedena u apelaciji.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 143. st. 1, 2. i 3.

Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 143a.

Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti priziv kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalno povjerenstvo), koje formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu:

kantonalni ministar).

O prizivima izjavljenim protiv rješenja kantonalnog povjerenstva rješava Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. (u daljem tekstu:

Federalno povjerenstvo), koje formira federalni ministar.

U slučaju da kantonalno povjerenstvo ne izvršava funkciju radi koje je formirano, Federalno povjerenstvo preuzet će nadležnosti kantonalnog povjerenstva.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnom povjerenstvu i donijeti odluku o prekidu postupka.

25. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Radnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti.

Radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom direktora, odnosno poslodavca, u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno poslodavca, ako platu odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugom osnovu.

Doprinos za zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje obračunava se na osnovicu koju čini novčana naknada iz stava 2. ovog člana.

Ako je iznos novčane naknade iz stava 2. ovog člana manji od prosječne plate u Republici Bosni i Hercegovini iz mjeseca koji prethodi mjesecu za koji se vrši uplata doprinosa, osnovicu za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje čini ta plata.

Obveznik uplate doprinosa iz stava 3. ovog člana je preduzeće ili drugo pravno lice, odnosno poslodavac.

VI.Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 111183 17 Rev od 27. ožujka 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. svibnja 2018. godine a apelacija je podnesena 13. srpnja 2018. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

34. Suština apelacijskih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelantica vidi i u tome što Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili sve njezine prizivne i revizione navode, čime su povrijedili njezino pravo na obrazloženu odluku.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Dovodeći navedene stavove u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, djelomično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđeno da ima status djelatnika na čekanju posla kod tuženika, da je tuženiku naloženo da joj isplati naknadu plaće u utuženom razdoblju u iznosu od 97,06 KM, potom, da u apelantičinu korist uplati doprinose i otpremninu, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaće i otpremnine preko dosuđenog iznosa. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen (u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaće i otpremnine preko dosuđenog iznosa), te je dao iscrpne razloge zašto apelantičini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud obrazložili da, budući da je apelantica imala status uposlenika na čekanju posla, sukladno članku 143. stavak 3. ZOR-a, njoj pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Obzirom na to da je poslodavac svojom Odlukom od 15. prosinca 1999. godine za svoje djelatnike koji se nalaze na čekanju posla utvrdio iznos naknade plaće za vrijeme čekanja posla, pa su apelantici dosudili naknadu plaće u iznosu od 97,06 KM za vrijeme koje joj je priznato kao status uposlenika na čekanju posla. Dakle, redoviti sudovi su zaključili da apelantica za vrijeme čekanja ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac [tuženik], prema odredbi članka 143. stavak 3. ZOR-a, pa za vrijeme u kojem apelantica nije radila, već se nalazila na čekanju, ne može primiti punu plaću kao da je radila, kako traži tužbenim zahtjevom. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojim odlukama ukazivao da članak

143. ZOR-a ne propisuje ni minimum ni maksimum naknade plaće, kao ni kriterije na temelju kojih bi ona morala biti određena, već daje ovlaštenje poslodavcu da je odredi. Sukladno navedenom, Ustavni sud je usvojio stav da je redoviti sud svoju ocjenu mogao ograničiti samo na utvrđivanje da je naknada određena sukladno navedenom ovlaštenju poslodavca, a ne i je li ona adekvatna (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2206/09 od 29. lipnja 2011. godine, točka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ukazuje da tuženi nije mogao retroaktivno donijeti Odluku od 15. prosinca 1999. godine, budući da je Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti prestala važiti danom stupanja na snagu Zakona o radnim odnosima 5. studenog 1999. godine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, nasuprot apelantičinim navodima, bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da i retroaktivno donesena odluka poslodavca o visini naknade plaće za vrijeme čekanja nije na štetu uposlenika, ako se njome utvrđuje visina naknade za proteklo razdoblje u kome takva odluka nije donesena ranije, jer bez navedene odluke apelantica ne bi mogla ostvariti pravo na naknadu za vrijeme čekanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj Rev- 258/03 od 14. listopada 2004. godine (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 2. srpanj-prosinac 2004. godine, stranica 22, točka 23). Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantičinim navodima, detaljno ispitao sve apelantičine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Obzirom na to Ustavni sud u danim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti je li postojala bilo kakva proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, koja bi, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogla biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovitih sudova zbog čega su neutemeljeni apelantičini navodi u svezi sa primjenom materijalnog prava.

38. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi u tome što Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili sve njezine prizivne i revizione navode, čime su povrijedili njezino pravo na obrazloženu odluku. U pogledu ovih apelantičinih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U protivnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda koje kao takve ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, protivno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki prizivni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.

39. U odnosu na apelantičino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 534/06 od 5. lipnja 2007. godine, Ustavni sud zapaža da citirani predmet u kojem je apelant u sudskom postupku tražio da se utvrdi da je on stekao pravo otkupa spornog stana ne pokreće slična činjenična ni pravna pitanja koja su predmet konkretnog slučaja u kojem je apelantica u parničnom postupku tražila utvrđenje prava iz radnog odnosa - isplate, zbog čega se apelantičini navodi u tom dijelu pokazuju, također, neutemeljenim.

Pravo na imovinu

40. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u svezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, pa obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

41. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

45. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelantica, u suštini, tvrdi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli različite odluke u pogledu tužbenih zahtjeva koje su podnijeli njezini kolege, a koji se tiču isplate plaće za vrijeme čekanja posla. Ustavni sud podsjeća da apelantičino ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slične apelacijske navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njezinoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud osporenim presudama odbili apelantičin tužbeni zahtjev (u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaće i otpremnine preko dosuđenog iznosa) i pri tome u obrazloženjima dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba ZOR-a i ZPP, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.

47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantica nije ponudila nikakve argumente u prilog tvrdnji o njezinoj navodnoj diskriminaciji.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3838/18 (V.Š.) | Sudska praksa | Aktio