Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1368/20 (S. S.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1368/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1368/20, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Samardžije podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud i Tužilaštvo su odgovorili na apelaciju 22. i 24. aprila 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine apelantu i saosumnjičenom M.S. (u daljnjem tekstu: M.S.) odredio pritvor u trajanju od mjesec dana (od 22. januara do 22. februara 2020. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), apelant u vezi sa članom 33. KZFBiH, a M.S. u vezi sa članom 55. KZFBiH, a zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine žalbe apelanta i M.S., podnesene protiv rješenja o određivanju pritvora, odbio kao neosnovane.
6. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine apelantu i M.S. produžio pritvor za još dva mjeseca zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji je po tom rješenju mogao trajati od 22. februara do 22. aprila 2020. godine do 17.30 sati. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kž od 4. marta 2020. godine žalbe branitelja apelanta i M.S. izjavljenim protiv rješenja o produžavanju pritvora od 20. februara 2020. godine odbio kao neosnovane.
7. Ustavni sud konstatuje da je povodom navedenih rješenja o određivanju i produžavanju pritvora apelantu povodom apelantovih apelacija donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 627/20 od 8. aprila 2020. godine i AP 959/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava iz člana II/ 3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog, jer je apelantu bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
Postupak okončan osporenim rješenjem
8. Apelantov branitelj je 23. marta 2020. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za ukidanje pritvora apelantu. U prijedlogu je navedeno da je ključni razlog koji je opredijelio Općinski sud da apelantu odredi, a zatim i produži pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH „navodna prethodna osuđivanost osumnjičenog apelanta“ za koju je odbrana od prvog ročišta, održanog 24. januara 2020. godine, tvrdila da nije istinita. U tom smislu je pribavljen i dokaz od nadležnog organa, odnosno uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo u kojem se navodi da apelant nije osuđivan, koji je priložen uz prijedlog. Dakle, prema apelantovom stavu, iz ovoga proizlaze pravno relevantne činjenice da se apelant nalazi u pritvoru na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, da se odluka o određivanju/produženju pritvora bazira na nezakonitom dokazu (s obzirom na to da odbrani nije omogućen uvid u dokaze, pa stoga ne zna o kakvom se dokumentu radi na osnovu kojeg je Općinski sud došao do uvjerenja da je apelant osuđivan, ali se očigledno radi o nezakonitom dokumentu na kojem ne može počivati sudska odluka) i zbog toga što to uvjerenje ima karakter nove činjenice o kojoj Općinski sud nije imao zakonit i potpun dokaz prilikom donošenja rješenja o određivanju/produženju pritvora apelantu. Predloženo je i da Općinski sud apelantu, nakon ukidanja pritvora po ovom prijedlogu, odredi mjere zabrane, i to: zabranu sastajanja sa određenim osobama i zabranu napuštanja općine Sokolac.
9. Općinski sud (sudija za prethodni postupak) je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine, odlučujući o prijedlogu za ukidanje mjere pritvora od 24. marta 2020. godine, a na temelju člana 145. stav 5. u vezi sa članom 150. ZKPFBiH, odbio prijedlog.
10. U obrazloženju je navedeno da je u prijedlogu istaknuto da je „očigledno ključni razlog“ koji je opredijelio Općinski sud da se apelantu pritvor odredi, a zatim i produži zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, navodna osuđivanost apelanta, te je uz prijedlog priložen izvod iz kaznene evidencije za apelanta iz kojeg proizlazi da nije osuđivan.
11. Općinski sud je naveo da je 1. aprila 2020. godine Tužilaštvo obavijestilo sud da se protivi prijedlogu za ukidanje pritvora, smatrajući da je preuranjen, te da će u kasnijoj fazi postupka, ukoliko isti i dalje bude trajao, Tužilaštvo eventualni prijedlog za ukidanje pritvora apelantu i izricanje mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH ozbiljno razmotriti, pa je predložilo da se zahtjev za ukidanje pritvora odbije kao neosnovan.
12. Općinski sud je ukazao da je izvršio uvid u dostavljeno uvjerenje MUP-a KS broj 02/5-2-03- 8-5/1948 od 17. marta 2020. godine iz kojeg proizlazi da apelant, prema podacima iz kaznene evidencije, nije osuđivan. Međutim, Općinski sud je naglasio „da u spisu suda postoji izvod iz evidencije lica za koja postoji osnov sumnje da su počinila krivična djela“ iz kojeg proizlazi da je apelant „evidentiran kao počinitelj kaznenog djela 2016. godine za djelo iz člana 287. KZFBiH“. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, činjenica da je apelant, prema posljednjem izvodu iz kaznene evidencije, neosuđivan nije imala utjecaj na odluku suda. Ovo zbog toga, kako je dalje navedeno, što je pritvor apelantu određen uslijed toga što se tereti da je zajedno sa M.S. u periodu od novembra 2019. do 22. januara 2020. godine, uz prethodni dogovor i zajedničkim radnjama, izvršio krađu većeg broja putničkih motornih vozila na području Zeničko-dobojskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona i da su sva ta djela, u suštini, bila usmjerena na pribavljanje imovinske koristi. Znači, iz stanja spisa proizlazi da se apelant tereti da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH i članom 55. KZFBiH za koja je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Zatim, Općinski sud je ocijenio i okolnost da se protiv apelanta vodi istraga u drugom predmetu u Tužilaštvu pod brojem T04 0 KT 0030758 17, a u pitanju je istovrsno krivično djelo.
13. Dalje, Općinski sud je ocijenio da je prijedlog odbrane da se, umjesto mjere pritvora, apelantu izreknu mjere zabrane kao blaže mjere neosnovan, jer se pritvor može zamijeniti jamstvom ili mjerama zabrane samo kada se pritvor predlaže zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, dok se pritvor ne može zamijeniti blažim mjerama ako se predlaže i određuje zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Konačno, Općinski sud je zaključio da u konkretnom predmetu nisu prestali razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je pritvor i određen, pa je, stoga, odbio podneseni prijedlog. Nove činjenice koje nisu predmet osporavanja apelacijom
14. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je 16. aprila 2020. godine Tužilaštvo podiglo optužnicu broj T04 0 K 0041088 20 od 15. aprila 2020. godine protiv apelanta i dr. zbog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 33. i 55. KZFBiH, koja je potvrđena istog dana. Također, 16. aprila 2020. godine Općinski sud je donio i rješenje kojim je apelantu, po prijedlogu Tužilaštva, ukinuta mjera pritvora i izrečene su mu mjere zabrane. Općinski sud je u odgovoru naveo da navedeno rješenje još nije postalo pravomoćno. Također, Ustavni sud konstatuje da apelant nije obavijestio ovaj sud o ovoj okolnosti, mada je u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda imao tu obavezu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da se „ova apelacija ulaže radi povreda ljudskih prava apelanta do kojih je došlo povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora (uz prilaganje novih dokaza), koji je (nakon urgencije) odbijen Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine. Dakle, akt koji se osporava ovom apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine“. Apelant navodi povredu prava na odbranu u postupku donošenja osporenog rješenja, te u tom smislu citira odgovor Tužilaštva iz osporenog rješenja i navodi stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz kojih slijedi da “koncept poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak“. Dalje, ističe da je povrijeđeno i pravo na „obrazloženje“, jer je Općinski sud propustio obrazložiti svoju odluku o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora apelantu a u vezi sa razlozima kojima se pritvor određuje, odnosno ukida. Pojašnjava da je u rješenjima o određivanju/produženju pritvora navedeno da je apelant osuđivan presudom Općinskog suda u Sarajevu iz 2016. godine, ali da nije naveden broj te presude, jer ona ne postoji. U prijedlogu za produženje pritvora se navodi da je apelant osuđivan, i to na osnovu izvoda iz kaznene evidencije koji je sačinila Uprava policije Sarajevo. Evidentno je da je u izvodu navedeno da je apelant evidentiran u Sarajevu 2016. godine zbog krivičnog djela iz člana 287. KZFBiH. Ističe da odbrana i apelant nisu imali mogućnost da izvrše uvid u dokaze, „pa nisu ni mogli osporavati taj navod, mada su isti isticali“. Smatra da je činjenica o prethodnoj osuđivanosti apelanta evidentno bila presudna u konkretnom slučaju, imajući u vidu razloge zbog kojih mu je produžen pritvor-razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Upravo stoga je apelantova odbrana, uz značajne komplikacije, pribavila dokument Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo u kojem se navodi da apelant nije osuđivan. Ovaj dokument je priložen uz ovaj prijedlog i on predstavlja službenu evidenciju jedinog organa koji je zakonima Bosne i Hercegovine ovlašten da izdaje dokaze o nečijoj osuđivanosti/neosuđivanosti. Dakle, iz ovoga proizlaze pravno relevantne činjenice da se apelant nalazi u pritvoru na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, da je odluka o određivanju/produženju pritvora bazirana na nezakonitom dokazu (s obzirom na to da odbrani nije omogućen uvid u dokaze, ona ne zna o kakvom se dokumentu radi na osnovu kog je Općinski sud došao do uvjerenja da je apelant osuđivan, ali se očigledno radi o nezakonitom dokumentu na kojem ne može počivati sudska odluka), ovo uvjerenje ima karakter nove činjenice o kojoj Općinski sud nije imao zakonit i potpun dokaz prilikom donošenja rješenja o određivanju/produženju pritvora apelantu. Pored toga, apelant prigovara na sporost sa kojom je Općinski sud proveo postupak, budući da je prijedlog za ukidanje pritvora „upućen 20. marta 2020. godine, da je urgencija uložena 31. marta 2020. godine“. Također, napominje i da je osporeno rješenje u suprotnosti sa izjavom o principima u vezi sa tretmanom lica lišenih slobode u kontekstu pandemije korona virusom (Covid-19) Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) od 20. marta 2020. godine u kojoj se navodi: ”Nadalje, organi vlasti bi trebali još više koristiti alternative pritvoru, preinačenje kazni, raniji otpust i probaciju, ponovno procjenjivati potrebu za daljim prisilnim smještajem psihijatrijskih pacijenata, otpust ili puštanje korisnika domova za socijalno staranje na njegu u zajednici, koje god da je od ovih rješenja prihvatljivije, te se suzdržati, do najveće moguće mjere, od pritvaranja migranata” (tačka 5, https://rm.coe.int/l6809cff49). Apelant prigovara i dijelu obrazloženju Općinskog suda koji se odnosi na razloge za odbijanje prijedloga za izricanje mjera zabrane. b)Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelantova odbrana „24. marta 2020. godine podnijela prijedlog sudu da se apelantu ukine pritvor“, obrazlažući da je očigledno ključni razlog koji je opredijelio Općinski sud da se apelantu pritvor odredi, a zatim i produži iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, navodna osuđivanost njenog branjenika, te je uz prijedlog priložila i izvod iz kaznene evidencije za apelanta iz kojeg proizlazi da on nije osuđivan. Općinski sud je naveo da se u apelaciji navodi da je prijedlog za ukidanje pritvora podnesen 20. marta 2020. godine, ali da je on zaprimljen u Općinskom sudu 24. marta 2020. godine. Postupajući sudija je 27. marta 2020. godine prijedlog odbrane dostavio Tužilaštvu sa naznakom hitno pritvor, a Tužilaštvo je svoje izjašnjenje dostavilo 1. aprila 2020. godine. Važno je naglasiti da, s obzirom na stanje i raspored poslova zbog Covida 19, Općinski sud ima raspored dežurstava, da sudije nisu na poslu svaki dan, te da je odmah kada su je obavijestili zaposlenici suda da je zaprimljen prijedlog odbrane, postupajuća sutkinja došla na posao kako bi podneseni prijedlog dostavila Tužilaštvu na izjašnjenje. Navode apelacije Općinski sud smatra neosnovanim, imajući u vidu da apelantu pritvor nije određen samo zbog toga što je ranije osuđivan. Istina, uz prijedlog za ukidanje pritvora dostavljeno je uvjerenje MUP-a KS broj 02/5-2-03-8-5/1948 od 17. marta 2020. godine iz kojeg proizlazi da je apelant, prema podacima iz kaznene evidencije, neosuđivan, ali, isto tako, Općinski sud je u svom rješenju naglasio da u spisu suda postoji izvod iz evidencije lica za koja postoji osnov sumnje da su počinila krivična djela, te iz kojeg proizlazi da je apelant evidentiran kao počinitelj krivičnog djela 2016. godine za djelo iz člana 287. KZFBiH. Stoga, činjenica da je apelant prema posljednjem izvodu iz kaznene evidencije neosuđivan nije imala utjecaj na odluku suda iz razloga zbog kojih je pritvor određen i produžen.
17. Tužilaštvo je navelo da smatra da je osporeno rješenje Općinskog suda pravilno i zakonito i da su u njemu detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je sud donio odluku koja se osporava apelacijom. Smatra da osporenom odlukom Općinskog suda kojom je odbijen prijedlog da se ukine pritvor apelantu nisu povrijeđena apelantova prava koja ističe u svojoj apelaciji, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 137. st. (1) i (2) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
Član 145. st. (1) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna;
Član 150.
Ukidanje pritvora (1)U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Protiv tog rješenja tužilac može da podnese žalbu vijeću iz člana 25. stav 6. ovog zakona koje je dužno da donese odluku u roku od 48 časova.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. aprila 2020. godine a apelacija je podnesena 10. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Ustavni sud najprije naglašava da član 31. Pravila Ustavnog suda utvrđuje obim odlučivanja Ustavnog suda, te da, u pravilu, Ustavni sud odlučuje samo o navodima (razlozima, argumentima, činjenicama itd.) i povredama koje su iznesene u apelaciji. Budući da je apelant u konkretnom slučaju izričito naveo da “akt koji se osporava ovom apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K180921 20 Kpp od 3. aprila 2020. godine“, Ustavni sud će ispitati osporeno rješenje u kontekstu apelantovih navoda o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost. Dakle, apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem kojim je njegov prijedlog za ukidanje pritvora odbijen prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
(…)
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
26. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazilo u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
28. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije da licima koja su lišena slobode i pritvorena osigura pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuta (vidi, Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije, broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145, i Petkov i Profirov protiv Bugarske, br. 50027/08 i 50781/09, stav 66. od 24. juna 2014). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Evropski sud, Vachev protiv Bugarske, broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004 –VIII, i Margaretić protiv Hrvatske, broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost da koriste to pravno sredstvo (vidi, naprimjer, predmete Čonka protiv Belgije, broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2), broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009). Nadalje, član 5. stav 4. u sebi sadrži, kao i član 6. stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske, broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske, broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant u vrijeme donošenja osporenog rješenja nalazio u pritvoru na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 43 0 K 180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine zbog postojanja uvjeta propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji je prema tom rješenju mogao trajati od 22. februara do 22. aprila 2020. godine do 17.30 sati. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant za vrijeme trajanja pritvora po tom rješenju Općinskom sudu podnio prijedlog za ukidanje pritvora. U prijedlogu je naveo da je ključni razlog koji je opredijelio Općinski sud da mu odredi, a zatim i produži pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH „navodna prethodna osuđivanost osumnjičenog apelanta“, te da je apelant dostavio dokaz da nije osuđivan. Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavanja ove apelacije osporena odluka donesena povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora u smislu odredbe člana 145. stav 5. ZKPFBiH. Dakle, radi se o specifičnom (sui generis) procesnopravnom sredstvu, tj. pravnom lijeku koji nije vremenski ograničen i koji lice (njegova odbrana) koje se nalazi u pritvoru može podnijeti u bilo kojem trenutku, nezavisno od stadija krivičnog postupka, te čije korištenje nije uvjetovano prethodnim odlučenjem suda o eventualno ranije podnesenom prijedlogu za ukidanje pritvora. Svrha navedenog pravnog lijeka jeste da se dodatno osigura pravo pritvorenog lica da, uslijed pojave novih činjenica, izdjejstvuje vlastito puštanje na slobodu prije isteka perioda za koji mu je određen pritvor.
30. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) zbog kojeg je apelantu određen (pored posebnog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b)) i produžen pritvor, to jest opasnosti od izvršenja ili ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud ističe da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo lične prilike osumnjičenog, odnosno optuženog ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni, odnosno optuženi, sklon vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
31. Dakle, u konkretnom predmetu apelant smatra da su se ispunili uvjeti da bude pušten na slobodu uz izricanje mjera zabrane, budući da je ključni razlog koji je opredijelio Općinski sud da apelantu odredi, a zatim i produži pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH „navodna prethodna osuđivanost osumnjičenog apelanta“ za koju je odbrana od prvog ročišta, održanog 24. januara 2020. godine, tvrdila da nije istinita a uz prijedlog je dostavio dokaze da „nije kažnjavan“. Naime, apelant je nakon donošenja rješenja o produženju pritvora od nadležnog organa dobio izvod iz kaznene evidencije iz kojeg proizlazi da nije ranije kažnjavan, a samim tim smatra da su se stekli uvjeti da bude pušten na slobodu, jer nisu ispunjeni posebni uvjeti za pritvor.
32. Dovodeći apelantove navode u vezu s navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom slučaju, prije svega, zatražio izjašnjenje Tužilaštva, da je potom izvršio uvid u predmetni spis i da je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za puštanje apelanta na slobodu. Naime, Općinski sud je u rješenju naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se apelant tereti da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH i članom 55. KZFBiH za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Zatim, Općinski sud je ocijenio i okolnost da se protiv apelanta vodi istraga u drugom predmetu u Tužilaštvu pod brojem T04 0 KT 0030758 17, te da je u pitanju istovrsno krivično djelo. Konačno, Općinski sud je istakao da je izvršio uvid u dostavljeno uvjerenje MUP-a KS broj 02/5-2-03-8-5/1948 iz kojeg proizlazi da je apelant, prema podacima iz kaznene evidencije, neosuđivan, ali isto tako je naveo da u spisu suda postoji izvod iz evidencije lica za koja postoji osnov sumnje da su počinila krivična djela, te iz kojeg proizlazi da je apelant evidentiran kao počinitelj krivičnog djela 2016. godine iz člana 287. KZFBiH. Stoga je Općinski sud zaključio da činjenica da je apelant neosuđivan, prema posljednjem izvodu iz kaznene evidencije, nije imala utjecaj na odluku, odnosno da je i dalje ispunjen poseban uvjet iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom smislu Ustavni sud smatra da je Općinski sud pri ocjeni naročitih okolnosti naveo jasne i konkretne razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, pobrojane okolnosti koje su ocijenjene u osporenom rješenju u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.
33. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se tiču obrazloženja Općinskog suda koji se odnose na razloge za odbijanje prijedloga za izricanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora. Ovo, prije svega, zbog toga što je predmet osporavanja ove apelacije osporena odluka donesena povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora u smislu odredbe člana 145. stav 5. ZKPFBiH, te redovni sud ima primarnu obavezu da odluči o prijedlogu za ukidanje pritvora. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 137. stav 2. ZKPFBiH propisano da će nadležni organ, prilikom odlučivanja koju će od mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka primijeniti, voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant predložio da mu se, umjesto pritvora, izreknu mjere zabrane, i to: zabrana sastajanja sa određenim osobama i zabrana napuštanja općine Sokolac. Općinski sud je ocijenio da je i ovaj dio prijedloga neosnovan, jer je zaključio da u konkretnom predmetu nisu prestali razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je pritvor i određen.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
35. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na apelantov teret.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio da vrši krivična djela.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević