Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3533/18 (D.S.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3533/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3533/18, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054465 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Gordana Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. juna 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054465 18 Rev od 11. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je 30. januara 2018. godine podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 054465 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine koja je registrovana pod brojem AP 658/18.
3. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 658/18 od 27. februara 2018. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju, jer je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji podnesenoj protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 054465 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Elektro Bijeljina“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Osnovni sud je dostavio odgovor 20. januara 2020. godine, Okružni sud 22. januara 2020. godine, a tužilac 29. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 054464 16 P 2 od 23. juna 2017. godine u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i obavezan apelant da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime ulaganja tužioca u izgradnju stana u Bijeljini, površine 50 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni novčani iznos počev od dana podnošenja tužbe, odnosno od 27. decembra 2013. godine, pa do konačne isplate. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari pravosnažno riješeno pitanje osnovanosti primarnog tužbenog zahtjeva tužioca, kao i drugog eventualnog tužbenog zahtjeva koji su pravosnažno odbijeni Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 054465 13 P od 14. aprila 2015. godine, koja je u tom dijelu potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 054465 15 Gž od 15. juna 2016. godine. Navedenom presudom Okružnog suda po žalbi tužioca je ista prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kome je, u stavu 2 izreke, odbijen prvi eventualni tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta kao prvotuženog, kao i u dijelu stava 4 izreke u kome je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.299,40 KM i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, što je i predmet spora u ovoj parnici.
8. Nadalje, obrazloženo je da je utvrđeno da se zahtjevom od 14. novembra 2002. godine Sindikalna podružnica tužioca obratila Upravnom odboru tužioca radi izgradnje zajedničkog stambenog prostora koji bi se finansirao uz kreditiranje radnika s tim što bi učesnici u izgradnji bili stalno zaposleni radnici koji su deložirani i koji nemaju riješeno stambeno pitanje, kao i radnici sa dugogodišnjim stažom bez riješenog stambenog pitanja. S tim u vezi, Upravni odbor tužioca je Odlukom broj 3331/2002 - UO/XII
- 6.12 od 14. novembra 2002. godine prihvatio navedenu inicijativu Sindikalne podružnice i odobrio udruživanje sredstava za izgradnju 20-25 stambenih jedinica standardne površine, koja će se graditi u stambenom objektu u Bijeljini, po cijeni od 1.000,00 KM/m2 neto- površine, po sistemu „ključ u ruke“, uz učešće tužioca u visini od 40% od vrijednosti ugovorenih stanova u vidu pomoći radnicima. Utvrđeno je i da je u članu 2 te odluke određeno da će se izgradnja predmetnih stanova ugovoriti sa preduzećem ,,Perić“ d.o.o. Bijeljina uz uslov plaćanja kompenzacijom 40%, a da je prema tački 3 iste odluke određeno da će u zatvaranju finansijske konstrukcije u visini od 60% od vrijednosti stanova tužilac kod poslovnih banaka obezbijediti dugoročni kredit za radnike uz snošenje dijela kamata na takav kredit i sa korisnicima kredita/radnicima istovremeno zaključiti ugovor o kreditu uz utvrđivanje što povoljnijih uslova kreditiranja. Utvrđeno je i da je tačkom 4 iste odluke konstatovano da se ,,za zaključenje ugovora sa izvođačem radova i ugovora o kreditu kod poslovne banke, te pojedinačnih ugovora o kreditu sa radnicima nakon okončanih aktivnosti ovlašćuje direktor tužioca koji je ujedno zadužen za realizaciju ove odluke“, a tačkom 5 da će se naknadno donijeti akt kojim će se detaljnije urediti način dodjeljivanja stanova na korišćenje radnicima sa neriješenim stambenim pitanjem.
9. Nadalje je utvrđeno da je na osnovu te odluke objavljen konkurs za raspodjelu stanova udruživanjem sredstava za zajedničku izgradnju pri čemu su u tački 1 konkursa definisani uslovi finansiranja izgradnje, i to: učešće preduzeća u iznosu od 40% vrijednosti stana i učešće radnika od 60% od vrijednosti stana uz kreditiranje u skladu sa odlukom Upravnog odbora od 14. novembra 2002. godine, te da su, nakon toga, Odlukom broj 101-001/2003 od 16. februara 2003. godine tužilac i DOO ,,Perić“ utvrdili ukupnu površinu izgrađenih stanova, kupoprodajnu cijenu i način plaćanja tužioca s tim što su aneksom broj 3331/02-2 od 12. maja 2003. godine utvrdili da predmet ugovora predstavlja udruživanje sredstava za izgradnju šesnaest stanova, ukupne prodajne cijene od 793.000,00 KM, koja se plaća na način što radnici naručioca radova plaćaju iznos od 456.800,00 KM, dok naručilac radova (tužilac) plaća iznos od 333.200,00 KM. Utvrđeno je i da su Odlukom Upravnog odbora tužioca broj 1873/2004 - UO/XXI-6 od 30. jula 2004. godine odobrena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 82.932,74 KM na ime učešća tužioca u rješavanju stambenih potreba zaposlenih radnika subvencioniranim dijelom kamata, te da Ugovorom o poslovnoj saradnji broj 01-1/14233/04 od 1. novembra 2004. godine Hypo Alpe Adria Bank, tužilac i DOO ,,Perić“ regulišu poslovnu saradnju koja se odnosi na prodaju stanova u stambeno-poslovnom objektu u Bijeljini radi stvaranja povoljnih uslova za realizaciju kupoprodaje stanova za 17 radnika tužioca putem aranžmana kod banke u ukupnom iznosu od 456.800,00 KM uz knjiženje hipoteke na navedenim nepokretnostima i solidarno obavezivanje tužioca sa radnicima kao korisnicima kredita. Osnovni sud je naveo i da je utvrđeno da su na osnovu navedenog ugovora banka i korisnik kredita- apelant uz tužioca kao solidarnog dužnika, te supruga apelanta zaključili ugovor o dugoročnom stambenom kreditu u iznosu od 30.000,00 KM od 30. decembra 2004. godine koji je izmijenjen aneksom broj 1 od 8. maja 2007. godine.
10. Nadalje je utvrđeno da Odlukom broj 2411/07 od 5. juna 2007. godine Upravni odbor tužioca prihvata i odobrava potpisivanje aneksa ugovora u svojstvu solidarnog dužnika s tim što konstatuje da je tužilac sufinansirao izgradnju stanova radnika i po tom osnovu ostvaruje suvlasnička prava na tim stanovima u visini od 40%. Takođe je utvrđeno da je nakon što je predmetni stambeno-poslovni objekat rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Bijeljina od 17. oktobra 2008. godine dobio odobrenje za upotrebu, na osnovu tog rješenja je Rješenjem Zemljišnoknjižne kancelarije broj 080-0-Dn-09-004 045 od 17. maja 2010. godine dozvoljen upis etažnih jedinica i uknjižba prava svojine na njima u korist DOO „Perić“. Konačno, utvrđeno je da je ugovorom od 4. aprila 2012. godine, koji je notarski obrađen, DOO „Perić“ prodao apelantu predmetni stan koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom od 50/3744 na nepokretnosti preciziranoj u presudi na osnovu čega se apelant upisao kao vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1.
11. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je u ovom predmetu sporna činjenica da li je tužilac učestvovao u sufinansiranju predmetnog stana sa 40% u vidu bespovratnih sredstava, odnosno u vidu bespovratne pomoći tužioca radnicima radi rješavanja njihovih stambenih potreba, kako to tvrdi apelant, ili po osnovu sufinansiranja, kako to tvrdi tužilac, po kom osnovu bi tužilac ostvario određena suvlasnička prava na svakom pojedinačnom stanu saglasno srazmjernosti kupoprodajne cijene. Osnovni sud je istakao da, s tim u vezi, prihvata stanovište suda iz ranije drugostepene odluke od 15. juna 2016. godine (precizirana u prethodnim tačkama ove odluke) da se u konkretnom slučaju nije radilo o bespovratnoj pomoći radnicima tužioca i da je predmetni tužbeni zahtjev zasnovan na odredbama člana 210 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega je apelant obavezan da isplati tužiocu navedeni novčani iznos. Osnovni sud je istakao, analogno navedenom, prihvatajući stav tog suda iz navedene odluke od 15. juna 2016. godine, da zastarni rok za podnošenje ovog zahtjeva predstavlja opšti zastarni rok od 10 godina koji teče od uplate sredstava koje je tužilac uplatio DOO ,,Perić“ od 20.000,00 KM. Osnovni sud je naveo da se, s tim u vezi, iz analitičke kartice po kontima i komitentima DOO ,,Perić“ od 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2006. godine vidi da su vršena određena plaćanja, ali da nije jasno da li se to odnosi na plaćanje spornog iznosa od 20.000,00 KM, te da se i iz kartice glavne knjige tužioca, koja se odnosi na DOO ,,Perić“, vidi da su vršena određena plaćanja u toku 2004. godine, ali da se ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da se i ovo odnosi na sporni iznos, zbog čega je bitno utvrditi kada je plaćanje izvršeno, da bi se od tada mogao računati zastarni rok od 10 godina, i odlučiti o prigovoru zastarjelosti koji je istakao apelant.
12. Osnovni sud je, u vezi s navedenim, obrazložio da je sproveo vještačenje vještaka ekonomske struke, poimenično navedenog u presudi, koji je u nalazu, između ostalog, naveo da je tužilac ispunio svoju obavezu uplate 40% vrijednosti stanova DOO ,,Perić“ po ugovoru o udruživanju sredstava za izgradnju stanova (ukupno 15 stanova u Bijeljini, na predmetnom lokalitetu), ali da do danas nije dobio fakturu za izvršene radove. Navedeno je da je vještak utvrdio da je tužilac uplate izvršio u novcu u KM, i to u ukupnom iznosu od 317.783,82 KM u više navrata, bez podataka od kojih iznosa se sastoji uplata od 239.000,00 KM koja je prenesena zapisnički (nema zapisnika), da plaćanje nije izvršeno kompenzacijom, da nema podataka da je pojedinačna uplata od 20.000,00 KM na apelantovo ime uplaćena, ali da se za svih 15 stanova u ukupnom iznosu zajedničke uplate nalazi/sadrži i iznos od 20.000,00 KM koji tužilac potražuje od apelanta. Osnovni sud je istakao i da je utvrđeno da tužilac u svojim poslovnim knjigama ne vodi knjigovodstvenu evidenciju zaduženja kupaca - svojih radnika koji su kupili predmetne stanove za iznos odobrene pomoći. Osnovni sud je obrazložio da iz navedenog slijedi da je u 2003. godini tužilac prema DOO ,,Perić“ vršio plaćanja u ukupnom iznosu od 388.972,00 KM, te da se, s obzirom na datum zaključenja ugovora i aneksa od 16. februara 2003. godine i 12. maja 2003. godine i na osnovu izvršenih uplata, može zaključiti da je tužilac uplate izvršio poslije navedenih datuma i to u većem iznosu od ukupnog iznosa od 40 % vrijednosti stanova, te da je veći dio dokumentacije iz tog perioda uništen u poplavama koje su se desile 2014. godine.
13. Osnovni sud je istakao da je, polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja i prihvatajući da je zastarni rok za podnošenje ovog zahtjeva opšti zastarni rok od 10 godina, shodno članu 371 ZOO, i da on teče od uplate sredstava koje je tužilac izvršio DOO „Perić“ u iznosu od 20.000,00 KM, pa kako se na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sa sigurnošću, izvan razumne sumnje, nije mogao utvrditi tačan datum uplate iznosa od 20.000,00 KM od tužioca izvođaču radova DOO „Perić“, budući da su tužilac i DOO „Perić“ bili u višestrukoj poslovnoj saradnji u toku 2003. godine po više ugovora (kao i prije, ali i poslije 2003. godine), te uzimajući u obzir činjenicu da je apelant sa ostalim radnicima koji su obuhvaćeni navedenim ugovorima u toku juna 2007. godine od tužioca tražio otkup suvlasničkog dijela tužioca na stanu, to je taj sud analizom navedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka zaključio da je uplata od 20.000,00 KM, koju je nesporno izvršio tužilac izvođaču radova, izvršena nakon 27. decembra 2003. godine. Osnovni sud je naveo i da u svakom slučaju ukazuju da su nedokazane apelantove tvrdnje da je uplata izvršena prije 27. decembra 2003. godine iz kojih razloga je zaključeno da je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant neosnovan, te da prihvata da se rok zastarjelosti potraživanja tužioca ne računa od datuma zaključenja notarski obrađenog ugovora o kupoprodaji od 4. aprila 2012. godine, nego od uplate sredstava tužioca izvođaču radova. Pored toga, Osnovni sud je istakao i da nalazi da, prema pravnom stavu Okružnog suda u Bijeljini iz presuda broj 80 0 P 054463 15 Gž od 15. aprila 2016. godine i broj 80 0 P 054468 15 Gž od 15. septembra 2015. godine u sličnoj pravnoj situaciji, pravo na zahtjev za isplatu po ovom osnovu tužilac ima tek od zaključenja kupoprodajnog ugovora, jer je tuženi (između ostalog, apelant) tek tada stekao svojinu (pravni osnov sticanja), tj. od 4. aprila 2012. godine, i tada se neosnovano obogatio. Osnovni sud je obrazložio da je zbog navedenih razloga obavezao apelanta da tužiocu isplati navedeni novčani iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, 27. decembra 2013. godine, do konačne isplate.
14. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 054465 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, koje činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u bitnom prihvata i taj sud. Obrazloženo je da je u ranijoj drugostepenoj odluci od 15. juna 2016. godine tog suda zauzet stav da se ovdje ne radi o bespovratnim sredstvima, koji prihvata i prvostepeni sud u pobijanoj odluci, te je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužilac isplatio ova sredstva DOO ,,Perić“ i razloge na osnovu kojih nalazi da su ova sredstva isplaćena u potpunosti, što prihvata i taj sud. Takođe, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da kod činjenice da je utvrđeno da je ova sredstva isplatio tužilac preduzeću DOO ,,Perić“, teret dokazivanja činjenice da je sporno potraživanje zastarjelo je bio na apelantu, što apelant nije dokazao.
15. Okružni sud je obrazložio da je nesporno da potraživanje nije zastarjelo i da se navedeno može utvrditi i na osnovu činjenice da je sam apelant u junu 2007. godine od tužioca tražio da otkupi suvlasnički dio na predmetnom stanu, te da je iz toga vidljivo i da se ne radi o bespovratnim sredstvima koja je tužilac uložio. Obrazloženo je i da odluka prvostepenog suda nije donesena na osnovu jednostranih dokaza tužioca, izvoda i analitičkih kartica, kako se to tvrdi u žalbi, nego na osnovu više dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi i da prvostepeni sud nije ocijenio kao dokaze samo nalaze vještaka ekonomske struke da bi zaključio da li je sporno plaćanje izvršeno. Navedeno je i da se ne može prihvatiti zaključak iz žalbe da je tužilac, s obzirom na ugovorenu avansnu isplatu novčanih sredstava prije početka radova koji su izvođeni sredinom 2003. godine, izvršio uplate za stanove poslije zaključivanja ugovora o udruživanju novčanih sredstava od 16. februara 2003. godine i aneksa na taj ugovor, pa da iz toga proizilazi da je uplata i za apelanta bila u 2003. godini, niti se taj zaključak može izvesti na osnovu zaključka od 11. septembra 2003. godine o odobravanju započetih finansijskih aktivnosti tužioca na rješavanju potreba radnika. Ovo stoga, kako je obrazložio Okružni sud, što prema tom zaključku od 11. septembra 2003. godine proizilazi da su plaćanja vršena i nakon toga zaključka, odnosno u 2004. godini, što proizilazi iz drugih dokaza, pa se ne može prihvatiti navod žalbe da je ovo potraživanje zbog toga zastarjelo. S tim u vezi je navedeno i da je nalaz navedenog vještaka da su plaćanja vršena kasnije u 2004. godini u skladu sa iskazom poimenično navedenog svjedoka.
16. Okružni sud je obrazložio i da apelant žalbom nastoji dokazati da su predmetna novčana sredstva bila bespovratna, što se, prema mišljenju tog suda, ne može prihvatiti, jer je o tome stav zauzeo taj sud u ranijem drugostepenom postupku u ovom predmetu i u više istovjetnih predmeta, a koji je prihvatio i prvostepeni sud u ponovnom postupku u pobijanoj odluci. Obrazloženo je da ničim nije dokazano da je tužilac, u smislu člana 211 ZOO, izvršio uplatu znajući da nije dužan to platiti i da nije zadržao pravo da traži vraćanje ovih sredstava od apelanta. U ovom slučaju, prema mišljenju tog suda, radi se o neosnovanom bogaćenju apelanta o čemu je stav zauzeo taj sud ranije u ranijoj drugostepenoj odluci i više drugostepenih odluka u istovrsnim predmetima, pa se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da se ovdje ne radi o neosnovanom bogaćenju, a taj stav je pravilno prihvatio i prvostepeni sud u pobijanoj odluci. Obrazloženo je da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi da je apelant diskriminisan u odnosu na ostalih šest radnika, jer je apelant tek u završnoj riječi pred prvostepenim sudom istakao ovu činjenicu, te tužilac nije mogao tokom postupka dokazivati da apelant nije diskriminisan u smislu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 054465 18 Rev od 11. aprila 2018. godine apelantova revizija je odbačena. U obrazloženju je navedeno da je revizija nedozvoljena s obzirom na to da nije ispunjen uslov vezan za imovinski cenzus za podnošenje revizije. Osim toga, navedeno je i da nije ispunjen ni uslov za vanrednu reviziju. S tim u vezi je navedeno da je apelant u korist ovih tvrdnji istakao da se pred istim prvostepenim sudom vodi postupak u još devet predmeta, te da je u predmetima, čije je brojeve precizirao, po žalbama Okružni sud donio meritornu odluku, dok je u ostalim predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu zbog čega apelant smatra da se radi o različitoj praksi u istovjetnim predmetima. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o različitoj praksi ako je određene predmete drugostepeni sud riješio u meritumu, a neke vratio na ponovni postupak. Ovo pogotovo stoga što su, kako je naveo taj sud, u svim navedenim postupcima predmeti riješeni na isti način.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. U veoma opširnoj apelaciji u kojoj, uglavnom, komentariše osporene presude apelant navodi da smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da ničim nije dokazano da je tužilac izvršio predmetnu uplatu, te da niti iz jednog dokaza ne proizilazi da se apelant na bilo koji način obavezao na povrat spornog iznosa. Navodi i da je jasno vidljivo da su redovni sudovi postupali na različit način u istim predmetima i da su donijeli različite odluke tako da je u nekim predmetima drugostepeni sud donio odluku u meritumu, a u nekim predmet vratio na postupak prvostepenom sudu. Takođe, navodi da nije postojao nikakav zakonski osnov da tužilac radnicima daje kredite i da je to dokaz da nije postojala obaveza vraćanja predmetnog iznosa koji nikada nije ni uplaćen.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Osnovni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da su sudovi na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja ocijenili i doveli u vezu sprovedene dokaze i da su u obrazloženjima odluka dali jasna i argumentovana obrazloženja.
21. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da je tužbu protiv apelanta i još osam svojih radnika bio prinuđen podnijeti, jer su oni, mimo zaključenog ugovora sa tužiocem, sa izvođačem zaključili notarski obrađene ugovore i uknjižili se na predmetnim stanovima sa dijelom 1/1 iako iz ugovora proizilazi da tužiocu pripada suvlasništvo na spornim stanovima.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane određuje sud na osnovu sprovedenih dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 217. stav 2.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili sprovesti nove dokaze ili ponovo sprovesti već sprovedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povreda odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 224. stav 1. tač. 3. i 5.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili nakon održane rasprave:
3. ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje, 5. preinačiti prvostepenu presudu.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 67/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 210.
1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće da naknadi vrijednost postignutih koristi.
2)Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. Ustavni sud podsjeća da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 658/18 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 054465 18 Rev od 11. aprila 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 054465 17 Gž 2 od 20. novembra 2017. godine, koja je bila osporena apelacijom broj AP 658/18, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 4. decembra 2017. godine, a apelacija broj AP 658/18 je podnesena 30. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču osnovanosti tužiočevog zahtjeva da mu apelant isplati iznos od 20.000,00 KM na ime tužiočevog ulaganja u izgradnju predmetnog stana, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentovana obrazloženja. Naime, u navedenim obrazloženjima je jasno navedeno zašto je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je tužilac izvršio uplatu spornog iznosa, a da je apelant, i pored dogovora sa tužiocem prema kojem tužilac stiče suvlasništvo na predmetnom stanu, predmetni stan uknjižio na svoje ime, a da pri tome nije vratio tužiocu uložena sredstva (koja, kako je obrazloženo, nisu predstavljala kreditiranje radnika, već učešće tužioca u izgradnji stanova, tužilac je izdejstvovao kod poslovnih banaka povoljne uslove kreditiranja za radnike, uključujući i apelanta, za pribavljanje ostatka sredstava za izgradnju stanova), čime su ispunjeni uslovi iz citiranog člana 210 ZOO za povrat navedenog novčanog iznosa tužiocu od apelanta, jer se apelant sam uknjižio kao vlasnik stana iako je tužilac trebalo da bude suvlasnik u dijelu u kojem je učestvovao u finansiranju izgradnje predmetnog stana, te zbog čega predmetno potraživanje nije zastarjelo. Ustavni sud, s tim u vezi, smatra da u navedenim obrazloženjima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom člana 8 ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene određuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, i to na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Kako u konkretnom slučaju nije bilo moguće direktno iz dokumentacije (koja je, kako proizilazi iz činjenica predmeta, dijelom uništena u poplavama 2014. godine) utvrditi tačan datum izvršene uplate spornog iznosa, ali je na osnovu ostalih sprovedenih dokaza, čiji je proces sprovođenja jasno i detaljno obrazložen u presudama, utvrđeno da je iznos plaćen i to zasigurno prije proteka desetogodišnjeg zastarnog roka, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
35. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova u vezi sa različitom praksom Okružnog suda u istovjetnim predmetima. Ovo stoga što iz obrazloženja proizilazi da različito postupanje redovnog suda ne proizilazi iz činjenice da je jedan dio predmeta vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu, a drugi dio predmeta je riješio Okružni sud u meritumu s obzirom na to da je, shodno odredbama čl. 217 i 224 ZPP, pravo drugostepenog suda da u žalbenom postupku po slobodnoj ocjeni odluči da li će sam riješiti predmet u meritumu, odnosno preinačiti prvostepenu presudu, ili će predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja proizilazi da su svi ti predmeti, u konačnici, riješeni na isti način. S tim u vezi, a kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo na imovinu i da je diskriminisan. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, kada ih je ocijenio neosnovanim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, kako je to već rečeno, iz stanja spisa ne proizilazi da su apelanta redovni sudovi na bilo koji način tretirali drugačije od lica u istoj ili sličnoj poziciji, a kako su to obrazložili i redovni sudovi u vezi sa apelantovim tvrdnjama o različitom postupanju u istovrsnim predmetima. S obzirom na to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da je apelant obavezan da tuženom isplati sporni iznos koji je tužilac uplatio na ime učešća u izgradnji predmetnog stana i kada su na osnovu sprovedenih dokaza, koje su ocijenili svaki posebno i sve zajedno, utvrdili i da predmetno potraživanje nije zastarjelo, kao i kada činjenica da je drugostepeni sud neke od istovjetnih predmeta riješio u meritumu, a druge vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu ne predstavlja različitu praksu u radu tih sudova s obzirom na to da su svi ti predmeti, u konačnici, riješeni na isti način.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada nema ništa što bi ukazivalo da je apelant u postupku pred redovnim sudovima diskriminisan.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević