Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4443/18 (TD „Marketi“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Propisano zakonom
- Zakup
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4443/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4443/18, rješavajući apelaciju TD „Marketi“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija TD „Marketi“ d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. TD „Marketi“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Galiba Hrvačić- Karačić, advokatica iz Sarajeva, podnijelo je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo Rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip- 686150/18 od 15. januara 2018. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je 4. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4443/18 od 11. septembra 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Podneskom od 28. septembra 2018. godine apelant je dopunio prethodni zahtjev za donošenje privremene mjere činjenicama za koje smatra da mogu biti od utjecaja da zahtjev za privremenu mjeru bude usvojen.
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4443/18 od 23. oktobra 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i od Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 23. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 017775 16 Ps 3 od 27. decembra 2016. godine odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se usvoji otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 27. maja 1981. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključen između „Sarajevostana“ RO za inženjering u stambenoj djelatnosti – Sarajevo kao zakupodavca i UPI RO „Komora“ RZ za obradu poslovne dokumentacije Sarajevo kao zakupca, da je apelant dužan tužiteljici predati u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Sarajevu u ulici Maršala Tita, pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) slobodan od lica i stvari, te mu isplatiti dug na ime dospjele, a neplaćene zakupnine za period od decembra 2002. do decembra 2011. godine u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru koji apelant koristi na osnovu ugovora zaključenog sa „Sarajevostanom“ koji je u vrijeme zaključenja samo upravljao tužiteljicinim poslovnim prostorima i shodno tome zaključivao ugovore o zakupu s korisnicima, pa samim tim i s apelantom, da je apelant uz ostale zakupce pozvan na pregovaranje u vezi reguliranja korištenja predmetnog poslovnog prostora za koji ne plaća zakupninu, te da se nije odazvao navedenom pozivu i da mu je stoga otkazan ugovor o zakupu u oktobru 2005. godine. Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio tužiteljicinu aktivnu legitimaciju.
10. Općinski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka, analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužiteljica suvlasnik predmetnog poslovnog prostora sa dijelom ½, a Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo sa ½ dijela. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 29. maja 1962. godine zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor izuzeta od nacionalizacije, te da je kao organ upravljanja na predmetnom poslovnom prostoru upisana tužiteljica, da je ugovor zaključen 27. maja 1981. godine, te da predmetni poslovni prostor koristi kompanija „Amko komerc“. Općinski sud je također naveo da je tokom postupka, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđena naknada za zakupninu predmetnog poslovnog prostora koja je obračunata u skladu s odlukom o dodjeli u zakup poslovnih zgrada i tužiteljicinih poslovnih prostorija za period od decembra 2002. do decembra 2011. godine.
11. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da nije osnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužiteljice jer se ugovorom ne zasnivaju stvarnopravni već obligacionopravni odnosi, pa, u vezi s tim, zakupodavac ne mora imati pravo raspolaganja na poslovnom prostoru, dovoljno je da prilikom zaključivanja ugovora o zakupu zakupodavac samo ima pravo upotrebe i uživanja na predmetnom poslovnom prostoru jer to pravo predstavlja sadržaj prava korištenja s obligacionopravnim obilježjima, a koje pravo je imala tužiteljica jer je „Sarajevostan“ to pravo prenio na tužiteljicu.
12. Nadalje, Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužiteljica nije dokazala ni pravni osnov, a ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je pojašnjeno da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila otkaz ugovora i predaju u posjed ispražnjenih poslovnih prostorija, kao i isplatu duga dospjele, a neisplaćene zakupnine za period od decembra 2002. do decembra 2011. godine. Prilikom izvođenja zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu da tužiteljica nije ponudila ugovor o zakupu za koji je zatražila otkaz ugovora zaključen između parničnih stranaka jer je sudu prezentiran ugovor o zakupu magacinskog prostora koji po svojoj formi i sadržaju ne može zamijeniti ugovor o zakupu poslovnih prostorija na koje se tužiteljica poziva. Stoga, kako je zaključio prvostepeni sud, u postupku nije dokazana činjenica postojanja ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, pa je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cjelini odbijen.
13. Osim toga, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala ni visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje duga na ime dospjele, a neplaćane zakupnine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je tužiteljica imala obavezu da sudu pruži dokaze koji bi učinili nespornim postavljenu visinu tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužiteljica predložila i provela dokaze koji su njeni jednostrani akti, a odnose se na odluku za cijene zakupa poslovnih prostora u ekstra zoni. Općinski sud je u tom smislu pojasnio da se tužiteljicinom navedenom odlukom dokazuje koja je cijena zakupa kvadratnog metra poslovnog prostora u ekstra zoni, ali da tužiteljica nije dokazala da je u pitanju zakup poslovnog prostora, nego je u pitanju ugovor o zakupu magacinskog prostora, te je činjenica visine tužbenog zahtjeva, prema ocjeni Općinskog suda, ostala nedokazana.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 017775 17 Pž 4 od 18. oktobra 2017. godine tužiteljicina žalba je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen njen tužbeni zahtjev za otkaz ugovora, pa je apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed predmetni poslovni prostor ispražnjen od lica i stvari i da tužiteljici plati dug na ime dospjele, a neplaćene zakupnine za period od 1. decembra 2002. do 1. decembra 2005. godine i na ime upotrebe tuđe stvari za period od 1. decembra 2005. godine do 31. decembra 2011. godine u ukupnom iznosu od 629.451,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime poreza na dodatu vrijednost i u dijelu troškova postupka.
15. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe iz člana 221. ZPP-a ocijenio da je žalba djelomično osnovana i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe parničnog postupka i materijalnog prava. U vezi s tim je istaknuto da je tužiteljicinom žalbom osnovano ukazano da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze u smislu člana
8. ZPP-a, odnosno da je pogrešno cijenio odredbe ugovora i izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnom, već magacinskom prostoru i da su stoga pogrešno ocijenjeni i ostali izvedeni dokazi. Kantonalni sud je stoga, kako je dalje obrazloženo, u sjednici vijeća, posrednom ocjenom dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku utvrdio da apelant koristi predmetni poslovni prostor na osnovu ugovora zaključenog sa „Sarajevostanom“ koji je u vrijeme zaključenja ugovora gazdovao tužiteljicinim poslovnim prostorima i shodno tome zaključivao ugovore o zakupu, i to u konkretnoj situaciji na neodređeno vrijeme, te da apelant ne spori da koristi poslovne prostorije opisane u tužbenom zahtjevu i da je navedenim ugovorom regulirano da zakupac može poslovne prostorije koje su predmet tog ugovora koristiti samo za obavljanje sljedeće poslovne djelatnosti: magacin. Kantonalni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku ocijenio da je predmet ugovora predmetni poslovni prostor površine 179,51 m² koji koristi apelant za obavljanje trgovine na malo, da je tužiteljica vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da je „Sarajevostan“ u vrijeme zaključenja ugovora samo upravljao predmetnim poslovnim prostorom pa je stoga putem „Sarajevostana“ zaključen navedeni ugovor o zakupu. Predmetni poslovni prostor je početkom rata vraćen tužiteljici na upravljanje (evidentirano u Fondu poslovnih prostora Općine Centar), te su zakupci, dakle i apelant, bili pozvani na pregovaranje u vezi s daljnjim korištenjem predmetnog poslovnog prostora. U prvostepenom postupku je dalje nesporno utvrđeno da se apelant tom pozivu nije odazvao, da koristi navedeni poslovni prostor i da za korištenje ne plaća zakupninu iako iz sadržaja ugovora, konkretno odredbe člana IV ugovora, proizlazi obaveza plaćanja zakupnine. Osim toga, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je „Sarajevostan“ 22. septembra 2005. godine obavijestio tužiteljicu da je saglasan da tužiteljica kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru preuzme sva prava i obaveze zakupodavca iz ugovora o zakupu i da je tužiteljica apelantu dostavila otkaz ugovora o zakupu 18. oktobra 2005. godine, kojim otkazuje predmetni ugovor sa 1. decembrom 2005. godine uz obavezu da joj preda predmetni poslovni prostor te plati zakupninu. Također je navedeno da je prvostepeni sud pri izvođenju dokaza uviđajem na licu mjesta utvrdio da je prostor koji je predmet zaključenog ugovora u naravi poslovni, a iz materijalnih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica 9. jula 1991. godine donijela odluku o osnivanju fonda poslovnih prostora jer je „Sarajevostan“ prestao da gazduje poslovnim prostorima na području grada Sarajeva (gazdovanje preuzele općine), pa je na tužiteljicu prenesena nadležnost gazdovanja predmetnim poslovnim prostorom koji se nalaze na području njene teritorije i na kojem ima pravo raspolaganja, upravljanja i korištenja.
16. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz dopisa „Sarajevostana“ od 22. septembra 2005. godine utvrdio da je „Sarajevostan“ predmetni poslovni prostor vratio tužiteljici jer je ona nosilac prava raspolaganja na tom prostoru, te da „Sarajevostan“ ne spori tužiteljici pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te je saglasan da tužiteljica preuzme sva prava i obaveze zakupodavca iz zaključenog ugovora. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da apelant u toku postupka nije, u smislu člana 123. ZPP-a, dokazao da je plaćao zakupninu i suprotno ugovoru predmetni poslovni prostor je dao u podzakup trećem licu „Amko komercu“. Nadalje, Kantonalni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da osnovni poslovni prostor u gabaritu stambeno-poslovnog objekta iznosi 179,51 m², i to bez galerije i bez dograđenih privremenih objekata koji se koriste kao magacinski prostor, a koji su dograđeni bespravno i nisu bili sastavni dio prostora koji egzistira od prije i nisu uknjiženi s obzirom na to da imaju karakter privremenih objekata. Dakle, iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da apelant predmetni poslovni prostor ne koristi kao magacin, već ga koristi „Amko komerc“ po osnovu ugovora o podzakupu za obavljanje prodajne djelatnosti. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod da se zakupnina poslovnog prostora treba obračunati u skladu sa Zakonom o monetarizmu i denominaciji YU DIN u KM jer se zakupnina za poslovne prostore na kojima pravo raspolaganja ima tužiteljica obračunava u skladu sa Odlukom o kriterijima i mjerilima dodjele u zakup poslovnih prostorija Općine Centar Sarajevo kao podzakonskim aktom kojim je utvrđena visina i način plaćanja zakupnine poslovnih prostorija na kojem pravo raspolaganja i upravljanja ima tužiteljica, a u skladu s kojom je stalni sudski vještak za finansije izvršio obračun zakupnine koja je predmet tužbenog zahtjeva.
17. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od prvostepenog suda, Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 19, 26. i 27. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, naglasivši da je tužiteljica izvedenim dokazima u cijelosti dokazala da je predmet tužbenog zahtjeva poslovni prostor u njenom vlasništvu, da je stoga osnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant dužan platiti zakupninu za korištenje prostora za period od decembra 2002. do decembra 2005. godine jer u otkazu ugovora o zakupu iz decembra 2005. godine proizlazi da je apelant dužan platiti zakupninu za posljednje tri godine.
18. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj apelant na ime upotrebe njenih poslovnih prostorija plati naknadu za zakupninu s pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima spora, Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naglasivši da je apelant nakon valjanog otkaza ugovora o zakupu koristio tužiteljicine poslovne prostorije kao nesavjestan posjednik i da je prema ugovoru bio u obavezi da plaća tužiteljici zakupninu. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je apelant obavezan da tužiteljici isplati naknadu štete za period od decembra 2005. do decembra 2011. godine jer je i nakon isteka roka u kojem je prema otkazu ugovora o zakupu bio dužan predati tužiteljici predmetni poslovni prostor kao vlasniku stvari nastavio koristiti taj prostor bez pravnog osnova. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da upotreba tuđe stvari u svoju korist može pod određenim uvjetima predstavljati slučaj prouzrokovanja štete. To je slučaj kada je korisnik u vezi s upotrebom tuđe stvari bio nesavjestan (znao ili mogao znati da tuđu stvar neosnovano upotrebljava), a i da se između korisnika i vlasnika stvari takav odnos može raspraviti i prema pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju. Dakle, kad dođe do upotrebe tuđe stvari u svoju korist, odnos između korisnika i vlasnika stvari može se uvijek raspraviti prema pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju, a prema pravilima o naknadi štete samo ukoliko postoje uvjeti za primjenu tih pravila. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o korištenju tuđe stvari (tužiteljicinih poslovnih prostorija) od nesavjesnog posjednika (apelanta). Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant dužan tužiteljici, na njen zahtjev, ne samo predati stvar već i naknaditi štetu zbog bespravnog korištenja stvari. Kantonalni sud je istaknuo da je visina štete utvrđena u iznosu zakupnine koju je vještak finansijske struke utvrdio na osnovu Odluke o visini i plaćanju zakupnine tužiteljicinih poslovnih prostorija, koja kao podzakonski akt predstavlja opći propis koji je donijelo Općinsko vijeće Općine Centar Sarajevo i primjenjuje se na sve poslovne prostore kojima raspolaže tužiteljica. Kantonalni sud je također naveo da je bespravnim korištenjem poslovnih prostorija apelant nanio štetu tužiteljici i obavezan ju je naknaditi jer je, u smislu člana
219. ZOO-a, prestankom ugovora o zakupu apelant kao bivši zakupac dužan do vraćanja stvari platiti tužiteljici kao vlasniku i bivšem zakupodavcu naknadu za upotrebu tuđe stvari, a ne platiti joj zakupninu prema ugovoru koji je prestao, na osnovu otkaza u smislu člana 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Kantonalni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila isplatu poreza jer navedena naknada nije bila ni ugovorena prema ugovoru, a niti ta naknada pripada tužiteljici prema odredbama ZOO-a o naknadi štete.
19. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine odbio reviziju.
20. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka istaknuvši da je na taj prigovor apelant samo paušalno ukazao ne navodeći u konkretnom slučaju u čemu se ta povreda sastoji, niti se to iz sadržaja revizije posredno može utvrditi. U pogledu neosnovanosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je, prije svega, istaknuo da je predmet spora zahtjev tužbe za usvajanje otkaza ugovora, zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, zahtjev za isplatu neplaćene zakupnine, te naknadu štete na ime upotrebe tuđe stvari za utuženi period, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostepeni sud, u sjednici vijeća, u smislu člana 229. stav 2. ZPP-a, cijeneći ranije izvedene materijalne dokaze i isprave utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda. U vezi s tim je navedeno da je drugostepeni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da je predmet ugovora bio predmetni poslovni prostor koji koristi apelant, da je tužiteljica vlasnik tog prostora, da apelant nije dokazao da je za utuženi period od decembra 2002. do decembra 2005. godine plaćao zakupninu, da je za utuženi period od decembra 2005. do decembra 2011. godine (period nakon isteka odluke o otkaza ugovora) nastavio koristiti predmetni poslovni prostor bez ikakvog pravnog osnova, pričinivši tužiteljici štetu u visini zakupnine čija visina je utvrđena Odlukom o visini i plaćanju zakupnine poslovnih prostorija Općine Centar Sarajevo, a koju korist je ona mogla ostvariti izdajući navedeni poslovni prostor trećim licima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koje uređuju prestanak ugovora zaključenog na neodređeno vrijeme (kao što je slučaj u konkretnom postupku), te člana 219. ZOO-a, kada je zahtjevu iz tužbe djelomično udovoljeno.
21. Nadalje, Vrhovni sud je neosnovanost tužiteljicinih revizionih prigovora u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu dijela utuženog iznosa po osnovu plaćanja poreza detaljno pojasnio na str. 4. i 5. obrazloženja presude, a neosnovanost apelantovih revizionih prigovora na str. 5. i 6. obrazloženja presude.
22. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilna je odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je usvojen otkaz ugovora, kao i zahtjev za predaju u posjed i isplatu neplaćene zakupnine, te naknadu koristi, koja revizionim prigovorom tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedena u sumnju. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, naglasivši da tužiteljici kao vlasniku pripada pravo da otkaže ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme, iz čega slijedi da je pravilna odluka drugostepenog suda kada je takvom zahtjevu udovoljio, kao i zahtjevu za predaju u posjed i sljedstveno tome i isplatu neplaćene zakupnine, dok je odredbama člana 219. ZOO-a dato pravo imaocu stvari, pa dakle i vlasniku, da od lica koje je tuđu stvar upotrijebilo u svoju korist traži naknadu koristi koju je imalo od upotrebe. U situaciji kada je utvrđeno da je apelant za dio utuženog perioda na osnovu ugovora koristio tužiteljicin predmetni poslovni prostor za koji nije plaćao zakupninu, a za dio utuženog perioda nakon odluke o otkazu ugovora je taj prostor koristio bez ikakvog pravnog osnova, za što nije plaćao nikakvu naknadu, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je obavezao apelanta na isplatu zakupnine za dio utuženog perioda, te isplatu naknade na ime upotrebe tuđe stvari, za preostali dio utuženog perioda, u visini pobliže navedenoj u izreci drugostepene presude, a čija visina je određena prema tužiteljicinoj odluci (u visini koju plaćaju drugi zakupci njenih poslovnih prostorija).
23. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi revizioni prigovori da se zakupnina trebala obračunati u skladu sa Zakonom o monetarizmu i denominaciji YU DIN u KM jer se zakupnina za poslovne prostore na kojima pravo raspolaganja ima tužiteljica obračunava u skladu s Odlukom o kriterijima i mjerilima dodjele u zakup poslovnih prostorija Općine Centar Sarajevo kao podzakonskim aktom kojim je utvrđena visina i način plaćanja zakupnine poslovnih prostorija na kojem pravo raspolaganja i upravljanja ima tužiteljica, a u skladu s kojom je stalni sudski vještak za finansije i izvršio obračun zakupnine te štete nastale po osnovu korištenja tuđe stvari, na koji stranke nisu prigovarale. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi revizioni navodi kojima ukazuje na povredu odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima jer predmet spora u konkretnom slučaju i nije pitanje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora, nego obligacionopravni odnos zakupodavca i zakupca.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant je prvenstveno istaknuo da tužiteljica nije bila ugovorna strana u ugovoru, te da svoju aktivnu legitimaciju dokazuje dopisom kojim je „Sarajevostan“ 22. septembra 2005. godine dao saglasnost da tužiteljica preuzima sva prava i obaveze zakupodavca iz zaključenog ugovora. Smatra da tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju, pa prema njegovom mišljenju nije mogla tražiti raskid ugovora koji nije ni zaključila.
26. Nadalje, ističe da je Kantonalni sud u svojoj odluci odlučivao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljica svoja potraživanja isključivo zasnivala na osnovu ugovora, a ne na osnovu štete zbog korištenja tuđe stvari, a koja je tužiteljici navodno nanesena. Navodi da su Kantonalni sud preinakom, a Vrhovni sud odbijanjem revizije na nezakonit način utvrdili pravo tužiteljici, čime su na samovoljan način primijenili zakonske norme, na koji način su mu nanijeli ozbiljnu materijalnu štetu u milionskom iznosu na ime utvrđenog nezakonitog prava na zakupninu na koju tužiteljica nema pravo u konkretnoj pravnoj stvari. Apelant je u dopuni apelacije ponovio identične navode kao u prvobitno podnesenoj apelaciji.
b)Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi očiglednim da apelant pokušava dovesti u pitanje zakonitost drugostepene i revizione odluke, koristeći apelaciju kao jednu vrstu vanrednog pravnog lijeka, a apelacija Ustavnom sudu nije i ne može biti „korištena“ u tu svrhu, kako to pokušava apelant. Nadalje navodi da je u obrazloženju osporene odluke, na str. 3, 4. i 5. detaljno i jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantovu reviziju i odlučio kao u izreci osporene presude, te apelant u apelaciji polemizira sa zaključcima i datim objašnjenjima tog suda po pitanju konačne odluke Vrhovnog suda. Po pitanju pravilne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke, pozivom na relevantne odredbe materijalnog prava, naveo i obrazložio razloge kojima se rukovodio da donese osporenu odluku.
28. Kantonalni sud je naveo da je obrazložio svoju odluku i dao razloge tako da nisu prihvatljivi navodi iz apelacije da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je apelantu omogućeno učešće u postupku i izjavljivanje revizije jer su pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe koje se tiču zakupa i odredbe ZOO-a, te time nije povrijeđeno ni pravo na imovinu, a što je sve potvrđeno osporenom presudom Vrhovnog suda. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi navodi iz apelacije da je odlučeno mimo tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, jer da je to tačno, kako navodi apelant, u tom slučaju bi Vrhovni sud takvo postupanje drugostepenog suda vjerovatno sankcionirao ukidanjem odluke.
29. Tužiteljica je navela da osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Pri tome, tužiteljica je posebno istaknula da apelant u apelaciji navodi da je u postupku pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije jer mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje, a koju povredu prava ne obrazlaže u apelaciji, osim što, u suštini, smatra da je odlukama koje osporava pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
31. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.
Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.
Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed, a to najkasnije do petog u mjesecu.
Član 26.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme ne može na osnovu otkaza prestati prije isteka jedne godine od zaključenja ugovora.
Član 27.
Otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupili odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok).
Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 017775 18 Rev od 14. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 14. juna 2018. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 7. augusta 2018. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
40. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da je tužiteljicin tužbeni zahtjev usmjeren na otkaz ugovora, zatim za predaju u posjed i isplatu neplaćenih zakupnina, te naknadu štete, u kojem postupku je apelant imao status tuženog. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na apelantovu tvrdnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o njegovim pravima pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, konkretno odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO. Osim toga, smatra da tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju, kao i da su Kantonalni sud preinakom prvostepene presude, a Vrhovni sud odbijanjem revizije odlučivali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva.
42. U vezi s tim, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode o prigovoru koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije kod tužiteljice. Naime, takav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantovog prava koji se tiču procesnih propusta (nedostatak aktivne legitimacije). U vezi s apelantovim prigovorom da tužiteljica ne posjeduje aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je pitanje aktivne legitimacije tužiteljice riješeno u prvostepenom postupku, u okviru kojeg je utvrđeno da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer se ugovorom ne zasnivaju stvarnopravni, već obligacionopravni odnosi, te da u tom smislu zakupodavac ne mora imati pravo raspolaganja na poslovnom prostoru, dovoljno je da prilikom zaključivanja ugovora o zakupu zakupodavac samo ima pravo upotrebe i uživanja na predmetnom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu u kojoj je ispitivao obrazloženje redovnih sudova u kontekstu istaknutog prigovora o nedostatku aktivne legitimacije, odnosno postojanja pravnog interesa za vođenje parnice (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1631/08 od 27. marta 2009. godine, tačka 57, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu podržao obrazloženje redovnih sudova, koji su nakon detaljnog ispitivanja ovog prigovora zaključili da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa ako se na njih sadržaj tuđeg materijalnopravnog odnosa na posredan ili neposredan način reflektira, usljed čega je pravilno razrješenje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih. Stoga se, u takvim okolnostima, u cijelosti pokazuju neosnovanima apelantovi navodi o nedostatku aktivne legitimacije na tužiteljicinoj strani.
43. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
45. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu djelomične osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je predmet ugovora bio predmetni poslovni prostor koji koristi apelant, da je tužiteljica vlasnik tog prostora, da apelant nije dokazao da je za utuženi period od decembra 2002. do decembra 2005. godine plaćao zakupninu, da je za utuženi period od decembra 2005. do decembra 2011. godine (period nakon isteka odluke o otkaza ugovora) nastavio koristiti predmetni poslovni prostor bez ikakvog pravnog osnova, pričinivši tužiteljici štetu u visini zakupnine, čija visina je utvrđena Odlukom o visini i plaćanju zakupnine poslovnih prostorija Općine Centar Sarajevo. Imajući u vidu utvrđenje drugostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta na isplatu zakupnine za dio utuženog perioda, te isplatu naknade na ime upotrebe tuđe stvari za preostali dio utuženog perioda, u visini pobliže navedenoj u izreci drugostepene presude, a čija visina je određena prema tužiteljicinoj odluci i pri tome se pozvao na relevantne odredbe člana 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i člana 219. ZOO-a. Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacioni navodi, u suštini, zasnivaju na nezadovoljstvu i neslaganju sa stajalištima tog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani.
46. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučivali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. ZPP-a, kojom je propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pri čemu sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da je sud vezan za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, te je ovlašten i dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje on smatra da je mjerodavno za konkretan slučaj, nezavisno od toga da li je tužilac i kako kvalificirao pravni osnov svog zahtjeva. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu činjenični pravni osnov i utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Imajući u vidu pravila parničnog postupka koja sudu nameću obavezu vezanosti za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost ni u dijelu kojim je taj sud apelanta obavezao na naknadu na ime korištenja tuđe stvari (za period od decembra 2005. do decembra 2011. godine) u smislu člana 219. ZOO-a, utvrdivši da je zapravo tužiteljica vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je apelant koristio bez valjanog pravnog osnova (nakon isteka odluke o otkazu ugovora), te smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud na taj način nisu postupali izvan okvira člana 2. ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2191/06 od 17. novembra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je istaknuo da s obzirom na to da redovni sudovi nisu vezani za pravni osnov tužbenog zahtjeva, koji je u konkretnom slučaju bio usmjeren na isplatu zakupnine, već osnovanost zahtjeva cijene na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, to je u konkretnom slučaju, na osnovu nespornih činjenica, primjenom odredbe iz člana 219. ZOO-a, apelant kao korisnik tuđe stvari obavezan da tužiteljici kao vlasniku stvari naknadi korist koju je imao od upotrebe stvari. Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da su neprihvatljivi apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, član 219. ZOO-a budući da su sudovi na dvije instance jasno ukazali da nisu vezani za pravni osnov označen u tužbi, već za činjenice utvrđene u postupku. S obzirom na nesporne činjenice u konkretnom slučaju, apelantu je kao korisniku tuđe stvari, a ne kao zakupcu, uspostavljena obaveza isplate određenog novčanog iznosa, što nikako ne ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Zbog navedenog, Ustavni sud i te navode ocjenjuje neosnovanim.
47. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na presudu Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
Pravo na imovinu
48. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO-a kada je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda prema kojem je tužiteljicin tužbeni zahtjev djelomično osnovan budući da apelant nije dokazao da je tužiteljici plaćao zakupninu za predmetni poslovni prostor, a nakon isteka roka iz otkaza ugovora predmetni poslovni prostor nastavio je bespravno koristiti. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer se ugovorom ne zasnivaju stvarnopravni, već obligacionopravni odnosi, te da se Kantonalni sud, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj presudi, kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, posebno imajući u vidu vezanost suda za činjenični osnov zahtjeva, a takvo obrazloženje, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne izlazi iz okvira člana 2. ZPP-a.
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević