Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1356/20 (M. S.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1356/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1356/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Muvedin Smriko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muvedin Smriko protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 163186 19 Rsž od 2. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 163186 18 Rs od 26. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muvedin Smriko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojega zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica, podnio je 8. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 163186 19 Rsž od 2. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 163186 18 Rs od 26. ožujka 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3208/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 2. srpnja 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 163186 19 Rev od 21. siječnja 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen dio tužbenoga zahtjeva kojim je apelant tražio da se obveže tuženik (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.) da mu na ime razlike plaće za razdoblje od 3. rujna 2015. godine pa do 10. rujna 2018. godine isplati iznos od 2.633,23 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tuženik da apelantu na ime razlike plaće i uvećanja plaće za razdoblje od 1. listopada 2016. godine do 31. kolovoza 2018. godine isplati iznos od 524,48 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno da je apelant radnik kod tuženika, da je u vrijeme nezgode na radu koja se dogodila 30. kolovoza 2003. godine bio raspoređen na radnome mjestu „kopač I“, da je nakon zaključenoga bolovanja raspoređen na radno mjesto „vagar“, a od 31. kolovoza 2009. godine na radnome mjestu „radnik za vanjske poslove. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je kod apelanta utvrđena invalidnost II kategorije, i da je istomu priznato pravo na odgovarajuću naknadu plaće počevši od 18. siječnja 2006. godine, kada je raspoređen na radno mjesto „vagar“. Kantonalni je sud istakao da je nadalje provedenim vještačenjem po vještakinji financijske struke utvrđena razlika za isplatu plaće obračunom tri usporedna radnika za radno mjesto na kojemu je tužitelj radio prije nastanka invalidnosti, te da ova razlika iznosi 2.633,23 KM. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđena i razlika plaće da razdoblje od 1. listopada 2016. godine do 31. kolovoza 2018. godine prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora za radnom mjesto „preradnik vani“, tako da razlika plaće iznosi 524,48 KM. Kantonalni je sud naveo da apelant pobija odluku u odbijajućem dijelu smatrajući da nije nastupila zastara tog potraživanja, kako je to zaključio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da u situaciji kada apelant potražuje novčani iznos koji predstavlja razliku plaće koju je ostvarivao prije povrjeđivanja, tj. na radnome mjestu „kopač I“ (metodom tri usporedna radnika) i plaće koju sada ostvaruje obavljajući poslove radnoga mjesta „radnik za vanjske poslove“, iz razloga što je do invalidnosti i samim time i do raspoređivanja na drugo radno mjesto došlo zbog povrede na radu kod tuženika, apelant zapravo potražuje izmaklu korist kao vid materijalne štete u smislu odredbe čl. 189. st. 1. i st. 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni je sud istakao da neutemeljeno apelant u prizivu navodi da se u konkretnomu slučaju radi o isplati razlike plaće za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu sukladno odredbama Zakona o radu, a da se na radi o naknadi štete, jer je čl. 53. st. 3. Zakona o parničnom postupku propisano da, ako tužitelj navodi pravni temelj, sud nije vezan za njega. Kantonalni je sud istakao da kako je u ovoj pravnoj stvari sud utvrdio da je apelant povrijeđen 30. kolovoza 2003. godine, da je 18. siječnja 2006. godine proglašen invalidom II kategorije, da je od 1. srpnja 2006. godine raspoređen na radno mjesto „vagar“, s tim da od 1. rujna 2009. godine obavlja poslove „radnik za vanjske poslove“, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. rujna 2018. godine, to proistječe da su protekli rokovi propisani čl. 372., čl. 373. u svezi sa čl. 376. ZOO. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i prvostupanjski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević