Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4332/18 (A.P. i M.P.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4332/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4332/18, rješavajući apelaciju A. P. i M. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. P. i M. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P. i M. P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja i apelant, odnosno apelanti), oboje iz Modriče, koje zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnijeli su 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i zakonskog zastupnika tužene Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i zakonski zastupnik tužene su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 29. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelanti su 22. juna 2006. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene, a konačno uređenim i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 10. septembra 2012. godine tražili da se tužena obaveže da im na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 251.566,00 KM zajedno sa kamata počevši od 27. decembra 1999. godine kao dana kada je tužena zaključila ugovor o udruživanju sredstava sa „NBS Group“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: „NBS Group“), pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, te eventualni zahtjev, u slučaju da se primarni zahtjev odbije, kojim su tražili da se utvrdi da je tužena protivno pravu na imovinu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijedila pravo na imovinu apelanata, te da se shodno tome tužena obaveže da u svrhu uspostavljanja pređašnjeg stanja na imovini obezbijedi pravo svojine na nepokretnosti u Modriči, preciziranih karakteristika, te izda tabularnu ispravu za upis prava posjeda i svojine na izgrađenoj nepokretnosti radi upisa prava u javne evidencije.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 002465 13 P 3 od 23. maja 2014. godine kojom je obavezao tuženu da apelantima na ime neosnovanog obogaćenja isplate iznos od 251.566,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Nakon ocjene dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 4 i 5 obrazloženja), u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da su apelanti u cijelosti dokazali tužbeni zahtjev. Tokom postupka, između ostalog, utvrđeno je da su apelanti vanknjižni vlasnici nepokretnosti u Modriči, u naravi kuća i zemljište ispod kuće (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) koje su stekli na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju s ranijim vlasnikom (P. T.), ovjerenim 1983. godine. Zatim je utvrđeno da su apelanti uslijed ratnih dešavanja 1992. godine napustili Modriču i Bosnu i Hercegovinu ostavljajući predmetne nepokretnosti neoštećenim, da je Sekretarijat za stambeno-komunalne poslove Modriče 1994. godine donio rješenje o rušenju ratom oštećenih objekata, između ostalih, i objekta apelanata, koji je srušen 1995. godine, nakon donošenja rješenja o rušenju kojem je prethodio izvještaj o stanju objekata koji su predviđeni za rušenje. Tokom postupka je utvrđeno da je SO Modriča 22. decembra 1998. godine donijela rješenje o preuzimanju neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, između ostalih i zemljišta ispod srušenog stambenog objekta apelanata, kojem je prethodio zapisnik nadležnog organa u kojem je konstatovano da na zemljištu nema objekta, te da je u rješenju konstatovano da ranijim vlasnicima pripada naknada za preuzeto zemljište koje će se odrediti u posebnom postupku, a da je apelante u tom postupku zastupao privremeni zastupnik, advokat iz Modriče. Nadalje je utvrđeno da je nadležni organ tužene u junu 1999. godine donio urbanističko-tehničke uslove za izgradnju stambeno-poslovnog objekta po zahtjevu „NBS Group“ na više parcela, između ostalih i parceli na kojoj se nalazila kuća apelanata, te da je tužena sa „NBS Group“ 27. decembra 1999. godine zaključila pismeni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stanova u korist tužene, čija je ukupna vrijednost 251.566,00 KM, a koji iznos je tužena trebala isplatiti putem kompenzacije. Utvrđeno je takođe da je nadležni organ tužene u junu 2000. godine donio rješenje kojim je „NBS Group“ odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, da je stambeno-poslovni objekat izgrađen, nakon čega ga je tužena preuzela u posjed.

8. Tokom postupka su istaknuti prigovori zastarjelosti potraživanja, te nedostatka aktivne, odnosno pasivne legitimacije parničnih stranaka, ali je Osnovni sud sve prigovore ocijenio neosnovanim, o čemu se iscrpnije izjasnio na stranici 14 obrazloženja presude.

9. Neosnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja Osnovni sud je obrazložio tako što se pozvao na odredbu člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koju je doveo u kontekst činjenice da je ugovor o udruživanju sredstava tužena zaključila sa „NBS Group“ 27. decembra 1999. godine, a da je tužba sudu podnesena 22. juna 2006. godine, iz čega slijedi da tužbeni zahtjev nije zastario. Osnovni sud je još naveo da ni eventualni tužbeni zahtjev kojim se traži uspostava pređašnjeg stanja takođe nije zastario, ali se on posebno ne obrazlaže zbog osnovanosti osnovnog zahtjeva.

10. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tužene Osnovni sud je ocijenio neosnovanim zato što je tokom postupka utvrđeno da je upravo tužena donijela akt o rušenju predmetnog objekta zbog oštećenja nastalih tokom ratnih dešavanja i po kojem je predmetni objekat srušen.

11. U vezi s neosnovanošću prigovora nedostatka aktivne legitimacije kod apelanata, Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja i sprovedene promjene nadležnog organa tužene od 7. avgusta 1998. godine utvrđeno da su apelanti upisani kao suposjednici na parceli upisnoj u KO Modriča, a osim toga njihova aktivna legitimacija proizlazi i iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Osnovni sud je osnovanost primarnog tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbi člana 210 stav (1) ZOO-a obrazloživši da je za pravo sticanja bez osnova bitno da se imovina jednog lica umanjila, a imovina drugog lica uvećala i da postoji međusobna veza između uvećanja, odnosno umanjenja imovine, a da za to ne postoji pravni osnov. Kako je rušenje predmetnog objekta sprovedeno na nezakonit i protivpravan način, bez učešća apelanata koji nisu imali saznanja da se vodi upravni postupak za rušenje predmetnog objekta, niti su u tom postupku učestvovali, niti im je za rušenje isplaćena bilo kakva naknada, to se tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim.

13. Kako je u cijelosti usvojen osnovni tužbeni zahtjev, Osnovni sud se nije posebno bavio eventualnim tužbenim zahtjevom, niti ga je posebno obrazložio.

14. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 86 0 P 002465 15 Gž 4 od 28. oktobra 2015. godine kojom je žalba uvažena, osporena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz istovremeno obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Okružni sud je polazeći od činjeničnog utvrđenja podsjetio da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi rušenje objekta apelanata sproveo nezakonito, bez učešća apelanata jer oni nisu imali saznanja da se vodi upravni postupak za rušenje njihovog objekta, te da im nije isplaćena nikakva naknada za izuzeto zemljište. Shodno tome, prvostepeni sud je zaključio da je tužena nezakonitim postupanjem onemogućila apelante da koriste svoju imovinu, što je za posljedicu dovelo do umanjenja njihove imovine uz istovremeno povećanje imovine tužene, pa je primjenom člana 210 stav (1) ZOO-a prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.

16. Međutim, kako je naveo Okružni sud, tužena u žalbi iznosi osnovane prigovore kojima dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je tužena tokom postupka dokazala da je objekat apelanata u toku ratnih dejstava oštećen uslijed granatiranja i da je bio izložen nepovoljnim atmosferskim uticajima, što je dovelo do njegove devastacije i urušavanja, a što proizlazi iz fotografija objekta koje je tužena priložila kao dokaz, te da u takvim okolnostima ne postoji ni objektivna ni subjektivna odgovornost tužene za štetu pričinjene u toku rata.

17. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, da bi došlo do odgovornosti za štetu u smislu člana 154 stav 1 ZPP, potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare druge pretpostavke, a to su: postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je propustio da sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava utvrdi postojanje svih potrebnih opštih i posebnih pretpostavki odštetne odgovornosti tužene za naknadu štete koju apelanti zahtijevaju, a prije svega da je radnja tužene koja se odnosi na rušenje objekta apelanata bila protivpravna, što je jedan od osnovnih uslova za postojanja njene odgovornosti za štetu. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da je tužena tokom postupka tvrdila da rušenje objekta nije bilo nezakonito jer je za to imala ovlašćenje da pod određenim uslovima donese rješenje o rušenju objekta koji predstavlja opasnost po okolinu. Okružni sud se shodno navedenom pozvao na odredbu člana 117 Zakona o uređenju prostora koji je bio na snazi u vrijeme rušenja objekta, a koja je tuženoj omogućila rušenje objekta ako se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava ili većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj svrsi, te je podsjetio da prvostepeni sud smatra da je postupak organa uprave u vezi s rušenjem objekta apelanata sproveden nezakonito.

18. Međutim, kako je naveo Okružni sud, nije u nadležnosti parničnog suda da odlučuje o zakonitosti ili nezakonitosti odluka organa uprave, već se o tome može odlučiti samo u okviru upravnog postupka, a kako to propisuje odredba člana 12 stav 1 ZPP.

19. Okružni sud je naglasio da, iako odredba člana 172 stav (1) ZOO-a propisuje da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, kod činjenice da je rušenje objekta apelanata izvršeno na osnovu rješenja nadležnog organa tužene, a apelantima nije dozvoljeno da učestvuju u tom postupku, moglo bi da se pokrene pitanje odgovornosti tužene, ali se prije toga mora ispitati opravdanost prigovora zastarjelosti potraživanja koji se mora sagledati primjenom odredbe člana 376 st (1) i (2) ZOO-a jer se radi o šteti koja predstavlja umanjenje imovine apelanata. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ovaj prigovor sagledao na osnovu proizvoljne primjene prava, i to člana 371 u vezi sa članom 210 ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom obogaćenju jer rušenjem objekta apelanata nije došlo do obogaćenja tužene, budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužena zadržala građevinski materijal nakon rušenja objekta ili da se njegovom prodajom obogatila, pa nema mjesta primjeni člana 210 ZOO-a.

20. Okružni sud je prilikom ispitivanja prigovora zastarjelosti potraživanja pošao od apelantkinjinog iskaza datog na glavnoj raspravi iz kojeg proizlazi da je ona 1995. godine dobila informaciju da je kuća srušena, a pošto su apelanti supružnici, nameće se zaključak da je i apelant te iste 1995. godine imao saznanje o rušenju kuće. Shodno tome, budući da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su se prije pokretanja parnice obratili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), Domu za ljudska prava ili tuženoj, odnosno nadležnom ministarstvu RS za povrat imovine ili isplate naknade, što bi shodno članu 388 ZOO-a dovelo do prekida zastare, pa kod činjenice da je tužba podnesena 22. juna 2006. godine proizlazi da je nastupila zastara potraživanja shodno članu 376 st. (1) i (2) ZOO-a. Prema ocjeni Okružnog suda, prigovor zastarjelosti potraživanja bio bi osnovan i kada bi se uzelo u obzir da je do prekida zastare došlo radnjama Institucije ombudsmana BiH jer je njihov izvještaj sačinjen 27. maja 1999. godine. U konkretnom slučaju istekao je i objektivni i subjektivni rok zastarjelosti imajući u vidu vrijeme saznanja za štetu i datum podnošenja tužbe.

21. Prema ocjeni Okružnog suda, apelanti su zbog pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremenskog roka izgubili pravo na sudsku zaštitu tog prava, te je stoga prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja osnovan. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci presude primjenom člana 224 stav 1 tačka 5 ZPP.

22. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine kojom je reviziju odbio.

23. Vrhovni sud je pravilnim ocijenio stav drugostepenog suda da apelanti nisu dokazali da su se prije obraćanja sudu podnošenjem tužbe 22. juna 2006. godine obraćali CRPC-u, Domu za ljudska prava, tuženoj ili nadležnom ministarstvu RS za povrat imovine ili isplate štete čime bi došlo do prekida zastare (član 388 ZOO-a). Istina, kako je naglasio Vrhovni sud, u specijalnom izvještaju ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine od 27. maja 1999. godine i dodatku (spisak porušenih objekata) pominju se poimenično i apelanti. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, u toku postupka nije jasno utvrđeno da li su i kada apelanti podnijeli zahtjev toj instituciji radi zaštite svojih prava na srušenom objektu, ali sve i da se obraćanje toj instituciji može smatrati radnjom koja dovodi do prekida zastare, prvostepeni sud je pravilno cijenio da je taj izvještaj sačinjen 27. maja 1999. godine i da je zastara nakon toga počela da teče ponovo (član 392 stav 1 ZOO-a), a da je tužba podnesena 22. juna 2006. godine, dakle neblagovremeno, shodno članu 376 ZOO-a.

24. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelanata da tužena uopšte nije istakla prigovor zastarjelosti jer je tokom čitavog postupka, pa i nakon preciziranja tužbenog zahtjeva podneskom od 10. septembra 2012. godine sve do zaključenja glavne rasprave, isticala prigovor zastarjelosti potraživanja.

25. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanata o povredi odredaba postupka drugostepenog suda time što nije donio odluku o eventualnom zahtjevu iako je pravosnažno odbio primarni zahtjev za isplatu. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da su apelanti svoj zahtjev konačno opredijelili u podnesku od 10. septembra 2012. godine kada su primarnim zahtjevom tražili isplatu naknade u novčanom iznosu, a samo u slučaju ako se taj zahtjev odbije, da se usvoji eventualni zahtjev za uspostavljanje pređašnjeg stanja izgradnjom objekta uz obavezu izdavanja tabularne isprave. U vezi s tim je još navedeno da apelanti nisu osporavali prvostepenu presudu kojom je usvojen primarni zahtjev, a istovremeno nije odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu. U takvoj situaciji drugostepeni sud nije mogao preuzeti ulogu prvostepenog suda i sam odlučivati o eventualnom zahtjevu, pa kod činjenice da je odbijajuća odluka o primarnom zahtjevu postala pravosnažna, prvostepeni sud ima obavezu da sada odluči o eventualnom zahtjevu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelanti smatraju proizvoljnim stav redovnih sudova da se konkretni predmet nije trebao rješavati po pravilu neosnovanog obogaćenja, odnosno da se rokovi za zastarjelost ne mogu računati po odredbi člana 371 ZOO-a. Takav stav redovnih sudova je apsurdan ukoliko se uzme u obzir odredba člana 210 ZOO-a koja propisuje da je potrebno postojanje međusobne veze između umanjenja imovine jednog lica i uvećanja imovine drugog lica ukoliko taj prenos nema svoj osnov u zakonu ili pravnom poslu. Apelanti tvrde da su se u konkretnom slučaju ostvarili uslovi za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja jer je tužena potpuno nezakonito srušila objekat apelanata i nakon toga zaključila ugovor sa „NBS Group“ o zajedničkom ulaganju i izgradnji stambeno-poslovnog objekta, a da je tužena za potrebe gradnje dala neizgrađeno građevinsko zemljište apelanata, te je tužena po tom osnovu dobila stanove u vrijednosti od 251.566,00 KM, za koji iznos se tužena neosnovano obogatila. Iz navedenog slijedi da je stav Vrhovnog suda potpuno proizvoljan jer, prema ocjeni apelanata, nije dovoljno reći da se ne radi o neosnovanom obogaćenju i ništa više. Potom apelanti navode da su tokom postupka naveli da sudovi na zastaru potraživanje ne paze po službenoj dužnosti, već po prigovoru parničnih stranaka, te u tom pravcu ukazuju da tuženi to nije učinio nakon što su apelanti preinačili tužbeni zahtjev. Apelanti dalje problematizuju i obrazloženje osporenih presuda u pogledu utvrđenih rokova u vezi sa zastarom potraživanja. U vezi s tim, apelanti navode da Vrhovni sud ne spori da su se apelanti obraćali Instituciji ombudsmana BiH za zaštitu svojih prava i da je u specijalnom izvještaju navedene institucije konstatovano rušenje objekta apelanata. Međutim, prema ocjeni apelanata, potpuno je nejasno na osnovu kojih činjenica je Vrhovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev obuhvaćen zastarom u periodu od 27. maja 1999. godine do 22. juna 2006. godine, te obrazloženje koje je taj sud dao u vezi s tim. Da je Vrhovni sud postupao potpuno proizvoljno vidljivo je i iz činjenice da je apelantima presuda tog suda dostavljena nakon dvije godine od njenog donošenja, što samo po sebi predstavlja flagrantno kršenje njihovih prava. Apelanti smatraju proizvoljnim i obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s neodlučivanjem Okružnog suda o eventualnom tužbenom zahtjevu jer taj sud obrazloženje u vezi s tim nije zasnovao ni na jednoj odredbi procesnog prava. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, da se shodno tome ukinu presude Vrhovnog i Okružnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Između ostalog, navedeno je da taj sud shodno odredbi člana 252 ZPP nije nadležan za dostavljanje odluke strankama jer je taj sud 28. aprila 2016. godine kompletan spis dostavio drugostepenom sudu, pa odstupanje od blagovremenog dostavljanja odluke strankama u postupku ne leži na tom sudu. U vezi s neodlučivanjem o eventualnom zahtjevu, Vrhovni sud je ponovo naglasio da ta obaveza leži na prvostepenom sudu.

28. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeni sud slijedeći upute Vrhovnog suda u ponovnom postupku odlučio o eventualnom zahtjevu apelanata donoseći Presudu broj 86 0 P 002465 19 P 4 od 7. juna 2019. godine kojom je odbio taj dio tužbenog zahtjeva, ali da je odlučujući o žalbi Okružni sud donio Presudu broj 86 0 P 002465 19 Gž 5 od 25. oktobra 2019. godine kojom je žalba apelanata uvažena i eventualni tužbeni zahtjev usvojen. U odnosu na ostale prigovore kojima apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda od 7. aprila 2016. godine, Okružni sud je naveo da su neosnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužena je sve prigovore apelanata ocijenila neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04¸ za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 53. stav (3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.

Član 252.

Odluka revizijskog suda dostavlja se prvostepenom sudu posredstvom drugostepenog suda, sa dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke za sud, stranke i druga zainteresirana lica, a prvostepeni sud je dužan odluku dostaviti strankama u roku od osam dana od dana prijema.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 28. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud zapaža da apelanti, između ostalog, problematizuju činjenicu da Okružni sud nije odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, te u tom pravcu tvrde da je Vrhovni sud postupio nezakonito jer ovaj propust Okružnog suda nije sankcionisao, pri čemu apelanti tvrde da je od Vrhovnog suda u vezi s tim prigovorom izostalo relevantno obrazloženje koje bi bilo zasnovano na odredbama procesnog prava. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud izjasnio u obrazloženju svoje odluke (vidi tačku 25 odluke) jasno navodeći da je prvostepeni sud nakon pravosnažnosti odluke u obavezi da odluči o eventualnom zahtjevu apelanata. Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je prvostepeni sud, nakon što je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen primarni tužbeni zahtjev, u ponovnom postupku tokom 2019. godine odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, te da je Okružni sud odlučio o žalbi apelanata protiv prvostepene presude (vidi tačku 28 ove odluke). U takvim okolnostima čine se neosnovanim prigovori apelanata kojim nastoje da diskredituju obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s navodnim propustom Okružnog suda da odluči o eventualnom tužbenom zahtjevu o kojem odlučuje prvostepeni sud nakon što se konačnom odlukom odbije primarni tužbeni zahtjev. Dakle, predmet apelacionog razmatranja je presuda Vrhovnog suda kojom je pravosnažno odlučeno o primarnom tužbenom zahtjevu kojim je tražena isplata naknade na ime neosnovanog obogaćenja. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je članom 53 stav 3 ZPP propisano da sud u parnici nije vezan pravni osnovom koji je tužilac naveo. Pravni osnov je materijalnopravni propis na osnovu kojeg sud donosi odluku, pri čemu sud određuje pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa na osnovu činjenica koje su u postupku utvrđene i, kako je navedeno, nije vezan pravnim osnovom navedenim u tužbi. Polazeći od navedenog procesnog pravila, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u cijelosti podržao stav Okružnog suda da je primarni tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zbog zastarjelosti potraživanja, prihvativši stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu neosnovanog obogaćenja (član 210 ZOO-a) i da se stoga ne može primijeniti opšti zastarni rok iz člana 371 ZOO-a, već rok za naknadu štete iz člana 376 ZOO-a (vidi tačke 19 i 20 ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio stav Okružnog suda u vezi s vremenom kada su apelanti saznali za rušenje objekta (1995. godina), kao i činjenicu da se apelanti, prije podnošenja tužbe, nisu obraćali relevantnim institucijama za povrat imovine, što bi dovelo do prekida zastare, u smislu člana 388 ZOO-a, a sve to u svjetlu datuma (22. juni 2006. godine) kada je predmetna tužba podnesena. Ustavni sud, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja u vezi s obrazloženjem Vrhovnog suda (vidi tačke 23 i 24 ove odluke) koji je prilikom odlučenja ispitao gotovo identične prigovore apelanata koje ponavljaju u apelaciji (uključujući i prigovor da tužena nije istakla prigovor zastare potraživanja), ne može izvesti zaključak da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno i suprotno pravu na pravično suđenje. Posebno Ustavni sud ne zapaža da je apelantima, niti to u apelaciji tvrde, tokom postupka bilo uskraćeno pravo da provode dokaze, da iznose svoje tvrdnje pred sudovima, da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, koriste pravne lijekove itd.

43. U vezi s prigovorom apelanata da im je presuda Vrhovnog suda dostavljena nakon dvije godine od njenog donošenja, iz čega crpe dodatni zaključak da je odluka Vrhovnog suda nezakonita, Ustavni sud podsjeća da bi taj prigovor mogao biti relevantan u kontekstu kršenja prava na suđenje u razumnom roku, koji apelanti u konkretnom slučaju nisu postavili. Ustavni sud u vezi s tim prigovorom upućuje apelante na tačku 27 ove odluke u kojoj je Vrhovni sud obrazložio zbog čega se taj prigovor ne može staviti na teret tom sudu imajući u vidu odredbe člana 252 ZPP.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

45. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu i dom odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o neosnovanosti tih prigovora Ustavni sud je raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanata o kršenju navedenih prava jer je taj sud dovoljno jasno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom obogaćenju i da se stoga u kontekstu prigovora o zastari potraživanja ne može primijeniti opšti zastarni rok iz člana 371 ZOO-a, već rok za naknadu štete iz člana 376 ZOO-a, što je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio, uključujući i prigovor u vezi s eventualnim tužbenim zahtjevom o kojem je u ponovnom postupku odlučeno nakon što je pravosnažno odbijen primarni tužbeni zahtjev.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4332/18 (A.P. i M.P.) | Sudska praksa | Aktio