Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/20 (A. Č.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1556/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1556/20, rješavajući apelaciju Anesa Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anes Čolić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 159352 19 Kž od 24. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 159352 18 K od 29. aprila 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anes Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 22. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 159352 19 Kž od 24. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 159352 18 K od 29. aprila 2019.godine.
2. Presudom Općinskog suda od 29. aprila 2019.godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 2. KZ FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Oštećena S.E. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba branioca apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
4. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da se optužba protiv apelanta temelji na iskazu oštećene S.E., koja navodi da ju je apelant, kritičnog dana presreo dok se vraćala sa posla kući, te udario je šamarom po licu (radi poremećenih odnosa između majke apelanta i oštećene), zbog čega su joj spale naočale i razbile se. Kada se oštećena pokušala odbraniti rukama, apelant je uhvatio za obje ruke u predjelu šaka koje je savijao i lomio, usljed čega je zadobila veliku bol u zglobu i kažiprstu desne šake, nakon čega se udaljio u nepoznatom pravcu. Općinski sud je naveo i da se nalazom i mišljenjem sudskog vještaka medicinske struke utvrdilo da je oštećena zadobila teške tjelesne povrede s trajnom posljedicom deformiteta zgloba i prelom baze srednje duge kosti i kosti kažiprsta desne šake sa utisnućem ulomaka, što predstavlja deformitet zgloba i ograničenu pokretljivost kažiprsta desne šake, koja povreda je od strane vještaka kvalifikovana kao teška tjelesna povreda sa trajnom posljedicom. Vjerodostojnost iskaza oštećene potvrđeno je i iskazom svjedoka B.P. čiji sadržaj potvrđuje i činjenicu da apelant nije imao stvarnog razloga da nanese predmetne povrede oštećenoj i da je za loše međusobne odnose između oštećene i majke apelanta (Č.S.) odgovorna majka apelanta, kao i da je predmetne povrede oštećena zadobila na način bliže opisan u dispozitivu presude. Općinski sud je naveo i da se oštećena javila na pregled radi ukazivanja medicinske pomoći povodom fizičkog napada od strane apelanta, gdje je konstatovano crvenilo kože lica obostrano i bolni otok dorzuma desne šake i modrilo prstiju sa palmarne strane. Općinski sud je ukazao da ove činjenice sudu jasno ukazuju da svjedoci odbrane (A.Z. i M. Š.) nisu govorili istinu kada su u svojim iskazima u svojstvu svjedoka iznijeli tvrdnju da je kritične prilike oštećena fizički nasrnula na apelanta i da se on tom prilikom samo branio, jer da je to tako i bilo oštećena ne bi zadobila povrede u predjelu lica i to u vidu crvenila i povrede u predjelu šake desne ruke. Općinski sud je naveo i da materijalnih dokazi odbrane nisu u stvamo-pravnoj vezi sa predmetnim događajem i odbrana je sa istim bezuspješno pokušala sudu predstaviti oštećenu kao osobu koja je loše naravi i koja je odgovorna za međusobne loše odnose između nje i majke apelanta.
5. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da iz dokazne građe koju je utvrdio prvostepeni sud, i po ocjeni ovog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, na način i u vrijeme kako je to opisano u optužnici, za koje je optužen i da je za isto krivično odgovoran. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan prigovor apelanta da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, jer je sud odbrani uskratio provođenje dokaza, tj. pribavljanje RTG snimka od 26. januara 2017.godine i saslušanje dr M.I. koja je prva pregledala RTG snimku oštećene. Kantonalni sud je naveo da je sa stanovišta utvrđivanja tjelesnih povreda koje je oštećena zadobila u kritičnom događaju, sve utvrđeno u nalazu i mišljenju specijaliste sudske medicine, koji je dat u skladu sa naukom i strukom predmetnog vještaka. Kantonalni sud je cijenio da je prvostepeni sud na zakonit i ispravan način odbio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša dr I.M., jer u spisu postoji njen medicinski, ljekarski specijalistički nalaz, te iz razloga što je sudski vještak za medicinu imala na raspolaganju svu relevantnu medicinsku dokumentaciju, da bi dala svoj stručni nalaz i mišljenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je sud povrijedio pravo na odbranu apelanta jer je odbrani uskratio provođenje dokaza kojim bi odbrana dokazala da apelant nije počinio krivično djelo (pribavljanje RTG snimka od 26. januara 2017. godine i saslušanje dr. M.I.). Također, apelant navodi da je odbrana bila uskraćena za dokazivanje stvarnih činjenica o spornom događaju, te da tužilaštvo nije predložilo izvođenje dokaza koji idu u korist optuženom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanta. Takođe, sud je dao valjane, jasne i logične razloge zašto nije prihvatio apelantove prijedloge za izvođenje dokaza saslušanjem dr. M.I. i pribavljanje određene medicinske dokumentacije (jer je sudski vještak za medicinu imala na raspolaganju svu relevantnu medicinsku dokumentaciju prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja), niti je poklonjena vjera iskazima svjedoka odbrane, s obzirom da je sud ocijenio da nisu istiniti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević