Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3568/18 (F.H.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3568/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3568/18, rješavajući apelaciju F.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 002376 18 Kž 2 od 12. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnijela je 2. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 002376 18 Kž 2 od 12. aprila 2018. godine.
2. Općinski sud u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 42 0 K 002376 15 K 2 od 21. januara 2017. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 002376 18 Kž 2 od 12. aprila 2018. godine, apelanticu oglasio krivom da je u vremenskom periodu od 6. februara 2004. godine do 30. juna 2004. godine, postupajući kao odgovorna osoba – referent za kreditiranje građana, obradu i unos podataka u Investiciono-kreditnoj banci DD Zenica, ekspozitura Zavidovići (u daljnjem tekstu: Banka) postupivši suprotno Zakonu o računovodstvu i Pravilniku o računovodstvu Banke, radnjama bliže opisanaim u izreci presude, sebi pribavila imovinsku korist u označenom iznosu za koji je oštetila Banku, a čime je počinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantica je sud izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora od šest mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). S tim u vezi je ukazano da činjenični opis izvršenja krivičnopravnih radnji koje su kvalifikovane kao krivično djelo iz člana 381. stav 1. KZ FBiH sadrži činjenice i okolnosti koje sadrže zakonska obilježja ovog krivičnog djela. Nadalje, ukazano je da je u činjeničnom opisu jasno naznačeno vrijeme izvršenja krivičnog djela tj. vremenski period od 6. februara do 30. juna 2004. godine, te je označeno mjesto izvršenja krivičnog djela. Slijedom navedenog neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini žalbeni navodi kojim je pojedinačno obrazlagala način izvršenja krivičnopravnih radnji koje joj se stavljaju na teret.
4. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana apelanticina tvrdnja da je povrijeđen krivični zakon jer djelo koje joj je stavljeno na teret nije kvalifikovano kao produženo krivično djelo. S tim u vezi je ukazano da činjenični opis optužnice i prvostepene presude sadrže činjenice i okolnosti prema kojima je apelantica, obavljajući kao odgovorna osoba poslove u svojstvu referenta za kreditiranje građana, obradu i unos podatak u Banci, iskoristila svoja ovlaštenja postupajući suprotno odredbama tada važećeg Zakona o računovodstvu i Pravilnika o računovodstvu Banke, tako što je sukcesivno prisvajala novac sa računa komitenata Banke na način kako je opisano u izreci presude, a sve u cilju pribavljanja imovinske koristi za sebe, te je ujedno takvim postupanjem oštetila Banku. Nadalje, ukazano je da je apelantica sukcesivno prisvajala novac u periodu od 6. februara do 30. juna 2004. godine i time ostvarila zajedničku štetnu posljedicu u vidu pribavljanja protivpravne imovinske koristi u jedinstveno označenom novčanom iznosu, kako je i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka. Slijedom navedenog zaključeno je da se opisana apelanticina djelatnost ne može pravno cijeniti kao produženo krivično djelo, već samo kao jedno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH.
5. Prema stavu Kantonalnog suda apelantica je imala dovoljno vremena, nakon što je u fazi istrage saslušavana, da se pripremi u potpunosti za davanje adekvatne odbrane u toku kako postupka istrage tako i postupka suđenja. Nadalje, ukazano je da je to apelantica i činila i da joj je to omogućeno u toku kompletnog vođenja krivičnog. Stoga je zaključeno da nisu povrijeđena prava na odbranu apelantice niti je od strane suda onemogućena na bilo koji način da iznosi svoju odbranu i aktivno učestvuje u toku postupka.
6. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je neosnovanom ocjenjen i apelanticin žalbeni navod da se ona ne može smatrati odgovornom osobom u smislu člana 2. tačka 6. KZ FBiH. U ovom dijelu apelantica je tvrdila da joj je stavljeno na teret da je krivično djelo počinila kao odgovorna osoba u svojstvu referenta za kreditiranje građana, obrade i unos podataka u Banci, a što po njenom mišljenju nije tačno, obzirom da je opis poslova i radnih zadataka na tom radnom mjestu utvrđen rješenjem o rasporedu na isto radno mjesto od 3. aprila 2002. godine, a koje ne obuhvata zadatke i radnje opisane u izreci optužnice odnosno presude. Kantonalni sud je istakao da upravo iz tog rješenja proizilazi da se apelantici u obavezu i dužnost stavlja izvršenje poslova u svojstvu referenta za kreditiranje građana, obradu i unos podataka, da to to utvrđeno i iz Zapisnika o izvršenoj kontroli od strane komisije koju je imenovao direktor Banke od 7. jula 2004. godine, nalaza i mišljenja vještaka E.B. od 10. marta 2008. godine, te Pravilnika o radu. S tim u vezi je ukazano i da apelantica nije osporavala da je faktički i stvarno obavljala poslove referenta za kreditiranje građana obradu i unos podataka u Banci, što je u svom iskazu i sama potvrdila a što su potvrdili i svjedoci M.K. i M.V. (članovi komisije za kontrolu) a čiji iskazi su interpretirani na str. 21. i 22. prvostepene presude. Ovi svjedoci su potvrdili da je tačno da je apelantica obavljala poslove koji nisu utvrđeni rješenjem o njenom rasporedu i da je to činila po rješenju od 26. novembra 1999. godine, obzirom da rješenja od 3. aprila 2002. godine kojim je apelantica raspoređena na radno mjesto referent za kreditiranje građana obradu i unos podataka nije nikad provedeno a iz dokumentacije proizilazi da je obavljala i one poslove koji su navedeni u izreci presude u svojstvu odgovorne osobe.
7. Prema stavu Kantonalnog sud neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je prvostepeni sud propustio brižljivo i savjesno cijeniti dokaze, te dati razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud na detaljan način prezentirao tok vođenja krivičnog postupka, prezentirani su i nabrojani svi izvedeni dokazi kako optužbe tako i odbrane. U ponovljenom postupku, uvažen je apelanticin prijedlog odbrane da se izvrši dopunsko vještačenje po vještaku finansijske struke E.B. a na okolnosti koje je predložila apelantica, te da su svi provedeni dokazi po svom sadržaju u bitnim dijelovima i predstavljeni u obrazloženju, posebno u pogledu iskaza svjedoka optužbe i vještaka E.B. i to kako njegovog izlaganja povodom osnovnog nalaza i mišljenja, tako i dopunskog nalaza i mišljenja. Apelantici je omogućeno da iznosi prigovore i primjedbe na provedene dokaze a što je ona i iskoristila, aktivno učestvujući u postupku kroz unakrsno ispitivanje. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima zbog kojih su apelanticini prigovori ocjenjeni neosnovanim, te zbog čega nije prihvaćena njena odbrana. S tim vezi ukazano je na razloge i obrazloženja dana na strani 39, te st. 36-40 prvostepene presude. Slijedom navedenog, zaključeno je da prvostepeni sud nije propustio da, u skladu sa slobodnom ocjenom dokaza, cijeni provedene dokaze pojedinačno i da ih dovede u uzajamnu vezu.
8. Kantonalni sud nije prihvatio osnovanom apelanticinu tvrdnju da nije mogla izvršiti određene radnje iz izreke presude, obzirom da je bila na bolovanju ili koristila godišnji odmor, kao i iz razloga što je njenu šifru (pristupni kod računaru) mogao koristi bilo ko iz banke. U vezi s tim je ukazano iskaze svjedoka i to kako svjedoka odbrane M.B. koji je istakao da apelantica nije bila više puta na bolovanju, da je bilo slučajeva da se koristi godišnji odmor i to ne u onom periodu kada je određen rješenjem, nego naknadno kad je ko mogao, kao i da uposlenici nisu smjeli davati svoju šifru i da su do šifre mogli doći samo ukoliko im je neki uposlenik svoju šifru saopštio. Da su šifre tajna i da se nisu smjele davati potvrdila je i svjedok odbrane M.M.. Na temelju ovih iskaza kao i iskaza svjedoka suda A.H., te nalaza i mišljenja vještaka prvostepeni sud je na nesporan način utvrdio da osim apelantice niko drugi nije mogao koristiti njenu šifru.
9. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da je nalaz vještaka sačinjen protivno pravilima struke i na osnovu nepotpune dokumentacije. Kantonalni sud je istakao da je vještak postupao po naredbi suda i obuhvatio je period od 6. februara do 30. juna 2004. godine i u tom periodu našao je da je apelantica sukcesivno prisvajala novac sa računa komitenata banke. Prvostepeni sud je je na osnovu tog nalaza i mišljenja, kao i njegove dopune sačinjene po apelanticinom prijedlogu, te iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije koju je koristio i vještak, izveo zaključak da je apelantica preduzela inkriminisane radnje za koje je oglašena krivom. To što ne postoji prateća dokumentacija za ovakvo apelanticino postupanje, prema stavu Kantonalnog suda je i logično, obzirom na način kako je obavljala pomenute transakcije, dakle, upravo da ne bi bile uočene i otkrivene kao protivpravne i učinjene protivno interesima službe i poslova i zadataka koje je na svom radnom mjestu bila dužna obavljati savjesno, odgovorno i tačno, a što nije činila. Pri tom, Kantonalni sud je istakao i da je apelantica odbila bilo kakvu saradnju sa komisijom koja je vršila kontrolu i nije dostavila dokumentaciju na traženje komisije, te da je u vrijeme kontrole u subotu i nedjelju došla u banku i vršila transakcije tj. unosila podatke u kompjuter što je utvrđeno iz iskaza članova komisije M.K. i M.V. a apelantica je i sama potvrdila da je imala ključ od Banke i mogla ući bez da nekog pita za to. Najzad, Kantonalni sud je ukazao i da su iskazi ova dva svjedoka detaljno interpretirani u obrazloženju osporene prvostepene presude na st. 21-22. a u kojim su pojasnili način protivpravnog djelovanja i rada apelantice u kritičnom periodu, kao i da ih apelantica u žalbi nije osporila. Prema stavu Kantonalnog suda iskazi ovih svjedoka potvrđeni su upravo nalazom i mišljenjem vještaka, te vjerodostojnom dokumentacijom koju je imao na raspolaganju pri izradi nalaza i njegovih dopuna. Također, ukazano je i da apelantica u žalbi nije dovela u sumnju ni iskaze ostalih saslušanih svjedoka.
10. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelanticinih navoda svodi se na tvrdnju da su provedeni dokazi pogrešno cjenjeni a što je za rezultat imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i povredu njenog prava na odbranu i povredu principa pravne sigurnosti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelanticinom tvrdnjom o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Kantonalni sud se sagalsio sa razlozima i obrazloženjima iz osporene prvostepene presude zbog čega je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka E.B., odnosno dopune nalaza koje su upravo i sačinjene po apelanticinom prijedlogu. Nadalje, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja u prilog zaključka da je nalaz obuhvatio relevantni period u kom je apelantica preduzimala pojedine radnje za koje je oglašena krivom, da je nalaz zasnovan na vjerodostojnoj finansijskoj dokumentaciji uloženoj u spis, da je cijenjen u vezi sa drugim provedenim dokazima koji su ga potkrijepili, te najzad zbog čega je bez značaja apelanticina tvrdnja da nedostaje prateća dokumentacija za pojedinačne radnje koje joj se stavljaju na teret. S obzirom da su apelanticini navodi u ovom dijelu identični onim koje je isticala u toku postupka te dovodeći ih u vezu sa razlozima i obrazloženjima iz osporene presude Kantonalnog suda Ustavni sud smatra da su oni u cjelosti neosnovani. Ovo posebno imajući u vidu da ni u žalbi na prvostepenu presudu, kao ni u apelaciji apelantica nije dovela u sumnji iskaz niti jednog od saslušanih svjedoka, koje je redovni sud upravo i cijenio u vezi sa nalazom vještaka.
15. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica u toku postupka imala branioca-advokata, kao profesionalno i stručno lice, te da ni u apelaciji ne tvrdi da joj je bila uskraćena mogućnost da preispituje i osporava dokaze, kao i da iz obrazloženja osporene odluke prozilazi da su u vezi s njenim prigovorima ponuđeni relevantni i dovoljni razlozi zbog kojih nisu prihvaćeni. Ovo posebno imajući u vidu apelacione navode da su redovni sudovi propustili cijeniti da joj se stavljaju na teret radnje koje su preduzete u vrijeme kad je bila na bolovanju, odnosno godišnjem odmoru, kao i da su njenu šifru koristili i ostali uposlenici u Banci. Ovo posebno imajući u vidu da je odluka u ovom djelu zasnovana i na iskazu apelanticinih svjedoka. Stoga, ne može se prihvatiti osnovanom ni tvrdnja da joj je bio uskraćen pristup dokazima koji su se nalazili u Banci, koju tvrdnju i nije iznosila u postupku pred redovnim sudovima, odnosno postojanje takvih dokaza nije učinila mogućim i vjerovatnim ni u apelaciji. Ustavni sud zbog navedenog smatra da je neosnovana i tvrdnja o povredi prava na odbranu.
16. Nadalje, Kantonalni sud je, a suprotno apelanticinim tvrdnjama iz apelacije, ponudio relevantne razloge i obrazloženja zbog čega je apelantica postupala u svojstvu odgovornog lica a što čini bitni element krivičnog djela za koje je oglašena krivim, te zbog čega se sukcesivno prisvajanje novca sa računa klijenata Banke, ne može smatrati produženim krivičnim djelom. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je dato iscrpno obrazloženje, uz pozivanje na materijalne dokaze, zbog čega je apelantica odgovorna osoba u svojstvu referenta za kreditiranje građana, obrade i unos podataka u Banci. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne smatra da je bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnog materijalnog prava.
17. Najzad, apelantica tvrdi i da je prekršen princip pravne sigurnosti jer je Kantonalni sud zanemario stav da se vještačenje ne može zasnivati na zapisniku komisije za kontrolu, odnosno da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u ponovnom postupku koji se na ovom zapisniku zasnivao, te da sa promjenom svog stava nije ponudio bilo kakve razloge i obrazloženja. Ustavni sud zapaža da mu nije predočeno rješenje Kantonalnog suda u kom je, kako apelantica tvrdi, zauzet navedeni stav. Također, u obrazloženju osporene drugostepene presude jasno je navedeno da je vještačenje preduzeto po nalogu suda, kao i da je dopunjeno po njenom prijedlogu. Stoga, ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni tvrdnje u ovom dijelu.
18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
19. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević