Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-588/20 (N. L.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Miješanje u imovinu
  • Uknjižba
  • Mjera obezbjeđenja
  • Nekretnina
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-588/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 588/20, rješavajući apelaciju Nedeljka Lazića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nedeljka Lazića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 225617 19 Gž od 24. januara 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedeljko Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 225617 19 Gž od 24. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 225617 15 P od 12. avgusta 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Osnovnom sudu da odloži izvršni postupak koji se vodi kod tog suda pod brojem 71 0 I 171196 13 I do donošenja odluke o podnesenoj apelaciji“. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, MF banka a.d. Banja Luka i Aleksandra Ninkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 9. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. aprila 2020. godine, a prvotuženi 23. aprila 2020. godine. Osnovni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je s drugotuženim 11. oktobra 2011. godine zaključio ugovor o kupoprodaji kojim je drugotuženi kao prodavac prodao apelantu kao kupcu svoju nepokretnost – garažu koja se nalazi u ulici Maksima Gorkog 17A u Banjoj Luci za iznos od 7.000,00 KM. Apelant nije sproveo kupoprodajni ugovor u zemljišnim knjigama tako da se na predmetnoj nepokretnosti u javnim evidencijama još uvijek vodi prodavac, odnosno drugotuženi.

6. Iz navoda apelacije i dokumentacije u spisu proizlazi da je prvotuženi kao tražilac izvršenja pokrenuo izvršni postupak na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice protiv drugotuženog kao izvršenika radi duga.

7. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 171196 13 I od 9. juna 2014. godine dozvolio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja apelant je kao treće lice uložio prigovor.

8. Osnovni sud je 19. oktobra 2015. godine donio zaključak kojim je apelanta uputio na parnicu radi dokazivanja da je vlasnik predmetne nepokretnosti koja je predmet izvršenja. Osporene odluke

9. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv prvotuženog i drugotuženog tužbenim zahtjevom da se proglasi nedopuštenim izvršenje nad predmetnom nepokretnošću, uz prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja.

10. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za donošenje privremene mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 225617 15 P od 13. novembra 2015. godine kojim se odlaže izvršni postupak do donošenja nove odluke o mjeri obezbjeđenja.

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 225617 15 P od 12. avgusta 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje nad nepokretnošću – garažom, koja se nalazi u Banjoj Luci, ulica Maksima Gorkog 17A, preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost), koje izvršenje je određeno Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 171196 13 I od 9. juna 2014. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.861,00 KM. Odbijen je zahtjev tuženih da se ukine privremena mjera obezbjeđenja određena rješenjem od 13. novembra 2015. godine. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je između apelanta kao kupca i drugotuženog kao prodavca zaključen i notarski obrađen Ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti broj OPU-704/11 od 11. oktobra 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) koji ima clausulu intabulandi. U vezi s tim, navedeno je da iz člana 4 navedenog ugovora proizlazi da se drugotuženi saglasio da se apelant na osnovu navedenog ugovora upiše kao vlasnik predmetne nepokretnosti sa 1/1 dijela u javnim evidencijama – knjigu uloženih ugovora, bez njegovog daljnjeg znanja i pristanka. Takođe je utvrđeno da je predmetni ugovor u potpunosti izvršen tako što je apelant isplatio drugotuženom kupoprodajnu cijenu (7.000,00 KM), a drugotuženi primio novčani iznos na ime kupoprodajne cijene, te da je apelant ušao u posjed predmetne nepokretnosti. Pored navedenog, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije podnio zahtjev za sprovođenje predmetnog ugovora od 11. oktobra 2011. godine u javnim evidencijama, odnosno da se apelant nije upisao kao vlasnik predmetne nepokretnosti, već je u zemljišnoj knjizi upisan drugotuženi sa 1/1 dijela. Osnovni sud je takođe utvrdio da je prvotuženi kao tražilac izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv drugotuženog kao izvršenika radi prinudne naplate duga po osnovu kredita, te da je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 1 171196 13 I od 9. juna 2014. godine kojim je određeno predloženo izvršenje. Predmetna nepokretnost je određena kao predmet i sredstvo izvršenja jer je drugotuženi kao izvršenik upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nepokretnosti. Osnovni sud je takođe naveo da je apelant protiv rješenja od 9. juna 2014. godine izjavio prigovor u svojstvu trećeg lica, te da je sud odlučujući o navedenom prigovoru zaključkom od 19. oktobra 2015. godine uputio apelanta da pokrene parnicu protiv tuženih, što je apelant i učinio pokrećući predmetni postupak.

12. Imajući u vidu da se pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče upisom u zemljišne knjige, što proizlazi iz odredbe člana 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te da je odredbama člana 55 ZSP propisan princip zaštite povjerenja u zemljišne knjige, kojim štiti savjesnog sticaoca stvarnih prava na nepokretnostima, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi na osnovu rješenja o izvršenju i upisom u zemljišnu knjigu zabilježbe rješenja o izvršenju od 9. juna 2014. godine stekao zakonsko založno pravo na predmetnoj nepokretnosti. Prema ocjeni Osnovnog suda, predmetni kupoprodajni ugovor formalnopravno ispunjava uslove za valjanost i stoga je apelant stekao valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnoj nepokretnosti. Naime, naglašeno je da valjan pravni posao predstavlja samo osnov (titulus) za sticanje svojine, dok se svojina stiče upisom u zemljišne knjige. Stoga, cijeneći da apelant nije dokazao da se do momenta izrade nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 10. januara 2019. godine upisao u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nepokretnosti, što je, prema mišljenju tog suda, pored pravnog posla (pismenog ugovora) neophodan uslov za sticanje prava svojine u smislu člana 53 stav 1 ZSP, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 225617 19 Gž od 24. januara 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je nakon ispitivanja apelantovih žalbenih prigovora zaključio da su oni neosnovani jer je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju apelant, u smislu odredaba člana 51 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pojavljuje kao treće lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, pa je prigovorom osporio izvršenje tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelant, u smislu odredbe člana 53 stav 2 ZSP u vezi sa članom 68 Zakona o notarima Republike Srpske, ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, koji predstavlja notarski obrađen i ovjeren ugovor o prodaji nepokretnosti (garaže). Međutim, cijeneći da u zemljišnu knjigu nije upisano pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti u apelantovu korist, Okružni sud se, imajući u vidu član 53 stav 1 ZSP, saglasio sa stavom prvostepenog suda da apelant nije stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio s izvršenikom.

14. Pored navedenog, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 55 ZSP kojim je ustanovljen princip povjerenja u javne evidencije nepokretnosti, a prema kojem se principu, po mišljenju Okružnog suda, smatra da javna evidencija nepokretnosti istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti zato što ZSP predviđa sticanje prava svojine i drugih stvarnih prava (član 1 stav 3 ZSP) s povjerenjem u javnu evidenciju. Pravo svojine i druga stvarna prava stiče ono lice koje u trenutku sklapanja pravnog posla, i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znalo, niti je imalo razloga da sumnja da stvar ne pripada onom licu koje je u javnoj evidenciji upisano kao njen vlasnik, iako to stvarno nije bio. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa i utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da prvotuženi, u čiju korist je na predmetnoj nepokretnosti zasnovano sudsko založno pravo, prema stanju spisa i izvedenim dokazima nije ništa znao o činjenici da je zaključen ugovor između apelanta kao kupca i drugotuženog, odnosno da je apelant u posjedu predmetne garaže. Naime, Okružni sud smatra da prvotuženi nije ni bio dužan prije pokretanja postupka izvršenja istraživati vanknjižno stanje, zbog čega je na osnovu principa povjerenja u javne evidencije nepokretnosti (član 55 ZSP) i na osnovu rješenja o izvršenju i njegovom zabilježbom u knjizi uloženih ugovora stekao sudsko založno pravo na predmetnoj garaži. Pozivajući se na odredbe člana 72 ZIP-a (st. 1, 2 i 3), Okružni sud je, posebno imajući u vidu da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju od 9. juna 2014. godine kao vlasnik predmetne nepokretnosti u zemljišnim knjigama bio upisan drugotuženi kao izvršenik, te da time apelant nije imao stečeno pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev da se izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 9. juna 2014. godine proglasi nedopuštenim i da se naloži obustavljanje izvršnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prezentovao hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnom postupku i izvršnoj pravnoj stvari, navodeći da je valjanim pravnim poslom, notarski obrađenim ugovorom o kupoprodaji predmetne nepokretnosti, stekao pravo svojine i posjed na toj nepokretnosti. Činjenica da se apelant nije upisao u zemljišnoknjižne evidencije kao nosilac prava svojine na predmetnoj garaži, prema apelantovom mišljenju, ne može biti razlog da zbog toga trpi da se na njegovoj svojini sprovede prinudno izvršenje po osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave iz pravnog odnosa između drugotuženog kao prodavca predmetne nepokretnosti i prvotuženog, a u kojem odnosu apelant nije učestvovao. Stoga, apelant smatra da predmetna nepokretnost ne može biti predmet izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja tražioca izvršenja jer nije izvršenikova svojina.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, te smatra da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Prvotuženi smatra da su redovni sudovi sproveli zakonit postupak uz pravilnu primjenu prava ocijenivši sve apelantove prigovore neosnovanim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.

(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 55.

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

19. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavke za prigovor Član 51.

(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2) Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici. (2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

Upućivanje na parnicu Član 53.

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.

(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.

(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje, i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka, preduzete izvršne radnje ostaju na snazi.

Dokaz o svojini izvršenika Član 70.

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

Zabilježba izvršenja Član 72.

(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

20. U Zakonu o zemljišnim knjigama RS („Službeni glasnik RS“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08) relevantne odredbe glase:

Konstitutivno dejstvo Član 5.

(1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog Zakona. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 225617 19 Gž od 24. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet u kojem je (nakon što je pokrenut izvršni postupak na stanu na kojem apelantkinja nije imala upisano pravo svojine u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana, plaćen porez na promet nepokretnosti, te podnesen zahtjev za uknjižbu itd.) sporno pitanje bilo da li je takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao da bude predmet izvršenja radi namirenja duga koji je prodavac imao prema trećem licu, a da se pri tome na apelanta ne stavi „pretjeran teret“ koji je suprotan stavu 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60–88, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio: „Miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelantkinju stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.“ Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku. Ovo posebno, kako je naglasio Ustavni sud u citiranom predmetu, imajući u vidu da je apelantkinja u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je predmetni stan i njen jedini dom, a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja jer apelantkinja na osnovu ugovora o kupoprodaji nije stekla pravo svojine upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da to njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju (op. cit. AP 2326/18, st. 84 i 85).

30. Dakle, Ustavni sud je u citiranom predmetu, sprovodeći test prava na imovinu, zaključio da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti tog predmeta jer se nisu bavili pitanjem proporcionalnosti u konkretnom slučaju i da stoga miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu, iako zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se izvršenje na predmetnoj nepokretnosti proglasi nedopuštenim, zauzimajući stav da apelant na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji predmetne nepokretnosti nije stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti upisom u zemljišnu knjigu (član 53 stav 1 ZSP). Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelant kao kupac i drugotuženi kao prodavac 11. oktobra 2011. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti, te da je apelant drugotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed nepokretnosti (garaža) koju koristi, što nesporno ukazuje da apelant ima imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je rješenjem o izvršenju od 9. juna 2014. godine određeno izvršenje procjenom i prodajom predmetne nepokretnosti, te da apelant nije uspio s tužbenim zahtjevom da se izvršenje na predmetnoj nepokretnosti proglasi nedopuštenim i da mu prijeti deložacija iz predmetne nepokretnosti (garaže), proizlazi da osporena presuda Okružnog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je u konkretnom slučaju miješanje bilo predviđeno zakonom, u službi zakonitog cilja u javnom interesu, te proporcionalno radi uspostavljanja pravične ravnoteže između prava pojedinca i opšteg javnog interesa.

32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju od 9. juna 2014. godine kao vlasnik predmetne nepokretnosti u zemljišnoj knjizi bio upisan drugotuženi kao izvršenik sa dijelom 1/1. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu odredbe člana 70 ZIP-a prema kojima uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti mora biti predočen i izvod iz odgovarajućeg registra kao dokaz da je nepokretnost upisana kao izvršenikova svojina, odnosno da sud po službenoj dužnosti rješenje kojim se dozvoljava izvršenje na izvršenikovoj nepokretnosti dostavlja radi zabilježbe zemljišnoknjižnom uredu, odnosno da se upisom rješenja u zemljišnu knjigu konstituiše pravo namirenje na nepokretnosti u izvršenikovu korist, koje egzistira i prema svakom budućem vlasniku za slučaj da do takve promjene dođe u toku izvršnog postupka. Tom zabilježbom, kako to proizlazi iz stava 2 člana 72 ZIP-a, tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem, dok član 72 stav 3 ZIP-a propisuje da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

33. Ustavni sud će u nastavku obrazloženja ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu zasnovano na zakonu. Kao što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, izvršenje je određeno prema odredbama člana 72 st. 2 i 3 ZIP-a. U konkretnom slučaju, posebno je bitna primjena odredaba stava 3 člana 72 ZIP-a. Iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da se relevantni dio odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a („promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka“ itd.) primjenjuje i tumači isključivo tako što se cijeni da li se apelant tokom izvršnog postupka uknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nepokretnosti, dok se potpuno zanemaruje da li je apelant prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Prema mišljenju Ustavnog suda, samo u slučaju da je apelant tokom izvršnog postupka stekao imovinu (predmetnu nepokretnost) primjena odredaba člana 72 stav 3 ZIP-a, na način kako su to uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju, bila bi u skladu s pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da je apelant ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti zaključio 11. oktobra 2011. godine, a da je izvršni postupak pokrenut tek 19. juna 2013. godine. Dakle, apelant je znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetne nepokretnosti itd.), a tu činjenicu su redovni sudovi zanemarili u osporenim odlukama. Činjenica da apelant prije pokretanja izvršnog postupka nije postao vlasnik predmetnih nepokretnosti na način propisan relevantnim zakonima ne daje pravo redovnim sudovima da smatraju da apelant ne posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i dozvole da, u konačnici, apelant može izgubiti svoju imovinu zbog duga koji njegov prodavac ima prema trećem licu, i to samo zbog toga što se nije na vrijeme uknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik. Da bi se poštovalo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a bi se trebale shvatiti na način da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene titulara imovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 772/19 od 17. decembra 2019. godine, stav 39, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, tj. suprotno odredbama člana 72 stav 3 ZIP-a, kao i da je ovaj predmet nešto drugačiji od predmeta u kom je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, te da stoga nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje u imovinu izvršeno u skladu s javnim interesom i da li je na apelanta stavljen pretjeran teret.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

37. S obzirom na utvrđenu povredu apelantovog prava na imovinu, kao i vraćanje predmeta Okružnom sudu s nalogom da donese novu odluku u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u konkretnom slučaju redovni sudovi zanemarili da je apelant znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu – predmetnu nepokretnost (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetnih nepokretnosti itd.). Ustavni sud zaključuje da do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neće doći ukoliko redovni sudovi odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a tumače i primjenjuju na način da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene vlasnika imovine.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-588/20 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio