Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4051/18 (V. R.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4051/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4051/18, rješavajući apelaciju Vidosave Rajić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vidosave Rajić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002539 15 Uvp 2 od 10. maja 2018. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Vidosavi Rajić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantkinji Vidosavi Rajić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vidosave Rajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002539 15 Uvp 2 od 10. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vidosava Rajić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trna, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002539 15 Uvp 2 od 10. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 15. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su u periodu od 22. do 27. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Opštinskog sekretarijata za upravu Opštine Ilijaš broj 03-I-568-I- 163-92/94 od 21. marta 1994. godine, po apelantkinjinom zahtjevu za priznavanje prava na porodičnu invalidninu, odlučeno je da se apelantkinji kao supruzi, te B. R. kao kćerki i B. R. kao sinu priznaje status porodice poginulog borca M. R. s pripadajućim pravom na porodičnu invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
6. Rješenjima upravnih organa iz 1998, 2001, 2002. i 2005. godine regulisano je pravo na porodičnu invalidninu apelantkinje i B. R. (njene kćerke) i B. R. (njenog sina).
7. Rješenjem Odjeljenja za opšte i društvene poslove Opštine Rogatica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03/1-2-562-29/96 od 2. decembra 2008. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku prevođenja rješenja u predmetu porodične invalidnine, apelantkinji je i dalje priznat status člana porodice poginulog borca s pravom na porodičnu invalidninu, dok je njenoj kćerci B. R. prestalo pravo na porodičnu invalidninu zbog navršenih 25 godina života (sinu B. R. ranije prestalo pravo na porodičnu invalidninu).
8. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/3-562-1059/09 od 15. novembra 2011. godine u postupku revizije ukinuto je prvostepeno rješenje od 2. decembra 2008. godine i apelantkinjin zahtjev odbijen kao neosnovan.
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelantkinja ispunjava zakonske uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu umrlog supruga, borca Vojske Republike Srpske, a takav zaključak se bazira na nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije iz 2001. godine. Međutim, vršeći reviziju rješenja Ministarstvo je utvrdilo da nalaz prvostepene komisije nije potpun, jasan i precizan, odnosno da u njemu nije dato mišljenje u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe, bolesti i smrtnog ishoda. Ministarstvo je zbog toga zatražilo mišljenje drugostepene ljekarske komisije, koja je zaključila da nema uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe, bolesti i smrtnog ishoda apelantkinjinog supruga, pa je Ministarstvo ukinulo prvostepeno rješenje i odbilo apelantkinjin zahtjev za regulisanje prava na porodičnu invalidninu.
10. Apelantkinja je tužbom od 3. januara 2012. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 15. novembra 2011. godine.
11. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 001493 12 U od 28. marta 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina tužba kojom je tražila da se poništi rješenje Ministarstva od 15. novembra 2011. godine.
12. Apelantkinja je 21. aprila 2012. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 28. marta 2012. godine.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001493 12 Uvp od 13. juna 2014. godine uvažen je apelantkinjin zahtjev i presuda Okružnog suda od 28. marta 2012. godine je preinačena tako što je apelantkinjina tužba uvažena i rješenje Ministarstva od 15. novembra 2011. godine poništeno.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt donijet na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je za posljedicu imalo nepravilnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je preuranjen zaključak drugostepene ljekarske komisije da uslovi u kojima je boravio apelantkinjin suprug tokom angažovanja u vojsci i ratna situacija nisu uticali na njegovo zdravstveno stanje i konačno na smrtni ishod. Vrhovni sud je naveo da se bez svestrane analize ratnih uslova u kojima se apelantkinjin suprug nalazio i okolnosti vezanih za sprovođenje adekvatne medicinske njege i liječenja ne može izvesti pouzdan zaključak da uslovi ratovanja nisu doveli do nastupanja ili pogoršanja bolesti povišenog krvnog pritiska i konačnog smrtnog ishoda. Vrhovni sud je naveo da u spisu nema zdravstvenog kartona apelantkinjinog supruga, niti podataka o njegovom ranijem liječenju i bolestima, što sve upućuje na zaključak da su rat i ratni napori, u značajnoj mjeri, uticali na pogoršanje bolesti.
15. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/3-562-76/14 od 30. jula 2014. godine, u ponovnom postupku revizije, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 13. juna 2014. godine, ukinuto je prvostepeno rješenje od 2. decembra 2008. godine i apelantkinjin zahtjev odbijen kao neosnovan (za regulisanje prava na porodičnu invalidninu).
16. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku pribavilo nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 29. jula 2014. godine kojim je dato potpunije i preciznije vještačenje o postojanju uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe u ratu, bolesti i smrtnog ishoda apelantkinjinog supruga. Naime, prema vojnoj dokumentaciji, imenovani je bio vojno angažovan u periodu od 4. aprila do 1. novembra 1992. godine (sedam mjeseci) kada je umro od posljedica moždanog udara. Međutim, prema otpusnoj listi bolničkog centra iz 1992. godine i uvjerenju sanitetske službe brigade iz 1993. godine (u kojoj je bio angažovan) apelantkinjin suprug je bio dugogodišnji bubrežni bolesnik i dugogodišnji hipertoničar (visok pritisak malignog karaktera) što je sve uzrokovala hronično oslabljena bubrežna funkcija. Nadalje, ljekarska komisija je zaključila da medicinska dokumentacija umrlog ukazuje da se bolesti nisu pojavile niti nastale u ratu i da period vršenja vojne službe u trajanju od sedam mjeseci „demantuje“ bilo kakvu mogućnost za tako nešto. Ministarstvo je navelo da ljekarska komisija u nalazu konstatuje da je bubrežna bolest nesumnjivo uzročnik visokog krvnog pritiska, a visok krvni pritisak neposredni uzročnik moždanog udara i smrti. Takođe, ljekarska komisija je konstatovala da je bubrežna bolest višeuzročne (multifaktorijalne) prirode i da je nemoguće vezivati je za samo jedan socijalni faktor. Ministarstvo je navelo da je zbog toga vršenje vojne službe u ratu samo jedan od mnogobrojnih i različitih faktora koji mogu da budu od uticaja na nastanak i razvoj bolesti.
17. Nadalje, Ministarstvo je prihvatilo konstataciju ljekarske komisije da je za medicinsku struku veoma teško utvrditi koliki je bio uticaj vojnog faktora na stepen pogoršanja određene bolesti u ratu, kao u konkretnom slučaju. Zbog toga se može govoriti o pretpostavljenom uticaju tog faktora u negativnom smislu, ali taj uticaj zavisi od više različitih činilaca, poput vrste bolesti, faze u kojoj se bolest nalazi, opšteg i posebnog stanja lica, godina života i drugih ličnih karakteristika, dužine i težine ratnog angažovanja, pridržavanja medicinskog tretmana i dr. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je zaključilo da se u predmetnom slučaju radilo o bolesti nastaloj mnogo prije ratnog angažmana lica, bolesti koja je „unesena“ u rat, zbog čega ne predstavlja činjenični osnov za utvrđivanje uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe i smrtnog ishoda, te je, s obzirom na fazu odmaklosti bolesti i dužinu ratnog angažovanja, bespredmetno raspravljati o uticaju tog angažovanja na pogoršanje bolesti, a onda i na smrtni ishod.
18. Apelantkinja je tužbom od 8. septembra 2014. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 30. jula 2014. godine.
19. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 002539 14 U od 30. oktobra 2014. godine uvažena je apelantkinjina tužba, poništeno je rješenje Ministarstva, te je predmet vraćen na ponovni postupak.
20. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da upravni organ nije otklonio nedostatke koji su se odnosili na činjenično utvrđenje o uzročno-posljedičnoj vezi između oboljenja i smrti apelantkinjinog supruga, odnosno da nije izvršena ocjena svih raspoloživih dokaza. Naime, Okružni sud je naveo da bez obzira na to što je Zakon o pravima boraca lex specialis u toj upravnoj stvari, u postupku za rješavanje o navedenim pravima važe opšte odredbe Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), te se stoga mora ostvariti osnovni princip upravnog postupka da se prije donošenja rješenja o pravu moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja (član 10 ZOUP-a). Okružni sud je naveo da nalaz, ocjena i mišljenje organa vještačenja kao dokaz predstavlja činjeničnu podlogu za rješavanje prava borca, vojnih invalida ili članova njihovih porodica, međutim, da tuženi organ, osim navedenog dokaza, nije cijenio niti jedan drugi dokaz. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tuženi organ treba imati u vidu da se svaka činjenica može utvrđivati svim dokaznim sredstvima, te da činjenična građa koja će predstavljati osnov za donošenje rješenja jeste cjelina u kojoj svaki dokaz ima određeno mjesto, ali i vezu s drugim dokazima.
21. Ministarstvo je 8. aprila 2015. godine podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. oktobra 2014. godine.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 002539 15 Uvp 2 od 10. maja 2018. godine zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje sudske odluke je uvažen i presuda Okružnog suda od 30. oktobra 2014. godine je preinačena tako što je apelantkinjina tužba odbijena kao neosnovana.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo u ponovnom postupku, postupajući po presudi tog suda od 13. juna 2014. godine, pribavilo novi nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 29. jula 2014. godine kojim je dato potpunije i preciznije vještačenje o postojanju uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe u ratu, bolesti i smrtnog ishoda apelantkinjinog supruga. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini prigovori da u postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje budući da su provedeni svi raspoloživi dokazi i izvršena njihova pojedinačna i sveukupna ocjena. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinjin suprug bio dugogodišnji bolesnik, da je takav i mobilisan i da je došlo do pogoršanja postojećih bolesti koje su za posljedicu imale smrtni ishod. Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 10 stav 1 Zakona o pravima boraca proizlazi da, prilikom priznavanja statusa porodice poginulog borca, osnovni uslov koji treba utvrditi jeste da li se radi o oštećenju organizma ili bolesti koja je nastala, odnosno koja je zadobijena pod ratnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelantkinjin suprug obolio prije ratnog angažmana, pa se kod njega ne može govoriti o bolesti zadobijenoj pod okolnostima vršenja vojne službe. Zbog toga ni posljedice njegove bolesti u vidu smrtnog ishoda ne mogu proizvesti pravno dejstvo u odnosu na njegovu porodicu, odnosno apelantkinju jer ne ispunjava navedene uslove da joj se utvrdi status porodice poginulog borca, a time ni prava koja joj po tom osnovu pripadaju.
24. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su u ponovljenom postupku provedeni svi dokazi i da je dato potpuno i detaljno obrazloženje nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije zbog čega je neosnovan zaključak nižestepene presude i apelantkinjin navod da rješenjem Ministarstva nije postupljeno prema uputama tog suda iz presude od 13. juna 2014. godine. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je primjena ZOUP-a u postupku ostvarivanja prava boraca propisana odredbom člana 107 Zakona o pravima boraca, ali kako je predmetni Zakon o pravima boraca lex specialis, to se on primjenjuje i kada je u pitanju ocjena dokaza i postupka. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se primjena ZOUP-a, kada je u pitanju upravni postupak, odnosi samo na pitanja koja nisu regulisana Zakonom o pravima boraca, dok uopšte nema mjesta primjeni odredaba Zakona o parničnom postupku, pa je bez osnova i apelantkinjin prigovor istaknut u tom pravcu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
26. Apelantkinja detaljno hronološki opisuje tok postupka, te navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda pogrešna, odnosno da nalaz i mišljenje ljekarske komisije na kojem je zasnovana ta odluka nije odgovorio na sva pitanja u vezi sa zdravstvenim stanjem njenog supruga i uticaj ratnih dejstava na njegovu bolest i smrt. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i na njega pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da nije zadovoljio standard „obrazložene odluke“. Osim toga, apelantkinja smatra da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je postupak pokrenut 2011. godine i zahtijeva naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju presude dao detaljno obrazloženje svoje odluke, kao i da je odgovorio na sve apelantkinjine prigovore, zbog čega smatra da osporena presuda zadovoljava standard obrazložene odluke i nije zasnovana na pogrešnoj primjeni prava, te da ostaje pri svim razlozima datim u presudi. Vrhovni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu budući da apelantkinji nisu povrijeđena navedena prava.
28. Okružni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantkinji, bez izjašnjavanja na navode apelacije.
29. Ministarstvo je istaklo da apelantkinja nije navela koje su odredbe materijalnog prava povrijeđene osporenim odlukama, zbog čega smatra da su neosnovane tvrdnje da su joj povrijeđena pobrojana prava. Ministarstvo je navelo da su apelantkinjini navodi kontradiktorni sami sebi jer prvo navodi da osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži razloge za odbijanje njene tužbe, odnosno da odluka nije obrazložena, a onda osporava pojedinačne razloge iz obrazloženja te iste odluke. Ministarstvo je dalje navelo da je predmet ovog postupka posebna upravna oblast koja je regulisana Zakonom o pravima boraca, te da je predmet vođen upravo po pravilima koja propisuje taj zakon. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je ispoštovalo sve zakonski predviđene rokove za donošenje odluka, zbog čega smatra da taj organ nije odugovlačio postupak. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da apelantkinji u postupku nisu povrijeđena prava, zbog čega je predložilo da se apelacija odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 10.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
31. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 – ispravka , 40/12 i 18/15 – odluka US). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 – ispravka i 40/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Porodica poginulog borca je porodica lica koje je poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona ili je umr-lo od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod tim okolnostima u roku od godinu dana od dana nastanka oštećenja organizma.
(...)
Član 107.
U postupku za ostvarivanje prava po ovom zakonu primjenjuju se odredbe za-kona kojim se reguliše upravni postupak, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 14 0 U 002539 15 Uvp 2 od 10. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu u postupku revizije odlučivalo o priznavanju prava na porodičnu invalidninu apelantkinji, odnosno da se radilo o pitanju njenih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporenu odluku
42. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je organ uprave utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza nadležne ljekarske komisije koja nije utvrdila postojanje uzročno-posljedične veze između vršenja vojne službe u ratu, bolesti i smrtnog ishoda apelantkinjinog supruga, zbog čega joj je ukinuto pravo na porodičnu invalidninu. U vezi s tim, a nasuprot apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je organ uprave u ponovljenom postupku postupio po svim uputama koje mu je taj sud dao, da je proveo sve raspoložive dokaze i izvršio njihovu pojedinačnu i sveukupnu ocjenu, te da je na osnovu novog, potpunijeg i preciznijeg vještačenje pravilno odlučio da apelantkinja ne ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Osim toga, iz obrazloženja presude slijedi da je Vrhovni sud ukazao da su neosnovani apelantkinjini navodi o pogrešnoj primjeni prava budući da je upravni organ ispravno svoju odluku zasnovao na odredbama Zakona o pravima boraca kao lex specialis zakona koji se primjenjuje na predmetni postupak. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnog organa i Vrhovnog suda. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da je zadovoljio standard obrazložene odluke, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Takođe, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obavezu da postupi u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).
Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud zapaža da je u predmetu u postupku revizije priznavanja prava na porodičnu invalidninu Ministarstvo donijelo rješenje 15. novembra 2011. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 10. maja 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i šest mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
48. U konkretnom slučaju radi se o postupku revizije priznavanja prava na porodičnu invalidninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelantkinju jer joj je o ishodu tog postupka zavisilo priznanje prava na porodičnu invalidninu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantkinja na bilo koji način uticala na dužinu postupka.
49. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo rješenjem od 15. novembra 2011. godine u postupku revizije priznavanja prava na porodičnu invalidninu ukinulo rješenje prvostepenog upravnog organa i apelantkinji ukinulo pravo na porodičnu invalidninu budući da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između vršenja vojne službe, bolesti i smrtnog ishoda njenog supruga. Potom, Ustavni sud uočava da je Okružni sud odbacio apelantkinjinu tužbu protiv rješenja Ministarstva, ali je Vrhovni sud uvažio apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i preinačavajući presudu Okružnog suda poništio rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak u roku od dvije godine i dva mjeseca. Međutim, Ministarstvo je rješenjem ponovo ukinulo rješenje prvostepenog upravnog organa i apelantkinji ukinulo pravo na porodičnu invalidninu, a apelantkinja je ponovo tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud osporenom presudom uvažio apelantkinjinu tužbu, poništio novo rješenje Ministarstva, te predmet vratio na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud presudom uvažio zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinačio presudu Okružnog suda i odbio apelantkinjinu tužbu u roku od tri godine i jedan mjesec. Ustavni sud uočava da je postupak pred Vrhovnim sudom u dva navrata trajao pet godina i tri mjeseca (prvi put dvije godine i dva mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine i jedan mjesec), a da Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.
50. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelantkinju, a koji nije složen, trajao šest godina i šest mjeseci, od čega je pred Vrhovnim sudom u dva navrata trajao pet godina i tri mjeseca (prvi put dvije godine i dva mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine i jedan mjesec, a da Vrhovni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno.
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantkinji u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
54. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c) Ostali navodi
55. Ustavni sud zapaža da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena prava), a koje je Ustavni sud ocijenio kao neosnovane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.
56. Ustavni sud dalje zapaža da apelantkinja ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako apelantkinja nije izričito navela, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom budući da je tužbom pokretala upravni spor kod nadležnog suda, odnosno podnosila zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. O svim pravnim lijekovima su odlučivali sudovi, razmotrili su njene navode i dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultovali ishodom postupka u apelantkinjinu korist, sama po sebi ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantkinjini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije imajući u vidu, prije svega, da je predmetni postupak trajao šest godina i šest mjeseci, od čega pred Vrhovnim sudom u dva navrata pet godina i tri mjeseca (prvi put dvije godine i dva mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine i jedan mjesec ), za šta taj sud nije dao bilo kakve razloge.
58. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantkinjinu tužbu, odnosno nije našao nepravilnosti u postupanju upravnog organa koji je u ponovljenom postupku po uputama tog suda sproveo novo vještačenje na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje i zaključio da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnov za daljnje priznavanje prava na porodičnu invalidninu apelantkinji u skladu s relevantnim odredbama Zakona o pravima boraca.
59. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
60. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević