Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/20 (ELFIN d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1372/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1372/20, rješavajući apelaciju ELFIN d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ELFIN d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 017755 19 Rev 2 od 14. januara 2020.

godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu 68 0P 017755 19 Gž 2 16.

maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ELFIN d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Biljana Kelava, direktor, podnio je 10. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 017755 19 Rev 2 od 14. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu 68 0P 017755 19 Gž 2 16. maja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (T.M.) da apelantu po osnovu duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi jedini radio u apelantovoj poslovnoj jedinici u Livnu, kao prodajnom mjestu, u kojoj je bio zadužen apelantovom robom, namijenjenoj prodaji u vremenskom periodu od marta 2007. do februara 2011. godine, te da je nakon povrata robe i predaje gotovog novca po osnovu prodaje robe ostao nerazdužen dio gotovine u visini od 35.934,66 KM. Dalje je naveo da u toku poslovanja ove poslovne jedinice, a prema propisima o poslovanju privrednog društva (Zakon o privrednim društvima FBiH, Zakon o unutrašnjoj trgovini FBiH, Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige, Zakon o računovodstvu i reviziji) nije vođena trgovačka knjiga, na početku poslovanja niti najmanje jednom godišnje kada se završava poslovna godina ili neki drugi obračunski period. Zatim, nije vršen popis imovine i obaveza s ciljem utvrđivanja njihovog stvarnog stanja i nakon toga u poslovnim knjigama usklađivanja sa knjigovodstvenim stanjem, nije vršena inventura tokom cijelog poslovanja, promet robe u poslovnoj jedinici nije praćen pisanom dokumentacijom, što je znao i apelantov direktor, a materijalno zaduženje poslovnice vodilo se u apelantovom računovodstvenom servisu sa sjedištem u Tomislavgradu. Imajući u vidu način organizacije rada u poslovnoj jedinici apelanta, koji se odvijao uz znanje apelantovog direktora, da svaki ulaz robe, izlaz i polaganje novca na blagajnu nije pratila odgovarajuća dokumentacija, te da tuženi nije upozoravan na nepravilan rad, Vrhovni sud je naveo da se nastali manjak u visini utuženog iznosa ne može pripisati tuženom niti kao njegova namjera, niti krajnja nepažnja, pa nema ni elemenata za njegovu odgovornost za naknadu štete apelantu po članu 81. Zakona o radu. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer nije dokazao uzročnu vezu između rada tuženog u vidu prodaje robe u poslovnoj jedinici i manjka. Vrhovni sud je naveo da manjak sam po sebi, bez utvrđenja bilo kakvog postupanja ili propusta tuženog, koji bi mogao dovesti u sumnju mogućnost njegovog nastanka, ne može objektivno izazvati nepovjerenje u rad tuženog, što bi predstavljalo razlog za potraživanje štete, pa i u slučaju da je tuženi imao status odgovorne osobe, zbog čega je odbio apelantovu reviziju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je „neosnovan stav Vrhovnog suda da apelant nije dokazao uzročnu vezu između bilo kakve radnje tuženog i nastalog manjka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/20 (ELFIN d.o.o. Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio