Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5486/18 (D. S.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5486/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5486/18, rješavajući apelaciju Dejana Santrača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Santrača podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 248854 17 Gž od 31. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Santrač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 248854 18 Rev od 22. avgusta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 248854 17 Gž od 31. oktobra 2017. godine. Apelant je, podnescima od 8. maja i 10. jula 2019. godine obavještavao Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje se postavlja i u svojoj apelaciji.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3537/17 od 27. februara 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-118/18 koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 248854 17 Gž od 31. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 248854 16 P od 29. maja 2017. godine obavezana je tužena „Addiko bank“ a.d. Banjaluka (pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora [Londonska međubankarska stopa], utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period. Dalje, prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga po osnovu ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je, također, obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, apelant odbijen.

4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključio apelant kao korisnik kredita i tužena u svojstvu davaoca kredita, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantu kredit u određenom novčanom iznosu. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita, kao i da je apelant ispunjavao svoje ugovorne obaveze i otplaćivao mjesečne rate po otplatnom planu tužene, što i dalje čini. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su stranke članom 11. predmetnog ugovora ugovorile promjenljivu kamatnu stopu i to: da apelant svojim potpisom izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da će tužena o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti tužioca pismenim putem bez odgode (stav 1.), da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu vezanu za CHF (stav 2.), da apelant potpisom ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima utvrđenim i definisanim u članu 3. ovog ugovora (stav 3.). Zatim je ukazao da je odredbom člana 2. predmetnog ugovora ugovoreno, između ostalog, da je rok vraćanja kredita 15 godina, da kamatnu stopu čini redovna kamatna stopa - ugovara se promjenljiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor - 4,50 % kamatna marža godišnje, da je Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 7 % godišnje na iznos kredita. Osnovni sud je utvrdio da je odredba člana 11. pravno ništava, jer apelant, u vrijeme zaključenja ugovora, nije imao saznanja o odluci tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama kamatne stope sa apelantom zaključivala posebne anekse ugovora, da bi na taj način apelant imao mogućnost da sazna sadržinu odluka tužene, odnosno opštih uslova tužene, kod nesporne činjenice da je tužena odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to bilo ugovoreno članom 2. predmetnog ugovora. Pri tome, Osnovni sud je naveo da tužena nije mogla jednostrano i samostalno mijenjati bitne elemente predmetnog ugovora, već je to mogla samo saglasno s drugom ugovornom stranom, pa je stoga tužena donošenjem odluka kojima je utvrđivala visinu kamatne stope, zapravo jednostrano mijenjala sadržinu ugovornog odnosa, bez učešća druge ugovorne strane, čime je kršila osnovna načela obligacionog prava. Zatim je ukazao da kako je utvrdio da je odredba člana 11. predmetnog ugovora ništava, proizilazi da je apelant stekao pravo da od tužene traži da mu isplati novčanu korist koju je ostvarila primjenom navedene odredbe ugovora. S obzirom da je nezakonitim ponašanjem tužene, ugovaranjem ništave odredbe, tužena za sebe pribavila novčanu korist Osnovni sud je zaključio da je dužna apelantu vratiti tu korist, jer ju je stekla bez pravnog osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno temeljem pravnog osnova koji je prestao (donošenjem ove presude, kojom je sud utvrdio da je predmetna odredba ništava, samim tim i neopravdana). Shodno navedenom utvrđenju, Osnovni sud je naveo da je osnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose po osnovu razlike između iznosa koji je uplatio (u skladu sa anuitetnim planom tužene) i iznosa koji je trebao uplatiti (da je tužena pravilno utvrđivala kamatnu stopu), te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos.

5. Također, Osnovni sud je utvrdio da tužena nije pravilno obračunavala visinu rate, onako kako je bilo ugovoreno po članu 2. predmetnog ugovora, jer kamatnu stopu nije prilagođavala tržišnoj vrijednosti Libora i ugovorenoj fiksnoj kamatnoj marži. Naime, kako je odredbom člana 2. bilo ugovoreno da će apelant otplaćivati kredit po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva zato što ista varira-mijenja se u skladu sa tržišnim kretanjem Libora (koji je fiksiran 31. decembra i zaokružen na sljedeću veću četvrtinu), a sud je utvrdio da tužena nije na ovaj način utvrđivala kamatnu stopu (usklađivanjem iste na način što bi utvrđenu tržišnu vrijednost godišnjeg Libora uvećavala za kamatnu maržu godišnje), već je svojim odlukama određivala visinu kamatne stope (što nije imala pravo, budući da tako nije bilo ugovoreno, jer je bila ugovorena fiksna kamatna marža, što znači da je procenat kamatne marže bio stalna i nepromjenjiva kategorija kamatne stope i da se visina kamatne stope trebala samo usklađivati sa tržišnim kretanjem Libora koji je bio promjenljiva kategorija kamatne stope) što je dovelo do toga da je ukupna kamatna stopa bila veća od ugovorene, to je sud utvrdio da je tužena na ovakav način, neosnovano (bez pravnog osnova u ugovoru) pribavila za sebe novčanu korist u utuženim iznosima. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant više uplatio obaveza od ugovorenih po predmetnom ugovoru na ime neusklađivanja sa tržišnom vrijednošću Libora u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, kao i da je više uplatio na ime kursne razlike u određenom novčanom iznosu. Osnovni sud je utvrdio da tužena nije pravilno obračunavala visinu kamatne stope, jer je nije obračunavala dodavanjem fiksne kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libora (u skladu sa ugovorom), već ju je određivala svojim odlukama. Osnovni sud je istakao da je tužena ugovaranjem, u odredbi člana 2. predmetnog ugovora, da će se rata kredita naplaćivati u KM, po srednjem kursu CHF preračunatom u KM, na dan uplate svake rate, prekršila odredbe čl. 394. i 1065. ZOO-a, budući da je obaveza apelanta u određenom novčanom iznosu nastala momentom zaključivanja predmetnog ugovora i da je on zato dužan vratiti tuženoj onu količinu novca na koju se obavezao (uvećanu za ugovorene kamate), bez obzira na tržišnu vrijednost novca koja se možda promijenila od trenutka nastanka obaveze do trenutka njenog ispunjenja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant bio dužan tuženoj otplaćivati rate po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan isplate kredita (kao dan nastanka njegove obaveze), a ne po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan uplate svake konkretne rate (kako je tužena ugovorila odredbom člana 2.). Pri tome, Osnovni sud je naglasio da je tužena ovakvim ugovaranjem za sebe pribavila viši iznos od onog koji joj je apelant bio dužan isplatiti, a koji se odnosi na iznos pribavljen po osnovu kursnih razlika.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 185999 17 Gž od 25. augusta 2017. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantu isplati iznos određeni novčani iznos na ime glavnog duga po osnovu ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje preinačena odluka o troškovima postupka tako sto je tužena obavezana da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude). U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11. i 1065.) i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile Ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorile količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Dalje, Okružni sud je istakao da je općepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.), uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno, da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Okružni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 2. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, vezanu za godišnji Libor + 4,50% godišnje, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,00% godišnje, na iznos kredita i vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim ratama izraženim u CHF, a ispunjenje u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Dakle, kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa (u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala), proizilazi da je tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate dok je apelant imao obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogriješio kada je obavezao tuženu na isplatu (prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke) novčanog iznosa na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom i novčanog iznosa na ime zakonske zatezne kamate na taj iznos preciziran u izreci prvostepene presude. Pri tome, Okružni sud je naveo da tužena obračun kamate nije vršila u skladu sa odredbom člana 2. predmetnog ugovora. Dalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO. Naime, apelant je zaključivanjem ugovora sa tuženom saglasio se sa promjenljivom kamatnom stopom, dok tužena nije obavještavala apelanta o promjeni anuiteta kod promjenljive kamatne stope. Zbog toga, tužena nije imala pravni osnov da naplati ugovorenu kamatu suprotno odredbi člana 2. predmetnog ugovora, pa se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 210. ZOO, da se apelantu vrati stečeno bez osnova. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovni niti žalbeni navodi tužene da apelant nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je isplaćeno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena finansijska organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi davanjem kredita građanima uz naknadu pa je bila dužna da prilikom izmjena stope ugovorne kamate postupa u skladu sa ugovorom o kreditu i to da postupa u skladu sa pažnjom dobrog privrednika.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelant je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelant je naveo da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelant isticao tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također je naveo da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelant navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njegovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

9. U dopunama apelacije, apelant je obavještavao Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Okružni sud jasno ukazao zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud, također, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatraju da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da navode o diskriminaciji apelant nije učinio ni vjerovatnim, jer niti je naveo osnov po kojem je navodno diskriminisan i pravo u odnosu na koje smatra da postoji diskriminacija, nije naveo ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bio diskriminisan u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5486/18 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio