Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1582/20 ("STUDEN - AGRANA" Rafinerija šećera d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1582/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1582/20, rješavajući apelacije "STUDEN - AGRANA" Rafinerije šećera, društva sa ograničenom odgovornošću Brčko, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "STUDEN - AGRANA" Rafinerija šećera d.o.o. Brčko protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028181 19 U od 24.
februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028181 18 U od 28. novembra 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028177 20 Uvp od 21. februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028177 18 U od 16.
decembra 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028179 20 Uvp od 17. februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028179 18 U od 18. decembra 2019.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "STUDEN - AGRANA" Rafinerija šećera d.o.o. Brčko protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028181 19 U od 24.
februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028181 18 U od 28. novembra 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028177 20 Uvp od 21. februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028177 18 U od 16.
decembra 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028179 20 Uvp od 17. februara 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028179 18 U od 18. decembra 2019.
godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1582/20; AP-1583/20; AP-1584/20
1. "STUDEN - AGRANA" Rafinerija šećera d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Ibrahimović i Co" d.o.o. Brčko iz Brčkog, podnio je 24. aprila 2020. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028181 19 U od 24. februara 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 028181 18 U od 28. novembra 2019. godine (u odnosu na predmet AP-1582/20), Presude Suda BiH broj S1 3 U 028177 20 Uvp od 21. februara 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 028177 18 U od 16. decembra 2019. godine (u odnosu na predmet AP-1583/20), Presude Suda BiH broj S1 3 U 028179 20 Uvp od 17. februara 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 028179 18 U od 18. decembra 2019. godine (u odnosu na predmet AP-1584/20).
2. U predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim presudama Suda BiH, obavezan je apelant na plaćanje naknadno obračunatih uvoznih dažbina i to poreza na dodatnu vrijednost, kompenzatorne kamate i zatezne kamate na uvoz robe stavljene u postupak unutrašnje obrade po JCI u određenim novčanim iznosima.
3. U obrazloženju osporenih presuda, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je u ovoj pravnoj stvari, osnovom člana 196. Zakona o carinskoj politici BiH, apelant obavezan na plaćanje uvoznih dažbina za robu privremeno uvezenu na unutrašnju obradu po prijavama CI Brčko od 31. augusta 2011.godine, 12. aprila 2013. godine i 29. juna 2013. godine, jer je u provedenim postupcima utvrđeno da dio uvezenog repromaterijala-sirovi šećer nije razdužen kroz kompenzirajući proizvod iz kojih razloga je u odnosu na nerazduženu količinu robe nastao carinski dug. Sud BiH je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je u svrhu pravilnog razduženja postupka unutrašnje obrade u proizvodnom pogonu apelanta izvršeno vještačenje normativa proizvodnje i tehnoloških gubitaka od strane ovlaštenog sudskog vještaka hemijsko-tehnološke struke, prema kojem vještačenju nepoznati gubici u procesu proizvodnje bijelog rafinisanog šećera proizvedenog od sirovog šećera za rafinisanje, iznose 0,61%. Na osnovu ovakvog normativa proizvodnje tužena je utvrdila da postoje znatna odstupanja u pogledu utroška repromaterijala u odnosu na normativ proizvodnje koji je prihvaćen prilikom ponovnog izvoza i razduženja unutrašnje obrade odnosno od privremenog normativa, te je zaključila da repromaterijal koji je uvezen za unutrašnju obradu nije u cjelosti razdužen kroz kompenzirajući proizvod pa su na nerazduženu robu naplaćene uvozne dažbine u skladu sa članom 118. Zakona o carinskoj politici BiH. Sud BiH navodi da i po shvatanju apelacionog vijeća nema mjesta sumnji u kompetentnost vještaka, budući da se radi o ovlaštenom sudskom vještaku hemijsko-tehnološke struke, koji je imenovan od strane Ministra pravde Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o vještacima Republike Srpske, pa su i prigovori apelanta koji se odnose na postupak vještačenja neutemeljeni jer nalaz vještaka nije dovedeni u sumnju nijednim valjanim dokazom. Iz nalaza i mišljenja vještaka i iz tabele koju je apelant naveo u tužbama za pokretanje upravnog spora, te zaključke sadržane u aktu Tehnološkog fakulteta u Tuzli od 13. juna 2013. godine, pod nazivom Analize faza proizvodnje šećera sa aspekta tehnoloških gubitaka u procesu proizvodnje u rafineriji apelanta, sasvim jasno proizilazi da su carinski organi imali u vidu sve gubitke, odnosno procente karbokalka, gubitaka u manipulaciji i primjesama i nepoznate gubitke, kao i činjenicu da nepoznati gubici iznose 0,61%. Sud BiH je naveo da je u konkretnom pravilno zaključeno da se vještačenje normativa proizvodnje i tehnoloških gubitaka u fabrici šećera kreće u okvirima Stručnog mišljenja vezano za nepoznate i nemjerljive gubitke u rafinaciji šećera, izdatom od Univerziteta u Tuzli, Tehnološki fakultet od 8. maja 2014.godine, te da Analiza Tehnološkog fakulteta u Tuzli od 13.juna 2013. godine, koja je po mišljenju apelanta jedino ispravna i mjerodavna, nije u okvirima naknadno datog stručnog mišljenja od strane iste ustanove. Kod činjenice da se u konkretnom radi o gubicima u procesu proizvodnje bijelog rafinisanog šećera proizvedenog od sirovog šećera za rafinisanje odnosno o gubicima u procesu prerade repromaterijala u postupku unutrašnje obrade, a ne o gubicima u smislu člana 198. Zakona o carinskoj politici BiH ( potpuno uništenje ili nepovratni gubitak carinske robe), to je pozivanje apelanta na odredbe navedenog člana Zakona o carinskoj politici BiH i člana 437. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH u potpunosti neosnovano. Sud BiH je naveo da su u osporenoj presudi, kojom je odlučeno u ovoj upravnoj stvari, dati jasni razlozi za donošenje odluke zasnovani na dokazima u spisu i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju koji su utemeljeni na materijalnom propisu koji reguliše proceduru unutrašnje obrade, to su po shvatanju apelacionog vijeća, neosnovani navodi apelanta da se Sud u konkretnom nije upuštao u suštinu upravne stvari, te je vidljivo da su u upravnom sporu cijenjeni i svi prigovori apelanta i da je Sud cijenio pravilnost pobijanog upravnog akta i u odnosu na istaknute tužbene prigovore. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, a zasnivaju se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem 1582/20.
Apelacioni navodi
5. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da Sud BiH nije adekvatno obrazložio osporene odluke, te da su iste činjenično i pravno nedosljedne, što je dovelo do povrede prava apelanta na djelotvoran pravni lijek i došlo je do ozbiljnog narušavanja načela jednakosti oružja strana u postupku. Također, apelant navodi da samo iz razloga što sud nije pravilno utvrdio činjenice na osnovu izvedenih dokaza, niti je primijenio relevantno pravo, donio je jednostranu odluku bez adekvatnog obrazloženja o razlozima i osnovu obavezivanja apelanta, što je rezultiralo obavezom apelanta da plati iznose naznačene osporenim presudama i konsekventno umanjenje imovine apelanta, zasnovano na nizu prethodno navedenih povreda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
a)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević