Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4029/18 (DOO „Dimeks“ Bijeljina)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4029/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4029/18, rješavajući apelaciju DOO "Dimeks" Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija DOO „Dimeks“ Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ip 011535 18 Pž od 25. juna 2018. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Dimeks“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ip 011535 18 Pž od 25. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Tomašević“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 4. i 5. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda Ustavni sud je zaprimio 10. februara 2020. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant, kao tražilac izvršenja, podnio je Okružnom privrednom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, te troškova izvršnog postupka. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu izvršne isprave - Presude Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 008449 15 Ps od 10. januara 2017. godine kojom je obavezan izvršenik da apelantu vrati individualno određene pokretne stvari, pobrojane u predmetnoj presudi, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Apelant je predložio da se izvršenje provede zapljenom sredstava sa žiro-računa izvršenika koja ima kod Addiko Bank a.d. Banja Luka, prenosom sredstava radi namirenja dosuđenih parničnih troškova koji se odnose na advokatske usluge i uplatom na žiro-račun kod Nove banke a.d. Banja Luka do potpunog namirenja glavnog duga i dosuđenih zakonskih zateznih kamata na glavni dug.

6. Postupajući po apelantovom prijedlogu, Okružni privredni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 61 0 Ip 011535 17 Ip od 30. januara 2018. godine kojim je određeno predloženo izvršenje (stav 1), te su određeni apelantovi troškovi koji se sastoje od takse na prijedlog i rješenje o izvršenju, te troškova za sastavljanje prijedloga za izvršenje po punomoćniku, što je preciznije navedeno u izreci rješenja o izvršenju (stav 2).

7. Izvršenik je izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.

8. Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 61 0 Ip 011535 17 Ip od 27. aprila 2018. godine kojim je odbijen prigovor izvršenika (u rješenju je navedeno da je odbijen prigovor tražioca izvršenja, što je očigledna greška) kao neosnovan.

9. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je rješenjem o izvršenju određeno da će prinudna naplata biti provedena zapljenom novčanih sredstava izvršenika koja se vode kod banaka kod kojih izvršenik ima otvorene transakcijske račune. Dalje je naveo da izvršenik pobija rješenje o izvršenju u cijelosti zbog toga što je postojala mogućnost kompenzacije potraživanja po izvršnoj ispravi. Nadalje je naveo da je rješenje o izvršenju dostavljeno na izvršenje banci nakon čega je Addiko Bank a.d. Banja Luka dopisom od 6. februara 2018. godine obavijestila sud da je rješenje o izvršenju u cijelosti izvršeno, slijedom čega je, shodno odredbama člana 64. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), donesen zaključak o okončanju izvršnog postupka od 7. februara 2018. godine, koji je dostavljen strankama. Okružni privredni sud je ukazao da je prigovor izvršenika neosnovan, jer ne sadrži razloge koji bi spriječili izvršenje a koji su propisani odredbama člana 47. ZIP-a.

10. Izvršenik je podnio žalbu protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 27. aprila 2018. godine.

11. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 61 0 Ip 011535 18 Pž od 25. juna 2018. godine uvažena je žalba izvršenika, preinačeno rješenje Okružnog privrednog suda od 27. aprila 2018. godine tako što je usvojen prigovor izvršenika u cjelini, na način da se u odnosu na naplatu novčanog potraživanja na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom i troškova izvršnog postupka, prema Rješenju o izvršenju broj 61 0 Ip 011535 17 Ip od 30. januara 2018. godine, dozvoljava izvršenje u apelantovu korist (a ne punomoćnika), dok su dosuđeni troškovi izvršenja smanjeni na iznos naveden u izreci rješenja (stav 1). Dalje, apelant je obavezan da izvršeniku nadoknadi troškove izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav 2).

12. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je ukazao na odredbe člana 22. ZIP-a kojima je propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako ovim zakonom nije drugačije određeno, te na odredbe člana 23. stav 1. tačka 1. istog zakona kojima je propisano da su izvršne isprave izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje. Zatim je naveo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – pravosnažne i izvršne presude Okružnog privrednog suda od 10. januara 2007. godine iz čega proizlazi da su, shodno navedenim odredbama, ispunjeni uslovi da sud donese rješenje o izvršenju.

13. Međutim, Viši privredni sud je ukazao da je rješenjem o izvršenju dozvoljeno izvršenje prenosom novčanih sredstava na račun apelantovog punomoćnika, kako to proizlazi iz dokaza u spisu, a što je u suprotnosti sa izvršnom ispravom, odnosno prijedlog za izvršenje nije u saglasnosti sa izvršnom ispravom, shodno odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a. Viši privredni sud je istakao da nedostatke u odnosu na identičnost izvršne isprave i prijedloga za izvršenje prvostepeni sud nije otklonio ni po izjavljenom prigovoru (usvajanjem prigovora, stavljanjem van snage rješenja o izvršenju u tom dijelu i vraćanjem predmeta u fazu uređenja prijedloga za izvršenje), tako da je i dalje egzistiralo rješenje o izvršenju koje nije bilo u skladu sa odredbama člana 39. ZIP-a. Dalje je istakao da, bez obzira na to što je postupak izvršenja u konkretnom slučaju završen, žalba i prigovor izvršenika su osnovani, jer odredbama ZIP-a nije predviđena mogućnost da punomoćnik u ime tražioca izvršenja naplati troškove postupka prinudnim putem, pa se ni rješenjem o izvršenju ne može odrediti da se dosuđeni troškovi parničnog i izvršnog postupka isplate apelantovom punomoćniku umjesto apelantu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant je naveo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 36. ZIP-a, odredbe čl. 304. i 305. ZPP koje se supsidijarno primjenjuju u izvršnom postupku, kao i odredbe Zakona o advokaturi u pogledu naplate novčanih sredstava po uputstvima stranke ili uz njeno izričito ovlaštenje. Dalje je naveo da kao tražilac izvršenja može disponirati svojim pravom u pogledu naplate novčanog potraživanja. Zatim je istakao da je Viši privredni sud pogrešno protumačio relevantne odredbe o punomoći i ovlaštenjima punomoćnika iako je u izvršnom postupku dokazano da je apelant putem pismene punomoći izričito ovlastio svog punomoćnika da naplati dosuđene troškove postupka. Apelant je naveo da je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine koja je zasnovana na istom činjeničnom i pravnom osnovu i u kojoj je dao detaljnu elaboraciju u pogledu proizvoljne primjene prava u istovrsnom slučaju. Zatim je ukazao da zauzeti stav Višeg privrednog suda da način provođenja izvršenja na račun punomoćnika – advokata nije moguć, da predstavlja arbitrarnost u tumačenju propisa i povredu apelantovih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu odluku Višeg privrednog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno postupanje i odlučivanje.

b)Odgovor na apelaciju

16. Okružni privredni sud je naveo hronologiju izvršnog postupka. Dalje je naveo da je ocijenio da se u konkretnom izvršnom postupku radi o troškovima apelantovog punomoćnika zbog kog razloga je, u skladu sa članom 166. ZIP-a i članom 305. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP-a, dozvolio prenos sredstava sa računa izvršenika na račun apelantovog punomoćnika. Takođe je naveo da je 4. jula 2018. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske“ objavljen Zakon o izmjeni Zakona o izvršnom postupku i da je članom 166. propisano da se novčana sredstva sa računa izvršenika mogu prenijeti na transakcijski račun punomoćnika - advokata tražioca izvršenja.

17. Viši privredni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje i da se pozvao na materijalno pravo. Zatim je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao i predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 43/17 - OUSBiH, 90/17 - OUSBiH, 58/18 - rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 36. stav 1.

Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.

Rješenje o izvršenju Član 39. stav 1.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.

Prinudno izvršenje Član 166. st. 1, 2, 3. i 4.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu. (3) Izvršenje na novčanom potraživanju, koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro-računu, deviznom i drugim računima kod banke izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku, određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. To rješenje ima dejstvo rješenja o izvršenju kojim su određeni zapljena novčanog potraživanja i prenos radi naplate.

(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu, te broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku RS (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 66/18 od 17. jula 2018. godine) glasi:

Član 5.

U članu 166. u stavu 2. poslije riječi: “račun tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”, a poslije riječi: “iznos tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 3. poslije riječi: “tražiocu izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovom punomoćniku”.

U stavu 4. poslije riječi: “tražioca izvršenja” dodaju se riječi: “ili njegovog punomoćnika”.

St. 8. i 9. brišu se.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 61 0 Ip 011535 18 Pž od 25. juna 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelaciju protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 61 0 Ip 011535 18 Pž od 25. juna 2018. godine apelant podnio 18. jula 2018. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio rješenje Višeg privrednog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje, u suštini, obrazlaže proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, ZPP i Zakona o advokaturi u predmetnom izvršnom postupku. U vezi s tim, apelant je ukazao da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe člana 36. ZIP-a, kao i odredbe čl. 304. i 305. ZPP u vezi sa članom 21. ZIP-a koje se tiču punomoći i ovlaštenja punomoćnika.

30. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je, stoga, postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i da podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela, ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a, sagledati kroz analizu tih odredaba i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredaba ZPP.

32. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenje radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražioca izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao odluke redovnih sudova u kojima su redovni sudovi, „usvajajući prigovor izvršenika na način da je prethodno doneseno rješenje o izvršenju ukinuto u cjelini i apelantu naloženo da u određenom roku uredi prijedlog za izvršenje, afirmisali stav da apelantov punomoćnik ne može u izvršnom postupku naplatiti apelantovo novčano potraživanje iz izvršne isprave putem svog podračuna, bez obzira na to što je apelant za tu pravnu radnju svom punomoćniku dao izričito ovlaštenje. Pri tome su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stav da se apelantov punomoćnik u izvršnom postupku ne može legitimisati kao lice kome se može isplatiti potraživanje i da se obaveza iz izvršnog naslova može izvršiti samo prema apelantu, a ne njegovom punomoćniku, te da je supsidijarna primjena odredaba ZPP o ovlaštenjima punomoćnika moguća samo u situaciji dobrovoljnog, a ne i prinudnog ispunjenja obaveze“. Analizirajući osporene odluke, Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuju.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredaba ZIP-a i odredaba ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da su arbitrarni stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojih proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…) Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalifikovali kao propust i nedostatak zbog kojih je apelantu onemogućeno da ispuni obaveze od izvršenika. S tog aspekta Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su, stoga, navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tač. 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Dovodeći u vezu navedenu odluku sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud donio rješenje o izvršenju kojim je odredio predloženo izvršenje na način kako je to predložio apelant. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud odbio prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Višeg privrednog suda, između ostalog, uvažena žalba izvršenika i preinačeno rješenje Okružnog privrednog suda od 27. aprila 2018. godine tako što je usvojen prigovor izvršenika u cjelini, na način da je u odnosu na naplatu novčanog potraživanja na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom i troškova izvršnog postupka, prema Rješenju o izvršenju broj 61 0 Ip 011535 17 Ip od 30. januara 2018. godine, dozvoljeno izvršenje u apelantovu korist, a ne apelantovog punomoćnika. U vezi s tim, Viši privredni sud je obrazložio da je odredbama člana 22. ZIP-a propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Zatim je ukazao da prvostepeni sud rješenjem o izvršenju jeste odredio izvršenje prenosom izvršenikovih novčanih sredstava na račun apelantovog punomoćnika, ali da je to u suprotnosti sa izvršnom ispravom – presudom Okružnog privrednog suda. Naime, Viši privredni sud je istakao da, shodno odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a, prijedlog za izvršenje nije u saglasnosti sa izvršnom ispravom. Takođe je istakao da prvostepeni sud nije otklonio nedostatke u odnosu na identičnost izvršne isprave i prijedloga za izvršenje ni nakon što je izvršenik izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju (usvajanjem prigovora, stavljanjem van snage rješenja o izvršenju u tom dijelu i vraćanjem predmeta u fazu uređenja prijedloga za izvršenje), pa je rješenje o izvršenju i dalje egzistiralo, što nije u skladu sa odredbama člana 39. ZIP-a. Viši privredni sud je istakao da su, bez obzira na to što je postupak izvršenja u konkretnom slučaju završen, žalba i prigovor izvršenika osnovani, jer odredbama ZIP-a nije predviđena mogućnost da punomoćnik u ime tražioca izvršenja naplati troškove postupka prinudnim putem, pa se tako ni rješenjem o izvršenju ne može odrediti da se dosuđeni troškovi parničnog i izvršnog postupka isplate apelantovom punomoćniku umjesto apelantu.

34. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZIP-a, te odredbe ZPP koje se odnose na punomoć i ovlaštenja punomoćnika. Apelant je istakao da kao tražilac izvršenja može disponirati svojim pravom u vezi sa naplatom novčanog potraživanja, te je ukazao na proizvoljnost prilikom tumačenja relevantnih odredaba o punomoći i ovlaštenjima punomoćnika.

35. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 - da li tražioci izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika? Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Viši privredni sud, u konkretnom predmetu, proizvoljno primijenio relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP kada je, uprkos apelantovom prijedlogu za izvršenje, preinačio rješenje o izvršenju Okružnog privrednog suda tako što je dozvolio izvršenje u apelantovu korist, a ne apelantovog punomoćnika. Pri tome Ustavni sud ističe da je navedeno pravno pitanje kao sporno prepoznao i zakonodavac, te da je 2018. godine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske kojim je član 166. (prinudno izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja) izmijenjen tako da je kao primaoca novčanog potraživanja, pored „tražioca izvršenja“, dodao „ili njegovog punomoćnika“ (vidi tač. 19. i 20. Odluke). Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Viši privredni sud u osporenoj odluci, proizvoljno primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, preinačio rješenje prvostepenog suda i odredio izvršenje na apelantov račun, a ne na račun apelantovog punomoćnika, kako je to apelant predložio.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4029/18 (DOO „Dimeks“ Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio