Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5668/18 (S. S.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5668/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5668/18, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 021256 18 Rev od 29. augusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021256 18 Gž 2 od 26. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 021256 17 P 2 od 16.
februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 021256 18 Rev od 29. augusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021256 18 Gž 2 od 26. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 021256 17 P 2 od 16. februara 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 021256 17 P 2 od 16. februara 2018. godine, u ponovnom postupku, odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obavežu tuženi D.P., S.P., M.P., D.D. i M.P. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu, na ime neplaćenih pravnih usluga zastupanja i u vezi sa zastupanjem koje je apelantica izvršila za tužene u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos solidarnog duga počev od 17. februara 2011. godine do konačne isplate, kao i da joj tuženi solidarno naknade troškove ovog spora, kao i druge eventualne troškove koji proisteknu iz ovog spora, u visini prema ispostavljenom troškovniku. Istovremeno, osporenom presudom odbijen je eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi D.P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), da joj isplati određeni novčani iznos na ime duga za neplaćene pravne usluge zastupanja i u vezi sa zastupanjem koje je tužiteljica izvršila za tužene u navedenom predmetu Osnovnog suda, te da joj tuženi S.P., M.P., D.D. i M.P. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) isplate pojedinačno određeni novčani iznos na ime duga za neplaćene pravne usluge sastavljanja apelacije tuženih Ustavnom sudu od 26. jula 2008. godine zbog nedonošenja meritorne odluke u razumnom roku, u navedenom predmetu Osnovnog suda, kao i da se svi tuženi obavežu na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos svog pripadajućeg duga počev od 17. februara 2011. godine do konačne isplate, te da joj solidarno naknade troškove ovog spora, kao i druge eventualne troškove koji proisteknu iz ovog spora i budu vezani za spor, u visini prema ispostavljenom troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do konačne isplate. Također, osporenom presudom obavezana je apelantica da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, pored ostalog, istakao da je apelantica u svojstvu punomoćnika-advokata zastupala tužene pred Osnovnim sudom u navedenom predmetu, u sporu protiv tužene HI „Destilacije“ a.d. Teslić, radi naknade štete, te da su apelantica i prvotuženi 7. oktobra 1997. godine zaključili pismeni Ugovor o pružanju pravnih usluga (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se prvotuženi obavezao isplatiti apelantici 15% od vrijednosti dosuđenog iznosa, plus troškove advokatskih usluga ispostavljenih od apelantice prema važećoj advokatskoj tarifi, u iznosu koji usvoji sud. Također, navedeno je da je apelantica u skladu sa usmenim dogovorom pristala da zastupa i ostale tužene pod istim uslovima kao i prvotuženog, kao i da je tokom parničnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P donijeto više presuda kako od strane Osnovnog suda, tako i Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojima su tuženim dosuđeni iznosi štete po traženim osnovima. Isto tako, ukazano je da su tuženi ispunili svoj dio obaveze plaćajući apelantici 15% od dosuđenih iznosa, te da je presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine odbijen tužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se obaveže tužena HI „Destilacija“ a.d. Teslić da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti od 100%, nastale kao posljedica povrede na radu, kao i izgubljenu dodatnu zaradu u određenom novčanom iznosu mjesečno počev od 4. jula 1997. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan prvotuženi da tuženoj HI „Destilacija“ a.d. Teslić isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je ta presuda Osnovnog suda od 15. juna 2010. godine potvrđena od strane drugostepenog suda presudom od 10. decembra 2010. godine, te da je prvotuženi opozvao punomoć za zastupanje apelantici 11. februara 2011. godine. Isto tako, istaknuto je da je apelantica i pored opoziva punomoći sačinila reviziju protiv presude drugostepenog suda od 10. decembra 2010. godine, te je 15. februara 2011. godine, uz podnesak dostavila prvotuženom na potpis i radi dostavljanja Vrhovnom sudu na odlučivanje prije isteka roka za blagovremeno izjavljivanje revizije, kao i da visina opredijeljenog duga u primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu premašuje ukupne iznose koji su tuženim dosuđeni na ime štete. Također, ukazano je da tuženim tokom postupka u predmetu broj 87 0 P 004305 97 P nisu priznati nikakvi troškovi, kao i da postoje dva načina određivanja visine advokatskih usluga i to prema važećoj tarifi ili prema ugovoru, te da kod ugovora i stranka i punomoćnik snose rizik. Najzad, Osnovni sud je istakao da apelantica nije sa tuženim ugovorila pravo da u slučaju vansudskog okončanja spora može izvršiti obračun troškova i nagrada prema važećoj tarifi, pa je cijeneći sve navedeno prvostepeni sud odbio kao neosnovane i primarni i eventualni tužbeni zahtjev apelantice.
5. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 021256 18 Gž 2 od 26. aprila 2018. godine odbijena je žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano ukazuje da je pobijana presuda zahvaćen povredama postupka, iz razloga što prvostepeni sud nije dozvolio ponovno saslušanje tuženih u svojstvu parnične stranke, već su njihovi iskazi dati tokom ranijeg postupka samo pročitani. Okružni sud je ukazao da je to iz razloga što je takvo postupanje prvostepenog suda u skladu sa jednim od osnovnih načela parničnog postupka, odnosno načela ekonomičnosti postupka iz člana 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kome je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja. Naime, istaknuto je da su u konkretnom slučaju i apelantica i njen punomoćnik imali mogućnost da tokom unakrsnog ispitivanja tuženih na glavnoj raspravi održanoj 14. novembra 2016. godine, ispitaju tužene na sve sporne okolnosti, te bi ponovno saslušavanje tuženih i prema ocjeni Okružnog suda samo nepotrebno odugovlačilo postupak, a apelantica osim paušalnih navoda, ničim nije dokazala da je bilo ko od tuženih dao lažan iskaz kako se to žalbom neosnovano ukazuje.
7. Također, Okružni sud je istakao da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantice da prvostepeni sud nije izvršio pravilnu ocjenu provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP, jer nije pravilno definisao pojam spora i u skladu sa članom 1. ZPP cijenio odnos tuženih prema njihovim obavezama iz Ugovora. Naime, Okružni sud je naveo da polazeći od činjenice da je građansko-pravni spor međusobni odnos dva i više lica između kojih postoji spor oko nekog prava ili obaveze, koje proizlaze iz građansko-pravnog odnosa, to se žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud poistovjetio pojam spora sa pojmom parničnog postupka. U vezi s tim, ukazano je da je članom
1. ZPP propisano da se tim zakonom određuju pravila na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Dakle, istaknuto je da je navedenom zakonskom odredbom određeno područje primjene ZPP u slučajevima kada je za spor koji je proizašao iz nekog građansko-pravnog odnosa potrebno angažovanje suda radi pružanja zaštite povrijeđenih prava. Međutim, ukazano je da obraćanje sudu ne sprječava stranke da svoje sporove i u toku parničnog postupka rješavaju vansudskim putem, zbog čega i sam ZPP propisuje procesne radnje (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, povlačenje žalbe i dr.), kojima stranke slobodno mogu da disponiraju sa svojim zahtjevima i u svakom trenutku da odustanu od daljeg vođenja parničnog postupka. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da su neosnovani svi žalbeni navodi kojima apelantica ističe da se spor koji se vodi pred redovnim sudom okončava tek pred Vrhovnim sudom, te da tuženi nisu imali mogućnost da u toku parničnog postupka bez njenog znanja pregovaraju sa HI „Destilacija“ a.d. Teslić oko rješavanja njihovog spornog odnosa.
