Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5111/18 (N.P.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5111/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5111/18, rješavajući apelaciju N. P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. P. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 033513 17 Gž od 12.
juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 033513 16 P od 3. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 033513 17 Gž od 12. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 033513 16 P od 3. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženog N. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) 22. januara 2020. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 24, odnosno 28. januara 2020. godine. Punomoćnik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 18. aprila 2016. godine podnijela tužbu protiv tuženog zbog smetanja posjeda.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 P 033513 16 P od 3. marta 2017. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi 21. marta 2016. godine smetao zadnji mirni posjed apelanticinih nekretnina, koje su pobliže označene u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), tako što je, koristeći radnike privatne firme „Elektroobnova Pašalić“ d.o.o. Bosanska Krupa i njenog vlasnika I. P., izvršio nasipanje šljunka na dijelu predmetnih nekretnina, tražeći da se tuženi obaveže da o svom trošku odmah ukloni navedeni šljunak i uspostavi stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja posjeda, te da mu se naloži da ubuduće prestane s takvim ili bilo kojim drugim smetanjem apelantice u posjedovanju predmetnih nekretnina pod prijetnjom novčane kazne. Istim rješenjem apelantica je obavezana na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
7. Na osnovu velikog broja dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po vještaku geometru, saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da se shodno odredbama čl. 327. i 331. Zakona o stvarnim pravima nisu stekli uvjeti da se apelantici pruži posjedovna zaštita. Shodno odredbi člana 331. stav (2) Zakona o stvarnim pravima za uspješnu posjedovnu zaštitu apelantica je bila u obavezi da u postupku dokaže dvije činjenice, i to posljednje stanje posjeda i smetanje postojećeg stanja, koje, prema ocjeni Općinskog suda, apelantica nije dokazala.
8. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelantica tokom postupka tvrdila da je posjed predmetnih nekretnina vršila tako što je u dijelu koji je tuženi označio kao pristupni put koristila za prilaz svojoj kući, a pristupno dvorište je koristila za parkiranje putničkog vozila, istovar materijala koji je koristila za izgradnju kuće. Međutim, kako je naveo Općinski sud, iz provedenih dokaza je utvrđeno da apelantica na dan smetanja posjeda nije bila u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, niti je bila prisutna kada je firma „Elektroobnova“ na njen zahtjev, desetak dana prije spornog nasipanja šljunka, prokopavala put radi postavljanja kablova, a koji je nakon toga zatrpala. S druge strane, prema ocjeni Općinskog suda, tuženi je tokom postupka dokazao da svojoj kući prilazi preko dijela predmetnih nekretnina jer je to jedini prilaz njegovoj kući, pri čemu je i apelantica u svom iskazu izjavila da je tuženom, nakon što je kupila predmetne nekretnine, odobrila prilaz njegovim nekretninama dok ne napravi kuću i sebi osigura pristupni put do kuće sa lokalnog puta.
9. Zatim je Općinski sud naveo da apelantica tokom postupka nije dokazala da je tuženi izvršio nasipanje šljunka na dijelu predmetne nekretnine koji se koristi kao put. U vezi s tim Općinski sud se osvrnuo na apelanticin iskaz u kojem je ona prvo tvrdila da je firma „Elektroobnova“ dopremila šljunak, a da je sam čin nasipanja izvršio tuženi, ali na drugom dijelu predmetnih nekretnina, a ne na kanalu, ali je u drugom dijelu iskaza navela da je od direktora navedene firme saznala da je nalog za nasipanje šljunka dao tuženi, pa ovakav iskaz, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuje da apelantica zapravo i ne zna ko je izvršio nasipanje šljunka. S druge strane, tuženi je u svom iskazu naveo da se nakon zasipanja prokopanog kanala od strane firme „Elektroobnova“ kanal slegao, te je postojala mogućnost oštećenja vozila prilikom korištenja tog dijela puta, iz kojeg razloga je od direktora firme, koja je na apelanticin zahtjev desetak dana prije vršila prokopavanje kanala, telefonom više puta tražio da se izvrši nasipanje šljunkom kako bi se kanal poravnao, što je učinjeno, ali da tuženi tome nije prisustvovao, niti ga je nakon toga firma kontaktirala, niti je od njega traženo da bilo šta plati.
10. Kako su iskazi parničnih stranaka u suprotnosti, a Općinski sud iz drugih provedenih dokaza nije mogao utvrditi ko je izvršio nasipanje šljunka, te uzimajući u obzir da je teret dokazivanje te činjenice bio na apelantici, sud je utvrdio da apelantica nije dokazala ni ko je izvršio radnju koja je označena kao smetanje posjeda.
11. Općinski sud je dalje naveo da je apelantica u svom iskazu navela da je činom nasipanja šljunka na dijelu predmetnih nekretnina izmijenjen prvobitni izgled predmetne nekretnine i da je prilagođen potrebama tuženog, te da je ona na taj način onemogućena u dotadašnjem načinu izvršavanja faktičke vlasti, kako na dijelu koji tuženi označava kao pristupni put tako i na dijelu pristupnog dvorišta koje je obuhvaćeno nasipanjem, a na kojem je apelantica parkirala svoje putničko vozilo, istovarala materijal koji je koristila za izgradnju kuće. U vezi s tim Općinski sud je naveo da apelantica, sve i da je dokazala da je bila posljednji faktički posjednik spornog dijela predmetnih nekretnina i da je tuženi izvršio nasipanje šljunka, nije dokazala da je nasipanjem šljunka zaista i smetana u vršenju faktičkog posjeda u dijelu predmetnih nekretnina.
12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 18 0 P 033513 17 Gž od 12. juna 2018. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su predmetne nekretnine vlasništvo apelantice, da je apelantica tuženom dopustila da se koristi putem preko dijela predmetnih nekretnine, da je apelantica angažirala firmu „Elektroobnova“ da za nju obavi elektroradove koji su uključivali kopanje i nasipanje kanala preko predmetnih nekretnina, da je na njenim nekretninama izvršeno nasipanje tla šljunkom i da na tom, sada nasutom dijelu, apelantica sada parkira svoje vozilo i ostavlja materijal za gradnju kuće. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ovakvo činjenično stanje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima, pri čemu nije sporno, a što proizlazi iz apelanticinog iskaza, da je ona dopustila tuženom da se koristi putem preko predmetnih nekretnina. Kantonalni sud je podsjetio da je apelantica tvrdila da je tuženi dao nalog firmi „Elektroobnova“ da izvrši nasipanje predmetnih nekretnina šljunkom i da ju je na taj način smetao u posjedu. Tokom postupka je također utvrđeno da apelantica većinu vremena provodi u Italiji, a da povremeno dolazi kući.
14. Shodno tako utvrđenom činjeničnom stanju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Zakona o stvarnim pravima odbivši tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je zaštita od smetanja posjeda, prije svega, ekonomske prirode, pa kod činjeničnog utvrđenja da nasipanjem šljunka na predmetnim nekretninama apelantica nije onemogućena u dotadašnjem načinu korištenja, ne postoji smetanje posjeda, pa samim tim nema ni osnova ni zahtjev za zaštitu od smetanja, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud.
15. Pitanje postojanja puta je pitanje koje se rješava u drugoj vrsti postupka, a ne u parnici zbog smetanja posjeda, pa navodi istaknuti u tom pravcu nisu od značaja za zakonitost pobijane odluke. Ne postoje ni povrede odredbi postupka na koje žalba ukazuje, a činjenično stanje, u pogledu bitnih činjenica za odluku, potpuno je pravilno utvrđeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, prije svega, ističe da joj je u postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te u tom pravcu navodi da se radi o hitnom postupku koji je trajao duže od dvije godine, što je nedopustivo. Za apelanticu je nedopustivo i da je o drugostepenoj odluci obaviještena nakon dva mjeseca. Redovni sudovi su odugovlačenjem postupka povrijedili njeno pravo na suđenje u razumnom roku te u vezi s tim apelantica traži isplatu iznosa od 2.000,00 KM. Zatim, apelantica tvrdi da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene prava. Apelantica posebno ukazuje na stav prvostepenog suda da ona nije dokazala da je u vrijeme smetanja bila u posjedu predmetnim nekretnina, te u vezi s tim ukazuje na odredbu člana 328. stav
2. Zakona o stvarnim pravima koju redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Shodno navedenoj odredbi, tu činjenicu je trebalo da dokaže tuženi, pa na taj način apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku. Zatim, apelantica navodi da tužba u konkretnom slučaju nije podnesena radi odlučivanja o pravu tuženog na korištenja puta, niti se radnje smetanja odnose na nezakonito korištenje predmetnih nekretnina od strane tuženog, već je apelantica tražila zaštitu zbog smetanja posjeda koje se ogleda u bespravnom i neovlaštenom nasipanju njene parcele po nalogu tuženog. Upravo zbog toga apelantica smatra potpuno irelevantnom činjenicu da li je tuženi preko predmetnih nekretnine prelazio do kuće, što je sudovima jako bitno, a što ukazuje očitu proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjenica.
b) Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica neosnovano pozvala.
18. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju, između ostalog, osvrnuo na apelanticine prigovore u vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku koje je taj sud ocijenio neosnovanim. U vezi s dužinom trajanja postupka pred tim sudom Općinski sud je naveo da je odluku povodom tužbe donio nakon osam mjeseci i 26 dana, a od tog vremena je duže od dva mjeseca čekao na nalaz vještaka, pri čemu je naglašeno da je postupajući sudija vodio postupak bez odugovlačenja uprkos zdravstvenim problemima i terapiji koju je primao. Još je navedeno da je Kantonalni sud odluku donio 12. juna 2018. godine, a taj sud je odluku i spis dostavio Općinskom sudu 24. jula 2018. godine u vrijeme korištenja kolektivnog godišnjeg odmora, tako da je postupajući studija po povrataka s godišnjeg odmora 13. augusta 2018. godine dao naredbu da se odluka dostavi punomoćnicima stranaka u postupku. Odluka je otpremljena 14. augusta, a punomoćnici su je primili 15. augusta 2018. godine. Shodno svemu iznesenom, Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih prava ni u segmentu suđenja u razumnom roku, a ni u ostalim aspektima prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Općinski sud je uz odgovor dostavio relevantnu dokumentaciju kojom je potkrijepio svoje navode.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 327.
Pravo na zaštitu posjeda (1)Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
(2)Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
(3)Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).
(4)Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(5)Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
(6)Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
Član 328.
Trajnost posjeda (1)Posjed traje dok traje posjednikova faktička vlast u pogledu stvari. Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno i nezavisno od volje posjednika.
(2)Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a ko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.
Član 331.
Sudska zaštita posjeda (1)Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(2)Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
(3)Pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 424.
Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.
Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 12. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila zbog smetanja posjeda je postupak građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporenu odluku
29. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje suštinski zbog proizvoljne primjene prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza.
30. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na nepravičnost postupka, koji se, ukoliko nije riječ o arbitrarnosti koja je za posljedicu imala kršenje ustavnih prava, ne može ispitati na način da Ustavni sud supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, kako je to navedeno u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome, Ustavni sud (ne) zapaža da je apelantici tokom postupka bilo uskraćeno pravo da provodi dokaze, da iznosi svoje tvrdnje pred sudovima, da u postupku učestvuje, koristi pravne lijekove. Ustavni sud, također, iz osporenih odluka (ne) zapaža arbitrarnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelantica ukazala. Posebno, Ustavni sud u obrazloženju Kantonalnog suda da je zaštita od smetanja posjeda ekonomske prirode, te u vezi s tim da apelantica tokom postupka nije dokazala da je nasipanjem šljunka na dijelu predmetnih nekretnina onemogućena u njenom redovnom korištenju ne uočava proizvoljnost, pri čemu apelantica ne nudi relevantnu argumentaciju za suprotno. Ustavni sud iz osporenih odluka, posebno odluke Kantonalnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne uočava proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima i ZPP, niti u segmentu ocjene dokaza i činjeničnog stanja, niti bilo što ukazuje na opravdanost prigovora o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku, na što se apelantica neosnovano poziva. Apelanticino pozivanje na odredbu člana 328. stav 1. Zakona o stvarnim pravima je irelevantno u okolnostima kada je tužbeni zahtjev odbijen zato što apelantica nije dokazala u čemu se sastoji smetanje posjeda, pri čemu apelanticino pravo na predmetnim nekretninama nije dovedeno u pitanje, što je vidljivo iz odluke Kantonalnog suda koji je donio konačnu odluku (vidi tačku 13. ove odluke).
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu Općinskom sudu podnijela 18. aprila 2016. godine a da je postupak pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda 12. juna 2018. godine. Dakle, vremenski period u kojem je pravomoćno odlučeno na dvije sudske instance jeste period od nešto duže od dvije godine (dvije godine i nepuna dva mjeseca). Odluka Kantonalnog suda dostavljena je apelanticinom punomoćniku 15. augusta 2018. godine, pa je, uzimajući u obzir i tu okolnost, relevantni period koji će Ustavni sud razmotriti dvije godine i četiri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. U predmetnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom zbog smetanja posjeda koji je prema odredbi člana 424. ZPP hitan jer citirana odredba od suda zahtijeva da obrati „naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja“. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, naročito dokaze koje je trebalo provesti, uključujući i vještačenje i saslušavanje svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju s tog aspekta radilo o nešto složenijem predmetu.
40. Ustavni sud zapaža da apelantica problematizira ukupnu dužinu trajanja postupka, posebno ukazuje da se radi o hitnom postupku koji je trajao duže od dvije godine, što je za nju neprihvatljivo, te da je isto tako neprihvatljivo da joj je odluka Kantonalnog suda dostavljena dva mjeseca nakon njenog donošenja. Sagledavajući postupak u cjelini u kontekstu iznesenih prigovora i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su oni opravdani. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u roku kraćem od godinu dana odlučio o tužbi, dakle proveo dokaze, uključujući i vještačenje, na čiji nalaz je prvostepeni sud čekao duže od dva mjeseca. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud, koji je bio zadužen za dostavljanje konačne odluke parničnim strankama, u odgovoru na apelaciju naveo relevantan razlog (korištenje kolektivnog godišnjeg odmora) zbog kojeg odluku nije bio u mogućnosti da dostavi ranije, već s mjesec dana zakašnjenja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud o žalbi odlučio nakon godinu dana i tri mjeseca, što zapravo jeste nešto duži period u odnosu na rok u kojem je prvostepeni odlučio i pored činjenice da je taj sud izvodio dokaze, održavao ročišta. Međutim, Ustavni sud cijeneći postupak u cjelini, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te činjenicu da se radilo o hitnom postupku ne može zaključiti da se radi o dužini postupka koja krši apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno navedenom zaključku, ne postoje uvjeti da se apelantici odredi tražena naknada na ime nematerijalne štete.
Pravo na imovinu
42. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji po zakonu hitan u smislu člana 424. ZPP, na dvije sudske instance trajao nešto duže od dvije godine (dvije godine i nepuna dva mjeseca), odnosno dvije godine i četiri mjeseca koliko je postupak ukupno trajao do momenta dostavljanja konačne odluke u ovom predmetu jer iz raspoloživih dokumenata nije vidljiva pasivnost redovnih sudova koja bi opravdano pokrenula pitanje kršenja ovog apelanticinog prava i kada je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo opravdan razlog (korištenje kolektivnog godišnjeg odmora) koji ga je spriječio da konačnu odluku Kantonalnog suda apelanticinom punomoćniku dostavi blagovremeno, a ne sa zakašnjenjem od mjesec dana.
44. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelanticine prigovore koji se suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelantica tokom postupka nije uspjela da dokaže ekonomski aspekt smetanja posjeda, odnosno u čemu se ogleda smetanje posjeda, što je Kantonalni sud u svojoj odluci jasno obrazložio.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević