Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7348/18 („VIDEOTON“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Delegiranje suda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7348/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7348/18, rješavajući apelaciju „Videotona“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Videotona“ d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 167790 17 Pž od 12. listopada 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Videoton“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnio je 10. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 167790 17 Pž od 12. listopada 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo) zatraženo je 22. siječnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 10. veljače 2020. godine, a Kantonalno pravobraniteljstvo 30. siječnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 167790 15 Ps od 16. lipnja 2017. godine Hercegovačko-neretvanski kanton, Kantonalni sud (u daljnjem tekstu: tuženi) obvezan je apelantu na ime duga isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže navedeno u izreci presude). Osim toga, tuženi je obvezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da su na glavnoj raspravi provedeni određeni materijalni dokazi (kako je to pobliže navedeno na stranici 1. presude), potom da je izvršeno financijsko vještačenje po vještaku A. V., te da je saslušan vještak, zakonski zastupnik apelanta P. R., kao i svjedok M. J. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je dalje naveo da je, odlučujući o utemeljenosti zahtjeva, imao u vidu odredbe članka 68. stavak 2. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), te je ukazao i na sadržaj stavka 3. navedenog članka. Općinski sud je istaknuo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant izvršio svoju obvezu postavljanja i održavanja opreme ozvučenja u sudnici Kantonalnog suda, da je predmetna oprema korištena za potrebe suđenja, te da bi bez nje učinkovitost suda izvjesno bila umanjena.
7. Općinski sud je također istaknuo da je tuženi, u smislu navedenih odredbi Zakona o sudovima, bio obvezan osigurati dostatna sredstva, i to u opsegu i vremenu doznačavanja kojim se osigurava neovisno, nepristrano i učinkovito postupanje suda, ali da je to propustio učiniti. U svezi s tim Općinski sud je naveo da postoji odgovornost tuženog za plaćanje obveza nastalih u izvršenju navedenih funkcija suda, u smislu navedenih odredbi, kao i odredbi čl. 516. i 600. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je dalje istaknuo da visina potraživanja proizlazi iz računa broj 07/13 od 14. ožujka 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni račun), te nalaza vještaka financijske struke, a da je tuženi, ako smatra da cijena ne odgovara cijeni isporučene robe i izvršene usluge, trebao ponuditi dokaze na te okolnosti u skladu s načelom tereta dokazivanja.
8. U odnosu na prigovor tuženog koji se odnosi na nedostatak ugovora, pozivajući se na tada važeći Zakon o javnim nabavama, budući da se u razdoblju na koje se odnosi izvršenje usluge morao provesti postupak javnih nabava za iznose preko 3.000,00 KM, Općinski sud je naveo da je navedena konstatacija točna, ali da je tuženi dužan obvezu izmiriti i na temelju odredbe članka 210. ZOO. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je obveza nastala u Kantonalnom sudu, odnosno sudu za područje Hercegovačko-neretvanskog kantona, te da je u skladu s navedenim odredbama tuženi pasivno legitimiran u predmetnom postupku, a da prigovor aktivne legitimacije tuženi nije argumentirao. Pri tome je Općinski sud istaknuo da je apelant pravna osoba koja je isporučila robu i izvršila uslugu, zbog čega je aktivno legitimiran za potraživanje cijene za tu robu i uslugu.
9. Općinski sud je naveo da je o prigovoru zastare odlučio primjenom odredbe članka 361. stavak 1. ZOO, te je ukazao i na sadržaj odredbe članka 362. ZOO. U svezi s tim, s obzirom na to da apelantovo potraživanje nije bilo dospjelo prije roka određenog u spornom računu, tj. 30. ožujka 2013. godine, Općinski sud je istaknuo da je prvi dan zastarnog roka prvi sljedeći dan. Općinski sud je naveo da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 31. srpnja 2015. godine, odnosno unutar zastarnog roka određenog člankom 374. ZOO, zbog čega je prigovor zastare odbijen kao neutemeljen. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je aktom Kantonalnog suda od 7. svibnja 2013. godine izvršeno priznanje duga po spornom računu, pa da zastarjelost nije nastupila shodno odredbi članka 387. stavak 1. i članka 392. stavak 1. ZOO.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 167790 17 Pž od 12. listopada 2018. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant je obvezan tuženom isplatiti troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
11. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predsjednica Kantonalnog suda po apelantovom prijedlogu (da se konkretni predmet delegira drugom nadležnom sudu jer je upravo za Kantonalni sud vršena usluga od strane apelanta) zaključila da ne postoje razlozi za delegiranje predmeta drugom stvarno nadležnom sudu u smislu članka 50. stavak 2. ZPP, nakon čega je u konkretnom predmetu održana rasprava (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude).
12. Kantonalni sud je dalje istaknuo da nije utemeljen prigovor tuženog da tuženi, na način kako je označen, nema stranačku, odnosno parničnu sposobnost. Nadalje, da je apelant u tužbi kao tuženog označio „Hercegovačko-neretvanski kanton, Kantonalni sud Mostar“, a što je pravilno i potpuno označenje tuženog, koji je kao takav pravna osoba i ima stranačku sposobnost u postupku. U svezi s tim Kantonalni sud je istaknuo da proizlazi da je tuženi u predmetnom postupku „Hercegovačko-neretvanski kanton“, koji ima svojstvo pravne osobe i koji u skladu sa člankom 291. stavak 1. ZPP može biti stranka u postupku, dok „Kantonalni sud Mostar“ nema svojstvo pravne osobe i ne može biti stranka u postupku. Kantonalni sud je također istaknuo da je u označenju tuženog, nakon „Hercegovačko-neretvanski kanton“ naveden „Kantonalni sud Mostar“ samo da bi se označilo iz čijeg je djelovanja (kojeg organa, odnosno koje vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu) obveza nastala. Kantonalni sud je istaknuo da je taj prigovor tuženog valjalo odbiti kao neutemeljen, pa i bez obzira na to što nije bilo odluke Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) kojom se daje suglasnost na financiranje predmetne usluge. Kantonalni sud je također istaknuo da su predsjednici sudova uvijek predlagali i da će predlagati potrebe sudova za financijskim ulaganjima i davanjima, a čije bi prijedloge usvajao zakonodavni organ Kantona kroz usvajanje proračuna i na taj način davao suglasnost na sve materijalne potrebe sudova, tako da naknadno sudovi ne traže, niti treba da traže suglasnost Vlade za bilo koje materijalno davanje. Nadalje, da potrebe za financijskim ulaganjima u pravosuđe nisu, niti mogu biti poznate ovlaštenim osobama Hercegovačko-neretvanskog kantona, ali da jesu predsjednicima sudova, koji su jedini ovlašteni predlagati i tražiti određena financiranja i ulaganja za potrebe suda.
13. Kantonalni sud je istaknuo da apelant tužbom i tužbenim zahtjevom izričito potražuje od tuženog dug po osnovi spornog računa, koji je dospio na naplatu 30. ožujka 2013. godine. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant izvršio svoju obvezu postavljanja i održavanja opreme ozvučenja u sudnici Kantonalnog suda, a da je visinu potraživanja utvrdio na temelju spornog računa i nalaza vještaka financijske struke.
14. Kantonalni sud je istaknuo da tuženi osporava da je apelant vršio bilo kakvu uslugu za tuženog u vrijeme izdavanja spornog računa i da je usluga na kojoj se temelji tužba izvršena 1999. i 2000. godine, potkrepljujući to iskazom svjedoka M. J. U svezi s tim Kantonalni sud je istaknuo da je svjedok M. J. u iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu od 11. svibnja 2017. godine, pri kojem je ostao i na raspravi pred drugostupanjskim sudom, istaknuo da je inicirao izvršenje usluge od tadašnjeg predsjednika suda jer je zadužio predmet ratnog zločina (pobliže naveden u obrazloženju presude), da se radilo o velikom predmetu i da je suđenje bilo predviđeno u velikoj sali, te da je tražio od tadašnjeg predsjednika da se sala ozvuči jer je bilo dosta građana koji su prisustvovali raspravi. Nadalje, da je predsjednik angažirao apelanta za izvršenje te usluge, kao i da su usluge trajale od veljače 2000. godine do jeseni iste godine, a u kojem razdoblju je održano više od 30 ročišta i saslušano 60 svjedoka. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je svjedok izričito istaknuo da se potraživani dug odnosi na razdoblje iz 2000. godine.
15. Kantonalni sud je dalje ukazao na sadržaj nalaza vještaka financijske struke (kako je to pobliže navedeno na stranici 3. presude), te istaknuo da je na raspravi pred drugostupanjskim sudom vještak u cijelosti ostao pri svom pismenom nalazu, tvrdeći da se dug odnosio na sporni račun, smatrajući tiskarskom greškom to što je račun koji je dostavljen Kantonalnom sudu datiran sa 2003. godinom, a pravdajući to time što je uz sporni račun izdan i fiskalni račun za koji tada nije ni postojala obveza izdavanja. Kantonalni sud je zaključio da je vještak utvrdio da je apelant izvršio uslugu za tuženog i da je tu uslugu fakturirao i sporni račun dostavio tuženom, te da je tuženi potvrdio njegov prijem 15. ožujka 2013. godine, kao i da je po osnovi spornog računa tuženi dužan apelantu određeni novčani iznos, a što je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti.
16. Nasuprot tome, Kantonalni sud je naveo da je besmislena tvrdnja vještaka da se očito radi o tiskarskoj grešci u spornom računu, u dijelu u kojem piše da je izdan 2003. godine, dokazujući to time što je uz sporni račun priložen duplikat fiskalnog računa, za koji nije postojala obveza izdavanja 2003. godine, kao i tvrdnjom da se fiskalni račun nije mogao izdati naknadno „u svako doba kada netko poželi“. Kantonalni sud je dalje istaknuo da vještak zanemaruje činjenicu da je u spornom računu tri puta upisana 2003. godina (da je kao datum ispod broja računa naveden 14. ožujka 2003. godine, te da je ponovno u tekstu kao dan izdavanja računa izričito naznačen 14. ožujka 2003. godine, a kao dan plaćanja 30. ožujka 2003. godine). U svezi s tim Kantonalni sud je istaknuo pitanje kolika je vjerojatnoća da je apelant greškom u jednom računu tri puta upisao kao datum izdavanja, odnosno rok plaćanja računa 2003. umjesto 2013. godinu.
17. Kantonalni sud je također istaknuo da se vještak pozvao i na dopis Ministarstva financija Hercegovačko-neretvanskog kantona od 13. travnja 2017. godine kojim se potvrđuje da je saldo kartice prema apelantu 0, odnosno da nije bilo nikakvih transakcija s apelantom u 2013. godini, ni na „Kantonalnom sudu Mostar“, niti na bilo kojoj drugoj proračunskoj organizaciji. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da apelant niti jednim dokazom nije uspio dokazati da je za tuženog vršio bilo kakvu uslugu u 2013. godini, zbog čega tuženi nije dužan isplatiti apelantu dug po spornom računu. Nasuprot tome, Kantonalni sud je istaknuo da iz uvjerljivog iskaza svjedoka M. J. očito proizlazi da je apelant vršio usluge za tuženog u 2000. godini i da je na ime tih usluga ispostavio sporni račun po osnovi kojeg apelant ne traži isplatu. Nadalje, da apelant nije obavljao nikakav posao, niti izdavao bilo kakav račun tuženom u 2013. godini, zbog čega je istaknuo da ne postoji nikakvo apelantovo potraživanje po bilo kakvom računu iz 2013. godine. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredbi članka 7. stavak 1. i članka 123. stavak 1. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP kada, shodno odredbi članka 50. ZPP, nije predmet delegirao drugom sudu jer je apelant svoje usluge izvršio upravo Kantonalnom sudu koji je donio drugostupanjsku odluku. Nadalje, apelant ističe da su potpuno pogrešni zaključci suda da je apelant tuženom ispostavio sporni račun za navodno izvršene usluge u 2000. godini. U svezi s tim smatra da tiskarska greška na spornom računu, na koju se poziva Kantonalni sud, ne može biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke jer je iz svih dokaza jasno da je apelant isporučio sporni račun Kantonalnom sudu 15. ožujka 2013. godine i da je sporni račun, kao i fiskalni račun zaprimljen u Kantonalnom sudu, a što je potvrđeno aktom Kantonalnog suda od 7. svibnja 2013. godine, kao i dopisom od 8. svibnja 2017. godine. Apelant, također, ističe da je Zakon o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine stupio na snagu 2005. godine, te da je jasno da apelant nije mogao 2003. godine izvršiti obračun PDV-a i iskazati ga na računu. Osim toga, apelant navodi da i prema odredbama Zakona o fiskalnim sustavima (članak 42.) nije moguće izdavanje „fiskalnih računa naknadno u svaka doba kada netko poželi“, kako to zaključuje drugostupanjski sud. Apelant, dalje, navodi i da je nalazom vještaka A. V. potvrđeno da je sporni račun uredno fiskaliziran, da je dostavljen korisniku usluge (Kantonalnom sudu), da je uredno knjižen u poslovnim knjigama, kao i da je prijavljena obveza po PDV-u i plaćen PDV po spornom računu. Također, da je sporni račun uredno primljen u Računovodstvu Kantonalnog suda, te da nikada nije vraćen, niti je za njega dana bilo kakva primjedba. U svezi s tim apelant ističe da drugostupanjski sud nije cijenio navedene činjenice koje su potvrđene nalazom vještaka i koje ukazuju na to da se apelant ponašao skladu sa zakonskim propisima. Nadalje, da drugostupanjski sud nije cijenio ni akt Kantonalnog suda kojim je izvršeno priznanje duga. U konačnici, apelant ističe da osporena presuda ne ispunjava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, da nema utemeljenje ni u jednom materijalnom zakonu (odredbama ZOO ili drugim materijalnim propisima), odnosno da je rezultat proizvoljne primjene odredbi ZPP i ZOO.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da je nakon razmatranja žalbe tuženog, taj sud žalbu uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da je odluci o žalbi prethodila rasprava pred drugostupanjskim sudom na kojoj je saslušan vještak financijske struke i svjedok M. J., a čije iskaze je taj sud cijenio različito od ocjene prvostupanjskog suda. Kantonalni sud je istaknuo da je, dovodeći iskaze saslušanih svjedoka u vezu s izvedenim materijalnim dokazima, našao da po spornom računu ne postoji nikakav dug tuženog prema apelantu. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na imovinu, niti drugih apelantovih prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Kantonalno pravobraniteljstvo je navelo da osporena odluka sadrži sve odgovore u svezi s navodima apelacije, da je apelacija pravno neutemeljena, te je predložilo da se apelacija odbaci, odnosno odbije. Kantonalno pravobraniteljstvo je također navelo da je apelantu omogućeno da se koristi svim pravnim sredstvima u postupku tako da nijedno od načela prava na pravično suđenje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. Nadalje, da zadaća Ustavnog suda nije ulaziti u pravilnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Kantonalno pravobraniteljstvo je istaknulo da je Kantonalni sud za svoju odluku dao valjane i na zakonu utemeljene razloge. Osim toga, Kantonalno pravobraniteljstvo je navelo da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, te da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, kako to apelant tvrdi.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 50.
(1) Kantonalni sud može, na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan općinski sud s njegova područja, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
(2) Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Članak 291. stavak (1) (1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.
22. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka, 7/13 i 52/14).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka i 7/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 68. st. (2) i (3) Sredstva za rad sudova Sredstava za rad kantonalnih i općinskih sudova osiguravaju kantoni.
Sredstva se osiguravaju tako da opsegom i vremenom doznačavanja omogućuju svakom sudu da u svome radu postupa neovisno, nepristrano i učinkovito, te da svaki sud ispunjava sve svoje financijske obveze po njihovu dospijeću.
23. Zakon o fiskalnim sustavima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 42.
(Plaćanje na temelju fakture) (1) Ako klijent plaćanje obavlja na temelju fakture, obveznik je dužan u fakturu unijeti redni broj fiskalnog računa na temelju kojeg je registriran promet u fiskalnom uređaju.
(2) Ostvaren evidentiran promet i ostvaren reklamiran promet preko fiskalnog uređaja za koji se plaćanje obavlja na temelju fakture, obveznik je dužan iskazati u knjizi dnevnih izvješća.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 167790 17 Pž od 12. listopada 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 15. listopada 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne naravi, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi.
33. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. U svezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže isplatiti mu na ime duga određeni novčani iznos. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP kada, shodno odredbi članka 50. ZPP, nije predmet delegirao drugom sudu jer je apelant svoje usluge izvršio upravo Kantonalnom sudu koji je donio drugostupanjsku odluku. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je predsjednica Kantonalnog suda zaključila da ne postoje razlozi za delegiranje predmeta drugom stvarno nadležnom sudu u smislu članka 50. stavak 2. ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi je apelant u tužbi kao tuženog označio „Hercegovačko-neretvanski kanton, Kantonalni sud Mostar“, te da proizlazi da je tuženi u predmetnom postupku „Hercegovačko-neretvanski kanton“, koji ima svojstvo pravne osobe i koji, u skladu sa člankom 291. stavak 1. ZPP, može biti stranka u postupku, a da odrednica „Kantonalni sud Mostar“ označava samo iz čijeg je djelovanja obveza nastala. Ustavni sud, dalje, podsjeća da odredbe članka 50. stavak 2. ZPP propisuju da Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Dakle, iz navedenog slijedi da se na prijedlog stranke ili nadležnog suda može odrediti drugi stvarno nadležni sud uz ispunjenje dva uvjeta (alternativno), i to ako će se lakše provesti postupak ili ako postoje opravdani razlozi. Kod svega navedenog, Ustavni sud ocjenjuje neutemeljenim apelantove navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava kada predmet nije delegirao drugom sudu budući da je apelant svoje usluge izvršio upravo Kantonalnom sudu koji je donio drugostupanjsku odluku.
36. Apelant, dalje, smatra da se na spornom računu radi o tiskarskoj grešci, da iz svih dokaza jasno proizlazi da je apelant isporučio sporni račun Kantonalnom sudu 15. ožujka 2013. godine, kao i da Kantonalni sud nije cijenio činjenice koje su potvrđene nalazom vještaka, kao i akt Kantonalnog suda kojim je izvršeno priznanje duga. U odnosu na ove apelacijske navode Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Kantonalni sud detaljno analizirao provedene dokaze, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio i svoj zaključak glede utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, posebice naglašavajući da je besmislena tvrdnja vještaka da se očito radi o tiskarskoj grešci u spornom računu u dijelu u kojem piše da je izdan 2003. godine, kao i da vještak zanemaruje činjenicu da je u spornom računu tri puta upisana 2003. godina. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da apelant niti jednim dokazom nije uspio dokazati da je za tuženog vršio bilo kakvu uslugu u 2013. godini, zbog čega tuženi nije dužan isplatiti apelantu dug po spornom računu. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da iz iskaza svjedoka M. J. proizlazi da je apelant vršio usluge za tuženog u 2000. godini i da je na ime tih usluga ispostavio sporni račun po osnovi kojeg apelant ne traži isplatu, odnosno da ne postoji nikakvo apelantovo potraživanje po bilo kakvom računu iz 2013. godine. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost ni u pogledu primjene materijalnog prava niti u pogledu ocjene provedenih dokaza, odnosno nalazi da je Kantonalni sud ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge glede ocjene provedenih dokaza, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio procesno pravo.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević