Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6983/18 (M.B., S.N. i M.I.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6983/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-6983/18, rješavajući apelaciju M. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B., S. N. i M. I.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031542 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B., S. N. i M. I. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega i Gruda, koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijeli su 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031542 17 Rev od 18. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031542 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 102/17 od 19. aprila 2017. godine odbačena je kao preuranjena, između ostalog, i apelacija broj AP 104/17, koju su apelanti podnijeli 9. januara 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031542 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

Osporeni postupak

3. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 031542 15 Rs 2 od 19. februara 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Zapadno-hercegovački kanton, u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati određene novčane iznose, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 1. decembra 2010. godine do 31. decembra 2013. godine, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2011., 2012. i 2013. godinu, razliku plaće zbog umanjenja, tj. neisplaćenog djela plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da tuženi nadležnom Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje isplati razliku za manje obračunate zakonske doprinose za apelante zbog razlike umanjenja plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti uposlenici Općinskog suda i da su raspoređeni na radna mjesta precizirana u presudi. Nadalje je naveo, da apelanti potražuju razliku između naknade za topli obrok propisane Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor F BiH) i isplaćene naknade za topli obrok za utuženi period, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora između propisane Kolektivnim ugovorom F BiH i isplaćene za 2011., 2012. i 2013. godinu, te razliku plaće koja im je od aprila 2013. godine umanjena (umanjena osnovica za 8%) i doprinose. Zatim je naveo, da tuženi smatra da nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora F BiH, kojeg on nije potpisao, te da ima svoje propise (Zakon o namještenicima u tijelima državne službe, Zakon o izvršenju proračuna) koji mu daju ovlaštenje da sam utvrđuje visinu navedenih naknada, a i osnovicu plaće. U vezi s tim je istaknuo da se Zakonom o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadno-hercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) uređuju radno-pravni status namještenika u tijelima državne uprave, grada i općina, poslovi koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe u Zapadno-hercegovačkom kantonu. Takođe je istakao da se na radno pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor, osim o pitanjima koja su regulirana tim zakonom (član 2. Zakona o namještenicima).

5. Općinski sud je citirao odredbe člana 45. Zakona o namještenicima, te je istakao da navedenim zakonom nije utvrđena visina naknade za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) i regresa za godišnji odmor, odnosno propisano je da visinu te naknade kolektivnim ugovorom imaju ugovoriti sindikat i Vlada tuženog. Zatim je istakao, da kolektivni ugovor između Vlade tuženog i službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti nije nikada ni zaključen nego je visinu tih naknada utvrdila Vlada tuženog Odlukom o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u Zapadno-hercegovačkom kantonu. U vezi s tim je istaknuo da iz rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave proizlazi da je tek 10. oktobra 2013. godine registriran Nezavisni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe u Zapadno-hercegovačkom kantonu, dok iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je ovlaštena osoba sindikata 2. maja 2013. godine podnijela zahtjev za upis u Registar udruga.

6. Općinski sud je ukazao da je čl. 75., 76. i 77. Zakona o namještenicima propisano da su rukovoditelji tijela državne službe dužni donijeti propise iz svoje nadležnosti, uskladiti Pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sa odredbama Zakona i donijeti Pravilnike o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa Zakonom i kolektivnim ugovorom. Međutim, iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi da je Vlada bila dužna pozivati sindikat radi pregovaranja i zaključenja kolektivnog ugovora. Naime, iz svih provedenih dokaza proizlazi da Vlada tuženog nije pozivala sindikat radi pregovora i sklapanja kolektivnog ugovora, ali takođe proizlazi i da se predstavnici sindikata nikada nisu obraćali Vladi radi pregovaranja oko zaključenja kolektivnog ugovora, u čijem interesu bi prvenstveno bilo postojanje i zaključenje takvog ugovora.

7. Općinski sud je istakao, da s obzirom da Vlada tuženog i sindikat nisu zaključili kolektivni ugovor, kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada, iako ga je citirani zakon predvidio, to nema mjesta analognoj primjeni Kolektivnog ugovora F BiH, kao granskog kolektivnog ugovora. Naime, Kolektivni ugovor F BIH na koji se apelanti pozivaju zaključen je između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u F BiH, s jedne strane i Vlade F BiH s druge strane uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade Unsko-sanskog kantona, Vlade Zeničko-dobojskog kantona, Vlade Bosnasko–podrinjskog kantona, Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i Vlade Kantona Sarajevo. Općinski sud je ukazao, da iz navedenog jasno proizlazi da Vlada tuženog nije dala svoju saglasnost na usuglašeni tekst prijedloga kolektivnog ugovora, odnosno nije potpisnik istog zbog čega nema mjesta primjeni navedenog kolektivnog ugovora na potraživanje apelanata u ovom sporu.

8. Općinski sud je nadalje ukazao, da Zakon o namještenicima, koji se primjenjuje na apelante, nije utvrdio visinu predmetnih naknada, nego je ostavio određivanje istih u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg između parničnih stranaka nije ni došlo. Naime, propuštajući da se osnuje i registruje sindikat ranije, bez bilo kakve krivnje Vlade tuženog, propušteno je i da apelanti, kroz registrirani sindikat, stupe u potrebne pregovore sa Vladom tuženog i konačno zaključe kolektivni ugovor kojim bi ugovorili visinu spornih naknada. Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao, da u nedostatku suprotne strane sa kojom je Vlada tuženog trebala zaključiti kolektivni ugovor, Vladi tuženog i nije ostalo ništa drugo nego da donese Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u Zapadno-hercegovačkom kantonu, kojom je uredila visinu predmetnih naknada.

9. Vezano za dio tužbenog zahtjeva, kojim su apelanti potraživali isplatu razlike plaća u utuženom periodu, Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li se od aprila 2013. godine na apelante može primjenjivati Odluka Vlade tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće. Naime, stupanjem na snagu te odluke, prestala je vrijediti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća. U vezi s tim je istakao, da iz same Odluke Vlade, a i iz navoda stranaka, proizlazi da je Vlada tuženog Odluku o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donijela jednostrano, bez pregovora sa sindikatom. Međutim, namještenici u tijelima sudske vlasti u vrijeme donošenja navedene odluke nisu bili organizirani u sindikat. Naime, Nezavisni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe podnio je zahtjev za upis u Registar udruga 2. maja 2013. godine, a upisan je u Registar udruga rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave 10. oktobra 2013. godine, dok je Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donesena 4. aprila 2013. godine. Nadalje je citirao član 40. stav 3. Zakonom o namještenicima i član 44. Zakona o državnim službenicima u tijelima državne službe, te istakao da iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada tuženog i sindikat, ukoliko je organiziran, a kako je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, to Vlada tuženog iz navedenih razloga nije ni mogla pregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće. Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao da je Odluka Vlade tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaće od 4. aprila 2013. godine zasnovana na Zakonu o izvršenju proračuna Zapadno-hercegovačkog kantona, kao i Zakonu o načinu ostvarivanju ušteda u F BiH kojim se privremeno, u periodu trajanja Stend by aranžmana Bosne i Hercegovine sa Međunarodnim monetarnim fondom, uređuje način ostvarivanja uštede u sredstvima proračuna.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031542 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine, odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da kako iz provedenih dokaza proizlazi da Vlada tuženog nije zaključila, odnosno da nije pristupila Kolektivnom ugovoru F BiH, te da apelanti nisu osnovali i registrirali sindikat (registriran 10. oktobra 2013. godine), onda Vlada tuženog, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti kolektivni ugovor, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika korisnika proračuna u Zapadnohercegovačkom kantonu, kojom odlukom je odredila visinu predmetnih naknada i u skladu sa istom i isplaćivala ih. U vezi s tim je istakao, da je zbog navedenog prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda žalbe, pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijane presude. Nadalje je istakao da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata da bi Odluka Vlade tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. aprila 2013. godine bila nezakonita zbog toga što u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat apelanata nije osnovan, pa Vlada tuženog nije ni mogla pregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.

12. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da ista sadrži sve ono što propisuje odredba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa tako sadrži i razloge o odlučnim činjenicama u pogledu odbijanja glavnog zahtjeva, pa su neosnovni žalbeni navodi apelanta da sud nije dao razloge koji kolektivni ugovor će se primjenjivati na apelante, jer se u razlozima jasno iznosi zašto se ne može primjenjivati Kolektivni ugovor F BiH i zbog čega nije zaključen kolektivni ugovor između sindikata apelanata i Vlade tuženog.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 031542 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, revizija apelanata je odbačena.

14. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da su apelanti u ovom sporu formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP) pa se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Naime, kako vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u pravomoćno odbijajućem dijelu, ne prelazi limitirajući iznos iz člana 237. stav (2) ZPP, to sa stanovišta te odredbe, revizija nije dopuštena. Takođe je istakao, da sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav (3) i (4) ZPP, da ne postoje uslovi za dopuštenje vanredne (izuzetne) revizije u konkretnom slučaju, iz razloga što apelanti nisu postupili u skladu sa odredbom člana 237. stav (5) ZPP, odnosno u reviziji nisu naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava.

15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa i pogrešno utvrđenim činjenicama.

16. Apelanti smatraju da je tuženi bio dužan da pristupi zaključenom Kolektivnom ugovoru F BiH, odnosno da utvrdi visinu predmetnih naknada u skladu sa tim ugovorom. Navode da je nesporno da tuženi nikada nije stupio ni u kakve pregovore sa sindikatom, niti je učinio bilo šta kako bi se ugovorile visine navedenih naknada i osnovica plaće, već je primjenjivao svoju odluku iako je Zakonom o namještenicima propisano da se pravilnici o plaćama i naknadama namještenika određuju isključivo prema kolektivnom ugovoru, a što redovni sudovi nisu prihvatili kao nezakonito ponašanje tuženog. Takođe navode, da prilikom donošenja odluke o platama tuženi nije izvršio konsultacije niti je pribavio mišljenje sindikata, pa i bilo kojeg sa teritorije tog kantona za šta, takođe, apelanti smatraju da je nezakonito postupanje od strane tuženog. Apelanti navode da je ovakvo nezakonito ponašanje kakvo je bilo ponašanje tuženog, kao nezakonito potvrđeno i odlukom Ustavnog suda broj AP-2966/15 od 12. januara 2016. godine kojom je odlučeno da je nezakonita odluka vlade, u tom predmetu, kojom je jednostrano smanjena plata namještenicima za 8%. Zbog toga apelanti smatraju da je otvoren put velikoj pravnoj nesigurnosti i samovolji jedne strane u postupku jer bi prema redovnim sudovima bilo zakonito ako bi tuženi apelantima smanjio platu i na samo 1 KM ako bi to bilo u skladu sa njegovom odlukom.

Relevantni propisi

17. Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine ZHK“ br. 16/08 i 14/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje se Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.

1. Plaće namještenika Član 40. st. 1. i 3.

1. Namještenik ima pravo na plaću utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen.

3. Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih nivoa vlasti u Kantonu je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnim službenicima.

5. Naknade Član 45. stav 1. tačka b. i c., stav 2. i 3.

1. Namještenik ima pravo na naknadu za:

b) ishranu za vrijeme rada;

c) regres za godišnji odmor;

2. Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju se propisom Vlade Kantona koji se za ove naknade donosi za državne službenike na temelju Zakona o državnim službenicima.

3. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada Kantona.

7. Pravilnik o plaćama i naknadama Član 47.

1. Rukovoditelj tijela državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.

2. Pravilnik se donosi u skladu sa ovim Zakonom, podzakonskim propisima i kolektivnim ugovorom.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja su se pozvali u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda, donesenih u osporenom parničnom postupku, proizlazi da je tužbeni zahtjev apelanta za isplatom spornih naknada i razlike plaća odbijen jer je utvrđeno da Vlada tuženog nije zaključila/pristupila Kolektivnom ugovoru F BiH, odnosno da u vrijeme kada je tuženi donio sporne odluke, kojim je regulirano pitanje navedenih naknada i osnovice plaće, nije bio formiran sindikat uposlenika organa uprave i sudova kod tuženog i da je takav sindikat formiran i registriran tek 13. oktobra 2013. godine, zbog čega tuženi nije imao s kim pregovarati oko navedenih pitanja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodim tačkama ove odluke i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP- 96/17 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja zaključio: „da je ovakvo obrazloženje redovnih sudova u skladu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud smatra da bi, obzirom na naprijed citirane odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o radu, da tuženi nije donio spornu odluku, u takvom slučaju, suprotno navodima apelantica, nastala pravna praznina (a ne njenim donošenjem) jer tada ne bi bilo moguće izvršiti obračun i isplatu plata zaposlenim u navedenim oblastima rada. Ovo stoga jer navedenim relevantnim zakonskim propisima nije bila regulirana visina navedenih naknada i osnovicu plaće već su ti propisi upućivali na odredbe kolektivnih ugovora i pravilnika o radnim odnosima prilikom određivanja visina navedenih naknada i osnovice plaće“. Osim toga, Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio i „da je pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda iz predmeta AP-2966/15 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2966/15 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neosnovano. Ovo stoga jer je u navedenoj odluci, između ostalih, apelacija tuženog odbačena kao prima facie neosnovana, jer je utvrđeno da nije bilo moguće primijeniti sporne odluke tuženog na uposlene u policiji jer su ti uposleni imali formiran sindikat koji je mogao pregovarati sa tuženim a što u konkretnom, kako je već rečeno, nije slučaj“. Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda, Ustavni sud je potvrdio takođe naknadno i u Odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 2163/18 od 15. januara 2020. godine i AP 2532/18 od 22. aprila 2020. godine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević