Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/18 (Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5395/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5395/18, rješavajući apelaciju Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 112144 17 Rev od 16. jula 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 112144 17 Rev od 16. jula 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 112144 09 P od 22. aprila 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 112144 11 Gž 2 od 2. marta 2016. godine, oglašen je nevažećim Zaključak Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 01-02-1265/09 od 11. augusta 2009. godine (u daljnjem tekstu: Zaključak) i obavezana Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Zaključkom Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) utvrdila da će se akontativni obračun i isplata plaća zaposlenicima u organima uprave, tužiteljstva, pravobraniteljstva i svim drugim institucijama i ustanovama koje se finansiraju iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za mjesec juli 2009. godine izvršiti umanjenjem isplaćene plaće iz decembra 2008. godine za 10%. Dalje je naveo da je članom 1. stav 2. Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u FBiH okvirno određeno da će ukupna mjesečna sredstva u budžetima za plaće i naknade, gruntove i ostale tekuće rashode iznositi 10% manje od ukupne mase iz mjeseca decembra 2008. godine, dok je članom 2. stav 1. istog zakona određeno da će se uštede iz osnova plaća i naknada koje nemaju karakter plaća regulirati odredbama aneksa kolektivnih granskih ugovora. Istaknuo je da su u sljedećim odredbama istog zakona utvrđena pojedinačna umanjenja od 10% za određene korisnike, ali ne i za plaće zaposlenika organa uprave i sudske vlasti. Općinski sud je ukazao da je zakonskim propisom okvirno određeno umanjenje ukupne mase budžetskih sredstava od 10%, odnosno zakonskim je propisom određeno da će visina i način umanjenja plaća biti tačno određeni aneksima uz kolektivne granske ugovore. S tim u vezi, istaknuo je da aneks uz Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH iz aprila 2000. godine nije zaključen. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, Vlada očigledno jednostrano i mimo zakona postupajući donijela Zaključak, na taj način kršeći načelo zakonitosti i princip vladavine prava, što je i u direktnoj suprotnosti sa ustavnim načelima u Federaciji Bosne i Hercegovini i Bosni i Hercegovini, tačnije članu I/2 Ustava Bosne i Hercegovine u kojem stoji da će Bosna i Hercegovina biti demokratski uređena i „funkcionirati prema slovu zakona“ i slobodnim demokratskim izborima. Imajući u vidu navedeno, a u vezi sa članom 121. Zakona o radu, prema kojem strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora (koji prigovor nenadležnosti suda čini neosnovanim), Općinski sud je donio ovu odluku.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 112144 17 Rev od 16. jula 2018. godine, uvažena je revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. S tim u vezi, obrazložio je da je tužena Zaključak donijela u skladu sa odredbama Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u FBiH. Dalje je obrazložio da je tačno da polaznu osnovu za obračun plaća za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada i Vlade kantona, što ima osnovu u odredbi člana 24. Granskog kolektivnog ugovora. Istaknuo je i da je odredbom člana 121. u vezi sa članom 122. Zakona o radu regulisano da strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora, a u vezi sa zaključivanjem, primjenom, izmjenom, dopunom i otkazivanjem kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora vezanog za kolektivni ugovor. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, predmetni spor o ispitivanju zakonitosti Zaključka nije kolektivni radni spor, kako se to pravilno ukazuje u reviziji. S tim u vezi, obrazložio je da u konkretnom slučaju pitanje regulisano Zaključkom ne može biti predmet kolektivnog radnog spora i sva zaštita vezana za sporno pitanje isključivo je predmet individualnog radnog spora. Dalje je obrazložio da u takvoj pravnoj situaciji svaki zaposlenik tužene, pa tako i članovi apelanta, imaju pravo neposrednom tužbom zahtijevati ostvarenje prava iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, za koja smatraju da su im povrijeđena time što je tužena donijela Zaključak. Vrhovni sud je ukazao da su nakon donošenja Zaključka dospjeli pojedinačni zahtjevi zaposlenika da neposrednom tužbom zahtijevaju ostvarivanje prava za koja smatraju da su im povrijeđena Zaključkom, što su zaposlenici i činili u pojedinačnim radnim sporovima. Zaključio je da to pravo ne pripada apelantu, pa zato on nije aktivno legitimisan za vođenje ove parnice i utvrđenje zakonitosti Zaključka, a svaki njegov član pravnu zaštitu može ostvariti osuđujućom tužbom, ako smatra da je navedenim odlukama povrijeđeno neko njegovo pravo iz rada. Istaknuo je da je identičan pravni stav Vrhovni sud zauzeo i u odluci broj 65 0 P 120308 15 Rev od 20. marta 2018. godine.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je Zaključkom odlučeno o umanjenju plata zaposlenim u organima službe i sudske vlasti i stoga predstavlja vrstu pravilnika kojim se uređuju plate zaposlenih, a koji nije donesen u pregovorima sa apelantom, niti je bio na snazi aneks kolektivnog ugovora. Stoga smatra da je Zaključak donesen suprotno Zakonu o načinu ostvarivanja ušteda u FBiH, te je u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi u FBiH, Zakonom o namještenicima u organima državne službe u FBiH i Zakonom o radu. Apelant ističe da Zaključak nije upravni akt, pa nije moguće pokrenuti upravni spor protiv njega, a zaposlenici tužene i članovi apelanta nemaju aktivnu legitimaciju za utvrđivanja zakonitosti takve odluke, na način kako to Vrhovni sud zaključuje. Smatra da je ostalo nejasno ko ima nadležnost za ovakav postupak i ko ima aktivnu legitimaciju za oglašavanje nezakonitim Zaključka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o kolektivnom radnom sporu i da stoga apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice. Također je ukazao i da svaki apelantov član pravnu zaštitu može ostvariti osuđujućom tužbom, ako smatra da je Zaključkom povrijeđeno neko njegovo pravo iz rada. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezi sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji drugi način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/18 (Samostalni sindikat državnih… | Sudska praksa | Aktio