8. Nadalje, Okružni sud je istakao da imajući u vidu da je Ugovorom zaključenim između apelantice i prvotuženog, a sa čijom sadržinom su se saglasili i ostali tuženi, ugovorena obaveza tuženih da apelantici na ime izvršenih usluga isplate 15% od dosuđenih iznosa, zajedno sa troškovima postupka ispostavljenim od strane apelantice po važećoj advokatskoj tarifi u iznosu koji usvoji sud, to je i taj sud našao da je ispravan zaključak prvostepenog suda da rizik ovako ugovorenih obaveza snose obje ugovorne strane jer visina zarade apelantice nije utvrđena u određenom iznosu, već je isključivo zavisila od postignutog uspjeha u postupku. Naime, ukazano je da s obzirom na nespornu činjenicu da su tuženi apelantici isplatili 15% od svih dosuđenih iznosa, to je zaključak prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti primarnog i eventualnog tužbenog zahtjeva u cijelosti ispravan. Također, Okružni sud je istakao da je apelantica tokom cijelog prvostepenog postupka, ali i u žalbi, osnov svojih tužbenih zahtjeva zasnovala na pretpostavci da su tuženi odustajući od ulaganja revizije, onemogućili da Vrhovni sud preinači naprijed navedenu presudu Okružnog suda od 10. decembra 2010. godine i dosudi troškove postupka, koji bi prema ugovoru pripali apelantici. Međutim, navedeno je da je zasnivanje tužbenog zahtjeva na pretpostavkama i prejudiciranju kakva bi u konkretnom slučaju bila odluka Vrhovnog suda u cijelosti neosnovano, jer se radi o budućim neizvjesnim činjenicama, za koje apelantica nije imala mogućnosti da dokaže da bi se i ostvarile, što svakako samo ide u prilog zaključku prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti opredijeljenog tužbenog zahtjeva.
9. Nadalje, u pogledu žalbenih navoda kojima apelantica ukazuje na namjeru tuženih da joj kroz otkaz punomoći onemoguće ostvarivanje zarade, ukazano je da su neosnovani iz razloga što apelantica i tuženi nisu tokom trajanja ugovornog odnosa imali suprotne interese, već je apelantica postupala kao punomoćnik tuženih. Naime, Okružni sud je naveo da je do odustanka tuženih od revizije, prema provedenim dokazima, došlo isključivo iz razloga što su tuženi procijenili da bi to, shodno ostvarenom uspjehu u postupku, bilo najbolje u njihovom interesu, a ne u cilju onemogućavanja apelantice da naplati svoja potraživanja. Kako su tuženi svoj spor sa HI „Destilacija“ a.d. Teslić nakon pravosnažnosti presude Osnovnog suda od 15. juna 2010. godine, okončali vansudskim putem, istaknuto je da se otkaz punomoći apelantici ne može tretirati kao jednostrani raskid ugovora, prema kojem bi apelantica shodno članu 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imala pravo da od tuženih zahtjeva isplatu predmetnog potraživanja, nego je otkaz punomoći predstavljao okončanje ugovornog odnosa apelantice i tuženih, a iz razloga što tuženi više nisu imali potrebe za njenim uslugama.
10. Najzad, Okružni sud je naveo da do raskida ugovora u skladu sa članom 124. ZOO može doći samo u situacijama kada neka od ugovornih strana ne ispuni svoju ugovornu obavezu, pa kako su i apelantica i tuženi ispunili svoje obaveze iz Ugovora, to se žalbom neosnovano ukazuje da su tuženi otkazom punomoći jednostrano raskinuli ugovor. Naime, ukazano je da apelantica proizvoljno tumači odredbe Ugovora, kada smatra da je otkazom punomoći ona stekla pravo da zahtjeva od tuženih naplatu preduzetih radnji od tuženih prema advokatskoj tarifi, jer takvo pravo apelantice nije ugovoreno, a niti takvo pravo apelantice proizlazi iz odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata na koju se apelantica neosnovano poziva. Također, analizirajući žalbene navode koji se odnose na eventualni tužbeni zahtjev, Okružni sud je istakao da ih je odbio iz razloga što su navodi apelantice da je eventualni zahtjev zasnovan na drugačijem činjeničnom stanju suprotni provedenim dokazima. Isto tako, navedeno je da nije sporno da je apelantica podnosila apelaciju Ustavnom sudu u ime tuženih, te da su joj tuženi za preduzimanje te radnje potpisali posebnu punomoć, međutim iz same sadržine provedenih dokaza jasno je vidljivo da je apelacija izjavljena u cilju zaštite prava tuženih u sporu protiv HI „Destilacija“ a.d. Teslić, tako da je prvostepeni sud pravilno smatrao da se odredbe Ugovora imaju primijeniti i na preduzimanje te radnje.
11. Vrhovni sud je 29. augusta 2018. godine donio Presudu broj 87 0 P 021256 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema članu 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa), advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, kao i visinu troškova za rad i u vezi rada advokata, koji ugovor se zaključuje u pismenoj formi i postaje perfektan potpisom ugovarača, a u slučaju njegovog zaključivanja isključuje se primjena Advokatske tarife u dijelu kojim je određena visina nagrade i naknade troškova za rad advokata. Nakon toga, Vrhovni sud je istakao da se, kako slijedi iz troškovnika sačinjenog 29. septembra 2014. godine, tužbeni zahtjev apelantice sastoji iz nagrade i naknade troškova zastupanja. U vezi s tim, istaknuto je da prema Ugovoru, pored nagrade u visini od 15% od dobivene naknade štete, apelantica je ugovorila i pravo da joj pripadnu troškovi spora u skladu sa predočenim troškovnikom, u visini u kojoj joj sud dosudi tražene troškove. Shodno tome, ukazano je da su pravilno cijenili nižestepeni sudovi da pravosnažnim presudama donesenim u parnici u kojoj je apelantica zastupala tužene, nije odlučeno o troškovima postupka u korist tuženih, već je u konačnom pravosnažno odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova postupka. Naime, istaknuto je da je nesporna činjenica, a proizlazi iz izvedenih dokaza, da je odlukom drugostepenog suda od 10. decembra 2010. godine, pravosnažno odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva prvotuženog (o kome nije odlučeno po ranije donesenim presudama), tako što je odbijen tužbeni zahtjev što je uključivalo i zahtjev za naknadu troškova postupka u određenom novčanom iznosu.
13. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da postupanje punomoćnika stranke mora biti u skladu sa obimom datog ovlaštenja. Naime, ukazano je da je odredbom člana 310. stav 1. ZPP, propisano da stranka može u svako vrijeme opozvati punomoć, a punomoćnik ga može u svako vrijeme otkazati. Isto tako, navedeno je da je nesporna činjenica da je prvotuženi, poslije donošenja odluke drugostepenog suda 10. decembra 2010. godine, opozvao 11. februara 2011. godine punomoć datu apelantici. Shodno tome, istaknuto je da punomoćnik stranke ne može postupati suprotno volji vlastodavca, dakle, ako je prvotuženi opozvao punomoć i odustao od izjavljivanja revizije da bi sa protivnom strankom zaključio vansudsku nagodbu u vezi sa predmetom spora, apelantica nije imala obavezu da sačini reviziju. Takva obaveza na strani apelantice bi postojala samo u obrnutoj situaciji, tj. da je ona otkazala punomoć (član 310. stav 4. ZPP). Također, navedeno je da su zaključenjem Ugovora stranke ugovorile način i uslove pod kojima apelantica ostvaruje nagradu i naknadu troškova za svoj rad, pa tako kada je u pitanju naknada troškova apelantica je prihvatila da joj ti troškovi budu nadoknađeni prema važećoj Advokatskoj tarifi „u iznosu koji usvoji sud“. Dakle, ukazano je da je pravo na naknadu uslovljeno sa ispunjenjem dva uslova: prvo, pozitivnom odlukom suda da njenim vlastodavcima pripada pravo na troškove spora i drugo, samo u visini koju odredi sud, a nijedan od ovih uslova nije ispunjen, kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je naveo da je zaključenjem ugovora ovakve sadržine, apelantica slobodnom voljom prihvatila postojanje mogućnosti da tuženim ne bude priznato pravo na naknadu troškova postupka. Naime, ukazano je da je apelantica po profesiji advokat i mogla je na drugi način utvrditi svoje pravo na nagradu i naknadu troškova zastupanja, a kako to nije učinila, prihvatila je rizik da tu nagradu i naknadu i ne ostvari bez obzira na višegodišnje zastupanje i sve preduzete pravne radnje.
14. Kada je u pitanju zahtjev apelantice za naknadu troškova na ime sastava apelacije, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav drugostepenog suda da apelantica nema pravo na tu naknadu, ali ne iz razloga datih u odluci već iz sljedećih razloga. Naime, navedeno je da Ustavni sud ne spada u redovne sudove, već u sud sui generis, pa se iz tog razloga odredbe Ugovora koga je apelantica zaključila sa tuženim, ne mogu primijeniti na postupak pred Ustavnim sudom. Nadalje, istaknuto je da postupak pred Ustavnim sudom ne predviđa donošenje odluke o troškovima apelacionog postupka. Također, ukazano je da punomoć tuženih kojom je ovlašćuju na izjavljivanje apelacije, nije i dokaz da je za tu radnju ugovoreno i pravo na naknadu, a posebno ne u kom iznosu. To, istovremeno, ne znači da apelantica ne bi imala pravo na naknadu za svoj rad, ali pod uslovom da dokaže da je ta naknada ugovorena i u kom iznosu. Ove činjenice tokom postupka apelantica nije dokazala, niti u reviziji ukazuje drugačije.
15. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP, ZOO i Advokatske tarife. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je prvostepeni sud u predmetnom postupku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što nije dozvolio ponovno saslušanje tuženih u svojstvu parnične stranke, već su njihovi iskazi dati tokom ranijeg postupka samo pročitani, kao i da nije izvršio pravilnu ocjenu provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP, jer nije pravilno definisao pojam spora i u skladu sa članom 1. ZPP cijenio odnos tuženih prema njihovim obavezama iz Ugovora. Također, apelantica ukazuje na namjeru tuženih da joj kroz otkaz punomoći onemoguće ostvarivanje zarade i navodi da predmetni Ugovor zaključen na osnovu relevantnih odredbi Advokatske tarife nije ugovor sa rizikom za advokata, kako to pogrešno smatra Vrhovni sud.
Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 132. stav (1) (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 310. stav (1) Stranka može u svako vrijeme opozvati punomoćje, a punomoćnik ga može u svako vrijeme otkazati.
18. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“, broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Advokat i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade advokatu, kao i visinu troškova za rad i u vezi rada advokata.
Ugovor iz stava 1. ovog člana se zaključuje u pismenoj formi.
Ugovor iz stava 1. ovog člana je perfektan kada ga potpišu klijent i advokat.
Ugovorom iz stava 1. ovog člana isključuje se primjena ove tarife u dijelu kojim je određena visina nagrade i naknade troškova za rad advokata.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen i primarni i eventualni apelantičin tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, apelantica potraživala dug na ime neplaćenih pravnih usluga zastupanja i u vezi sa zastupanjem. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi razmotrili apelantičine prigovore u vezi ponovnog saslušanja tuženih u svojstvu parnične stranke, pravilnog definisanja spora, te namjere tuženih da joj kroz otkaz punomoći onemoguće ostvarivanje zarade, koje apelantica ističe i u apelaciji, te jasno obrazložili zašto su navedeni prigovori neosnovani. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević