Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7040/18 (F. B.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7040/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-7040/18, rješavajući apelaciju Fahire Bešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahire Bešić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 080377 18 Rev od 6. septembra 2018.

godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 080377 17 Gž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 080377 14 P od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahira Bešić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijela je 28. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 o P 08037718 Rev od 6. septembra 2018. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 o P 080377 17 Gž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 080377 14 P od 3. aprila 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 080377 14 P od 3. aprila 2017. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da bračnu tekovinu tužitelja - protivtuženog Nedžada Bešića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantice kao tužene - protivtužiteljice čini stan, bliže opisan u izreci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a stavom II izreke je utvrđeno da tužitelju na imovini iz stava I ove presude pripada dio od 1/2 po osnovu sticanja u braku sa apelanticom, što je apelantica dužna priznati i dozvoliti da se u korist tužitelja, a na osnovu ove presude izvrši upis suvlasništva (nakon što se zgrada etažira i predmetni stan upiše u zemljišnu knjigu etažnih vlasnika, te da se u posebnom postupku izvrši dioba zajednički stečene imovine).

3. Presudom je dalje, stavom III izreke, utvrđeno da bračnu tekovinu tužitelja i apelantice čini i pravo građenja na nekretnini bliže opisana u izreci (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), na kojoj je pravo građenja upisano u korist tužitelja, te nedovršena porodična kuća izgrađena na predmetnoj nekretnini, a stavom IV izreke je utvrđeno da apelantici na predmetnoj nekretnini po osnovu sticanja u braku sa tužiteljem, pripada pravo građenja, te pravo vlasništva na nedovršenoj porodičnoj kući sa dijelom od 1/18, što je tužitelj dužan priznati i dozvoliti da se u korist apelantice, na osnovu ove presude, izvrši upis prava građenja na "predmetnim nekretninama" kao i upis prava vlasništva na porodičnoj stambenoj zgradi nakon njenog dovršetka i upisa u zemljišnim knjigama. Stavom V izreke presude, "sa viškom tužbenog zahtjeva, kao neosnovanim, apelantica je odbijena", a stavom VI izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je u predmetom postupku apelantica podnijela protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se u cijelosti odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i da se utvrdi da bračnu tekovinu stranaka čini pravo građenja na predmetnoj nekretnini (na kojoj je pravo građenja upisano u korist tužitelja) i nedovršena porodična kuća izgrađena na predmetnoj nekretnini, te da apelantici na predmetnoj nekretnini, po osnovu sticanja u braku sa tužiteljem, pripada pravo građenja, te pravo vlasništva na nedovršenoj porodičnoj kući u dijelu od 1/2, što je tužitelj dužan priznati i dozvoliti da se u korist apelantice, na osnovu ove presude, izvrši upis prava građenja na "predmetnim nekretninama" kao i upis prava vlasništva na porodičnoj stambenoj zgradi nakon njenog dovršetka i upisa u zemljišnim knjigama.

5. Osnovni sud je ukazao da je "članom 264. Porodičnog zakona SR BiH, koji se primjenjuje na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 4. novembra 2007. godine, kao dana početka primjene Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon BD), ali i članom 228. Porodičnog zakona BD, koji je u primjeni na ovaj spor, propisano je da zajedničku imovinu (bračnu tekovinu) bračnih partnera čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Pokloni trećih lica, učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanjem pomoći i radom i sl.), ulaze u zajedničku imovinu (bračnu tekovinu), bez obzira koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti, u trenutku davanja poklona, može zaključiti to da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera."

6. Dalje je ukazao na član 229. Porodičnog zakona BD, a zatim naveo da sud određuje veličinu udjela bračnog partnera prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine (bračne tekovine), vodeći računa ne samo o plati i zaradi svakog bračnog partnera, već i o pomoći bračnog partnera drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, u brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine (bračne tekovine). Potom je citirao član 231. Porodičnog zakona BD i naveo da je posebna imovina bračnih partnera predmet dokazivanja bračnog partnera kome ona pripada i može uticati na veličinu udjela jednog bračnog partnera u bračnoj tekovini, ako nije zaključen bračni ugovor. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i apelantica zaključili brak u Brčkom 1983. godine i da su do izbijanja rata parnične stranke su živjele u Brčkom, a tokom rata sa djecom su otišli u SAD, gdje su zajedno živjeli do faktičkog prestanka bračne zajednice 8. avgusta 2010. godine, a koja je razvedena pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 26. januara 2012. godine (po tužbi apelanta za razvod braka od 9. avgusta 2010. godine). Zatim je ukazao da parnične stranke ne osporavaju činjenicu da je 17. juna 2011. godine donesena pravosnažna presuda nadležnog suda u SAD-u o razvodu braka (po tužbi apelantice od 3. septembra 2010. godine). Nadalje je Osnovni sud naveo da u brak tužitelj i apelantica nisu unijeli nepokretnu imovinu.

7. Dalje je naveo da kada je u pitanju predmetna nekretnina, Osnovni sud je na osnovu neosporenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke utvrdio da je pravo svojine na nekretnini uknjiženo u korist Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, sa dijelom 1/1. Zatim da je pravo na predmetnoj nekretninu tužitelj stekao na osnovu rješenja Skupštine opštine Brčko od 30. januara 1992. godine (kao gradskog građevinskog neizgrađenog zemljišta) radi izgradnje porodične stambene zgrade, da je potrebnu dokumentaciju za izgradnju tužitelj dobio na svoje ime, da je na predmetnoj nekretnini do izbijanja rata na području Brčkog izgrađen temelj za porodičnu zgradu te nabavljen građevinski materijal za daljnju gradnju odnosno zidanje, te da su svi radovi na gradnji objekta prekinuti zbog rata. Zatim je ukazao da iz iskaza saslušanih parničnih stranaka, ali iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da su sticanje predmetne nekretnine i izgradnja temelja porodične stambene zgrade izvršeni u vrijeme trajanja bračne zajednice, da su u to vrijeme obje parnične stranke bile u radnom odnosu i ostvarivale platu iz koje su mogli da finansiraju sticanje predmetne nekretnine i gradnju temelja, te da su sredstva pribavili i prodajom putničkog motornog vozila. Stoga je Osnovni sud naveo da je predmetna nekretnina i temelj za stambeni objekat predstavljaju zajedničku bračnu tekovinu tužitelja i apelantice, te da je njihov udio u sticanju imovine podjednak sa po ½ dijela. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je dokazano da nakon 8. avgusta 2010. godine tužitelj i apelantica nisu više živjeli zajedno odnosno svako je odvojeno za sebe živio, snosio novčane i druge obaveze, a nakon toga su pred nadležnim sudom u SAD postigli sporazum (bračni ugovor o poravnanju od 5. aprila 2011. godine), zbog čega nema osnova tvrdnja apelantice da je zajedničkim sredstvima finansirana nabavka građevinskog materijala i radovi. Osim toga iz priloženih dokaza proističe da je tužitelj određenom licu koje je nabavljalo građevinski materijal i vršilo građevinske radove izvršio uplatu određenog iznosa u dolarima na ime pokrića tih troškova, što znači da je tužitelj bio taj koji je platio nabavku materijala i radove za zidanje objekta, te da je navedena isplata izvršena sa računa tužitelja koji je prema sporazumu parničnih stranaka pred sudom u SAD pripao apelantu. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantičino osporavanje ovih dokumenta suda iz SAD, jer navedene sudske odluke nisu korištene kao strane sudske odluke koje su priznate u našem pravnom sistemu nego kao jedan od materijalnih dokaza u vezi sa aktivnostima parničnih stranaka na utvrđivanju obima njihove zajedničke imovine i načina diobe. Stoga je Osnovni sud istakao da izvedeni dokazi potvrđuju učešće apelantice u sticanju predmetnog zemljišta i temelja stambenog objekta na predmetnom zemljištu, te da, s druge strane, nema učešća apelantice u gradnji stambenog objekta i pomoćnog objekta do stepena izgrađenosti kakav je na licu mjesta utvrdio stalni sudski vještak građevinske struke kao zajedničke bračne tekovine tužitelja i apelantice. Dakle, bračnu tekovinu parničnih stranaka čini predmetna nekretnina i temelj na istoj i da je udio apelantice na tim nekretninama sa ½ dijela ili u novčanoj protivrijednosti u određenom iznosu (koji iznos je utvrđen na osnovu sadašnje vrijednost predmetne nekretnine, temelja i podne ploče koju je utvrdio vještak). Stoga je Osnovni sud ukazao da s obzirom na utvrđeni udio apelantice (½ sadašnje vrijednosti predmetne nekretnine i temelja stambenog objekata) proizilazi da je udio apelantice 1/18 u ukupnoj vrijednosti sadašnjeg stambenog objekta, pomoćnog objekta, kao i predmetne nekretnine na kojoj se nalaze ovi objekti odnosno ukupnoj vrijednosti imovine koja je predmet protivtužbenog zahtjeva.

8. Presudom Apelacionog suda broj 96 o P 080377 17 Gž od 14. marta 2018. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda potvrđena u stavu V izreke.

9. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ukazao da prvostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka o suparničarstvu i sastavu tužbe (u pogledu predmetnog stana) na koje ukazuje apelantica. Dalje je naveo da apelantica žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na apelantičin protivtužbeni zahtjev. Zatim je ukazao da apelantica u ovom sporu (kada je tražila da se utvrdi da je i pravo građenja na predmetnoj nekretnini i porodična kuća na istoj u stanju koje je na licu mjesta bračna tekovina stranaka iako je izgrađena od temelja do sadašnjeg stanja nakon faktičkog prekida bračne zajednice i novčanim sredstvima koja je poslao tužitelj) nije pružila dokaze u pogledu navedene (relevantne) činjenice. Stoga je ukazao da navodima žalbe apelantica nije dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda da su uplaćena novčana sredstva (iznos u dolarima) imovina tužitelja tim više što zaključak prvostepenog suda podupire i poravnanje stranaka zaključeno u SAD (u postupku je proveden dokaz uvidom u poravnanje). Dalje je naveo da apelantica u protivtužbi nije predložila provođenje dokaza uvidom u dokumentaciju u pogledu transfera novca tužitelja na određeno lice (koje je angažovano za izgradnju) nego je provođenje ovog dokaza predložila na ročištu za glavnu raspravu, a nije učinila vjerovatnim da ovaj dokaz, bez svoje krivice, nije bila u mogućnosti iznijeti na ročištu koje je bilo pripremno u pogledu njenog protivtužbenog zahtjeva. Stoga je prvostepeni sud (prema podacima spisa predmeta odnosno prema raspravnom zapisniku sa ročišta) provođenje ovog dokaza (predloženog na glavnoj raspravi) odbio saglasno članu 215. ZPP-a. Zatim je ukazao da kod navedenog stanja stvari u pogledu imovine koja je predmet protivtužbenog zahtjeva nije bilo mjesta primjeni čl. 228. i 229. Porodičnog zakona BD (kako to tužena tvrdi u žalbi). Dalje je naveo da provođenje dokaza uvidom u ugovor o poravnanju zaključen u SAD ne predstavlja primjenu prava druge države u imovinsko pravnim odnosima tužitelja i apelantice (što isključuje član 237. Porodičnog zakona BD) i da odredba člana 230. istog zakona, na koju se apelantica, također, poziva u žalbi, reguliše upravljanje bračnom tekovinom. Stoga je Apelacioni sud žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio u stavu V izreke.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 08037718 Rev od 6. septembra 2018. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je pobijana presuda žalbenog vijeća pravilna i na zakonu zasnovana, jer je o protivtužbenom zahtjevu apelantice odlučeno pravilnom primjenom odredaba Porodičnog zakona SR BiH koji je bio na snazi u vrijeme sticanja te imovine, a da pri tom nisu počinjene povrede postupka na koje se u reviziji ukazuje, te da navode u reviziji koji se odnose na činjenično stanje nije ni razmatrao, jer se radi o razlogu zbog koga se revizija ne može izjaviti. Dalje je ukazao da revizijsko vijeće nije cijenilo navode apelantice koji se odnose na tužbeni zahtjev tužitelja, jer apelantica žalbom nije pobijala prvostepenu presudu u tom dijelu, pa ne može pobijati ni revizijom. Stoga je naveo da je pobijana presuda žalbenog vijeća pravilna i na zakonu zasnovana.

12. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljnim postupanjem pogrešno utvrdili činjenično stanje, te odlučujući o njenom protivtužbenom zahtjevu proizvoljno primijenili materijalno pravo kojim je uređeno pitanje bračne tekovine odnosno kada su odbili zahtjev apelantice za udio na imovini koja je predmet protivtužbenog zahtjeva preko dijela od 1/18, te da su proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a. S tim u vezi, između ostalog, navodi da su stavovi redovnih sudova zasnovani na raznim povredama zakona i "vladavine prava", a ključne su primjena Porodičnog zakona SR BiH koji je prestao da važi, primjena Američkog prava koje je isključeno u bračnim sporovima, "nejednak pristup strankama u postupku jer se na apelanticu primjenjuje važeći Porodični zakon BD, a na njenog supruga Porodični zakon SR BiH na osnovu kojeg se utvrđuju za nju manja prava nego što joj pripadaju", neprimjenjivanje Zakona o vlasništvu, Zakona o obligacionim odnosima, ZPP-a, te Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja bivše SFRJ koji je u primjeni na području čitave BiH. Apelantica navodi da je na navedene povrede ukazivala tokom žalbenog i revizionog postupka, ali da je to ostalo bez uticaja na više sudske instance koji su na arbitraran način primjenjivali pravo, a da za to nisu dali valjano obrazloženje. Smatra da su redovni sudovi primjenom Porodičnog zakona SR BiH izašli iz okvira konkretnih normi Porodičnog zakona BD, koji se jedini trebao primijeniti u konkretnom predmetnom postupku, te da su pravilno primijenili materijalno pravo donijeli bi odluku kojom se u cijelosti usvaja protutužbeni zahtjev apelantice. Relevantno zakonodavstvo

13. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH», br. 8/09, 52/10 i 27/14), u relevantnom dijelu glasi:

Član 215.

(1) Stranka treba u izlaganjima iznijeti činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

14. Porodični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 23/07), u relevantnom dijelu glasi:

Član 227.

(Bračna tekovina i posebna imovina) Bračni partneri mogu imati bračnu tekovinu i posebnu imovinu.

Član 228. stav 1.

(Bračna tekovina) (1) Bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.

Član 229. stav 1 (Veličina udjela bračnih partnera) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnim tekovinama, ako nisu drugačije ugovorili.

15. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“, br. 21/79 i 44/89), u relevantnom dijelu glasi: Član 264.

(1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(3) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova.

(4) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

Član 267. st. (1) i(2) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.

U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju naveli jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu apelantičinog protivtužbenog zahtjeva odnosno zašto je utvrđeno da bračnu tekovinu tužitelja i apelantice čini predmetna nekretnina i temelji stambenog objekta, da je njihov udio u sticanju imovine podjednak sa po ½ dijela, tako da je udio apelantice 1/18, u ukupnoj vrijednosti sadašnjeg stambenog objekta, pomoćnog objekta, kao i predmetne nekretnine na kojoj se nalaze ovi objekti, odnosno u ukupnoj vrijednosti imovine koja je predmet protivtužbenog zahtjeva. U odnosu na navode o primjeni Porodičnog zakona BD, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na ove apelantičine prigovore u kojim Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7040/18 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio