Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1536/20 (Ć. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1536/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1536/20, rješavajući apelaciju Ćazima Mušanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ćazim Mušanović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030745 19 Uvp od 17. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćazim Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030745 19 Uvp od 17. februara 2020. godine.
2. Osporenom presudom Suda BiH odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke-presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 030745 18 U od 11. novembra 2019. godine, kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tužene Agencije za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini broj UP1 03-1-37-52-10/16 NK od 17. augusta 2018. godine, kojim rješenjem je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta podnesen protiv Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar- Kantonalna administrativna služba Tuzla i Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, zbog obrade ličnih podataka o posebnom penzijskom stažu.
3. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u toku ponovljenog postupka (nakon donošenja presude Suda BiH broj S1 3 U 023197 16 U od 27. juna 2018. godine) u predmetnom postupku konačno utvrđeno da apelant nije dao svoju izričitu saglasnost da se njegov posebni stažratni staž upiše u radnu knjižicu, ali da je postojala njegova saglasnost, odnosno pristanak. Sud BiH je naveo da je MUP Tuzlanskog kantona kao poslodavac apelanta, a na zahtjev tužene, u spis ove upravne stvari uložio spisak od 1. oktobra 2007. godine sa imenima 20 službenika koji su se prijavili za upis posebnog staža, među kojima je upisan i apelant. Sud BiH je naveo da je apelant 25. oktobra 2007. godine pribavio uvjerenje na osnovu kojeg mu je poseban staž upisan u radnu knjižicu. Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak tuženog i prvostepenog vijeća da je apelant od strane svog poslodavca depešom od 28. marta 2006. godine bio obaviješten da se vrši upis posebnog staža u radnu knjižicu, koje pravo je apelant iskoristio u 2007. godini kada je izvršen upis posebnog staža. Apelantu je redovno uplaćivan minuli rad na poseban staž i isti se protiv toga nikada nije pobunio. Dakle, MUP Tuzlanskog kantona, po zaključku Suda BiH, nije morao imati suglasnost u propisanoj formi iz stava 2. člana 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka, ali je shodno stavu 4. iste zakonske odredbe, bio dužan dokazati postojanje volje podnosioca prigovoraapelanta za obradu posebnog staža, a što je u konkretnom slučaju i dokazano imajući u vidu stanje u spisu. Sud BiH je naveo da spisak službenika koji su izrazili želju za upis posebnog staža sa neophodnom dokumentacijom koja dokazuje taj staž, upućuje na to da je kod apelanta postojala jasna naznaka želje da se ti podaci obrade i da ista ime sve elemente saglasnosti. Suprotno navodima apelanta, Sud BiH je naveo da saglasnost ne mora biti u pisanoj formi tj. „izričita“, obzirom da pitanje postojanja posebnog staža se ni u kom slučaju ne može stavljati u kategoriju podataka definisanim članom 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da u ponovljenom postupku nije postupljeno shodno uputi Suda BiH datoj u presudi od 27. juna 2018. godine, te da bez izričite saglasnosti apelanta za upis posebnog staža isti nije mogao biti upisan u radnu knjižicu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti ličnih podataka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević