Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3168/18 (G. M.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3168/18
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3168/18, rješavajući apelaciju Gorana Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Mihaljevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022405 17 Rev od 5. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022405 17 Rev od 5. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine
– Predsjedništva Bosne i Hercegovine zatraženo je 27. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Pravobranilaštvo su 5. i 14. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022405 16 P od 17. januara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH u drugostepenom vijeću (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 022405 17 Gž od 18. aprila 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio poništenje Odluke o razrješenju oficira za vezu sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) od 10. septembra 2015. godine, te da se naloži tuženoj (Bosna i Hercegovina – Predsjedništvo BiH) da apelantu ponudi novi izmijenjeni ugovor o radu u skladu s njegovim stručnim kvalifikacijama i iskustvom, te isplati naknadu plaća za periode i u iznosima preciznije navedenim u izreci presude, kao i da za apelanta uplati pripadajuće poreze i doprinose.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene izvedenih dokaza u skladu sa članom 13. Zakona o parničnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da je Odlukom Predsjedništva BiH broj 1-02-01-280/01 od 14. septembra 2001. godine apelant imenovan na javnu funkciju oficira za vezu s MKSJ. Također je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik Ministarstva trgovine Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te da je 10. januara 2002. godine Ministarstvo donijelo Rješenje broj 01-34-61/02 kojim je apelantu od 1. decembra 2001. godine prekinut radni odnos u Ministarstvu radi imenovanja na javnu funkciju predstavnika Bosne i Hercegovine pred MKSJ. Nakon što je Rješenjem Predsjedništva BiH broj 1-02-01-186/02 od 10. jula 2002. godine apelant raspoređen na poslove i zadatke oficira za vezu s MKSJ počev od 1. decembra 2001. godine, te mu je rješenjem od 21. jula 2008. godine utvrđen platni razred, plaća i ostale naknade.
7. Sud BiH je dalje utvrdio da je tužena donijela Odluku broj 01-50-1-1497-45/13 od 8. maja 2013. godine kojom je, između ostalog, propisano da će „uredi oficira za vezu biti preoblikovani i prestati sa radom u Kraljevini Holandiji u vremenskom periodu i u skladu s dinamikom koje će svojom odlukom odrediti svaki član Predsjedništva za oficira iz reda konstitutivnog naroda kojem on pripada“. Također je utvrđeno da je Odlukom člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda broj 03-02- 2-2232-1/15 od 10. septembra 2015. godine apelant razriješen dužnosti oficira za vezu s MKSJ sa danom 31. decembrom 2015. godine, dok je odlukom „iz oktobra 2016. godine“ I. P. imenovan za oficira za vezu s MKSJ sa sjedištem u Mostaru.
8. Nadalje, Sud BiH je, pozivajući se na odredbe člana 5. stav 3. Odluke o statusu oficira za vezu s MKSJ, istakao da je apelant od dana imenovanja obavljao dužnost oficira za vezu s utvrđenim diplomatskim statusom i ostvarivao je pravo na plaću u skladu sa članom 1. Odluke o visini osnovice za obračun plaće u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je konstatirao da iz navedenog proizlazi da je od 2001. do 2015. godine apelant bio imenovani predstavnik Bosne i Hercegovine po odluci Predsjedništva BiH, te da kao imenovani oficir za vezu s MKSJ nije svoja prava ostvario po osnovu ugovora o radu.
9. Nadalje, cijeneći ovlaštenja člana Predsjedništva koja proizlaze iz odredbi čl. 1, 2. i 3. Odluke o postepenom transformiranju Ureda oficira za vezu od 8. maja 2013. godine i Izmjena Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i zapošljavanju u Uredu člana Predsjedništva BiH od 14. oktobra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Izmjena Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i zapošljavanju), Sud BiH je zaključio da član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nije bio obavezan da ponovo imenuje apelanta u svojstvu oficira za vezu s MKSJ, sa uredom u Mostaru, a koju dužnost je već obavljao 14 godina, tri mjeseca i 17 dana u Uredu u Hagu. Sud BiH je također zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi kojima ukazuje da je tužena bila obavezna rasporediti apelanta na drugo radno mjesto u skladu s odredbama člana 87. stav 3. i člana 88. Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Naime, Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 87. stav 3. Zakona o radu propisana obaveza poslodavca da u slučaju ukidanja radnog mjesta postavlja zaposlenika na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kod poslodavca na istom nivou. U vezi s tim Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju radno mjesto oficira za vezu s MKSJ nije ukinuto, već je u skladu s odlukom Predsjedništva od 31. decembra 2015. godine premješteno iz Haga u Mostar, te je u vezi s tim zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi čl. 87. stav 3. i 88. Zakona o radu, a samim tim ni za usvajanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje Odluke o razrješenju apelanta s dužnosti oficira za vezu od 10. septembra 2015. godine.
10. Pored navedenog, Sud BiH je naveo da je apelant svoja prava po osnovu ugovora o radu ostvario u Ministarstvu kao svom ranijem poslodavcu jer je Ministarstvo 10. januara 2002. godine donijelo rješenje o prekidu radnog odnosa apelantu nakon njegovog imenovanja na funkciju oficira za vezu s MKSJ, pa je, prema mišljenju Suda BiH, apelant imao mogućnost da se u skladu s tačkom 2. tog rješenja vrati u Ministarstvo u roku od 30 dana od dana prestanka funkcije na koju je imenovan, i to na poslove koji odgovaraju stepenu njegove stručne spreme, što je apelant propustio da učini.
11. Imajući u vidu sve navedeno, kao i nespornu činjenicu da je apelant bio imenovani predstavnik BiH po odluci Predsjedništva BiH i da nije svoja prava ostvario po osnovu ugovora o radu, a budući da se izmjena ugovora o radu može vezati samo za postojeći ugovor o radu, Sud BiH je zaključio da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izmjenu ugovora o radu po osnovu apelantovog tužbenog zahtjeva.
12. Cijeneći da je izostao zakonski osnov za obavezivanje tužene na zaključenje izmijenjenog ugovora o radu, Sud BiH je zaključio da je i tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu naknada plaća s kamatama, pripadajućih obaveznih doprinosa i poreza neosnovan.
13. Drugostepeno vijeće je, prihvaćajući činjenične navode i pravne zaključke date u obrazloženju prvostepene presude, odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu shodno odredbama člana 193. ZPP.
14. Sud BiH je, odlučujući u revizionom vijeću (u daljnjem tekstu: reviziono vijeće), donio Presudu broj S1 3 P 022405 17 Rev od 5. aprila 2017. godine kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana. Nakon što su ponovljena činjenična utvrđenja i pravni zaključci nižestepenih presuda, reviziono vijeće je, ispitujući drugostepenu presudu u skladu s odredbama člana 208. stav
1. ZPP i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, donijelo odluku kao u izreci presude. Obrazlažući svoj stav, reviziono vijeće je, pozivajući se na Odluku o statusu oficira za vezu s MKSJ od 31. maja 2001. godine, ukazalo da je osnovna svrha uspostavljanja institucije oficira za vezu saradnja između organa BiH i MKSJ. U vezi s tim reviziono vijeće je navelo da je apelant i prije imenovanja na poziciju oficira za vezu s MKSJ (odluka o imenovanju od 14. septembra 2001. godine) bio upoznat da je osnivanje institucije oficira za vezu sa MKSJ direktno vezano za mandat MKSJ, dakle privremenog karaktera. Reviziono vijeće je dalje ukazalo da iz rješenja Ministarstva od 10. januara 2002. godine proizlazi da je apelantu u Ministarstvu prekinut radni odnos radi imenovanja za oficira za vezu s MKSJ, sa garantiranim pravom (član 2. rješenja) da se vrati na svoje radno mjesto po prestanku navedene funkcije.
15. Reviziono vijeće je dalje istaklo da je apelant od dana imenovanja u svojstvu oficira za vezu (14. septembar 2001. godine) do dana donošenja osporavane odluke o razrješenju (10. septembar 2015. godine) obavljao dužnost oficira za vezu s utvrđenim diplomatskim statusom, te da je u statusu i pravima izjednačen s ambasadorima BiH u inostranstvu. U vezi s tim reviziono vijeće je ukazalo da su i ambasadorske funkcije mandatnog karaktera i da ambasadori ne ostvaruju pravo da po isteku mandata (četverogodišnji) budu raspoređeni na radno mjesto na neodređeno vrijeme. Stoga je reviziono vijeće apelantove revizione navode da je funkciju oficira za vezu obavljao 14 godina, a da ambasadori obavljaju funkciju četiri godine, ocijenilo pravno irelevantnim za rješavanje konkretne pravne situacije jer je suština obavljanja funkcije mandatnog karaktera kao i ambasadorska funkcija i u tom aspektu je bitan element podudarnosti navedenih funkcija. Pored navedenog, reviziono vijeće je ukazalo da je Odlukom tužene o postepenom preoblikovanju ureda oficira za vezu s MKSJ od 8. maja 2013. godine jasno propisan postupak i način preoblikovanja institucije oficira za vezu s MKSJ. Prema mišljenju revizionog vijeća, preoblikovanje navedene institucije, u suštini, znači da institucija pravno nastavlja egzistirati, uz činjenicu promjene mjesta i načina djelovanja. U vezi s tim reviziono vijeće je ukazalo da je Odlukom tužene od 8. maja 2013. godine explicite propisano da će sve odgovarajuće akte o načinu daljnjeg funkcioniranja i svim drugim pitanjima u vezi s radom oficira za vezu donijeti član Predsjedništva BiH za oficira za vezu iz reda konstitutivnog naroda kojem pripada. Stoga je reviziono vijeće ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor da je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda prekoračio granice ovlaštenja donošenjem Odluke o razrješenju apelanta s dužnosti oficira za vezu od 10. septembra 2015. godine jer je, prema mišljenju revizionog vijeća, nesporno da član Predsjedništva iz reda konstitutivnog naroda, unutar čije budžetske strukture se izdvajaju sredstva za Ured oficira za vezu, ovlašten imenovati i razriješiti svog oficira za vezu s MKSJ (član 2. Odluke o postepenom preoblikovanju ureda oficira za vezu sa MKSJ). Na kraju je reviziono vijeće ukazalo da je 3. januara 2016. godine član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda donio Odluku o preoblikovanju ureda oficira za vezu s MKSJ kojom je propisano da oficir za vezu svoje poslove i zadatke nastavlja obavljati u BiH, pri Uredu člana Predsjedništva BiH.
16. Imajući u vidu navedeno, reviziono vijeće je ocijenilo da apelantova revizija nije osnovana, te je odlučilo kao u izreci presude primjenom odredbi člana 215. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U obrazloženju tvrdnji o kršenju navedenih prava apelant navodi da smatra da osporena odluka nema valjano obrazloženje u pogledu prigovora koje je apelant isticao tokom postupka pred Sudom BiH. Naime, apelant je između ostalog, istakao da je tužena prekršila njegova prava iz radnog odnosa zagarantirana Zakonom o radu jer je odluka o razrješenju apelanta s dužnosti oficira za vezu suprotna odredbama čl. 87. i 88. Zakona o radu. U vezi s tim apelant je naveo da je nakon ukidanja njegovog radnog mjesta u Hagu tužena bila obavezna da apelanta postavi na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi (član 87. stav 3. Zakona o radu) ili da apelanta stavi na raspolaganje, za koje vrijeme ima pravo na plaću i druge naknade iz radnog odnosa. Tužena nije ponudila apelantu drugo upražnjeno radno mjesto, niti je donijela odluku o njegovom stavljanju na raspolaganje, zbog čega apelant smatra da je prekršen Zakon o radu na njegovu štetu.
b) Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke od 5. juna 2018. godine kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana. U odnosu na navedene povrede prava na koje je ukazao u apelaciji, Sud BiH je istakao da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je navedena odluka Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
19. Pravobranilaštvo je navelo da apelacija nije osnovana. Naime, Pravobranilaštvo je navelo da je apelant na poziciji oficira za vezu ostao 14 godina, tri mjeseca i 17 dana, a raniji apelantov poslodavac (Ministarstvo) donio je rješenje o prekidu radnog odnosa apelantu u kojem je decidirano navedeno da apelant ima pravo da se u roku od 30 dana po prestanku funkcije na koju je imenovan vrati u Ministarstvo na poslove koji odgovaraju stepenu njegove stručne spreme i zanimanja. Pravobranilaštvo, također, navodi da je poslovanje Ureda oficira za vezu u Hagu privremenog karaktera i radi se o ad hoc tijelu. Shodno navedenom, oficiri su lica angažirana na privremenom osnovu, koja imenuju i razrješavaju članovi Predsjedništva BiH, čiji je status izjednačen sa statusom i pravima ambasadora BiH u inostranstvu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Odluka o statusu oficira za vezu sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju („Službeni glasnik BiH“ br. 19/01 i 29/01). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član l.
Ovom odlukom se uređuju pitanja: imenovanja i razrješenja oficira za vezu sa Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: Tribunal), njihova odgovornost, način ostvarivanja njihove funkcije, uspostavljanje ureda oficira za vezu, način njihovog finansiranja i druga statusna pitanja.
Član 2.
Oficiri za vezu rade na ostvarivanju saradnje između organa vlasti u Bosni i Hercegovini i Tribunala.
Član 5.
(2) Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će posebnom odlukom utvrditi sistematizaciju radnih mjesta u kabinetima oficira za vezu i odrediti poslove koji su od zajedničkog interesa i koji će se obavljati u okviru Ambasade Bosne i Hercegovine u Den Haagu.
Odlukom iz stava 2. ovog člana utvrdit će se diplomatski status jedino oficira za vezu. Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine će, po zahtjevu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izdavati službene pasoše kabinetskom osoblju.
Član 6.
Prava i obaveze iz radnog odnosa oficiri za vezu i zaposleni u njihovim kabinetima za vezu ostvaruju u okviru Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u skladu s važećim propisima.
21. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10. i 32/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 87.
1. Zaposlenik može biti stavljen na raspolaganje u slučaju ukidanja poslodavca ili u slučaju kada se Pravilnikom poslodavca, iz bilo kojih razloga, ukine radno mjesto, i u drugim slučajevima određenim zakonom.
2. Ako drugi poslodavac preuzima poslove ukinutog poslodavca, preuzima zaposlenike od ukinutog poslodavca s danom donošenja odluke o ukidanju i raspoređuje ih na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
3. Ako je Pravilnikom poslodavca ukinuto radno mjesto, zaposlenik, koji je radio na tom radnom mjestu, bez javnog oglasa postavlja se na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kod drugog poslodavca na istom nivou.
Član 88.
1. Zaposlenik, koji ne bude postavljen na drugo radno mjesto u skladu sa članom 87. st. 2. i 3. ovoga zakona, stavlja se na raspolaganje na vrijeme od:
a) dva mjeseca, do navršenih 15 godina radnog staža;
b) četiri mjeseca, do navršenih od 15 do 25 godina radnog staža;
c) šest mjeseci, preko navršenih 25 godina radnog staža.
2. Odluku o stavljanju zaposlenika na raspolaganje donosi poslodavac.
3. Za vrijeme trajanja raspolaganja, zaposlenik ima pravo na plaću u visini koju bi ostvario kao da radi kod poslodavca.
4. Ako zaposlenik na raspolaganju ne bude preuzet od drugog poslodavca, u smislu člana 87. stav 1., ili ako ne bude postavljen na upražnjeno radno mjesto kod drugog poslodavca, u smislu člana 87. stav 2. ovog zakona, prestaje mu radni odnos, uz otkazni rok od 15 dana.
5. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022405 17 Rev od 5. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Suda BiH prekršena prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta.
a)Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelant ukazao.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je Sud BiH, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova apelantovog tužbenog zahtjeva, na sve tri instance bio saglasan da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoje stavove i zaključke u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložio pozivajući se na odredbe čl. 87. i 88. Zakona o radu i relevantne odredbe člana 5. stav 3. Odluke o statusu oficira za vezu sa MKSJ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučenja detaljno i jasno raspravio okolnost u vezi s apelantovim radnopravnim statusom, utvrdivši da je članom 3.a) tač. 1) i 2) Izmjena i dopuna Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta regulirano da je status oficira za vezu sa MKSJ izjednačen sa statusom i pravima ambasadora BiH u inostranstvu, te da se na prava iz radnog odnosa oficira za vezu sa MKSJ primjenjuju propisi koji reguliraju radne odnose, plaće i naknade i druga prava diplomatsko-konzularnog osoblja BiH u inostranstvu. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim odlukama Suda BiH, te imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 87. i 88. Zakona o radu i relevantnih odredbi Odluke o statusu oficira za vezu sa MKSJ, kao i Izmjena i dopuna Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u uredima oficira za vezu sa MKSJ, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporene odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred Sudom BiH, koji su detaljno ispitani i dati razlozi zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe zakonskih propisa, na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
33. Slijedom navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno primjenom materijalnog prava, pa kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, što je već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao jasna i argumentirana obrazloženja o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, Odluke o statusu oficira za vezu sa MKSJ, kao i Izmjena i dopuna Pravilnika, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 6. Međunarodnog pakta, kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom tužbenom zahtjevu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević